Već na samom početku Tomislav je morao spavati u hotelu, ali ubrzo nalazi kaučsurfere za dalje. Nastavljamo put Bugarskom i ulazimo u Tursku, točnije Istanbul.

Nisam se nešto naspavao u hotelu. Dom je ipak dom, čak i kad je tuđi.

Zato sam skupio svoje stvari i krenuo se naći s Emilijom, kaučsurfericom koja se javila večer prije. Iako sam putem jeo, ona me odvela doma na drugi doručak, ovaj puta s pivom. Sjetilo me na prvi doživljaj Bugarske kad sam pomislio da bi se,  s obzirom na to da je svi piju u apsolutno svakoj prigodi, zemlja trebala zvati Biraska. Osim ako Buga na nekom bugarskom dijalektu isto ne znači piva. Ni to nije nemoguće.

Kako god bilo, nakon dvostrukog doručka, krenuli smo na posao. Emiliji je bilo lakše jer je barem znala gdje radi, a ja sam morao pronaći odgovarajuću lokaciju i zaraditi minimalno 9 eura koje sam jučer suludo ulupao na neudoban smještaj. Ništa, gitara u ruke i na posao… Kako je u Velikom Trnovu glavna atrakcija neki stari dvorac, stisnuo sam zube i dao zadnji novčić za ulaznicu, stao se na pola puta do dvorca i počeo svirati Balkane moj.

Ispalo je da je ulaznica bila dobra investicija jer sam u 2 sata zaradio 24 leva (cca. 12 eura) i, sjetivši se da sam sam sebi poslodavac, dao si da odem ranije s posla. Malo je pomoglo što je došao gazda dvorca i rekao da kupim prnje. Nisam htio odmah do Emilije na posao da ne ispadne da joj nabijam na nos svoje skraćeno radno vrijeme pa sam malo istraživao grad i čuo se s roditeljima i tetkama, koje češće viđam nego kad sam u Zagrebu. Inače – na svim dosadašnjim i odsadašnjim putovanjima pravilo je isto – poslati svojima sms ili mejl svaki dan, bez iznimke. Najmanje što mogu napraviti kako bih se odužio za svu sekiranciju koju uzrokujem svojim hirovima.

A onda je ipak došlo vrijeme pa sam posjetio Emiliju na poslu. Nezgodno je što ona radi u kafiću pa je slijedilo redom:
– ona mi nosi besplatne pive pa pijem dok čekam da završi smjenu
– tješim Emiliju kojoj je baš teško vraćati se u to doba kući jer su na tom potezu svi kafići, a grad mali i uvijek mora negdje svratiti
– završavamo u Irskom pabu na par rundi nešto skuplje pive (6 kuna za pola litre)
– kratimo vrijeme igrajući bilijar
– pričamo o smislu života (užasno popularna tema ovih dana)

Oko 2 sam se ponadao da napokon idemo doma jer sam ja ipak kaučsurfer koji je prošlu noć propustio kauč, ali netko predlaže da idemo negdje dalje, još piti i kuhati pileću juhu. Tu se predajem, vadim putovnicu da pokažem kako nemam bugarsko državljanstvo i nadam se da će to biti dovoljno opravdanje što nemam ni bugarsku izdržljivost. Još sam mali, ljeto mi je tek počelo!

Odmoran i sit (Emilija mi je u bakinom stilu napravila uštipke za doručak) šetam do izlaza iz grada pa pružam palac za Burgas. Razmišljam kako sve ide u dosta ležernom tempu pa se pitam hoće li uletiti kakva avantura ili ću je uskoro sam morati potražiti. S druge strane, možda je i dobro da se polako zagrijavam za Irak, Iran, Pakistan…tko zna što me tamo čeka.

U samo dvije vožnje, 4 sata kasnije, eto me u Burgasu. Eto mi kad sam htio avanturu, dobilo ju je moje siroto uho. Izdajnička gitara je vozaču poslala pogrešan signal pa je ovaj zaključio da imamo sličan glazbeni ukus. Zadnja dva sata vožnje protekla su u probijanju bubnjića Blek Sabatom i Ajron Mejdenom. A ja osjetljiva akustična duša.

Ali osim drugačijeg glazbenog ukusa, vozač je bio sasvim okej tip. Dobro srce i precizna vožnja – odbacio me skroz do ulaza u stan moje CS domaćice u idućih par dana.

I tako upoznajem Aleksandru i njenog prijatelja Kakosezovema, oboje Poljaci na Erasmus razmjeni. Tih Poljaka stvarno ima svugdje. Cura studira novinarstvo pa me odmah rešeta pitanjima o mom projektu, kako, zašto, koliko, gdje. A meni fora odgovarati ljudima koje zanima. Vraćam dug društvu – da ja nisam dobivao odgovore na svoja pitanja koja sam postavljao svojim zagrebačkim kaučsurferima, možda bi danas bio koliko toliko normalan. A normalno ne volem.

Drugi dan vidim da se Aleksandra još nije probugarila jer ne kupuje pivu za doručak. Vodi me na druženja s prijateljicama i dok joj ja iz nekog nepoznatog razloga pokušavam udijeliti koji životno bitan savjet kako treba biti strpljiva i ne zamarati se previše stvarima, ona i prijateljice tračaju neke Talijanke i ništa se od mojih savjeta ne prima. Ili sam užasno ostario ili su te Talijanke stvarno grozne :p

Kako sam u zadnjih par dana uspio stupiti u kontakt s Tanjom (koja je stopirala s nama do Istanbula, skupa s psom Ninom i Čiči, papigicom koja je uginula putem), dogovaramo se da se nađemo u Nesebaru, gradiću pod zaštitiom UNESCO-a, svega par desetaka kilometara sjeverno od Burgasa. Tanja i Nina uopće se nisu promijenile – Tanja je još uvijek najpričljivija osoba na kugli zemaljskoj, a Nina još uvijek ima četiri noge i laje.

Priča mi Tanja kako je u zadnjih 11 mjeseci, otkad sam je ostavio u Istanbulu, bila u Turskoj do iznemoglosti (dok je nisu deportirali), Grčkoj (plovila na jahti s vlasnikom Galatasaraya – njegovom psu se svidjela Nina), zatim Makedoniji pa 2 mjeseca na Kosovu i na kraju u Bugarskoj. I sve to bez plaćanja prijevoza i sa parsto eura u džepu. Onda netko misli da sam ja veliki avanturist.

Nakon ugodnog druženja krećem prema doma, u Burgas. Super je na putovanjima kako ti svako mjesto brzo postane dom. I jednako brzo prestane biti, čim ga zamijeniš nekim novim. Ovaj put sam živio u Burgasu, skoknuo na piće s Tanjom do Nesebara, a onda nazad doma u Burgas. (auto)Putem sam, čini se, regrutirao novog člana CS-a. Neki simpatičan čiča. Ali nije Djed Mraz, premlad je. Možda neki pomoćnik.

Pred kućom par sati vježbam svirati gitaru jer ako i imaš dom svugdje, ne znači da uvijek imaš i ključeve. Pa ponekad moraš malo pričekati. Pa onda to čekanje pretvoriš u nešto korisno, pa se i ne broji kao čekanje. A čekanje ne volem.

Sutradan krećem za Istanbul. Staje mi taksist i nudi da me odbaci do izlaza iz grada, nema veze što nemam novaca. Pitam ga hoće li taksimetar pristati na to, on se smije i kaže da mu nećemo reći. Ostavlja me na izlazu i tu mic po mic, vožnju po vožnju dolazim do granice s Turskom.

U sporom ritmu kretanja izmijenjuju se romska naselja, prljava i razrušena, neki lovac koji mi puškom na ramenu tjera potencijalne prijevoze, carinici koji se svađaju koji će mi oštambiljat putovnicu. Dolazim do nekog grada i, nakon dva sata na kišici i jakom vjetru, nigdje ni traga ni glasa onoj poznatoj “u Turskoj je tako lagano stopirati…”.

Ipak, nakon 11-12 sati, stižem do Istanbula koji se ne pokazuje naročito gostoljubiv, tako da me pere prvi pljusak ovog dugog ljeta, a kako autobusi koji voze do centra nisu baš redoviti – čekam više od 2 sata da se pojavi prokleti 76T. Glavno da su prošli 76 (5-6 puta), 76Y (3x) i čak 76C. Na kraju odustajem od slova T i pristajem na samo 76-icu.
Uskačem, ali kako nemam lokalne valute već samo MC karticu, neki lik nudi svoj pokaz da ga provučem. Kada smo došli do stanice gdje trebam izići, vozač me zove i zaustavlja autobus iza njega koj ide do Taksima. Ni tamo ne plaćam kartu, vozač je dobar kad me vidi onako pokislog. To mi diže raspoloženje za dosta. Ponovo su ljudi pobijedili negostoljubivost gradova.

Na Taksimu se nalazim s Jorinom, Nijemcem kojeg sam ugostio 2008. u Zagrebu, vidio u Berlinu 2009., zatim opet u Zagrebu 2010. Bilo bi glupo propustiti 2011. kad nam je tako dobro krenulo. Jedino me malo brine kako ćemo nastaviti niz s obzirom na to da su parne godine očigledno zagrebačke, a znamo tko neće biti tamo tada. Iako, nikad se ne zna. Čuo sam da i u Zagrebu ima ljeta.

S Jorinom idem na CS meeting gdje se odmah sjetim zašto ne volim izlaske – previše ljudi, preskupa piva i prepovršni razgovori jer ne možeš drugačije. A znamo da ja volim ove o smislu života. Zato sjedamo na bus i idemo doma, gdje nas čeka Jorinov cimer. Slična situacija kao nekad kod mene, samo ovaj puta nisam ja domaćin. Ali sam jednako opušten i jednako uživam – neusporedivo bolje od izlaska.

Dan kasnije igram se detektiva. Pokušavam pronaći Marijanu, djevojku iz Zagreba koju znam preko Fejsa i priča drugih ljudi – naime, stopirala je neko vrijeme s ranije spomenutima Tanjom i Ninom i imamo dosta zajedničkih prijatelja.

Očito bih bio sjajan detektiv jer lako pronalazim hostel u kojem radi i vješto se raspitujem kod vlasnika za Marijanu. Ispada da je išla prošetat cucka pa se upuštamo u priču. Nakon 5 minuta, kad sam mu rekao da sam from kroejša, kaže “Pa šta bre ne pitaš na hrvatskom?  ” To me navelo da se ipak malo zamislim nad svojim detektivskim sposobnostima.

Ostavljam broj da mi se Marijana javi kad se vrati iz šetnje, a ja se nalazim s Jorinom s kojim idem na ručak u jednu od sporednih uličica (20 metara od glavne ceste, a višestruko jeftinije). Zlatno pravilo na svim putovanjima.

Nalazim se s Marijanom, grlim je kao da se odavno znamo, odlazimo na drugi ručak, skupa s bre Ivanom, vlasnikom hostela. Uz ručak saznajem da je Marijana u Gruziji pronašla malu kujicu od svega nekoliko dana, napola mrtvu, te ju je spasila i autostopom ju prošvercala nazad u Istanbul. Dala joj ime Aslan. Valjda je neće zezati u školi.

A nakon ručka idemo – pit. Pijemo u bircu, selimo se na klupice ispred nekog uličnog dućana i tamo nastavljamo. U nekom momentu nam se pridružuje jedna Portugalka koja priča kako je pobjegla od CS domaćina jer joj se nije svidjela glazba koju je puštao. U drugim okolnostima uopće ne bih povjerovao da je to pravi razlog, ali nakon iskustva s Blek Sabatom…nikad ne znaš. Priglimo je kao svoju pa nam prizna da joj je rođendan. Blago njoj, za rođendan je dobila nas.

I iako je Istanbul bio udarac na budžet, tih dana upoznajem svakakve ljude. Između ostalih, Iranca Kiashara, koji će mi biti jako koristan kada se uputim u njegovu zemlju. Marijana mi daje kontakte svojih domaćina na istoku Turske, a par ljudi mi govori koje gradove i mjesta nipošto ne smijem propustiti. Fer razmjena. Nekako mi draže uložiti novce u par večeri s novim ljudima nego kupiti neke turističke vodiče. Vodiči ionako ne govore o ljudima, nego pretežno o mjestima. A ovo putovanje nije turističko, već putovanje u kojem glavnu ulogu imaju baš – ljudi.

Tomislav Perko