Još uvijek smo u Turskoj. Nakon prekrasnog iznenađenja u prošlom članku, Tomislav nas vodi još malo po Turskoj, ovaj put u dobro društvu.

Možda su zvijezde bile sjajnije, ali i sjajne zvijezde ujutro, kad dođe sunce, odlaze spavati. Tako da smo i mi ustali i krenuli prema Konyi do koje ima preko 500 km. Malo smo u stisci s vremenom pa se ubacujemo u posebnu brzinu koju nazivamo kretanje brzo, opažanje izvrsno.

Usput mi Tanja priča o operaciji Barbarossa koju je izvela u rekordnom roku kako bi me iznenadila. O nebrojenim mejlovima izmjenjenim s rođakinjom Ivanom kako bi operacija tekla glatko i bez izazivanja sumnje; okretanju londonskog ureda iranske ambasade naopačke zbog odbravanja postupka hitnog izdavanja vize; o haosu koji je nastao kad se pojavila s fotografijom bez pokrivene glave…blago meni s tako odlučnom djevojkom. Više detalja u njenom blogu pod nazivom 1000 dana ljeta – the woman’s perspective

Veremo se dobrih 45 minuta iz kanjona u kojem je smješten Kabak kako bismo došli do lokalnog minibusa koji će nas prebaciti do prvog većeg mjesta odakle ćemo dalje stopirati. Pritom ispuštamo dušu i znoj; sunce upeklo, ovca, ruksaci i gitare na leđima (Tanja je sa sobom donijela našeg karmakinja – malu portugalsku verziju ukulelea, a sve kako bi prvotni dojam kad ju vidim dok svira “Over the Rainbow” bio potpun, i vizualno i auditivno). No, popeli smo se. Alpinistička karijera upitna. Slijedilo je drndanje u punom, uzavrelom busu i dolazak do Fethiyea. Dalje idemo stopom. Iako je prvih sat vremena više u pitanju čekanje jer nitko živ ne staje.

Mrak se ubrzo približava pa na kraju neplanirano, zbog sporog kretanja, ostajemo u Antalyi. A htjeli smo izbjeći velike gradove krcate turistima. Što je – tu je. Šaljemo samo jedan CS rikvest i držimo si palčeve (ali pažljivo, da ostanu u formi i za autostop sutra) da upali. Taman smo izvadili gitaru na ulici Antalye i krenuli sa svirkom da zaradimo za neki sobičak, kad nam stiže poruka na mobitel da imamo kauč! Nekad se isplati samouvjereno igrati na samo jednu kartu. I bome je karta bila dobra jer u turističkoj meki praktički da nismo vidjeli niti jednog turista jer smo bili zauzeti pričanjem s našim domaćinom. To isto ulazi na listu smisla života – fulavati turiste u turističkim gradovima. Kad bolje razmislim, to bi moglo ući i u CV, kao neke posebne vještine. Što se domaćina Turkera tiče, nakon što nas je najeo i napio, nesebično nam je prepustio svoju sobu, dok je on kaučsurfao. To nam je jako teško palo. Ispalo je da smo Turker i ja ugostili 5-6 istih kaučsurfera tijekom naših kaučsurferskih karijera. Sasvim zgodna podudarnost.

Sutradan odmah nastavljamo dalje. Ili se volimo kretati ili nismo našli mjesto na kojem želimo provesti više od jednog dana ili nam instinkti govore da nas u Konyi čeka Djed Mraz. Stopiramo, ali nam ide tako dobro da si možemo priuštiti da ignoriramo kamione i idemo samo automobilima i svejedno smo toliko brzi da umjesto Konye, nakon 8 sati i 550 kilometara završavamo u srcu Kapadokije – spektakularnoj dolini Goreme. Krcata mnoštvom čudnovatih geoloških struktura i oblika kojima ne znamo ni ime – odmah nas ostavlja bez daha.

Izlazimo iz auta, a neki nam čovjek od svojih 60ak godina maše iz divne kuće-pećine u cijelosti isklesane u kamenu i to na 6 etaža. Inače, ti stanovi-sela datiraju jos iz 4. stoljeća (nešto ipak znamo), pa nije ni čudno što se naš (budući) domaćin glasa sa Yabba Dabba Doo. Nudi nam smještaj, objašnjavamo da nemamo novaca, ali on odmahuje glavom kao da je sasvim nebitno pa zaključimo da nemamo ništa protiv jedne etažice. Nismo ni odložili ruksake, a domaćin je pred nas servirao dinju, raki(ju) i malo narezaka. Turska gostoljubljivost očito datira iz kamenog doba. Najeli se i napili pa otišli na večernju šetnju pod zvijezdama. Nisam ni znao da toliko volim zvijezde, možda nakon 1000 dana ljeta i 1000 dana zime trebam razmotriti i 1000 dana mliječne staze.

U Kapadokiji nema pijetlova pa spavamo nešto duže. Ujutro gledam kroz prozor, a nebo je išarano velikim balonima – kao neka velika turistička fora u Kapadokiji. Pogledao sam na MasterCard karticu, a onda i na sat pa odlučio da će nas Mastercard počastitit nekom drugom atrakcijom. Nekom uzbudljivijom, manje turističkom. Nekom neprocjenjivom.

Zato smo krenuli u razgled prirode oko Kapadokije. Verali smo se po napuštenim stanovima-pećinama i gubili u dolini u cijelosti nastaloj od erozije. Upravo smo se glupirali s fotkama u sponzorskim majicama na nekom brežuljku kad smo čuli ženski glas – Hej, odakle ste? Strašno sam se poveselio kako odjednom razumijem turski, ali je Silvija ipak pričala hrvatski. Dobro, nije ni to loše. Pričala je kako se i njoj sve te stvari događaju – dobrota ljudi, pozivanje na hranu i čajeve, srdačnost neznanaca. I kaže da joj je prijateljica Dijana pričala o nekom Tomislavu koji kaučsurfa, stopira i tako putuje svijetom…tko bi taj mogao biti?

Izmjenjujemo brojeve mobitela i nastavljamo svak svojim putem. U roku 5 minuta smo ustopirali – ni manje ni više nego – konja i zaprežna kola. Nismo morali čak ni rzati, odmah je stao. Uskačemo u zaprežna kola i Hasan, kršan turski vozač, nam nudi razgled znamenitosti i voza nas naokolo. Ono što je trebala biti vožnja od kojih kilometar, dva (u biti, samo nas je – ljenčine – trebalo prebaciti uzbrdo do obližnjeg vidikovca) pretvorilo se u dobrih 3, 4 sata privatne ture po okolnim dolinama. Putem smo upoznali i novozelandski par koji kaže da ih obavezno kontaktiram kad dođem tamo. Uzimam kontakt i smijem se u sebi kako ne znam što ću raditi sutra, a uzimam kontakte da bi posjetio ljude za godinu i pol. Ali, uopće me ne bi čudilo da ih zaista i posjetim, šaljiv je život nekad. Nekad neke ljude u rodnom gradu ne sretneš više nikad, a druge uloviš na drugom kraju svijeta.

Hasan nudi Tanji da proba jahati konja sama, bez kočije odozada. Na sam spomen jahanja konja bez sedla, onako “na divljaka”, Tanji zaiskri u očima. Ah, kaubojka u njoj. Popela se na konja poput djevojčice, hvatajući Hasana pristojno za ramena – što ovome baš nije bilo po volji. I odjahaše oni. U suton. Čuvao sam kočiju nekih petnaestak sekundi, a tad sam si vizualno predočio sliku Tanjine mame koja me na konju naganja po Turskoj ili čak čitavoj kugli zemaljskoj jer joj nisam dobro pazio na kćer pa uključujem indijanske instinkte, saginjem se do poda, pipam zemlju gdje je topla, tražim tragove kopita i šprintam za njima. Ili je konj neka spora stara raga ili sam vraški dobar trkač jer ih već nakon pet minuta ugledam u daljini. Lakne mi, a i Tanja se čini neobično sretna što me vidi, hm. Kaže da je sve bilo u redu, samo je Hasan počeo pričati o nekom zajedničkom gledanju zalaza sunca. E, nećeš, momče. S mojom djevojkom su zvijezde sjajnije samo meni.

Tanja silazi s konja, ljubazno zahvaljujemo Hasanu na fora danu, lažno obećajemo da se vidimo sutra, a on nama gozbu – tursko vino, roštilj i smještaj kod brata u hotelu (nadamo se isto lažno, a ako i ne, već će netko to pojesti i popiti pa odspavati kod brata) pa idemo na dejt sa hrvaticom Silvijom. Prepričavamo friške anegdote i nekako mi se čini da mi se doma ovakve stvari ne događaju. Ili bismo samo trebali otići kod babe na selo gdje imaju konje. Autostopom (opet smo stopali punih minutu i pol) se vraćamo do našeg domaćina u stijeni te svirkom i pjevanjem plaćamo našu malu sobicu.

Ranom zorom napuštamo Goreme i upućujemo se istočno, prema Diyarbakiru, gdje nas čeka još jedan Hasan, naš CS domaćin. Već je u startu računica malo preoptimistična – imamo cca 630 kilometara po brdovitom terenu, a onda nas i jedan kamiondžija koji nas je pokupio uvjeri da smo krenuli krivim putem i uputi pravim. Koji je, zaboravio je spomenuti, oko 200 km duži. A mi isto, kao da nismo čitali Crvenkapicu, svakog slušamo. Ipak, vozikamo se mic po mic. Umorni i izgoreni od sunca (Tanja nesto više, obzirom na kraljevsko blijedu put koju može zahvaliti engleskoj klimi), spavamo po kamionima, ljudi nas odvode na čajeve i na kraju, umjesto u vučjim raljama, završimo u autu modernog mladog turskog para. Moderno u ovom slučaju znači da cura ima kratke hlače i plavu kosu. Engleski baš i ne znaju, ali žele da im nešto odsviramo. Dok sviramo i pjevamo na zadnjem sjedištu njihova auta, zovu rodbinu, snimaju nas mobitelima i nagovaraju kod sebe na čaj. Nisamo toliko čaja popio u cijelom životu, ali gostoprimstvo se ne odbija. Osim toga, imao sam predosjećaj da će se čaj razvući i u prenoćište tako da uskoro dolazimo u Bahce, mali gradić kojeg valjda nema niti na jednoj turističkoj mapi Turske. To nam se sviđa.

Dočekuje nas čitava kurdsko-turska obitelj. Mama, poglavica familije, sestre, braća, podmladak, svi nas srdačno grle, ljube, poslužuju, opet – čajem. Svi su se okupili u dnevnom boravku, spremni za koncert. Sviramo par pjesama poput nekih trešerskih rock zvijezda, praćeni znatiželjnim kamerama mobitela. Suprug jedne od sestara, ponosni i veseli Kurd, nabada engleski pa mu objašnjavamo kako putujemo bez plana i rasporeda. Usred priče, zove frenda i daje mi mobitel. Frend priča “tečno” engleski pa prenosi poruku domaćina da ostanemo s njima večeras. Jesam vam rekao? Možda ne znam turski, ali predosjećaj me rijetko vara. Prihvaćamo nesebični prijedlog i pridružujemo se familiji za stolom na večeri. Kasnije nas vode okolo, predstavljaju prijateljima i poznanicima, svi nas gledaju znatiželjnim i toplim očima. Osjećamo se kao u vlastitom domu, iako je većina komunikacije svedena na govor tijela. Sasvim dovoljno. Svi su veseli, niti jedan povišen ton, niti jedna prepirka – čak su se i zezali s kurdsko-turskim nategnutim odnosima – nazivali su se teroristima. Djetešce s kojim smo se igrali čitavo vrijeme je na kraju proglašeno polu-teroristom jer mu je mama ipak Turkinja…čini se kao savršen suživot. Daju nam i drugu večeru i otpremaju nas na najudobniji kauč ikada, doduše bez puse za laku noć. Ali to je to – old school couchsurfing!

Gostoljubivost naših domaćina se nastavila i ujutro – napravili nam doručak, oprali i osušili prljavi veš. Da Tanja nije limitirana vremenom, ostali bi mi malo duže. Ali ovako smo polako postali nervozni, svrbjeli su nas tabani. Domaćini su se htjeli pobrinuti za sve, ali smo ih uvjerili da ne treba, da ćemo se snaći. A onda je bilo kao kad odeš rodbini na selo – ostanite barem na ručku. I mi ostali, šta ćeš. Lakše je stopirati punog nego praznog želuca.

I onda napokon krećemo. Dogovor je, budući da će brzo mrak, a mi imamo preko 400 kilometara do iduće postaje, da stopamo samo brze aute. Nakon jednog sporog, čisto da se zagrijemo (vozio nas je samo 20ak kilometara), spazimo neku bijelu pilu i pružamo palčeve. Pila koči li ga koči, vraća se u rikverc na autoputu i dva ćelavca sumnjivog izgleda nam kažu da upadamo. Eto nam kad nam je jedini kriterij brzi auto, pomislimo mi, ali svejedno uđemo. Ispada da smo bili puni predrasuda – jedan od njih nabrajao je imena svih gradova pored kojih smo prolazili, toliko detaljno da je skoro vadio godine i dinastije. Možda i je, kao da bih ja zapamtio. Prosječna brzina bila nam je 190 km/h pa smo ubrzo na cesti opet gledali koga ćemo uloviti za preostalih 200injak kilometara. Nije više bilo toliko važno da bude brzo prijevozno sredstvo koliko da ide direkt do Diyabakira, kako nas ne bi ostavio na pola puta da stopamo po mraku.

Kako to inače biva, nakon 3 minute staje čiča koji ide u naš grad. Nemojte se ponadati, nije ni ovo Djed Mraz. Pita nas kako nam se sviđa naše putovanje, kako ide stopiranje, kažem mu da ide super, a pogotovo u istočnom dijelu Turske. Tu me odmah ispravlja i govori da je to Kurdistan, ne Turska. Dobro čiča. Onda Kurdistan. I tako kroz priču, ostavio nas čiča u Diyabakiru, gdje napokon nalazimo Hasana koji brkovima, dugom sijedom čupavom kosom i svojih 60ak godina neodoljivo podsjeća na Einsteina. Osim što Albert vjerojatno nije imao rock kafić u centru grada, ali to su samo detalji. S njim pijemo čaj (ima netko vremena izguglati hoće li nam naštetiti toliki čajevi, da ne bi bilo da je šok za organizam!) pa nas vodi doma gdje prelazimo na domaću raki(ju), koju svi miješaju s vodom i koja ima okus po Bronhiju, zbog anisa. Ili bronhiji imaju okus po rakiji?

Hasan u jednom trenutku spominje kako voli masirati pa se pohvalim kako je i meni drago, kako sam masirao tetke od devete godine i kako mi je to tehnički bio prvi posao jer su mi znale dati koju kunu zauzvrat. On se diže istog trenutka i vraća se s nekim specijalnim uljem. Fino sam se ja upecao. I ništa, uposlim ruke i tako ga masiram dok mi se Tanja smije i traži buduće domaćine za preostala odredišta. A ja se njoj smijem kakve rikvestove šalje ljudima.

Odlučujemo ujutro ili direkt u Iran ili kroz sjeverni dio Iraka, kako nas stopiranje navede. Dok Hasan ujutro odlazi na posao, promatram ga krajičkom oka. Čini mi se da vidim kako se savija u vratu. Eto mu kad da amaterima da ga masiraju. Ili je ono ulje bilo loše? :p

Umjesto da uzmemo bus do izlaza iz grada, iz zezancije zaustavljamo prvi auto koji nailazi na parkingu ispred zgrade. On nas iskipava na autobusnu stanicu udaljenu svega 50 metara od početka “autoputa” prema Mardinu pa se samo selimo i dižemo palčeve. Nakon par taksista koje smo odbili, zaustavlja se bijeli kombi. Na sebi nema oznaku taksi, ali ništa me ne košta da provjerim pa dok vozač otvara prtljažnik, pitam jel taksi, a on potvrdno kimne. Zahvaljujemo mu se, uz objašnjenje da “para jok”, na što on umire od smijeha i kaže da nema problema. Nisu loši ovi taksisti. Tko zna, možda i oni zagrebački hoće vozit besplatno. Neka netko testira pa mi javi!

A u kombiju upoznajemo par, cura iz Armenije, dečko iz Iraka. Žive već 12 godina skupa u Njemačkoj pa Tanja koristi svoje poliglotske sposobnosti i na njemačkom saznaje da oni idu drito u Duhok, gradić u Iraku koji je bio i naše potencijalno odredište! Naime, unajmili su taj taksi da ih odbaci cca 300 kilometara od Diyabakira do Iraka. I baš ih mi nađemo.

Sjaj u našim očima – ponovo se sve posložilo baš kako treba biti…

Tomislav Perko