Nakon proslave Božića i dočeka Nove godine, Tomislav i Tanja nastavili su svoj put Indijom. Vozili su se skuterom, kanuom, a iskusili su se i u surfanju, što je rezultiralo sa dva šava na glavi Tomislava, više u nastavku.

Prvo jutro u 2012. godini dočekali smo kao beskućnici, na pješčanoj plaži između dva čamca koji su nam bili jedini zaklon od sinoćnjeg partija. Nama do partijanja nije bilo – imali smo par pivi, lijep vatromet dvadeset metara dalje, i ugodno društvo. Na kraju krajeva, ta noć je samo jedna od mnogih noći u godini. Po malo toga posebna. Pogotovo u Goi, gdje je partijanje svakodnevnica, tj. svakonoćnica.

Sjetih se i dočeka 2011. – bio sam u Bangladešu, u domu jednog klinca kojeg sam upoznao dva dana ranije u autobusu, i koji me je pozvao da provedem par dana s njim i njegovom obitelji. Kako u Bangladešu Novu slave tamo negdje u travnju, nikakve proslave nije bilo (osim večere kod susjeda na kojoj su mi pokušali namjestiti neudatu kćerku), samo sam se par minuta prije ponoći spustio do dvorišta kako ne bih nikog probudio, nazvao roditelje i poželio im da se u 2011. što manje brinu oko sinovih putovanja. A oni meni – da se malo smirim s tim putovanjima. Vidite – ni novogodišnje želje se ne ostvaruju.

Obavili smo prvo kupanje u novoj godini, natovarili ruksake na leđa i lokalnim se autobusom uputili u nedaleki Calangute gdje nas je čekala Rita, naša CS domaćica. Rita je bila iz Rusije, a u Goi živi već par godina. Ubrzo smo primijetili da je većina turista i stranaca koji žive u Goi – iz Rusije. Natpisi na trgovinama, u restoranima, smještajnim kapacitetima – svega je bilo više na ruskom nego na bilo kojem drugom jeziku, uključujući i domaći.

Goa je najmlađa i najmanja, ali i najbogatija savezna država u Indiji – sve do 1961. bila je portugalska kolonija, a tek onda je pripojena Indiji. Iz tog razloga imali smo priliku vidjeti i par katoličkih crkava, možda čak i prvi put nakon napuštanja europskog kontinenta par mjeseci ranije. Dobra izlika za neodlaženje na svetu misu, kad me obje bake pitaju svetkujem li Dan Gospodnji.

U Ritinom domu osjećali smo se kao doma, pa smo ostali pet dana, par više od planiranog. Iako, planovi se s domaćinima mijenjaju često, ovisno o tome kako se dobro/loše slažete. Ako imate slične interese, ako razgovori teku, ako volite jesti ono što onaj drugi pripremi (Tanjine škampe na buzaru, primjerice) – prestanete biti gost (kojeg je, kako narodna izreka kaže – nakon tri dana dosta) nego postanete cimer koji je u svemu jednak, osim u dijelu kada se plaća stanarina.

Tih par dana provedenih u Calanguteu glavna zanimacija nam je, naravno, bila plaža. Svaki dan smo ih mijenjali, a kako bi nam zujanje od jedne do druge bilo olakšano, unajmili smo i skuter za smiješnu cijenu (2-3 eura dnevno) i postali ravnopravni sudionici indijskog prometa, iako je Goa puno manje kaotičnija po pitanju cestovnih prizora od ostatka Indije koje smo dosad imali prilike vidjeti.

Izazov je bio pronaći kupalište koje nije prenapučeno turistima, i na kojima se možete odmoriti od lokalaca koji vam uvijek pokušavaju nešto prodati. Nakon nekog vremena nismo se više ni trudili nego samo prihvatili stanje kakvo jest, i uživali u blagodatima koje su nam bile nadohvat ruke – jednosatne masaže na plaži za 3-4 eura, najjeftinije pive u Indiji (u Goi su oslobođeni plaćanja poreza) te pijesku i valovima na koje nismo naviknuti. Na godišnjem smo. Počastili smo se, uz smutije, šejkove i frapee, i kukuruzom, koji spremaju na specifičan način – prvo ga kuhaju, onda prže. Nakon toga na njega kistom stavljaju otopljeni maslac, te uzmu pola limete, nju umoče u sol, i pređu po čitavom kukuruzu. Umjesto soli možete odabrati i neki spajsi začin. Razmišljam da se bacim u taj biznis, jednom kad se vratim.

Kako smo planirali ići dalje prema jugu, kao iduću destinaciju odabrali smo Udupi, relativno nepoznat grad na turističkoj karti Indije, a glavni razlog za otići tamo bili su Ishita i Tushar za koje sam saznao preko Ivana, neznanika s fejsbuka, koji mi je preporučio da odemo kod njih ako želimo isprobati surfanje. Na valovima, ne na kaučevima. Poslali smo im poruku, javili da stižemo, a oni su nas dočekali s pozivom na večeru i organiziranim jeftinim smještajem u centru grada.

Uputili su nas kako da ujutro sami pronađemo selo u kojem je smješten Shaka Surf Club, njihova škola za surfanje, jer oni imaju nekog posla u gradu pa će doći nešto kasnije. To smo i učinili te završili u malom ribarskom selu u kojem su nas iz svake kuće ispraćali sa znatiželjnim pogledima i veselo-upitnim pozdravima. Posjetili smo i ribare koji su se taman vratili s ribolova i prodavali svoj ulov, a ubrzo smo odlučili i isprobati što su to oni ulovili. Jedan riblji thali u jedinom restoranu u selu – višestruko ukusniji i jeftiniji od bilo kojega u gradu. Thali je inače specifičan za Indiju – u pravilu se poslužuje na bananinom listu, a glavni sastojci su riža i dhal (leća) te par različitih  vrsta povrća, a meniju možete dodati ribu, specifičnu za podneblje u kojem smo se nalazili.

Nakon što smo polizali prste (thali se u principu jede desnom rukom), kontaktirali su nas naši novi prijatelji i ponudili besplatne lekcije surfanja. Tanja je navukla surfersko odijelo jer lokalci nisu baš navikli viđati djevojke u bikiniju, a skupa smo potpisali i izjavu od neodgovornosti naših prijatelja u slučaju da se neko zlo dogodi. Kao da su znali… Dovukli smo se do plaže gdje nam je Tushar pokazao neke osnove surfanja – koja noga ide naprijed, kako lovimo val i kako se uspravljamo na dasci, kako rukama štitimo glavu ako kojim slučajem padnemo s daske prilikom surfanja i slično.

Surfali smo dobrih sat vremena, ili barem pokušavali. Uhvatili smo par dobrih valova, ali nije nam baš išlo uspravljanje u stojeći položaj, nego smo se zadovoljili potrbuškim ležanjem na dasci. Iako, i to je bilo frkovito jer treba održati ravnotežu na velikoj dasci u nemirnom moru. I onda se dogodilo. Uhvatio malo veći val, odradio par metara ko pravi profesionalac, izgubio kontrolu, pao u more, zaboravio lekciju s držanjem ruku povrh glave nakon pada i – dobio daskom po glavi.

Znao sam da nije zezancija kad sam izronio i rukom dodirnuo udareni dio glave i osjetio posjekotinu na potiljku dugačku par centimetara, a potvrdu je dala žarko crvena boja koja mi je pokrivala dlan. Dao sam znak ekipi da izlazim van, a u tren oka su Tanja i naš instruktor doplivali do mene i ustvrdili da moramo ići u bolnicu na šivanje. Šetnja do kućice, prva pomoć, sjedanje u automobil i vožnja do prve bolnice. Siguran sam da se većina ljudi užasava pomisli da završe u indijskoj bolnici, ali čistoće, osoblja, profesionalizma i brzine ne bi se posramile ni najmodernije bolnice u Europi. Šivanje je bilo obavljeno u tri minute, a otpustili su me čim sam podmirio račun od desetak kuna. Iznos nedovoljan da pomislim na korištenje svoje MasterCard karticu, koju naravno primaju u bolnici, ali očito kod malo ozbiljnijih i skupljih ozljeda. Na kraju sam bio sretan – imam novi suvenir, koji ne zauzima mjesta u ruksaku.

I možda bi mi bilo bolje držati se surfanja na kaučevima.

Kako više nismo imali volje za surfanjem, slobodno vrijeme smo iskoristili za posjet jednom od mnogih hramova u Udupiju, od kojih je najpoznatiji i najveći posvećen Krišni. Tanjin fotić je i tu odigrao par lijepih poteza pa smo uhvatili lokalce koji odaju počast i mole za blagoslov neke od svojih mnogih božanstava. U dublju analizu hrama i običaja se nismo upuštali.

Kako nam je bilo dosta plaže (a i meni se bilo zabranjeno kupati idućih par dana, podsjećala me brižna njegovateljica), odlučili smo se za posjet Munnaru, planinskoj oazi poznatoj po predivnim krajolicima i osvježavajućoj temperaturnoj razlici koju svatko osjeti kada stigne s jedne od koliko-toliko obližnjih užarenih pješčanih plaža.

Do Munnara smo bili prisiljeni doći autobusom, našli relativno jeftin hotel te angažirali vozača rikše da nas proveze mjestom i pokaže zašto turisti u njega dolaze. Napravio je ono što smo od njega tražili te nas odveo do nekoliko plantaža čaja te do obližnjeg jezera koje je poznato po tome što stojeći uz rub, možete jasno i glasno čuti jeku kako odzvanja s drugog kraja. Prizori su me podsjetili na Srimangal, grad u Bangladešu oko kojeg su također smještene nebrojene plantaže čaja. Zahvalili smo se vozaču, otišli do hotela, čuli kišu na prozoru, izišli van da se uvjerimo vlastitim tjemenima, i bila je tamo – moja druga kiša na ovom, dosad četveromjesečnom putovanju. Falila mi je.

Nismo vidjeli razloga da se dulje zadržavamo u Munnaru pa smo krenuli na još jednu brdovitu vožnju, prema Alleppeyju. Svi pričaju o beskonačnim lagunama u Kerali, i kažu da je Alleppey jedno od najboljih mjesta za plovidbu njima. Kako se igramo turista u zadnje vrijeme, zašto ne?

Shvatio sam da putovati Indijom i sličnim jeftinim državama može biti jednako skup, ako ne i skuplji sport kao i putovanje po Europi i mnogostruko skupljim mjestima. Računica je jasna – u Indiji si možete priuštiti vožnju javnim prijevozom, hotelski smještaj, obroke u restoranima, pa sve to i koristite. Iako jako jeftino, na kraju dana se nakupi svota. S druge strane, u zapadnim zemljama vam ništa od toga ne pada na pamet pa se morate služiti autostopom, spavanjem u prirodi ili CouchSurfingom, te kupnjom hrane u trgovinama. Cijene vas ograničavaju pa ste oprezniji, samim time i prisiljeni biti snalažljivi.

Nakon Goe nismo tražili CSere koji će nas smjestiti u svoje domove, pretežito jer ih u destinacijama gdje smo mi išli baš i nema, a drugi razlog je bio taj da je ponuda Tanjinog oca vrijedila još par noći u hotelu. Ne bismo htjeli biti nekulturni pa ju ne iskoristiti…

Od Alleppeya, osim vožnje kanuom po lagunama, nismo vidjeli previše. Grad ko grad, s par simpatičnih ulica, par mjesta gdje se može dobro pojesti, jedna plaža na kojoj je lijepo biti sam u suton, i to je to. Ali smo zato naš sedmosatni izlet kanuom dobro iskoristili – ispucali smo (Tanja pretežno) 300-injak fotografija, i nauživali se krajolika. Dosta ljudi unajme čitav brod-kuću i provedu u njoj-njemu par noći, imaju vlastitog kuhara koji se za njih brine, ali taj je sport za nas bio preskup. Uz to, brodovi se ne mogu provlačiti uskim kanalima gdje naš kanu plovi ko veliki.

Šofer nam je također bio simpatičan, uz to što smo kod njega imali doručak prije i ručak nakon plovidbe, zabavljao nas je cijelim putem svojim pričama i zanimljivim zvukovima kojima je oponašao životinje. Najuvjerljivija je bila žaba, za koju smo dugo vremena bili uvjereni da zapravo postoji. Pričao je o svom životu koji je više vezan za vodu nego za kopno, i kako je turizam nešto najbolje što se moglo dogoditi i njemu i mnogim njegovim poznanicima. Iako, polako se primjećuje da je uzeo danak prirodi, koja se nepovratno mijenja svakim povećanjem broja turista i ponude za njih. U samo par godina broj plovila na divnim vodama Kerale se utrostručila!

Zadnja postaja prije Tanjinog povratka u Europu bila je Varkala, simpatično malo turističko mjesto poznato po litici iznad glavne plaže s koje puca divan pogled i na kojoj su smješteni brojni restorani i smještajni kapaciteti, što god već dolazi s razvijanjem turističke ponude. Iako, rekli su nam, prije desetak godina tu je bilo samo par kolibica i to je to. Danas sve to izgleda potpuno drugačije. Pa opet, lijepo i opuštajuće.

I tužno – Tanjina zadnja postaja u Indiji označila je i zadnju postaju u našoj vezi. Najtužniji rastanak, nijemi zagrljaj vozača rikše koji je rastanku svjedočio, i šetnja do plaže, prije nego mir pokvare ribari i izlazeće sunce.

Sam sam. Sredina je siječnja, četiri je sata ujutro, puno puno kilometara daleko od bilo koga poznatog, nogama uronjenim u sitni pijesak plaže u Varkali. Sam sam. Novi početak, novi izazovi – to sam i tražio, to sam i dobio. Tupilo nestaje, dolazi onaj treptavi osjećaj nepoznatog. Trnci. Sam sam.

Ideje se gomilaju – kupit ću bicikl i pedalirati do Chennaija, odakle imam let za Maleziju za kojih mjesec dana. Otići ću do najjužnije točke Indije, završiti u nekom ribarskom selu, naučiti ponešto od tog zanata. Ili ću ostati ovdje. Svaka opcija je dobra, svaka od njih će donijeti ponešto. Na meni je da odaberem. Ili da se prepustim slučaju…

Tomislav Perko (Thomas Love Adventure)