Nastavljamo sunčanu priču, Tanja i Tomislav još su uvijek u Iranu, ali Tanja uskoro mora doma, a Tomislav se će boriti sa prelaskom iransko-pakistanske granice.
Gdje smo ono stali s prošli put? Da, Persepolis – jedno od najpoznatijih turističkih lokaliteta u Iranu.
Malo povijesnih činjenica – bio je glavni ceremonijalni grad Perzijskog Carstva, a najraniji ostaci datiraju iz 515. godine prije nove ere, odnosno iz doba vladavine Darija I. Velikog koji je dao izgraditi grad. Kompleks Persepolisa nalazi se na uzvišenoj terasi, a sastoji se od nekoliko kraljevskih palača, riznice i popratnih građevina, te dvije goleme ceremonijalne dvorane. Godine 1979. Persepolis je uvršten na popis Svjetske baštine UNESCO-a.
Sad kad ste pročitali ovo bezočno kopi-pejstanje s wikipedije, ako vas zanima nešto više, možete pronaći na internetu. I slike i priče i svašta. Nama je bilo – vruće. Obišli smo sve lokalitete, malo se slikali i ubrzo bili spremni za krenuti dalje, tj. stopirati prema Yazdu. Po običaju, ljudi nas čudno gledaju, upućuju do terminala ili do taksi stajališta, ali smo ustrajni u svom naumu. I ubrzo zaustavljamo kamion koji će nas, ako smo se dobro sporazumjeli, odbaciti pola puta do Yazda. Iako smo razmaženi i izbjegavamo kamione zbog njihove sporine, upadamo unutra.
Simpatični nas vozač odmah nudi sušenim datuljama (svi ih živi jedu u Iranu), vodom, čajem, grožđem, čak i nekim lijekovima kad je primjetio da šmrcamo. Nakon par minuta zaustavlja kamion, razmješta naše torbe, vadi madrac, deku i jastuk i rasprema mi čitav ležaj iza vozača i suvozača. Samo da bi mi bilo ugodnije. Ili da mogu zaspati pa da se on na miru može upucavati Tanji. Ali kad je izvadio periku i počeo se ženstveno češljati, shvatili smo da sam ja taj koji je u eventualnoj opasnosti od upucavanja.
Izbacuje nas nakon 2-3 sata pa nastavljamo s našom misijom. Na križanju vidimo par mladića koji pokušavaju nešto slično nama, ali zaustavljaju samo kamione, palcem pokazujući u smjeru gdje žele ići. Inače, u Iranu uobičajena poza za stopiranje nije kao u ostalim zemljama – palac podignut prema gore ima slično značenje kao i podignuti srednji prst kod nas. Pa se treba prilagoditi. Mi to uspijevamo pomoću znakova s natpisom mjesta gdje želimo ići. I dok ekipa okušava sreću s kamionima, mi se bacamo na aute. Tri minute kasnije staje automobil s ocem, majkom i dva sinčića na stražnjem sjedalu, i zovu nas da uđemo. Pokazujemo na našu prtljagu koja bi se sama teško stisnula odozada, ali otac izlazi iz auta, trpa naši stvari u već prepuni prtljažnik, vadi sajlu i brine se da nam ruksaci ne ispadnu iz jurećeg auta. Čudotvorac! Dva sinčića su se igrali s Mariom Juanom, a mi smo pili čaj. Da, imali su termosicu, šalice i šećer u autu. Komunikacija je isključivo bila pomoću govora tijela, ali svi su se stalno smješkali. Stajemo dva puta kako bi nam pokazali neke stare građevine i jedno drvo koje je, ako smo dobro shvatili, staro 4000 godina.
Navečer stižemo u Yazd gdje nas naša nova obitelj ostavlja 50 metara od hostela koji nam je preporučio Kiarash (možda ga se sjećate iz Istanbula), ulazimo unutra i tražimo slobodnu sobu. Dečko koji radi na recepciji mi izgleda poznat pa ga pitam zove li se kojim slučajem Balal. A Balal je dečko kojem sam prije koji dan poslao CS rikvest da ga pitam za kauč od onog dana kad Tanja ode ća, što je sutra. I naravno – to je bio on. Mali je taj svijet. Ili samo Yazd.
Smještamo se u sobu, a kad je Balalu završila smjena vodi nas na cugu s još 4-5 kaučsurfera koji trenutno surfaju po njegovim kaučima, krevetima i podu. Aktivan domaćin, nema šta. Balal je inače čista suprotnost od svakog Iranca kojeg smo imali priliku upoznati – ne pita te pristojna pitanja, ne zanima ga kako ti se sviđa Iran, odakle si, kakvu si školu završio i jesi li oženjen. Iznad svega, ima neki naš smisao za humor. Bit će da su Iranci njegovog tipa napustili ove prostore u sedmom stoljeću pa se preselili par tisuća kilometara sjeverozapadno. Nije da ostatak Iranaca nema smisao za humor, ali su malčice rezerviraniji od Balala.
Ujutro bacamo đir po Yazdu koji je, kažu neki, najstariji grad na svijetu, nastao prije gotovo 3000 godina, a sjedište je zoroastrijanske kulture. Sve građevine i zidovi u gradu su građeni od blata, gline, vode i slame, tipično za mjesta koja moraju trpiti ekstremno visoke temperature. Čak smo vidjeli i par turista, a kud turisti, tu i trgovine s logom mog sponzora na izlogu, iako su me svi uvjeravali da u Iranu nigdje ne primaju MasterCard. Karticu nisam koristio jer zbilja ne znam šta bih napravio s perzijskim tepisima ili lokalnim suvenirima, ali eto, čisto za vašu informaciju.
Posjetili smo i Tornjeve Tišine, zoroastrijansko sveto mjesto gdje su ostavljali svoje mrtve kako bi ih pojeli lešinari. Za to su postojali neki vjerski razlozi, ali ja bih to prepisao i ekološkoj osviještenosti – nisu ih htjeli pokapati kako ne bi zagadili zemlju, a niti spaljivati kako bi očuvali zrak. Plus što su time nahranili jadne gladne životinje.
Malo se poslikasmo, kamenom pogodismo par lešinara i odosmo nazad do hostela. Dvotjedni Tanjin posjet došao je kraju. Skupa idemo do taksija držeći se za ruke, ne mareći za stroge iranske običaje. Čak ne bi bilo loše da nas pritvore… Brza pusa i zagrljaj pod okriljem noći – vidimo se uskoro, zar ne?
Malčice pokisao (ne, kišu još nisam vidio od Istanbula) vraćam se Balalu koji mi za utjehu prepričava svoju priču i tužni rastanak koji tjedan ranije – jedna od CS gošći mu je bila jedna Australka, i kako to ponekad biva s gošćama i domaćinima, malo su se zaljubili. Ili možda bolje reći puno – nakon par tjedana su se vjenčali. Prvenstveno zato da ona može dulje ostati u Iranu, a drugenstveno zato jer su mogli. Odeš do imama/hodže ili kod koga se već ide, kažeš da biste se htjeli vjenčati i to je to. Ali, brak vrijedi samo u Iranu. Kako Balal ispred sebe ima dvije godine obveznog služenja vojnog roka, drugo mu ni ne treba. Na kraju ga je draga ostavila u Iranu i otišla putovati po Indiji. Kako je to mogla napraviti, još mi nije jasno…
Tu večer šaljem tri CS rikvesta – u Kerman (cca 400 kilometara istočno), Bam (600 kilometara istočno) i Zahedan (zadnji grad prije granice s Pakistanom). I kako to inače biva u Iranu, odgovore dobivam za svega nekoliko sati, i to sva tri pozitivna! Razmišljam o iskustvu koje sam imao s CSom na ovom putovanju i shvaćam da mi se samo dvaput dogodilo da nemam domaćina u nekom gradu, i to prvenstveno zato jer šaljem sve u zadnji čas. Ali, i uz tu taktiku, imam jako puno sreće. Ili što god to bilo.
Idući dan odlučujem ići prema Kermanu. Pitam Balala kolika je cijena taksija koji će me odvesti malo van grada da krenem sa stopiranjem, a kolika je cijena autobusa koji će me odvesti skroz do Kermana. Cifra je bila tu negdje pa se, što iz lijenosti, a što iz lijenosti – odlučujem za bus. Uz cijenu od 30ak kuna za 400 kilometara…šta ja znam. Uz to, nije mi se dalo objašnjavati ljudima što ja to zapravo želim.
U Kerman stižem prije sumraka, zovem svog domaćina koji me ipak ne može ugostiti, ali će me spojiti sa svojim prijateljem koji može. Pokušavam zaustaviti taksi koji će me odvesti do Trga Slobode (u svakom gradu imaju Trg Slobode i Trg Revolucije), ali staje osobni automobil iz kojeg me čiča na lošem engleskom pita gdje idem i nudi prijevoz. Uskačem unutra, izmjenjujemo par rečenica i opraštamo se uz osmijeh i zahvale. Ja njemu na vožnji, on meni na lekciji iz engleskog.
Bez poteškoća nalazim Abolfazla (zovimo ga Abu), mog CS domaćina s kojim dijelim brutalno jeftin taksi do njegovog doma gdje nas čekaju tri cimera i još jedan CSer – Darragh, Irac koji doma nije vidio više od tri godine, a vrijeme provodi predavajući engleski u zemljama poput Turkmenistana i Tadžikistana. Izmjenjujemo priče, a naši novopečeni cimeri slušaju otvorenih usta, ispituju nas pitanja i govore kako bi oni htjeli putovati. U tome ih sprečavaju obvezni vojni rok koji svatko mora odslužiti, ali i poteškoće s dobivanjem viza za gotovo sve zemlje svijeta.
Sutradan sam se probudio samo s jednim ciljem – pronaći Ćiru! Par tjedana prije polaska pročitao sam na internetu da je sada trener lokalnog kluba iz Kermana, uspio sam nabaviti njegov broj mobitela (imam žnjoru) i adresu stadiona. Mobitel mu je bio isključen (toliko o mojoj žnjori), a stadion prazan. Ta činjenica me nije spriječila da se nekako probijem do tribina, par puta izderem “Ćiro, majstore!” i napustim položaj. Dnevni izlet.
Zujao sam još neko vrijeme oko stadiona te se uputio na autobusnu stanicu kako bih se vratio u centar, a tamo sam sreo trojicu mladića s kojima sam odmah započeo razgovor. Studiraju engleski jezik pa smo bez problema našli zajednički. Inzistirali su da mi plate kartu za autobus (cca 2 kune) i da posjetim njihov dom i popijem s njima čaj. Čaj sam odbio, ali sam prihvatio prijedlog da mi malo pokažu grad i odvedu na sladoled.
Razgled grada se sveo na šetnju bazarom, posjetu nekom muzeju s prikazom starih kupki i promatranje prolaznika. Što mi je ujedno bio i najzanimljiviji dio. Ljudi su mi puno zanimljiviji na putovanjima od građevina, umjetničkih djela i povijesnih činjenica. Iz it đast mi?
Odlaskom u internet kafe saznajem da su Keveen i Gina u Indiji, blizu pakistanske granice, gdje volontiraju na jednoj farmi u podnožju Himalaje. A Keveen i Gina su dvoje divnih ljudi koje vode još divniji projekt KORAKOR, šireći ljubav, putujući svijetom i osnivajući škole u malim selima zemalja poput Meksika i Gvatemale. Ginu sam upoznao prije dvije godine na jugu Francuske, a s Kevom sam u konstantnom kontaktu čitavo to vrijeme. Preko moje FB stranice puno puta smo spominjali njihove akcije, a u zadnje dvije godine su primili toliko donacija iz Hrvatske da su odlučili na idućem IT’SKOOL projektu imati igralište koje će nazvati Little Croatia. Tko želi više informacija o čitavom projektu, znate gdje me možete naći
Iskreno, malčice sam umoran od konstantnog putovanja, mijenjanja sredina, ljudi. Potrebna je pauza. A farma u podnužju Himalaje s dobrim ljudima zvuči kao savršeno mjesto za punjenje baterija. Iako tamo sigurno nema struje.
Nema karata. Tek sutra. A meni se ne čeka do sutra.Uzimam ruksak, pozdravljam se sa svojim domaćinima i upućujem na kolodvor, hvatati bus za istok. Prema pakistanskoj granici. Dosta je Irana.
Nakon par minuta pregovora uzimam kartu do Bama, gradu koji je bio potpuno razrušen u potresu 2003. Šaljem poruku Aliju, CSeru iz Bama kojem sam neki dan pisao, pitam ga za savjet o prijevozu prema istoku. Prvo se nudi da mogu kod njega prespavati, ali nakon par trenutaka kaže da i on zapravo treba ići prema pakistanskoj granici pa ćemo zajedno pokušati uhvatiti neki bus. Fora slučajnost. Tim više što sam čuo svašta o tom području Irana, dobro je imati lokalnu pratnju.
Izlazim iz autobusa oko 11 sati navečer i, na prašnjavoj cesti, čekam svoju pratnju. Vidim da još par ljudi na tom mjestu čekaju autobus pa me barem tješi činjenica da sam na pravom mjestu. Upoznajem dečka iz Afganistana koji uz sebe ima samo jednu plastičnu vrećicu u kojoj drži kožnu kapu koju može prikvačiti na kožnu jaknu koju ima na sebi. Gdje ide – u Afganistan. Nije bio u domovini otkad je s roditeljima prije 13 godina trbuhom za kruhom stigao u Iran. Završio je tu školovanje, sada bi se vratio u Afganistan, ali kako nema nikakve dokumente, pokušati će iskamčiti nešto na granici. I sve je to pričao s ogromnim osmjehom od uha do uha, veseo.
Podsjetio me na Alexa, afganistanskog prodavača pizze u Chiswicku, gdje smo Tanja i ja proveli dva mjeseca ovog ljeta. Zavolio nas je kao vlastitu djecu, nadavao nam se besplatnih pizza, sokova, ma svega. I uvijek je imao taj veliki osmjeh na licu. Na odlasku smo mu poklonili knjigu Kindness of strangers, jer je on bio utjelovljenje toga. I sad srećem drugu osobu iz Afganistana, i žao mi je što nemam neku knjigu i za njega.
Ali je došao s još jednim drugarom, i nakon upoznavanja mogli smo se uputiti u zajednički lov na autobus za Zahedan, zadnji grad prije granice. Autobusi prolaze, ali su ili puni ili ne idu u Zahedan. Ali sreća nas nešto kasnije služi i pronalazimo mjesta u već punom busu. Punom busu Baluchija, koji nisu baš na najboljem glasu u Iranu. Samo jedna činjenica o njima – kada je 2003. Iran zadesio strašan potres, oni su ukrali oko 90.000 šatora Crvenog Križa koji su bili namjenjeni unesrećenima u Bamu. Divni ljudi, nema šta. Ali, nekako je sve bilo u najboljem redu dok nismo izišli na piš-pauzu i kad sam, pišajući stojećki, mogao čuti salve smijeha iza sebe. Naime, tu svi prvo čučnu pa onda obave to što trebaju obaviti. Tako da se pažnja u autobusu usmjerila na mene. Čak su mi i moji novi prijatelji predložili da ne komuniciram ni s kim, a u jednom trenutku sam se morao praviti da spavam kako bi ih se riješio.
Još malo pa smo u Zahedanu.
Taksi! Taksi! Taksi! – déjà vu iz Teherana, samo na zahedanskom kolodvoru. Stigli smo tamo prije zore pa smo ju odlučili pričekati uz netostirani kruh za tost i staklenku pekmeza koje su dečki imali u ruksaku. Najbolji doručak.
Opraštam se od mojih novih prijatelja te s još četvero ljudi upućujem do 80ak kilometara udaljene granice s Pakistanom. Uz pridošlu zoru prolazimo pored 5-6 kontrolnih točaka i dolazimo do granice gdje već stotine lokalaca stisnuti jedan uz drugog čekaju otvaranje. Tek prije nego što će se granica otvoriti, prilazi mi čiča koji natuca nešto engleskog i traži da ga slijedim. Kroz sporedni ulaz me vodi unutra i dovodi do kućice u kojoj se predaju putovnice, tako da budem prvi koji će preći granicu. I da ne trebam čekati s ostalim smrtnicima satima i satima. Na kraju je čiča tražio mito – jednu kemijsku olokvu. Pobrinuo sam se da nas nitko ne vidi i krišom mu dao svoju Da, da, da Želim putovati!kemijsku. Fer trejd.
Napuštam Iran, a taman prije nego ću preći u Pakistan, šaljem mami poruku da sam bezbolno prešao granicu i ukrcao u bus za Quettu, prvu postaju u Pakistanu. Nisam računao da ću se, slanjem te poruke, preračunati.
“Problem. Viza.” – reče službenik na šalteru.
Objašnjava mi da je konzul kod izdavanja vize zaboravio lupiti pečat sa svojim imenom i prezimenom. Super. Čekam pola sata, čekam sat vremena. Toliko o tome da ću prvi preći granicu. I o tome da sjedam u bus za Quettu. Čekajući srećem dva bijelca s kojima izmjenjujem priče i gledam kako oni u putovnici bezbolno dobivaju pečat kojim im se omogućuje prelazak granice. A ja još uvijek čekam.
“Ju hev to go bek to Iran.” – reče službenik na šalteru.
“Vooot?” – reče bijelac sa suprotne strane šaltera, s nevjericom u oku.
Da produžim kratku priču – moram se vratiti u Zahedan, otići u pakistansku ambasadu, oni trebaju kontaktirati ambasadu u Sarajevu gdje sam vadio vizu, oni trebaju potvrditi i poslati službeni dopis da je moja viza valjana pa se onda mogu vratiti i prijeći granicu. U prijevodu – moram se vratiti u Zahedan, čekati dva dana da se otvori ambasada (ne rade četvrtkom i petkom, a na granici sam se, naravno, pojavio u četvrtak), pa onda čekati još dva dana da se otvori ambasada u Sarajevu (nakon četvrtka i petka obično dolazi subota i nedjelja, a u te dane se pak ne radi u normalnom svijetu) i onda se vratiti ovdje. Šta ću raditi i gdje ću biti iduća četiri dana, to ih se nije ticalo.
Vratili su me u Iran gdje su mi ovi preštambiljali izlazni pečat i pustili da čekam. Za to vrijeme angažiram Tanju i Teu da saznaju broj od konzula u Sarajevu i raspitaju se kod njega što mi je činiti. Ubrzo dobivam povratnu informaciju da konzul traži da ga nazovem s pakistanske strane granice, da će on sve to riješiti.
Sad samo moram objasniti iranskim carinicima da se želim vratiti do njihovih pakistanskih kolega i nazvati svog konzula. Da, samo. Nitko ne priča engleski, svako desetak minuta me seljakaju kod nekog drugog, putovnica mi je postala najtraženiji predmet tog dana na iransko-pakistanskoj granici. Svi zure u nju i ne znaju šta bi s njom. Ili sa mnom. Naposlijetku mi govore da se moram vratiti u Zahedan.
Ni njih ne zanima gdje ću provesti idućih para dana u, po mnogima, najopasnijem gradu u Iranu. U trenutku odlučujem primjeniti pul nadaram taktiku. Nemam novaca. Samim time, nemam novaca za taksi koji će me odvesti natrag u Zahedan, a bome ni novaca za provesti par noći u hotelu. Sjedam na pod, uzimam gitaru u ruke i počinjem štrajk glađu dok me ne puste natrag na pakistansku stranu. Službenici prilaze, ja odgovaram pul nadaram i vraćam se tamburanju. Bio sam toliko očajan da sam napisao i svoju prvu pjesmu – I don’t like borders.
Nakon par sati čekanja i objašnjavanja da samo želim otići na pakistansku stranu obaviti jedan telefonski poziv, strpali su me skupa s ruksakom u auto koji će me odvesti do Zahedana. Ili sam bar ja tako mislio. Na kraju je ispalo da sam iduća tri sata proveo vozikajući se od jedne kontrolne točke do druge. Uvijek s drugim vozačima i uvijek iznova objašnjavajući vojnicima moju situaciju. Sviram im gitaru, osmjehom ih pokušavam nagovoriti da me vrate do granice, ali ne vrijedi.
Plače mi se.
Naposlijetku me dovode u policijsku postaju u Zahedanu. Tamo nova doza čekanja. Par obavljenih poziva. Dva nova policajca. Novi auto. Nova vožnja. Lik koji u parkiću puši đojnt. Lik kojeg je murja skužila. Lik koji sad sjedi pored mene, na stražnjem sjedalu policijskog auta. Lik koji plačući moli da ga puste. Policajci koji ga ignoriraju.
Nova policijska postaja – ona na autobusnom kolodvoru.
“Ju. Go. Bas. Tehran.” – reče jedan od dvojice policajaca koji su mi pravili društvo.
Od očaja sam već toliko otupio da me nije ni iznenadila činjenica da me sad žele sjesti na bus i otpremiti u 1600 kilometara udaljen glavni grad.
I onda se sjetim mogućeg izlaza iz ove očajne situacije – imam broj od Hamida, CSera iz Zahedana kojem sam pisao prije par dana iz Yazda. Zovem ga i objašnjavam mu situaciju. Govori da nema problema, da će doći do mene u policijsku postaju u koju će me sad policajci odvesti. Dajem mu njih na mobitel, sve dogovaraju. Noćna mora se bliži kraju.
Opet sjedamo u auto, vozimo se kroz grad i napokon stižemo do valjda jedine policijske postaje u gradu koju nisam posjetio. Pratnja me napušta pa iznova objašnjavam znatiželjnim murjacima da će sad doći moj prijatelj pa ću ići kod njega. Ideja im se ne sviđa, ne mogu to dopustiti iz sigurnosnih razloga.
Sjedam u kut hodnika i čekam Hamida. Vojnici prilaze, gledaju putovnicu, mlađi traže da im nešto odsviram na gitari, ali kad mi vide izraz lica, ubrzo odustaju. Pored mene sjedaju tri lika međusobno zavezani lisicama. Divan osjećaj.
Konačno, stigao je Hamid. Toliko se osjećam šugavo da mu samo uspjevam pružiti ruku, ni smiješak nisam uspio složiti. Kaže da me razumije, da se opustim jer je ovakva situacija ovdje posve normalna. Ide po postaji i rješava papirologiju mog puštanja na slobodu. Trebalo mu je pola sata pisanja raznih izjava i potpisivanja istih, ostavljanja putovnice i broja mobitela, uvjeravanja da će me sutra vratiti u istu postaju i slično.
Konačno smo vani! Dok me moj spasitelj vozi sad već potpuno mračnim ulicama Zahedana, prepričavam mu što sam danas sve prošao i zahvaljujem mu od srca što je došao po mene. Samo se smješka i govori da nema problema. Odvodi me do svog laboratorija gdje inače izrađuje zubne proteze i gdje ugošćuje kaučsurfere, daleko od žene i djeteta kod kuće.
Taman kad sam razmišljao kako bi ovo bila sasvim oubičajena scena u nekom horror filmu – očajni stranac, ljubazni domaćin, zubni laboratorij, zao i mračan grad – prilazi mi Hamid i pita:
“Želiš li možda probati opijum?”
