U prošlom nastavku Tomislav je posjetio magično mjesto Uluru, a u nastavku ih prati prokletstvo spomenutog mjesta. Ali kako svako putovanje ima svoja čuda, tako i ovo, a o čudu čitamo u nastavku.

Uluru je bio divan, moćan i pun energije. Nezaboravno iskustvo.

Našao sam se sa svoja dva Francuza, Simon je pokazivao panoramske slike koje je uslikao s vrha planine, ali iz nekog čudnog inata ih nisam htio ni pogledati. Uskočili smo u auto, odvezli se do mjesta gdje svi turisti odlaze u suton promatrati famoznu promjenu boje planine, poslikali se, i otišli par desetaka kilometara dalje do besplatnog kampinga, gdje smo proveli već treću noć zaredom spavajući pored ceste. Sreli smo i Sijede Nomade s kojima smo podijelili logorsku vatru, i koji su nas počastili dvopekom za doručak.

Kako ulaznica za nacionalni park u kojem se nalazi Uluru vrijedi tri dana, odlučili smo posjetiti i Kata Tjutu, ogromnu formaciju stijena 25 kilometara zapadno od Ulurua. Mnogi su mišljenja da je Kata Tjuta puno atraktivnija od Ulurua. Mi tome nažalost nismo uspjeli svjedočiti, jer nam se, taman kad smo prošli cestu koja vodi prema Uluruu – pokvario auto.

Očajni Simon, vlasnik automobila, pokušavao je sve kako bi ga osposobio, ali ni uz pomoć dobrih ljudi koji su se zaustavljali ne bi li nam pomogli, morao je otići do autmehaničara, kojih tridesetak kilometara dalje. Za to vrijeme smo JB i ja dežurali pored auta, i razgovarali. Razgovor je nakon nekog vremena odveo na karmu, i pogađanje razloga zašto se auto pokvario. U jednom trenutku smo se obojica pogledali otvorenih usta, pročitali si misli i prasnuli u smijeh. Simon se jučer popeo na Uluru, svetu planinu. Iako je zamoljen da to ne čini.

Odmah sam se sjetio Nimbina i priče Decka, jednog od mojih prijatelja iz toga raja na zemlji. Pričao je o prijateljici koja je posjetila Uluru, i kao suvenir uzela jedan kamen iz okolice planine, iako je znala da se to baš i ne smije. Dan kasnije joj je javljeno da joj je netko iz bliže obitelji teško razbolio, pa se hitno morala vratiti u Englesku. Na putu od aerodroma do kuće je doživjela prometnu nesreću i provela mjesec dana u bolnici. I za vrijeme boravka u bolničkom krevetu, sjetila se je kamena koji joj je još uvijek bio u ruksaku. Kamen je, inače žarko crvene boje, potpuno posivio.

Nazvala je svoje prijatelje u Australiju, i ispričala im čitavu priču. Oni su joj na to odmah odgovorili da se mora vratiti do Ulurua i vratiti kamen na mjesto na kojem ga je pronašla, jer on tamo pripada. Nisu htjeli ni čuti za varijantu da im ona kamen pošalje poštom. Cura se prvom prilikom vratila u Australiju, i pri iskrcaju s aerodroma bacila pogled u ruksak i imala šta za vidjeti – kamen je ponovno poprimao žarko crvenu boju.

Zaprepaštena ga je vratila u ruksak, otišla do Ulurua, i vratila ga na mjesto na kojem ga je našla. Priču je ispričala curi koja radi na recepciji informativnog centra u Uluruu, koja joj se nasmijala i rekla da ju slijedi. Odvela ju je u prostoriju punu kamenja koji su ljudi uzeli, te kasnije vratili poštom, govoreći da im donosi nesreću.

Možda sam trebao ispričati ovu priču Simonu prije nego se popeo na Uluru. Ovako je morao platiti 300$ na odvoz automobila kod mehaničara, te nekih 700$ za popravak pumpe za gorivo. Te noći, koju smo proveli na službenom kampingu nacionalnog parka (17$ po glavi – prvi put da sam platio smještaj u Australiji), Simon nam je uz pivu rekao – možda se ipak nisam trebao penjati na Uluru. JB i ja smo se samo pogledali, prasnuli u smijeh i priznali mu da smo mi to već ustvrdili dok njega nije bilo. Čudan je taj život i ta karma.

Te večeri su se desile još dvije stvari – upoznao sam oca i sina iz Colorada koji su mi rekli da moram odsjesti kod njih ako se nađem u SAD-u, i svjedočio sam velikom grijehu koji se događa svugdje, svakodnevno – bacanju hrane. Naime, u sklopu kampa nacionalnog parka nalazi se restoran koji poslužuje iće i piće. Kako se kuhinja zatvara u 21 sat, pitao sam ekipu koja tamo radi što će napraviti s pregršt hrane koje će im ostati nakon radnog vremena. Bacit će se, bio je njihov odgovor. Pitao sam ih mogu li se ja nekako ubaciti, i da sva ta hrana (ili barem dio) završi kod mene, umjesto u kanti za smeće, ali odgovor je bio očekivan, i poražavajući – ako to napravim, mogao bih izgubiti posao. Minutu nakon 21 sata sam svjedočio kako dečko baca svu preostalu hranu, dovoljnu za nahraniti barem 30ak ljudi, ravno u kantu za smeće.

Znate li da se više od 40% hrane diljem svijet – baca? Alo, ljudi! Aloooooooo. Baca. U smeće. Gdje je tu logika? Gdje je tu obzir za sve one gladne u svijetu? Gdje je tu zdravi razum? Da, kako sam završio Ekonomski fakultet, mogu razumijeti ekonomske razloge bacanja hrane. Kad bi se hrana dijelila besplatno, možda bi ju svi htjeli besplatno. Poserem vam se ja na ekonomske razloge.

Kako se nije znalo koliko će se trebati čekati za popravak automobila, ostavio sam dečke u nacionalnom parku i iduće jutro krenuo stopirati prema sjeveru. Simonu sam, znajući da je nešto naučio iz ove situacije, ostavio 150$ kako bih mu barem malo olakšao udar na džep prilikom popravka automobila. I odlučio da taj moj mali čin dobrote neće ući u budžet ovog putovanja. Tužite me!

Za manje od sat vremena sam već bio na putu za Alice Springs. Pokupio me čovjek s Tajvana, što je bila zgodna podudarnost jer sam u Alice Springsu imao domaćina – s Tajvana. Nisu bili ništa u rodu.

Stigao u Alice Springs, našao se s domaćinom, skuhao mu večeru (iako se načosi ne kuhaju, jelda?), prespavao na kauču i u cik zore (cik je baš zanimljiva riječ, koristi li se igdje drugdje osim u društvu zore?) odšetao do izlaza iz grada i podignuo palac, po 39752626 put. Bilo bi zanimljivo da sam vodio i tu statistiku.

Pored mene ne prolazi puno automobila. Pretpostavljam da je razlog udaljenost do idućeg naseljenog mjesta – cca 500 kilometara. U jednom trenutku spazih jednog Kanađana i djevojku mu, koji su nam prekjučer pokušali pomoći s popravkom automobila, ali prolaze pored mene kao da ne postojim. Možda me nisu vidjeli. Da, to je sigurno razlog njihovom nestajanju. Iako, stali su prekjučer, dvaput bi bilo previše.

I onda, staje On. Haha, netko će pomisliti da je stao On, Svemoćni, ili netko u tom rangu…ali ne, stao jesamo Alex. Nasmijan od uha do uha, sa surferskom daskom na stražnjem sjedalu, pita me gdje idem. Na moj odgovor (Darwin) se opet smije i govori da mi je danas sretan dan, jer i on ide tamo. Postoji li neki dan koji mi nije sretan?

Alex je zakon. Alex je legenda. Alex je moj najbolji prijatelj! Zašto? Pa, postoje dva razloga za to. Prvi je taj što tipkam ovaj blog opijen rumom u predvečer isplovljavanja barkom na kojoj ću provesti iduća dva mjeseca na putu preko Indijskog oceana do Južne Afrike, a drugi je – da Alex jednostavno je sve to nabrojano. I mislim da je druga varijanta istinitija. Iako ovaj rum nije uopće loš, iako je samo 8.5$.

Čovjek je moj vršnjak (u cvijetu mladosti (tko je izmislio taj izraz?)), iza sebe ima dvogodišnji put oko svijeta na kojem je preplovio Atlantski ocean (jeeeeej, kolega gusar!), ostao bez prebijene pare u Nikaragvi (pljačka pod prijetnjom nožem – morao im dati preostalih 150$) i bio prisiljen prodavati tortu od banane na ulici kako bi preživio..

Alex me je pokupio i odveo do 1.500 kilometara udaljenog Darwina. Usput smo izmjenjivali putne dogodovštine, a i izmjenjivali smo se u vožnji – na kraju sam ja vozio nekih 70% puta, iako još uvijek nesiguran vrijedi li mi vozačka dozvola u ovom dijelu Australije. Proveli smo jednu noć usred neke šume, vidjeli bezbrojne klokane za vrijeme noćne vožnje, svratili do Katherine, gradića nekih 300injak kilometara prije Darwina, kako bi se osvježili u prirodnom vrelu. Tamo sam i upoznao četvero naših ljudi, koji već četrdesetak godina uživaju u australskom životu, i sada, u penziji, se vozikaju sa svojim kamp-kućicama i putuju diljem zemlje.

Nakon osvježavajuće kupke i još par sati vožnje, eto nas u Darwinu. Alex odsjeda kod svog prijatelja iz osnovne škole, bori se da i mene udomi na par dana, ali prijateljeva djevojka baš i nije dobre volje pa završavam na ulici. Nema veze, sve se dešava iz nekog razloga, jel. U centru Darwina, svraćam u jedan hostel, pitam za cijenu – 30$. Cura na recepciji mi neslužbeno spominje jedan parkić u kojem tu i tamo spavaju beskućnici, pa se odlučujem okušati. Pri izlasku mi napominje da se u 10 sati zatvara recepcija pa ako odlučim ipak prenoćiti u toplom krevetu da dođem prije nego bude kasno.

Istražujem parkić, ne vidim nikakve beskućnike. Ali vidim jednog lika koji preskače ogradu te mu prilazim i pitam gdje bi bilo najbolje provesti noć. Upućuje me na plažu, ali upozorava na murju, koja može biti problematična i naplatiti kaznu za spavanje bez plaćanja. Kad sam ga pitao gdje on spava, odgovara da nema mjesta za mene. Okej.

Tumaram ulicama Darwina, sagledavam opcije. I onda, jedno od onih čuda na putovanju. Prolazim pored jedne djevojke koja mi upućuje pogled, osmijeh i pitanje – bok, kako si? Zbunjeno ju gledam i odgovaram – bio sam i bolje. Pričam joj kako putujem svijetom i kako tražim mjesto za prenoćiti. Sluša me, a u očima joj mogu prepoznati suosjećanje. I sama je bila bekpeker, saznajem nakon nekoliko minuta razgovora. Pitao sam ju pita li sve prolaznike na ulici kako su, na što mi odgovara da je sada jako dobre volje – upravo je našla izgubljenu kreditnu karticu (da, radilo se o MasterCardu!). Par minuta kasnije proučava moj CS profil i zove cimera kako bi tražila blagoslov da me dovede u njegov stan. I tako ja imam – novi dom!

Nevjerojatno, zar ne?

Dolazimo do nje, pričamo do dugo u noć, večer provodim na najudobnijem kauču, a sutra me budi s najšarenijim doručkom ikada! Baš volim svoja putovanja. U kutu dnevnog boravka sam spazio stol za masažu, za kojeg ona tvrdi da je pokvaren. Ako ga uspiješ popraviti, dobit ćeš masažu. Izazov! Izazove volem! Iako nikad ništa u životu nisam popravio, ovaj stol za masažu mi polazi od ruke i u dva poteza dajem dijagnozu, uzimam alat i stavljam ga na noge. I tako sam zaradio besplatnu masažu. Vratio sam istom mjerom, naravno.

Uz šareni doručak i besplatnu masažu, Hayley me je počastila đirom po gradu, odlaskom na gradsku plažu, druženjem s prijateljicama tu večer, i odbacivanjem do izlaza iz grada iduće jutro. 

Znači, proveo dva divna dana s Hayley, i krenuo sa stopiranjem, prema jugu. Stopirajući na jednoj benzinskoj postaji dobio sam pivu i sendvič, od ekipe iz punog automobila, uz ispriku što me ne mogu povesti. Popio pivu, pojeo sendvič, i krenuo dalje. Par vožnji dalje, i eto me na križanju – glavna cesta vodi za Katherine, moje planirano odredište za taj dan, a sporedna za Litchfield nacionalni park. Par koji me je tamo odbacio mi, iz nekog čudnog razloga, daju svoju adresu svoje kućice u obližnjem selu, u slučaju da zapnem i trebam prenoćište.

Za par minuta pored mene se zaustavlja biciklist od nekih 60-70 godina, i kuha si ručak na prijenosnom kuhalu. Čovjek je s Novog Zelanda, djeca su mu odrasla, razveo se od žene, razmislio što bi htio napraviti prije nego odapne, prodao sve, kupio kartu u jednom smjeru za Australiju, i u zadnjih par godina biciklira uokolo. Svratio je i do Indonezije, Tajlanda, i još par okolnih zemalja. Pun energije, pun života, pun priča, a tako jednostavan.

Toliko sam se zapričao s njim da se mrak lagano počeo spuštati pa sam odlučio iskoristiti ponudu mojih posljednjih vozača i prenoćiti u njihovoj kući. Nema žurbe.

Tomislav Perko