U prošlom nastavku putovanja, Tomislav je prestao biti vegetarijanac, skijao, družio se sa Hrvatima usred Australije. U nastavku priče se zapošljava i bori za svoj život.

Da ustvrdimo gradivo iz prošlog broja – stopirao sam iz Brisbanea za Maleny. Lik me je pokupio. Krenuli smo s pričom. Spomenuo sam mu da tražim posao. Rekao mi je da će me on zaposliti kad se vratim u Brisbane. Odgovorio sam mu da se mogu odmah vratiti, samo neka okrene automobil. Tako je i učinio. I sve se to odigralo u manje od petnaest minuta vožnje.

Što reći na to? Da je svijet prepun divnih ljudi? Ili da samo ja imam previše sreće?

Nisam ga pitao nikakva potpitanja – gdje ću živjeti, što ću točno raditi, kolika će mi biti plaća…ništa. Znao sam da sam u dobrim rukama. Ispostavilo se da sam – bio u pravu.

Na putu do kuće iz škole kupimo Sebastiana, Duaneovog desetogodišnjeg sina, te ubrzo stižemo do velikog imanja u tihom predgrađu, koje će mi biti novi dom. Odmah me po ulasku smješta u moju vlastitu sobu, u kojoj inače povremeno boravi njegov nećak koji također radi za njega, mijenja mi posteljinu, vodi u supermarket gdje troši više od 400$ na namirnice, i napominje da su smještaj i hrana uključeni.

Može li biti bolje? Može. Satnica mi je 20$, a posla za mene će biti u idućih desetak dana, a za kasnije ćemo vidjeti. Jedina moguća kvaka u čitavoj priči je – što me je pitao bojim li se visine. Naravno, odgovorio sam da s tim nemam nikakvih problema, iako je u tome bilo dosta neistine. Nadajmo se najboljemu – da se neću morati verati po skelama. Ili, možda je sad pravi trenutak da se riješim tog straha.

Prvi dan na poslu mi je izmamio osmijeh na lice. Posao se sastoji od – farbanja fasade jednog hotela u centru grada. Valjak s dugačkom drškom, bijela boja, i udri. Kasnije sam dobio promakuće na preusmjeravača pješaka. Jako naporan posao, moram priznati. Gablec je uključen u plaću, penjati se nisam morao, i nakon osam sati rada bio sam bogatiji za 160$. Oprostite mi svi vi koji ovo čitate s posla na kojem morate raditi čitav tjedan za tu cifru, znam kako je. Promijenio bih nešto, kad bih mogao. Samo prenosim informaciju – trk u Australiju, stopirajte i tražite posao!

Kada ne radim, provodim vrijeme sa Sebastianom, kojeg Duane i njegova majka žongliraju na tjednoj bazi. Mali je užasno simpatičan, zajedno gledamo filmove, igramo ragbi na plejki – on me uči pravila, a ja pobjeđujem. Postavlja mi puno pitanja, i ja mu na njih spremno odgovaram. Gdje je Hrvatska, što je KKK, i takav tip pitanja. Igrajući plejku sam ga pokušao naučiti kako gubiti i pobjeđivati, i usput smislio zanimljivu definiciju – jedino gore od lošeg gubitnika je biti loš pobjednik. Pa si ti sad misli.

Duane radi večeru, ja perem suđa. Pa mi on stavlja prljavi veš u perilicu, a ja…ne znam, sigurno sam nešto radio. Osjećam se kao doma. I ne ide mi se nigdje. U manje od 24 sata sam si nabavio novu obitelj, posao, mlađeg brata, sve. Kad se samo sjetim da sam prvih mjesec dana u Australiji konstantno tražio posao, bezuspješno. I onda odustao, odlučio putovati i u dva dana stopiranja mi ponudili dva posla.

Uz posao, dom, obitelj i sve ostalo nabrojano – dobio sam i nove kućne ljubimce. Naime, u dvorištu oko kuće zorom i sumrakom se skupljaju klokani i wallabyji kako bi se počastili vlagom koja se skuplja na travi. Nisu se dali maziti, ali su spremno pozirali za par fotografija. I ne, nisam probao jesti meso klokana. Jedino ako je to bilo u čobancu od prije koji tjedan.

Vikend je bio grozan. Duane je bio na nekom izletu s novom djevojkom i njezino dvoje male dječice, a ja sam dangubio. Ne radim, ne putujem, samo odbrojavam sate do ponedjeljka. Što je smiješno, s obzirom da sam uvijek htio imati radni tjedan koji traje dva dana, a pet dana imati vikend. Stvari se mijenjaju, šta da vam kažem?

I tako sam nakon 6 radnih dana napustio Brisbane, bogatiji za 960$. Duane će mi javiti ako će bit još nešto posla za mene, odvezao me je do ulaska na autoput i tako sam, iz drugog pokušaja, krenuo za Maleny.

U Maleny sam stigao bez ikakvih poteškoća, uz promjenjenih par automobila i usput razgledanih znamenitosti – Glass House Mountain, ZOO posvećen Lovcu na krokodile te par plantaža voća i povrća na kojima bih se mogao okušati u traženju posla. Čitav Maleny je praktički jedna ulica s par trgovina, dućana, restorana. Neodoljivo podsjeća na Nimbin, samo je malo manje šaren. Upoznajem glavnu ulicu s ruksakom na leđima, kupujem banane u supermarketu, ležim u sunčanom parkiću, kradem wi-fi iz knjižnice, i čekam svog domaćina.

Zbog njega/njih sam na kraju krajeva i odlučio doći u Maleny, kao što i biva u većini slučajeva. Iako, ovo je bio prvi put da sam poslao zahtjev ekipi bez ijedne reference. Kako me osjećaj kod ovakvih stvari gotovo nikad ne vara, dobio sam brz i kratak odgovor – dođi kad želiš, ostani koliko hoćeš. Upravo ono što sam tražio.

Proveo sam idućih par dana u Malenyju, i zbilja se ne sjećam što sam tamo radio. Bio sa svojim domaćinima i njihovim prijateljima, puno se pilo, izlazilo na kućne zabave (koje sam ja većinom prespavao), išli na jednu poslijepodnevnu šetnju prirodom. Svirali u dnevnom boravku. Saznao da u Australiji autobusi imaju pojaseve. Dobio ponudu za posao – ako se vratim kad je sezona gljiva, mogu ići u šumu i ubrati punu vreću za pola sata pa prodavati po gradu. Kako se nije radilo o šampinjonima, odbio sam.

Nakon maglovitog boravka u Malenyju, stara priča – povratak na cestu. Imam domaćina u Townsvilleu, do kojeg imam gotovo 1500 kilometara, pa moram požuriti. Prvi dan prevaljujem više od 900 km, što je novi rekord. Prijašnji je bio cca 800, od Zagreba do Sofije. Noć provodim na stolici terase McDonaldsa. Restoran je bio zatvoren, drive in otvoren, i nisu mi prigovarali što sam se odlučio tamo zamotati u svoju vreću za spavanje i dočekati jutro.

Idući dan nastavljam u revijskom tonu, i predvečer stižem u Townsville gdje me dočekuje Steve, CSer u svojim pedesetima, s večerom i hladnom pivom. Volim starije domaćine, uvijek to rade!

U Townsvilleu je padala kiša. Ugostili smo još dvije djevojke. A Steve je primjetio i jedan mladi par u jednom kombiju na parkiralištu pa ih pozvao na tuš/večeru i na malo druženja. Istinski domaćin!

Kao što rekoh, padala je kiša. A ja sam trebao odlučiti gdje ću otići za mjesec dana kad mi isteknu prva tri mjeseca u Australiji. Najjednostavnije i najjeftinije bi bilo letjeti do Kuala Lumpura, za koji mi ne treba viza, i do kojeg leti AirAsia. Sad je samo trebalo odabrati odakle ću letjeti za KL – znao sam da ću se vratiti na Gold Coast nadajući se da će Duane imati i tada nešto posla za mene. Odluka je pala – Perth. Idem stopirati do Pertha. Posjetiti Uluru, Darwin i Broome usput, a u Perthu me čekaju moji KORAKOR prijatelji koji zarađuju za projekt u Meksiku. Cca. 9.000 kilometara. 4 tjedna na raspolaganju. Ajmo!

Steve me odbacuje do izlaza iz grada i želi mi sretan put. A ja nervozan, uzbuđen. Dugo nisam bio, iskreno. Idem na najduže putovanje u komadu, ikada. Imam samo jednu domaćicu preko CSa, i to u 900 kilometara udaljenoj Mt Isi. Gdje ću spavati u iduća četiri tjedna? Hoću li se smrznuti u pustinjskim noćima koje znaju biti ispod ništice? Hoće li me ugristi zmija? Pojesti dingo? Nisam imao pojma. Zato sam i bio uzbuđen. Ili zbog osjećaja da će se u iduća četiri tjedna desiti nešto veliko?

Na odgovor nisam trebao dugo čekati.

Prvih stotinjak kilometara sam prevalio dosta sporo, i našao se na benzinskoj postaji. A tamo – još jedan autostoper. Odlazim do njega, upoznajemo se – Zeph, iz Melbournea, ide do Ulurua. Na moje pitanje koliko već čeka, odgovara – ovo mi je treći dan na ovoj benzinskoj. Pada mi mrak na oči već nakon sto kilometara – ako lik čeka ovdje već tri dana, kako će tek biti kad dođe/m/o usred pustinje? Iako, okolnosti su bile izvanredne – cesta je nakon par kilometara bila zatvorena zbog poplavljenog kolnika. Ali od danas je opet otvorena!

S malo nade sjedam na trotoar i puštam Zepha da nastavi sa svojim pokušavanjem. To je inače jedno od pravila autostopiranja – ako zateknete autostopera, čekaj da on ode, pa se tek onda ti okušaj. Da sam mu se pridružio, šanse bi nam bile dosta tanke, rijetko tko kupi dva lika.

Nasreću, ispostavilo se da sam donio sreću Zephu – staje mu lik nakon nekih sat vremena te se sad ja mogu baciti na potencijalno trodnevno čekanje. Ali očito sam donio i sreću sam sebi – niti deset minuta kasnije staju dvije djevojke, veselo razmještaju kaos na stražnjem sjedalu i krećemo s vožnjom i pričom.

Vozačica, ako me sjećanje dobro služi, u sebi ima aboridžinske, papuanovogvinejske i kineske krvi, a suvozačica kanadske, škotske i australske. Kako ja imam hrvatske i bosansko-hercegovačke, imali smo 9 država u automobilu! To mora biti neka vrsta rekorda.

Ali to je bio samo početak sjajne vožnje – suvozačica (Sarah) čitavo vrijeme vožnje nije prestala razgovarati sa mnom, pretežno o Tammy (vozačici), njenoj najboljoj prijateljici. Pričala je kako je bila oteta od svoje vlastite obitelji, vlastite zajednice i vlastitih ljudi i smještena negdje drugdje, kako bi ju australizirali. Uzeli su joj vjerovanja, kulturu, jezik i onemogućili joj pristup istima. Zapanjila me i činjenica što takvih slučaja s Aboridžinima ima još hrpa, u čitavoj Australiji, modernoj i naprednoj zapadnjačkoj državi.

I iako je Sarah odrasla u obitelji koja nije gajila pretjeranu ljubav prema Abordižinima, ona se osjeća kao jedna od njih. Zna čak i jezik, kulturu, a oni ju naposlijetku tretiraju kao jednu od njih. Pitao sam ju kada je otvorila oči i počela razmišljati na način na koji razmišlja danas. Odgovorila je kao iz topa – s 13 godina, kad je krenula u srednju školu. Tamo je društvo bilo raznoliko – bijelci, Kinezi, Papuanovogvinejci (kako da ih drukčije nazovem?), Aboridžini. I kad ju je najbolja prijateljica povrijedila, dvije Aboridžinke su bile prve koje su joj prišle i omogućile da se osjeća ugodno i poželjno.

Posjetilo me to na moju priču, kad sam ja počeo razmišljati drugačije od svoje okoline? To je bilo nešto kasnije nego u Sarinom slučaju – kad sam s 23 godine počeo ugošćivati strance u svom stanu. I vlastitim se očima uvjerio da se ljudi ne dijele po nacionalnostima, boji kože, vjeri i seksualnom orjentaciji – nego po tome jesu li dobri ili ne. Samo po tome.

Ljudi se boje različitosti, ali većinom iz razloga što su nas kao male uvijek njima plašili. I što se s njima nismo baš previše susretali, osim preko televizije, novina, čega već. Eto što te druženje s različitima nauči, ako već prije toga nisi znao.

Razgovor o ovoj temi je odveo pak na razgovor o drugoj – kako u našem društvu nakon osnovne škole praktički moramo odlučiti što želimo biti u životu. Želimo li u gimnaziju, završiti neki zanat ili nešto treće. S trinaest godina! Tko s trinaest godina ZNA što želi biti do kraja života? Mislim da su ti rijetki, ako ih uopće ima. Zato je možda u zapadnim državama uobičajeno uzeti godinu dana pauze nakon srednje škole, putovati, vidjeti što te zanima, razmotriti opcije. Eto još jednog razloga zašto putovati.

Nakon što su me cure ostavile u svom malenom selu, nastavio sam sa stopiranjem. Automobila je bilo jako malo, svakih dvadesetak minuta je prošao jedan, a noć se nezaustavljivo približavala. I upravo u trenutku kad sam mislio odustati, izvaditi šator i prenoćiti pored ceste, zaustavlja se kamionet. Unutra dva lika s kaubojskim šeširima, čudno me gledaju. Uzvraćam im istom mjerom. Pitaju me gdje idem. Prstom pokazujem smjer u kojem su se oni uputili. Odgovaraju da me mogu povesti, ako nemam problema s vožnjom na stražnjem dijelu kamioneta, jer u prednji ne stanem. Samo se osmjehujem i šutke uskačem na prikolicu.

I snimam svoje misli na mobitel:

I još jedan od trenutaka koji će se pamtiti – 250 kilometara od Townsvillea, noć je taman pala, upalila se ulična rasvjeta, staje kamionet. Uskačem na stražnji dio, kao svih onih mjeseci na Tajlandu, i uživam u australskoj noći. Pojma nemam koliko daleko idu, najbliži grad je 100-200 km, ali nije ni bitno. Bitno je da sam ja sada tu, zamotan u vreću za spavanje da me ne propuše, i NEVJEROJATNO SRETAN. Nevjerojatno sretan. Oblaci koji su me pratili zadnjih par dana nestaju kao Nevidljivom Rukom izbrisani, i iznad mene se stvara ogromno zvjezdano nebo. Ne znam stvarno kako/kome da zahvalim za svoj život, ali stvari koje mi se dešavaju…nemam pojma. Uglavnom, živ sam, zdrav sam, slobodan sam, I fakat sretan.
Iako, sam.

Upravo te zadnje dvije riječi su mi pokazale koliko je taj trenutak velik i značajan. Bio sam sam, i sretan. Sretan, sam. Sretan sam. Ja, kojem sreća nije nikad bila potpuna ako se nije s nekim podijelila. Kojem su uvijek drugi bili dio te sreće. Čitav život mi se odigrao pred očima, i shvatio sam da je to bilo to što je svih ovih godina nedostajalo. Biti sretan sam sa sobom.

And I still haven’t found what I’m looking for…

U tim trenucima neizmjerne sreće, kamionet usporava. Gledam oko sebe, nigdje znaka civilizacije. Mrakača. Sjetim se kako su mi se pogledi dva kauboja činila čudnima. Sjetim se svih horor priča koje sam čuo o autostoperima koji nestaju usred Australije.

Kamionet staje, nemam vremena uzeti džepni nožić koji je negdje na dnu ruksaka. Prepuštam se. Štogod da se desi, barem sam naučio najvažniju životnu lekciju.

Uvijek drži nož nadohvat ruke.

Tomislav Perko (Thomas Love Adventure)