Baš u trenutku kada pomisliš da te Europa nema više čime kupiti i otkriti ti nešto novo, pojavi se taj vječno spominjani Portugal i pljusne te onako usputno, da više ni sam ne znaš što te točno snašlo. I jednostavno te osvoji prije nego što uspiješ izgovoriti Obrigado/a!

Napisala: Marina Trogrlić

Mislim da se možemo složiti da je apsolutan problem u vezi putovanja što se jednostavno navučeš i nakon izvjesnog vremena sve više počneš razmišljati o mjestima koja te u početku nisu privlačila i koja su ti možda na prvu zvučala preegzotično, neuredno ili opasno.

Tako sam i ja jasno i glasno izjavila kako ne namjeravam više putovati po Europi. Znate ono, dugogodišnja ljubav, koja je već lagano prešla u naviku, a ne znaš kako raskinuti i krenuti dalje. Došao je kraj, došlo je do zasićenja. Upravo je tako krenulo moje planiranje putovanja u Maroko. Potpuno drukčija kultura, običaji, okolina i gradovi. Sve me to osvojilo na prvu. Osim toga, mislim da sam već dovoljno godina ugnjetavala ljude oko sebe pričama o svojoj ljubavi prema devama i maštanjima o noćenju u pustinji. (Sorry ljudi! Jače je od mene!)

Ako se u ovom trenutku pitate zašto se naslov teksta odnosi na Portugal, a ja pričam o Africi, ne brinite, razjasnim sve uskoro, pa ako i dalje tražite koji savjet za putovanje u Portugal, molim za strpljenje – stiže uskoro!Isplaniram ja tako  put u Maroko i po dobrom starom običaju, sve to nekako padne u vodu. U moru dogovora, planiranja budžeta, traženja isplativih opcija – na kraju od svega toga dobijete jedno veliko ništa. Long story short: nema isplative karte, nema putovanja, nema deva.

U tom trenutku mi nije preostalo drugo nego u cijelu priču uključiti svog dobrog, starog prijatelja zvanog Inat, te odlučiti otputovati barem negdje. Klik ‘vamo, klik tamo i nađem poprilično solidnu cijenu za avionsku kartu Split – Lisabon. Nakon cijele neslavne avanture s planiranjem Maroka, odlučim biti pametnija, te odmah sve riješiti, bez previše kompliciranja i dogovaranja, te okrenem par brojeva kako bih provjerila je li li još netko voljan ići. I upravo tu počinje priča o pozitivnom iznenađenju, te apsolutno nadmašenim očekivanjima.

Lisabon

S obzirom da nam je najavljeni dolazak bio kasno navečer, unaprijed smo dogovorili taxi koji nas je trebao dočekati na aerodromu, kako se ne bismo morali mučiti s kuferima i traženjem apartmana. Cijena – 25 EUR. Bili smo svjesni da je metro daleko najisplativija opcija, ali smo zaključili da jednostavno nemamo volje tako kasno lutati gradom s navigacijom i kuferima, te su nam troškovi podijeljeni na nas troje bili prihvatljivi. Ono što bih svakako preporučila je da, ukoliko se nađete u sličnoj situaciji, uzmete Uber. Cijena naravno ovisi o lokaciji smještaja, ali se definitivno isplati provjeriti. Mi smo bili smješteni u (kako se kasnije ispostavilo) najživljem i najšarmantnijem dijelu grada koji nosi naziv Alfama, te je cijena Ubera od aerodroma do apartmana bila 10ak EUR.

Dakle, tko želi u startu pripaziti na novce – birajte metro. Za lijenu ekipu kojoj se ne zamara baš previše stanicama i kvartovima – Uber ima apsolutno prihvatljive cijene.

Kako opisati Lisabon?

Znamenitosti, građevine, živopisne boje, hrana, piće i ljudi!

Već godinama slušam o pozitivnim iskustvima osoba koje su posjetile ovaj grad, ali ljudi moji, mene je osvojio, kupio, odnio! Apsolutno je nevažno u koju se skupinu i tip ljudi ubrajate: u one koji vole razgledavati gradove i obilaziti atrakcije ili se pak više volite izgubiti u moru ulica u koje inače zalaze samo lokalci; u one željne izlazaka ili u hedoniste i gurmane.

Lisabon je apsolutna kombinacija svih navedenih stavki!

Cijeli grad bi se moglo grubo podijeliti na četiri glavna dijela: u samom centru grada se nalazi Baixa, zapadno od nje Chiado i Bairro Alto, te istočno Alfama. Većina znamenitosti i atrakcija se nalazi u spomenutoj Alfami, a upravo tu ćete vidjeti šarene i stare, autentične lisabonske ulice, te slavni tramvaj broj 28.
S obzirom da smo bili smješteni u ovom dijelu grada, lako smo se prilagodili glasnim i temperamentnim Portugalcima i imali smo potpuno autentično iskustvo – živjeti među lokalcima i na neki način postati dio njihove svakodnevice. Dočekala nas je potpuno domaća, živa atmosfera: roba se suši na prozorima, djeca trčkaraju u dresovima, stari ljudi sjede na ulici, te tu i tamo naletite na pokojeg nadobudnog prodavača selfi-štapova koji je u potrazi za turistima poput nas (priznajem – pali smo, kupili smo ga i mi).

Savjet: Cijeli grad je smješten na sedam brežuljaka, a na najvišem od njih se nalazi dvorac Sv. Jurja (Castelo de Sao Jorge). Ono što bih svakako preporučila ukoliko budete posjećivali dvorac je da se, osim lutanjem po njegovim zidinama, spustite u ulice odmah ispod dvorca. Tu ćete se lako izgubiti u moru malih, specifičnih lisabonskih ulica, te vam sigurno neće vam trebati nikakav plan i program. Neka vas grad ponese, nećete požaliti! 🙂

Drugi dio grada koji mi se definitivno urezao u sjećanje je Belem. Toranj Belem, Jeronimitski samostan i Spomenik otkrićima se nalaze u istoj četvrti, te bih svakako preporučila da jedan dan posvetite istraživanju ovoga dijela grada. Ono što je meni osobno bilo iznenađujuće je da uglavnom na jednoj lokaciji možete u neposrednoj blizini posjetiti više znamenitosti, što definitivno pridonosi uštedi  vremena koje biste inače izgubili u vožnji od jednoga mjesta do drugoga. Osim toga, većina Portugalaca priča engleski, što znatno olakšava komunikaciju i snalaženje.

Naša jednoglasna odluka i dogovor prije puta je bila svakako osjetiti i lisabonski noćni život. Svi lokalci koje smo pitali su nam spominjali istu četvrt: Bairro Alto. Ne mogu vam opisati energiju koja nas je tamo dočekala! Jedan cijeli kvart i cijeli niz ulica, s nebrojenim malim barovima i pubovima,  te  stotine ljudi različitih uzrasta i nacija koji razgovaraju, plešu i pjevaju. Energija koju je nemoguće opisati, ali će vas ponijeti i odnijeti prije nego što uopće uspijete naručiti i popiti prvo piće.

Hint: čini se da u Portugalu ne postoji loše vino. Neovisno o cijeni, teško ćete naići na čašu lošega vina. Ljudi jednostavno znaju znanje.  S koktelima je priča donekle drukčija, te cijena, kao i kvaliteta pića varira. Možete li popiti Mojito za 2,5 EUR? Apsolutno! Ako vas zanima što ćete za ta 2,5 EUR dobiti – neka to ostane izazov za one najhrabrije. Naravno, svaka sličnost sa stvarnim događajima je slučajna 😉

Sintra

Otprilike 50 min vožnje vlakom (sa stanice Rossio) se nalazi gradić Sintra koji je pod zašitom UNESCO-a. Vlakovi voze svakih 20ak minuta, te je cijena povratne karte 5 EUR. Sintra je prekrasan mali, turistički gradić koji sa svojih 7 dvoraca i palača u najmanju ruku izgleda nestvarno. Nemojte se iznenaditi ukoliko vas raznorazni prodavači dnevnih izleta počnu doslovno vući za rukav. Ukoliko želite stvarno posjetiti svih 7 dvoraca u istom danu, nude se različite ture i obilasci, te ćete lako pronaći odgovarajuću opciju, ali budite sigurni da ćete dan provesti u poprilično ubrzanom tempu kako biste sve stigli vidjeti.

S obzirom da mi nismo bili baš raspoloženi za takav tip razgledavanja, odlučili smo iznajmiti mala električna auta. To je definitivno doprinijelo apsolutnim salvama smijeha tijekom razgledavanja, jer se ne možete osjećati više turistički od ovoga, ali je svakako bila super opcija za obilazak dvoraca.  Šetanje od jednoga do drugoga bih ipak preporučila samo entuzijastima. Druga opcija koja vam se također nudi je najam skutera, što je isto odlična alternativa ukoliko želite solo odraditi obilaske.

Mi smo odlučili posjetiti dva: Castelo dos Mouros i Palacio da Pena. Naravno, moglo se tu vidjeti i stići još toga, ali mi smo htjeli upijati i uživati u svakom pojedinačnom mjestu, bez ikakve žurbe (a i ranije kupljeni i spomenuti selfi-štap nije baš pomogao što se tiče uštede vremena).Jedna palača ljepša od druge, toliko da se u pojedinim trenutcima sve to skupa čini montirano, a ne povijesno, jer jednostavno ne možete zamisliti i predočiti si toliko prekrasnih građevina smještenih u tako malom i simpatičnom gradu.

Nakon što smo parkirali i vratili naša eco-auta (i zamalo izletili na brzu cestu, pa smo u tom trenutku imali priliku i naučiti pokoju lokalnu psovku od strane ostalih vozača na cesti), zaputili smo se  ka najzapadnijoj toèki Europe – Cabo da Roca. Tamo ćete bez problema stići busom broj 403 čija se stanica nalazi odmah do željezničkog kolodvora. Vožnja traje 40ak minuta.

Sve ranije spomenute ljepote i znamenitosti su neusporedive s onim što priroda može stvoriti, a Cabo da Roca je jedan u nizu dokaza da je uistinu tako. Nažalost, nemam nekih posebnih slika, jer je mobitel odlučio zakazati u ključnom trenutku, ali s druge strane, imala sam rijedak fenomen i luksuz uživanja i upijanja svega oko sebe bez ikakve tehnologije, tako da je to svakako doprinijelo cjelokupnom dojmu.

Porto

Porto je manji od Lisabona, ali definitivno ima svoju čar. Jedan do dva dana su više nego dovoljna za istraživanje grada. Podijeljen je na dva dijela: Gaio i Porto, te se u centru grada nalazi rijeka Douro, uz koju ćete nerijetko vidjeti ljude kako leže i jednostavno uživaju u suncu, te odmaraju uz prekrasan pogled.

Što se tiče hrane, u Portugalu ćete teško pogriješiti naručite li bilo što i bilo gdje. Jedna topla preporuka je da, ukoliko posjetite Porto, isprobate francesinhu. Ako ste ljubitelj mesa, sira i apsolutne sreće koja se nalazi u jednom zalogaju – nećete požaliti. Čisti hedonizam!

Savjet: ukoliko planirate putovati iz Lisabona za Porto, osim busa i vlaka možete provjeriti cijene Ryanaira. Bukirate li dosta ranije, možete pronaći karte u iznosu od 10 – 30 EUR za jednosmjernu kartu (usporedbe radi, jednosmjerna cijena vlaka je 30 EUR, a busa 20 EUR), te ćete si uštedjeti dosta vremena, jer let traje samo 50ak minuta.

Obrigada!

Ono što su me lokalci između ostaloga naučili je da žene uvijek govore „Obrigada“ ukoliko žele nekome zahvaliti, a muškarci „Obrigado“. I upravo tom rječju želim završiti ovaj tekst.

Maroko i deve – morati ćete se žestoko potruditi ukoliko želite nadmašiti sve ovo!

A što se Portugala tiče, nekako mi se čini da je ovo putovanje bilo samo uvertira jednom divnom prijateljstvu i novoj ljubavi.

Svojom energijom me ova zemlja ostavila bez daha (ali i svojim strmim ulicama koje su bile uzrok popriličnoj upali mišića). Za kraj ne preostaje još puno toga za reći, osim baš onako od srca – Obrigada!