U prošlom nastavku Tomislav je posjetio Uluru, spasila ga Hayley, diguno palac i krenuo dalje. U ovom djelu Tomislav spominje neke horore pa da vidimo.

I tako sam završio u Batcheloru, u kući para koji me je pokupio par sati ranije. Ovo je zapravo tek bio drugi put na ovom putovanju da sam prenoćio kod ljudi koji su me pokupili dok sam stopirao. Posjetilo me na dvije drage priče s mojih prvih putovanja Europom – kad me je u Švicarskoj usred noći, nakon susreta s policijom zbog hodanja uz autoput, pokupio Francuz koji je studirao u Zagrebu ’71 i koji me je ugostio te hladne noći. I na moje dvije Španjolke, Amandu i Sandru, koje su mi se smilovale nakon sedmosatnog umiranja na andaluzijskom suncu i odvele kod sebe doma i bile mi domaćice iduća četiri dana. Lijepe uspomene.

Ova australska priča, po svemu sudeći, neće biti kao dvije navedene, koje ću prepričavati i prepričavati, iako ima potencijala. Oronula kuća, oko nje par poluraspadnutih automobila, ispod kojih svako malo nos pomoli jedan od 17(!) lovačkih pasa koje gazda drži za lov na divlje svinje.

Malo sam pomogao oko kućanskih poslova, ponudio se da napravim večeru, nakon koje smo sjeli u dnevni boravak, i pogledali film. I tu je priča dobila spuki začin – moji domaćini su bili najzagriženiji fanovi horor filmova koje ikad upoznah. I to ne bilo kakvih – sve jedan gori od drugoga. Ne mislim strašnijih, nego gorih – kao da se skupila hrpa srednjoškolaca i snimila horor film. Loši efekti, još gora priča, ma užas.

A moji domaćini su u njima uživali.

Ne toliko da me bude strah spavati u gostinjskoj sobi koju su već nekim čudom imali pripremljenu za mene čim sam se pojavio u kući, ali opet. Pitao sam ih odakle im tolika strast za tom vrstom filmova, i nisu mi znali odgovoriti. Najbliže odgovoru je bila rečenica da im nije jasno kako ljudi mogu biti sposobni napraviti svakakve gadosti drugim ljudima, i da ih upravo zato fascinira to gledati. U miru sam se povukao u svoje odaje i usnuo snom pravednika.

Nakon što sam se dvaput zaključao i zabarikadirao stolicom prislonjenom na vrata.

Ujutro sam, ohrabren činjenicom da sam preživio noć, obznanio svojim domaćinima da sam odlučio posjetiti obližnji Litchfield nacionalni park i iskoristiti njihovo gostoprimstvo još jednu noć, ako nemaju ništa protiv. Nisu imali.

Jedino što sam znao o Litchfield NP-u bila je činjenica da do ulaza imam hodati barem 6-7 kilometara. Pretpostavio sam da će biti relativno lagano stopirati do njega jer tko god prolazi tom cestom mora ići prema parku. Nakon pola sata i svega par automobila, pored mene prolazi turistički autobus, i nakon sto metara staje pored ceste. Nisam bio siguran jesu li stali meni ili netko iz busa treba na piš-pauzu, ali brže bolje trčim da pitam. Unutra šestero mojih vršnjaka, i vozač, možda koju godinu stariji od mene.

– Gdje ideš?

– Tamo gdje i vi.

– Upadaj!

I tako sam ustopirao turistički autobus. Odmah sam se upustio u razgovor s ekipom, koja je bila na jednotjednoj turi ovim dijelom Australije, i danas su se uputili na izlet u Litchfield NP. Ubrzo saznajem da se u nacionalnom parku ima za vidjeti par lokaliteta, i svi su razbacani desecima kilometara jedan od drugoga. Vozač mi odmah dobacuje da bi mi bilo najbolje bilo da im se pridružim do kraja dana. I tako sam dobio besplatnu turističku turu.

Prva postaja su bili divovski termitnjaci. U njima ne žive termiti-divovi, kako bi se dalo naslutiti iz naziva, već obični termiti koji su izgradili divovske nastambe. Tempo im je poput _________ (umetnuti usporedbu s ubij-bože-sporim tempom nekog političara, vladajuće stranke, i slično) – u pet godina uspiju izgraditi pola metra termitnjaka. Najviši termitnjak kojeg smo vidjeli bio je visok cca 4.5 metra, što će reći da je star nekih 45 godina. Vodič je pričao nešto o njima, ali jedino sam uspio zapamtiti da je razlika između ovog smeđeg termitnjaka i hrpe crvenih koje sam viđao prolazeći kroz australsku pustinju – boja zemlje koje termiti koriste za izradu nastambi. U pustinji je pijesak crven, a ovdje smeđ. Logično. (Nekoliko mjeseci kasnije ću od nekoga čuti da su termiti, uz krave, najveći zagađivači okoliša kad se govori o CO2 – može li mi to tko provjeriti?)

Posjetili smo i magnetske termitnjake, ali osim što sam uslikao par slika, nisam zapamtio nešto puno informacija o njima – samo da su u njihovim slučajevima nastambe plosnate i sve okrenute u smjeru sjever-jug, po čemu su i dobile ime. Iako nema veze s magnetizmom nego nečim drugim, ali za tu informaciju ćete morati guglati. Žao mi je.

Obišli smo jedno jezerce s dva mala vodopada gdje smo se okupali. Moja ekipa je imala uračunat ručak u cijenu izleta pa su prionuli poslu, ali ne prije nego su inzistirali da i nahrane sirotog mene. Kad su me nahranili, natrpali su mi ruksak ostacima njihovih dnevnih zaliha, da se ne baca. Dobri ljudi svugdje, kažem vam. Ne znam po koji put, ali eto.

Okupali smo se na još jednoj rječici s mnoštvom slapova, i uputili natrag. Bacio sam pogled na brojač kilometara i vidio da sam od ulaza u autobus prošao preko 130 kilometara. Dobro da nisam morao sve pehaka. Nisam ja Veličan.

Tu dobrota mojih dobročinitelja nije stala – valjda sam im se svidio pa su me odlučili odbaciti do mog idućeg odredišta – 200 i kusur kilometara udaljen Katherine. Samo sam trebao uzeti svoje stvari od svojih domaćina, kojih, nažalost, nije bilo doma, za razliku od sedamnaest pasa koji su počeli lajati iz sveg glasa kad sam se približio ogradi. Zahvalio sam se svojim jednodnevnim prijateljima na velikodušnoj ponudi, izmjenio kontakte s nekima od njih i pričekao svoje domaćine dok su oni nastavili svoju vožnju.

Još jedna večer horor filmova, i rano ujutro polazak dalje. Odredište – Broome. Udaljenost – cca 2.000 kilometara. To vam je Australija.

Prva vožnja sa Sijedim Nomadima, baš kad sam pomislio da ću otići iz Australije bez da me itko od njih poveze. Nakon njih staje devetnaestogodišnji Švicarac u terencu kojeg je kupio par dana ranije. Ima čovjek posao u Švici, ali je došao napravit đir po Australiji na par tjedana. U njegovom društvu provodim noć na kampingu pored ceste. Dok smo se sutradan vozili prema zapadu, vidim bicikl i crvenu zastavicu, i govorim Švicarcu da zaustavi auto, jer znam tog čovjeka. Grant, ludi biciklist kojeg sam sreo dok sam bio u društvu Francuza, još uvijek se drži. Poslikali smo se, ponudili mu vode, i produžili dalje.

Izmjenjujem još par vožnji, i onda staje čovjek u plavoj košulji i s velikim osmjehom. Glen, odvest će me nekih 200 kilometara. I uz to, obrazovati o situaciji Aboridžina u Australiji, u čemu je ekspert.

Do trenutka kad sam sjeo u Glenov automobil, upoznao sam par ljudi aboridžinskog podrijetla. Neki od njih bili su ljudi koji su se savršeno uklopili u zapadnjački stil života i nisu se razlikovali od bilo koga osim po boji kože. Neki od njih su bili polugoli i obojani živopisnim bojama po cijelom tijelu, čime su zabavaljali turiste, slikali se s njima i tako zarađivali za život. Neki od njih, većina nažalost, bila je ovisna o alkoholu i snifanju benzina, i moglo ih se vidjeti u većini gradova kako besciljno tumaraju ulicama. Glen je stručnjak za tu posljednju grupu, neasimiliranu i turistički nenastrojenu – on je odvjetnik, specijaliziran za obranu Aboridžina.

Glen je iz Melbournea, ali zadnjih par godina radi u North Teritory-ju. Oženio je Aboridžinku, i imaju dvoje djece. Bio je partner u velikoj odvjetičkoj kući koja je angažirala preko trideset odvjetnika, ali je odlučio otići i vratiti se na teren, pokušati napraviti kakvu takvu promjenu. Nije nužno spominjati da je zbog oba poteza – ženidbom za neuglednu Aboridžinku i zamjenom udobnog ureda za tmurnu svakodnevnicu hodanja po sudovima – bio osuđivan od strane svojih prijatelja i poznanika.

Njegova sveta misija je držati Aboridžine van zatvora. U Zapadnoj Australiji populacija Aboridžina je oko 4%, dok je u zatvorima situacija dosta drugačija – gotovo 50% čine Aboridžini. Kada govorimo o mlađim prijestupnicima, njih je gotovo 100%. Sistem želi više policijaca, strože zakone, više ljudi u zatvoru. Glenov cilj je uvjeriti ekipu da je poanta u – prevenciji. Vlada je okej, s vremena na vrijeme da nešto novaca u prevenciju, socijalni radnici su na ulici, pričaju s djecom, ali sve je to nedovoljno. Radije će potrošiti par milja dolara na izgradnju novog zatvora nego uložiti te novce u prevenciju. Sve uz nepokolebljivi moto – do the crime, do the time.

Ali Glen je u zadnjih 20 godina, braneći ubojice, silovatelje, lopove, shvatio koliko je malo ljudi zapravo uistinu zlo. Koliko je malo ljudi koji uživaju nanoseći bol i zlo drugim ljudima. Većina je obilježena nekom traumom iz djetinjstva, nasilnim roditeljima, neshvaćajućom okolinom – i zločin je najlakša opcija. Ponekad i jedina.

Dotaknuli smo se i bijelih Australaca, koji po mom mišljenju, uživaju u najboljem životnom standardu na svijetu. Ekonomija je predobra. Minimalna satnica je 16$. Većina ima lijepu kuću, fin automobil, opremu za surfanje, hrane se u finim restoranima. I to ih čini sretnim. Iako, samo na prvu – stopa razvoda je ogromna. Stopa samoubojstava je jedna od najvećih u razvijenim zemljama. Konzumiraju se velike količine alkohola, droge.

I duboko iznutra, djelomice za svoju nesreću krive Aboridžine. Ljubomorni su na njih, gledajući ih kako slobodni šetaju uokolo, bez posla, bez brige o hipoteci, te hoće li imati više od susjeda. Na kraju krajeva, to je njihova zemlja, zbog čega bi trebali plaćati dozvolu da na njoj žive? Australci na to gledaju kao prijetnju – oni moraju teško raditi i sticati sve što imaju, moraju plaćati hipoteku i dugovati banci novce, zašto Aboridžini ne mogu biti takvi? Nije pošteno da oni imaju tako slobodan način života, bez uobičajenih bijelih briga.

Sjetilo me to na moje vlastito iskustvo s putovanjima i neshvaćanje dijela okruženja u kojem se nalazim, ali naravno, u puno manjem obujmu nego s kojim se suočavaju Aboridžini. Kako ja mogu stopirati, kako mogu putovati, kad mislim naći normalan posao, dignuti kredu za stan, ženidba i slično. Priča je zapravo uvijek ista, i već davno ustvrđena. Većina želi da manjina prihvati njihov način života, pogotovo kad misle da je njihov način teži. Jer, zašto ne bi svi patili kad pate i oni? Živjeti na drugačiji, alternativni način, u jednu ruku njima znači i poraz – jer, i oni su htjeli živjeti život na vlastiti način, ali su negdje u međuvremenu odustali i priklonili se većini. Pa sad rade ono što većina uvijek radi – pokušava privući manjinu. Da se bolje osjećaju.

U Australiji rasizam nije instuticionaliziran, kao primjerice u Južnoj Africi, on je puno suptilniji, ali postoji. Iako su Australci po prirodi teški ljudi, imaju i meku stranu. Ako vide mladog Aboridžina koji se potrudio i prihvatio njihov način života, prihvatiti će ga i podržati.

Veliku krivicu snose i mediji koji nisu naklonjeni Aboridžinima pa mnogi u startu imaju negativno mišljenje o njima. Rezultat toga su strogi zakoni, od kojih jedan od njih predviđa minimalnu zatvorsku kaznu od godine dana ukoliko počiniš kazneno djelo tri puta. Uključujući maloljetnike. Iako se na prvi pogled možda čini pošteno – ako orobiš nečiju kuću tri puta, zaslužuješ ići u zatvor na godinu dana – slučajevi su većinom pijana djeca koja provaljuju u kuće bogatih Australaca koji imaju sve. I, u većini slučajeva, ukradu praktički ništa – nekad samo hranu. I onda završe u zatvoru, iz kojeg, dokazano je, iziđu samo gori, te ponove zločin.

Na kraju, sve se svodi na činjenicu da Australci ne razumiju Aboridžine, ne razumiju svoju vlastitu povijest. Bili su zauzeti zataškavanjem iste, umjesto da su ju dobro proučili i pokušali uspostaviti miran i održiv suživot.

Nakon edukativne vožnje, Glen me je ostavio uz cestu i otišao svojim putem, brinuti se o ženi i djeci, ili braniti grijehe manjine – nije bitno, samo znam da mu želim svu sreću u tome.

A ja sam, ponovno, dignuo palac. Još uvijek imam 800-injak kilometara do Brooma, a noć će se ubrzo spustiti. Gdje ću ju provesti?

Zaustavlja se terenac, u njemu dvije djevojke. Francuskinje, shvaćam nakon par uvodnih riječi. Idu zapravo u drugom smjeru, ali će noć provesti u stotinjak kilometara udaljenom Wolfe Creeku, pa ako im se želim pridružiti…

Ime mi je poznato. Čuo sam ga par puta na ovom putovanju. Od ljudi koji su me htjeli uplašiti/upozoriti na opasnosti stopiranja po Australiji – Wolfe creek je ime horor filma snimljen po istinitom događaju, u kojem troje bekpekera završe kao žrtve nekog manijaka koji ih zatoči u svojoj kući i muči, nešto u tom stilu. A troje bekpekera su bile dvije djevojke i jedan mladić. Hm.

Vremena imam, nemam nikakavih drugih planova gdje ću provesti noć, pa ulazim u unajmljeni terenac i krećem s curama prašnjavom cestom do poprišta horor filma. Preživio sam dvije večeri gledanja loših hororaca, vrijeme je da odemo na mjesto zbivanja jednog.

Tomislav Perko