Uzeo je Chloe i Saru pod ruke i ubrzo napustio Maleziju. Zajedno sa curama, Tomislav je stigao u Tajland gdje će se zadržati neko vrijeme, a čak je uspio stopirati i čamac. Pronašao je prekrasne male otočiće gdje se zapitao: jesu li muškarci životinje sa samo jednom stvari na pameti? Hm, jesu li?

Nakon Langkawija odlučili smo iskrcati pravo malo bogatstvo do idućeg odredišta – te se iskrcali na Koh Lipeu, malom otočiću na samom jugu Tajlanda. Preći granicu brodom je bio najbrži i najbezbolniji način, iako ne najjeftiniji. Štediti ćemo od sutra.

Dok je curama vjetar na gliseru vijorio kosu, ja sam spazio jednog dupina koji je jednom poskočio pored nas, dovoljno da nam izrazi dobrodošlicu, ali nedovoljno za fotografiranje. Svi su se složili da je to dobar znak. To što je poskočio, ne to što je sramežljiv. Drugi put da na ovom putovanju viđam dupine – još se sjećam njihovog veselog plesa na mjesečini istoka Indije.

Koh Lipe je specifičan otok jer je praktički pod juridistikcijom plemena Urak Lawoi (također znani pod imenom Sea Gypsies), koji su podrijetlom iz Malezije, a morsko-nomadski način života su zamijenili životom na par otoka na jugu Tajlanda. Sad se bave turizmom i ribolovom, a stilom života me podsjećaju na sve ostale stanovnike malih obalnih mjesta na svijetu, uz obveznu popodnevnu fjaku i dane provedene na terasama ispred kuća/koliba.

Imigracijska procedura je bila smiješna – kolibica na plaži s dvoje carinika unutra, koji vam veselo lupaju dozvolu za boravak na Tajlandu i strpljivo objašnjavaju gdje šta možete naći na otoku. Kako smo čuli da je najjeftiniji smještaj na Sunrise beach, bacili smo đir kroz glavnu ulicu na otoku i za svega par minuta ugledali predivan prizor – rajsko modro more, mekani pijesak, šareni brodići, plavo nebo i par udaljenih otočića. Sve mirno, čisto, na otoku nema automobila – raj. Našli smo kolibicu s dovoljno velikim krevetom za smjestiti nas troje, te se odmah prošetali do dvadeset metara udaljene plaže i bacili u toplo more.

Da, divno je kupati i sunčati se na rajskim plažama Tajlanda. Ali znam da će mi dosaditi taj luksuz, divota, odmor, sve. Kada ljudi dođu ovdje, dolaze većinom na godišnji odmor, nakon što su proveli većinu godine radeći posao koji ne vole, napuniti baterije i ne razmišljati ni o čemu. Sa mnom je situacija potpuno drugačija – moj posao jest putovati, uživam u svakom trenutku (ili barem ne bih htio biti nigdje drugdje), pa se ni nemam potrebe odmarati i puniti baterije. Konstantno su pune, tražim način kako ih isprazniti.

Na Koh Lipeu smo ostali tri dana, svaki dan isprobali pad thai u nekom drugom restoranu, a za desert otkrili nešto najbolje što sam ikad probao, i što će me pratiti gotovo svakodnevno u iduća dva mjeseca – sticky rice & mango. Receptura je prilično jednostavna – sastoji se od riže, kokosovog mlijeka, šećera i svježeg manga. Ali je okus i ugoda za nepce neopisiva. Ili možda bolje reći – neprocjenjiva?

Već nam je drugi dan bilo dosta izležavanja na plaži pa smo odlučili baciti đir oko otoka. Kako nije toliko velik, mislili smo da ćemo ga uspjeti obići za svega par sati. Nismo računali da ćemo na pola puta morati skrenuti s nepostojeće staze i završiti u džungli koja se prostire središtem otoka. Tamo nas je dočekao jedan razdragani pas kojeg smo angažirali kao vodiča i prepustili mu se u šape da nam pokaže pravi put. U roku pola sata bili smo izgubljeni.

Spazili smo i majmune na visokim granama, čak se i naš vodič porječkao s njima, a znali smo da im nemamo što ponuditi za mito ako nas počnu terorizirati – čak nismo ni ponijeli dovoljno vode. Nakon još nekih pola sata smo se spustili do neke male plaže, i vidjeli da od stijena ne možemo ni lijevo ni desno. Imali smo dvije opcije – ili se vratiti u džunglu i naći drugi izlaz, ili preplivati stijene kako bismo došli do iduće plaže, ako je uopće tamo. Sumrak se nemilosrdno približavao kad smo spazili jednu od lokalnih brodica kako plovi stotinjak metara udaljena od nas. Iz zezancije ušao sam u plićak, i podignuo palac desne ruke – vrijeme je da ustopiramo čamac. Dok smo se smijali sami sebi na uzaludnom pokušaju, brodić se polako okretao u našem smjeru i došao po nas. Smijeh i nevjerica, ali uskačemo u čamac, opraštamo se od našeg lajućeg psa vodiča i plovimo morem. Pokušavamo uspostaviti komunikaciju s ekipom na čamcu, ali ubrzo odustajemo i prepuštamo se pučini. Samo da nas ne vrate u Maleziju…

Dolazimo do jednog usidrenog broda s kojeg dečki istovaruju neki drveni materijal, istetovirani gazda nam maše te se udaljavamo natrag prema našem otoku. Dolazimo do obale, pomažem dečkima istovariti stvari na kopno, te se iskreno zahvaljujemo i upućujemo natrag do naše kolibice. Uspješan dan!

Za iduće odredište odabrali smo Koh Tarutao, koji bi trebao biti malo izoliraniji i još tiši od Koh Lipea – čitav je proglašen nacionalnim parkom, i na njemu se nalazi svega tri restorana na tri različita mjesta na kojima se može kampirati. Vrijeme da iskoristim šator po drugi puta na ovom putovanju! Do našeg novog odredišta ipak nismo brodo-stopirali, nego smo uzeli lokalni gliser koji nas je za pola sata iskrcao na gotovo pustom otoku na kojem ćemo provesti iduća tri dana.

Koh Tarutao je nacionalnim parkom proglašen sedamdesetih godina, ali njegova povijest seže malo dalje – otok je korišten kao zatvor za tajlandske političke zatvorenike tridesetih godina dvadesetog stoljeća. Za vrijeme Drugog svjetskog rata, kad je povezanost s kopnom prekinuta, zatvorenici i stražari su se ujedinili i počeli s teroriziranjem brodova koji su se usudili ploviti njihovim vodama. Do kraja rata su uspjeli potopiti 130 brodova, ubijajući svu posadu, bez iznimke. Britanci su ih napokon istjerali te su se na otoku naselili ribari i farmeri.

Do mjesta na kojem smo odlučili kampirati je bilo nešto više od pet kilometara, ali smo odlučili pješačiti i uštediti koju kunu na prijevozu – velikom kamionu koji je prebacivao turiste po otoku jednom dnevno. Kad smo vidjeli uzbrdicu ispred nas skoro smo požalili, ali znali smo da mora slijediti nizbrdica kako bismo došli do plaže, i bili smo u pravu. Chloe i ja smo spavali u mom šatoru, gotovo besplatno, dok je Sara unajmila svoj za svega par eura na dan.

Osim restorana koji je radio par sati dnevno, zajedničkog WCa i tuša, nije bilo ničega. Prazna predivna plaža i priroda oko nas. Tako smo i proveli idućih par dana – uživajući u toj tišini, kupajući se na toj predivnoj plaži, i sunčajući se na tom predivnom suncu. Upoznali smo ostale stanovnike našeg kampa, a jedan od njih nam je preporučio da odemo na noćno kupanje, jer nas čeka iznenađenje. I to kakvo – more je prepuno planktona koji po noći svijetle čim se malo uznemire. Ako ste gledali The beach, znati ćete o čemu pričam. Kupanje ispod zvijezda, dok planktoni poput zvijezda sjaje ispod vas. Jedinstven osjećaj.

Idućeg dana probudio sam se prije djevojaka, a kako je more večer prije bilo olujno, dosta je smeća izbačeno na našu divnu plažu, pa sam odlučio zasukati nepostojeće rukave. U restoranu sam osoblje tražio par vreća za smeće i na plaži proveo idućih par sati skupljajući raznoliki otpad koje je izbacilo more. Plastične boce, kemijske olovke, omoti od raznih slatkiša, natikače…ma svašta. Trebalo mi je to – malo rada, osjećanja da radim nešto konkretno, da čuvam Majčicu nam Zemlju. A za nagradu od svemira dobio sam – besplatan doručak. Proceduru sam ponavljao svaki dan, dok plaža nije bila očišćena, vreće pune, kao i moj trbuh.

Jedno popodne proveli smo lutajući otokom i odlaskom do jednog slapa, do kojeg smo imali pješačiti gotovo dva sata. Nauživali smo se prirode, uslikali mali milijun puta, osvježili na izvoru koji daje pitku vodu čitavom otoku, i vraćali se doma po mrklom mraku, samo uz pomoć Mjeseca i pregršt zvijezda koje su nam osvjetljavale put.

I to je bila naša otočna rapsodija. Dva mirna i divna otočića na jugu Tajlanda, previše uživanja i izležavanja i odmaranja. Vrijeme je za povratak na kopno. Kako iduću destinaciju nismo znali, nakon podizanja tajlandskog novca s mog MasterCarda, otišli smo do internet cafea iz kojeg sam ja poslao jedan CS zahtjev u nedaleki Trang, gradić nepoznat na turističkoj karti Tajlanda. CS nam je otkrio da neki kul ljudi žive tamo, pa smo odlučili probati. Poslali smo mejl i zatražili zadnjo-minutni kauč, i krenuli na prvo zajedničko ménage à trois stopiranje. Chloe je uvela autostopersku molitvu prije pučetka stopiranja, za vrijeme koje smo se primili za ruke, poželjeli svima u prometu sretan put, i lijepo od neba zatražili da taj dan stignemo sretno i brzo na odredište, kojegod ono bilo.

Nebo nas je nagradilo s prvom vožnjom nakon svega par minuta čekanja, ali nas je vozač odvezao svega par kilometara. Dovoljno da me počasti s Leom, tajlandskom pivom. Cure su bile pristojne pa odbile. S drugom vožnjom smo imali nešto više problema – okupilo se dosta ljudi kad su nas vidjeli nasred ceste, i upućivali na bus, vlak i taxi. Tipična priča u zemljama u kojima autostop nije dio kulture. Nakon deset minuta objašnjavanja, sjedamo u automobil koji nas je pristao odvesti idućih 100 kilometara, skroz do Tranga. Kako vozač nije pričao engleski, nismo sigurni jel on zapravo išao do Tranga samo kako bi nas odbacio, ili je imao nekakvog posla tamo. Iako smo gotovo sigurni da je bila riječ o prvoj opciji.

I dok smo se vozili i gledali video spotove najpopularnijih tajlandskih hitova na vozačevom DVD playeru, primio sam sms s odličnom vijesti – imamo domaćicu u Trangu! Volim kako se stvari poslože same od sebe, bez pretjeranog planiranja, bez očekivanja, bez pritisaka. Naš neplaćeni taksist odvezao nas je praktički do praga našeg novog doma, gdje su nas dočekali Cece, naša američka domaćica, te Lola i Sasha, njeni psi. Bila je tu i neka mačka, ali njoj ne znamo ime. Stella?

Četiri dana smo proveli u Trangu. Od grada nismo vidjeli ništa, ali smo uživali. Gledali smo filmove, išli na kratke šetnje po nesnosnoj vrućini, kupovali mango i ljepljivu rižu, tražili vegetarijanske restorane, učili kako se traži vegetarijansko jelo na tajlandskom (kao autostop, ni vegetarijanstvo im nije u kulturi), kuhali, pričali, pričali i pričali. Imali puno vremena odabrati iduću destinaciju – Krabi.

Do njega smo također dostopirali, bez ikakvih problema. Osim Lole koja nas je pratila i lajala za nama prvih parsto metara, valjda nije htjela da idemo ća. Zanimljivost na tajlandskim cestama je da gotovo svi voze kamionete. I da nitko ne priča engleski. Pa je procedura uvijek ista – vozač se zaustavi, otvori prozor, vi ga pozdravite na tajlandskom, kažete ime grada u koji idete, po izrazu lica im vidite idu li u vašem smjeru, nasmijete se i bez riječi uskočite u stražnji dio kamioneta. Prži sunce, puše vjetar, a vi pratite cestu i lupanjem signalizirate vozaču kad želite izići. Jednostavno.

U Krabiju nema ništa zanimljivo pa uzimamo barku do Ton Sai-a, bekpekerskog mjesta poznatog po plaži kao stvorenoj za rock climbing. Dolazimo praćeni prvom tajlandskom kišom, pronalazimo kolibice za par eura po noći, te se odmah spuštamo do plaže. A tamo – razočaranje. Bila je oseka zbog koje morate doslovno hodati sto metara kako bi vam voda bila do koljena. Očito smo izbrali krivo mjesto za uživati na rajskim tajlandskim plažama.

Ali ipak, dat ćemo mu šansu koji dan. Ionako nas Sara ubrzo napušta pa će nam ovo biti zadnje zajedničko odredište. Najveće otkriće Ton Sai-a bio je restoran Mama’s chicken. Možda naziv ne obećaje, ali za nas je bilo i pregršt vegetarijanskih jela na meniju. Ubijali smo se od pad thai-ja s tofuom, zelenog i masaman curryja s povrćem, i već dobro nam znanim mangom uz ljepljivu rižu. Napominjem još jednom – najbolji desert ikada!

Sari se dečki stalno upucavaju. Pa smo počeli o tome teoretizirati, cure kao kritičari, ja u ulozi branitelja muškog roda. Izgleda da svaki singl momak kojeg upoznamo, nakon početnog odmjeravanja snaga i saznanja da smo Chloe i ja par, svu svoju pažnju preusmjeravaju na Saru. Naravno, sa samo jednim ciljem. Ili možda dva, povezana. Cure me uvjeravaju da je takva svakodnevnica ženskog roda, dok ja ne vjerujem. Krivicu pripisujem turističkom mjestu, na koje dosta dječaka dolazi po ljetnu tajlandsku avanturu koju će moći prepričavati ekipi kad se vrate doma.

Pitanje za publiku – šta vi mislite? Jesu li zbilja muškarci životinje sa samo jednom stvari na pameti?

Promatrao sam stijeno-penjače jedan dan. Ja sam se u tom sportu oprobao dvaput, jednom u Bugarskoj, jednom na jugu Francuske. I uživao sam. Ali ovo što ova ekipa tu izvodi je ipak neka druga dimenzija. Neljudski napori, balansiranje čitavog tijela na dva prsta jedne ruke, prkos gravitaciji. Respekt.

Jednog popodneva smo se kupali i sunčali za vrijeme plime, jedinog dijela dana kad se zapravo i možete kupati, kad je do mene dotrčao kršni momak, prišao mi na pola metra udaljenosti, i rekao –Bok!

Zbunjeno krajičkom oka gledam Chloe kojoj je to jedina hrvatska riječ u vokabularu, i odgovaram momku istom mjerom.

– Jesi ti onaj Perko?

– Jesam, valjda.

– Hehe, znao sam da ću nabasati na tebe negdje – cure iz “Da, da, da Želim putovati” su mi rekle da si negdje na Tajlandu…

Nakon što smo prasnuli u smijeh zbog nabasavanja jedno na drugog na drugom kraju svijeta, saznao sam da se momak zove Tonči, i da je s prijateljem par mjeseci ranije krenuo na putovanje koju su nazvali Iz fotelje do Papue Nove Gvineje. Planovi su im se nažalost malo izjalovili, prijatelju su mu ukrali putovnicu u Nepalu, pa je ostao sam. Odustao je od Papue i zadnje tjedna putovanja provodi na Tajlandu.

I šta napraviti kad tako nabasate na kolegu putnika s identičnom majicom u ruksaku, na malenoj plaži usred Tajlanda?

Pive.

Tomislav Perko (Thomas Love Adventure)