U prošlom postu pisali smo o hororima i Aboridžinima, Tomislav nastavlja svoj put prema Perthu gdje će uloviti avion za Kuala Lumpur, ali ubrzo će se vratiti natrag u Australiju. Skače iz avion, pronalazi posao i odabire novi kontinent za nastavak putovanja.
Preživio sam noć u Wolfe creeku, koji je inače, uz naziv horor filma, divovski krater promjera 850 metara, što ga čini drugim najvećim kraterom na svijetu ako računamo one kratere čiji su komadići meteorita pronađeni. Procjenjuje se da je meteorit mase preko 50 tisuća tona prije nekih 300.000 godina udario u zemlju tvoreći krater dubine od 120 metara, ali vrijeme i nanosi pijeska su napravili svoje pa je danas krater dubine samo dvadesetak metara. Što ga ne čini manje atraktivnim, pogotovo u malo zanimljivoj australskoj pustoši.
Nakon doručka (ostaci jučerašnje večere) s francuskinjama sam se uputio prašnjavom cestom natrag prema križanju gdje su one okrenule prema istoku, a ja prema zapadu. Usput smo spazili par crvenih klokana koji su najveći od sviju braće klokana, a također su i najveći domaći sisavci u Australiji. Iako ih je teško promašiti, šmugnuli su svaki put kad sam ih naciljao fotoaparatom. Prokleti Mrfi!
4 vožnje, 800 kilometara i 12 sati kasnije, eto me u Broomeu.
Nalazim najjeftiniji smještaj u gradu – kampiranje za 17$, i po drugi put u tri mjeseca Australije plaćam smještaj. Uz činjenicu da moram plaćati spavanje u vlastitom šatoru, malo deprimira činjenica da nema nikog od lokalaca da me dočeka, popije pivu sa mnom, provede po gradu. Razmazili me moji brojni domaćini, a lijeno mi upoznavati nasumične ljude na ulici, iako bih mogao i na tome poraditi.
Kako sam stigao za vrijeme noći, odlučio sam provesti još jedan dan u Broomeu, te navečer posjetiti Cable Beach, poznatu po svojim sutonima i devama koje turisti vole zajahati. Ali, prvo je trebalo naći zanimaciju za čitav dan. Izležavanje u glavnom gradskom parkiću u društvu jednolitarskog sladoleda bio je prvi potez. Nedaleko mi je pravilo društvo par Aboridžina, koji su besposličarili poput mene, minus sladoled. Po najvećem suncu odlučio sam baciti đir do par kilometara udaljene plaže, na kojoj ću biti do sutona.
Hodajući ulicama primjetio sam NO GAS! plakate na kućama s kojih se može iščitati da se lokalno stanovništvo protivi masovnoj eksploataciji prirodnih resursa Australije.
Rudnički boom posljednjih je godina zemlji donio puno toga pozitivnog ako govorimo o financijama, izbjegavanju krize, životnom standardu ljudi, ali u isto vrijeme je poguban za okoliš. Što je, naravno, u drugom planu – sve dok se okreće lova. Pa se lokalno stanovništvo bori protiv svega toga plakatima, protestima, raznim eventima…nažalost, bez prevelikog učinka. Putujući kroz Australiju par puta sam prošao pored rudnika, a jednom sam primjetio samo ogromnu rupčagu u zemlji, duboku barem 50 metara, površine od par nogometnih igrališta.
Sve me to podsjetilo na izreku:
Tek kad posječete posljednje drvo,
Tek kad zatrujete posljednju rijeku,
Tek kad upecate posljednju ribu,
Tek tada ćete saznati da se
novac ne može jesti…
—
Do sutona sam vrijeme kratio lutajući gradom i izležavanjem na Cable plaži.
Naposlijetku sam dočekao deve i njihovu romantičnu šetnju noseći brojne turiste na svojim leđima.
To je ujedno i razlog mog dolaska u Broome, svjedočiti tom lijepom prizoru i igri boja, sve to poslikati i posnimiti. Razmišljao sam i o položaju deva u australskoj divljini, te saznao da su uvezene većinom iz Indije i Pakistana u drugoj polovici 19. stoljeća te su uz njihovu pomoć u Australiji izgrađeni telegrafska veza, rudnici, nošene su zalihe do udaljenih gradova i slično. S motorizacijom početkom 20. stoljeća su pušteni na slobodu te danas trčkaraju australskom pustoši. Procjenjuje se da ih je između 150 i 200 tisuća. Pedesetak ih radi na Cable plaži.
Kad su deve obavile svoje, obratio sam pozornost na nebo.
Prilično impresivno, moram priznati. Broome je inače poznat po velikim razlikama plime i oseke, koja može doseći i po 5-6 metara. Svjetlucavo-vlažna zrna pijeska tako omogućavaju divan trag zalazećeg sunca. Uglavnom, ubuduće ću tragati za ljepšim sutonom od ovoga. Neće biti lako.
Ujutro slažem šator i krećem dalje prema zapadu. Čitavim putem do South Hedlanda, gdje sam našao zadnjeminutnog domaćina preko CSa, vozim se s likom od nekih 50ak godina, te psom koji je križanac dinga i neke opake pasmine. Obzirom na gene, relativno miran pas.
Domaćina u South Hedlandu nisam upoznao jer je morao hitno otići na jug Australije, ali je informirao svoje cimere da me puste u njegovu sobu kako bih mogao prenoćiti i sutradan krenuti dalje. Poanta CouchSurfinga nije samo u besplatnom smještaju, ali sam spremno prihvatio udoban krevet, te ujutro krenuo dalje. South Hedland je, poput puno gradova u Zapadnoj Australiji, rudarski grad. I ako u njega niste došli poslovno, nemate što tamo tražiti.
Dižem palac, staje kamion. Na prikolici prevozi tri slupana automobila. Ide skroz do Pertha, koje je i moje konačno odredište, ali drugačijom rutom nego sam ja planirao. On siječe kroz unutrašnjost, dok sam se ja nadao vožnji uz obalu. Uzimam novčić od 1$, pitam vozača hoće li me povesti do kraja puta ako mi novčić to naredi, na što on kima glavom. Glava – izlazim iz kamiona nakon par kilometara gdje se cesta razdvaja na dva dijela i idem obalnim putem; pismo – ostajem u kamionu sve do Pertha, nekih 1600 kilometara.
Pismo.
I tako sam odradio zadnju vožnju na mom okoaustralskom putu, na kojem sam, otkad sam počeo stopirati kojih mjesec dana ranije, prešao oko 12.000 kilometara uz pomoć 60ak dobrih vozača koji su me pokupili negdje usput. Zadnja je vožnja, istini na volju, mogla biti i bolja – mladom kamiondžiji sam posudio 200$ kako bi imao za gorivo do našeg odredišta. Nisam se nadao da te novce više nikad neću vidjeti. Na kraju krajeva, to je samo novac. Dnevnica u Australiji.
U Fremantleu, koji se nalazi nešto južno od Pertha, dočekali su me moji KORAKOR prijatelji, Keveen i Gina. Zadnji put sam ih vidio nekih pola godine ranije u Kuala Lumpuru, a prije toga na početku mog putovanja, u Indiji. Gina, koju sam sreo i u Francuskoj 2009. godine, je zapravo druga osoba koju sam sreo na tri različita kontinenta.
Umoran od stopiranja, Freo je odlično poslužio za odmor od putovanja. Putovanja umaraju, ponekad.
Kev i Gina su u Australiju stigli kojih par mjeseci ranije, našli su posao, a preko interneta nabasali na jedan stariji par koji su tražili nekog da im pripazi na kuću dok su oni u Europi. Na taj su se način bacili na zarađivanje novaca potrebnih za njihov IT’SKOOL projekt u Meksiku s kojim kreću početkom iduće godine. Imali su dobru satnicu (oko 20$), besplatan smještaj, a hranu su nabavljali u supermarketu. Zapravo, u kontenjeru ispred supermarketa. U tom kontenjeru, kao i u mnogim kontenjerima diljem grada/države/svijeta, završava hrana koju supermarket sutra više neće prodavati – namirnice kojima ističe rok trajanja, voće/povrće koje nema šanse na izboru ljepote, i slično.
Na hranu su Kev i Gina u zadnjih par mjeseci potrošili svega par stotina dolara – jednom tjedno odlaze do velikog supermarketa u vrijeme zatvaranja, opskrbljeni s par vrećica u koje potrpaju sve jestivo što nađu u kontenjeru, i odu doma. Kod kuće dezinficiraju voće i povrće (kontenjer-prehrana je pretežno vegetarijanska), i to je to. Drugi dan u tjednu odu do drugog kraja grada gdje jedna pekarnica u kontenjer svaki dan baci pregršt kruha i igara, lijepo zapakiranih.
Tako izgleda život ovih dvoje, posređenih prioriteta, posvećen višem cilju.
Već sam na početku okoaustralske epizode kupio aviokartu iz Pertha do Kuala Lumpura (uz pomoć stručnog osoblja Da da da agencije, i par klikova na internetu upisujući podatke s moje MasterCard kartice) jer sam australskom vizom bio ograničen na tri mjeseca jednokratnog boravka u zemlji. Odletio sam do KL-a, i treći put odsjeo kod svog brata Henryja, ovaj puta samo na četiri dana, kad mi je let nazad za istok Australije (na istok sam se vraćao očekujući da će me poslodavac iz Brisbanea pozvati da mu opet pomognem par tjedana na poslu).
U Kuala Lumpuru se dogodio naizgled beznačajan događaj koji će u idućih par tjedana, u stilu domino kockica, sve promijeniti – upoznao sam djevojku iz Botsvane. Znatiželjan, bacio sam pogled na kartu svijeta da vidim gdje se točno nalazi Botsvana. Kako je karta svijeta na koju sam bacio oko bila ona koja pokazuje za koje države (ne) trebam vizu, primjetio sam je situacija za većinu zemalja na istoku/jugu Afrike dobra za nositelje hrvatske putovnice – većina viza može se dobiti na granici. Jedini problem bi mogla biti viza za Južnu Afriku.
U tom trenutku sam se sjetio da ne znam gdje ću nakon Australije. Novi Zeland je otpao zbog vize, plovidba preko Pacifika je gotovo nemoguća jer ruta prema Južnoj/Srednjoj Americi nije baš popularna, a letjeti prema Amerikama je skup sport.
Afrika. Zašto ne?
Posejdon mi je bio naklonjen – baš u to vrijeme godine jedrilice prelaze Indijski ocean iz JI Azije/Australije prema Južnoj Africi. Ako ne uspijem naći brod koji traži neiskusnog člana posade, ostati ću malo dulje u Australiji, pokušati zaraditi nešto novaca i odletjeti u Afriku, do koje su letovi dvostruko jeftiniji od onih prema Amerikama.
Vratio sam se na istok Australije, ali poziv od bivšeg poslodavca nije stizao. Posjetio sam i čovjeka s hotelom za pse, koji me je poveo par mjeseci ranije i spomenuo mogućnost da će trebati zaposlenika, ali trenutno mu nitko nije bio potreban.
Idem u Melbourne. Toliko sam priča o njemu čuo, desetak ljudi koje poznajem žive tamo, a nije da imam nekih drugih planova.
Na putu do Melbournea sam iskočio iz aviona.
Kako mi je baš u ovo vrijeme bio prvi rođendan mog putovanja, dragi sponzori iz MasterCarda su me odlučili počastiti sa skajdajvingom, što sam dugo vremena priželjkivao, ali se i bojao. Strahove treba pobijediti, jel. Ujedno, imao sam i iskustvo kojeg ću se zauvijek sjećati. Konačno sam pobio davnu tezu da je bolje ispasti glup nego iz aviona.
Nekako sam se dovukao do Melbournea, uz par kraćih stajanja. Na jednom od tih stajanja, kod rođaka u Sydneyu, stupio sam u kontakt s Michaelom preko internet stranice findacrew. Michael je šezdesetogodišnjak iz Texasa, i zadnjih par godina plovi oko svijeta na svojoj 13-metarskoj jedrilici. Trenutno je na Baliju, gdje traži par članova posade koji će mu pomoći s jedrenjem i praviti društvo na gotovo dvomjesečnom putovanju do Južne Afrike. Poslao sam mu mejl, nadajući se da bi me sreća mogla pomaziti te da će Michael izbrati baš mene, u moru drugih molbi koje je zasigurno primio od ljudi koji bi se htjeli uputiti na istu avanturu. Tim više što bi cijelo putovanje bilo besplatno, osim troškova hrane koje bismo svi dijelili.
U Melbourneu sam se našao s Joshom, kojeg sam ugostio u Zagrebu 2009. godine, sreo u Pragu i Dresdenu par mjeseci kasnije, te prespavao kod njega u Berlinu. 2010. godine smo se sreli u Istanbulu, a početkom 2012. u Kuala Lumpuru. Viđanjem u Melbourneu, Josh je postao treća osoba koju sam vidio na tri različita kontinenta. Ugostio me je na par dana, a ja sam upoznavao grad, nalazio s prijateljima koje sam upoznao u Europi zadnjih par godina, te sretao nove. I čekao kapetanov odgovor.
Čekanje ne volem. Pa sam odlučio potražiti posao. Ako me kapetan prihvati, do njega ću morati letjeti, a za kartu treba zaraditi. Josh mi je predložio gumtree internet stranicu, iako će biti teško obzirom da nemam radnu dozvolu, a Australija je prilično stroga što se tiče rada na crno.
Sjeo sam u McD čiji sam internet krao svaki dan, te nabasao na prvi oglas, objavljen prije svega nekoliko minuta – traži se osoba za rad u kuhinji. puno radno vrijeme. dobra plaća. prijave odmah.
Kako je adresa restorana bila relativno blizu stana u kojem sam odsjeo, odmah sam poslao poruku na broj naveden u oglasu, navodeći da imam iskustva s radom u kuhinji u Hrvatskoj, Turskoj i Indiji, i da sam spreman započeti već danas. Odgovor je bio brz i kratak – dođi što je prije moguće.
Do restorana je potrebno sat vremena hoda. Ja sam stigao za 24 minute. Uspuhan sam ušao u kuhinju, predstavio se glavnom kuharu, koji mi se nasmijao, pitao mogu li me isprobati na licu mjesta, te mi u ruke gurnuo gumenu pregaču i uputio u prostor rezerviran za perača suđa. Prihvatio sam izazov, i bez spominjanja da nemam radnu vizu, pokušao se snaći u kuhinji koja je barem pet puta veća od bilo koje kuhinje u kojoj sam dosad radio. Prvi put sam upravljao velikom perilicom za suđe, pogađao gdje je čemu mjesto, pomagao u pripremi jela. Nakon tri sata rada, posao je bio moj. Glavni šef je uz ostatak osoblja u 4 sata popodne napustio kuhinju te mi nabrzaka objasnio proceduru čišćenja kuhinje, te me ovlastio da, u slučaju da netko prije zatvaranja naruči pomfri ili juhu, glumim kuhara, pripremim i poslužim naručeno. Srećom, nije bilo narudžbi.
Vraćajući se kući te večeri, zavolio sam Melbourne. Magija je tu. Stigao sam u nepoznat grad, i u roku par dana našao posao. Za razliku od većine gradova, osjećao sam se ugodno. Kao doma.
Moglo je započeti novo poglavlje mog života.
