U prošlom postu Tomislav nas je vodio kroz Bugarsku, a na kraju smo ušli i u Tursku, točnije Istanbul. Nastavljamo put Turskom, saznajemo tko je zapravo Timo, a tko je Tomislavu priredio iznenađenje.

Sjajan je Istanbul, ali sam shvatio da ne mogu ja toliko svirati koliko izlasci mogu koštati. A i došao sam istraživati pravu Tursku, a nekako mislim da Istanbul to nije. Zato odlučujem krenuti dalje, a kako Sara želi posjetiti Pamukkale, krećemo skupa.

Njen ruksak je značajno lakši od mojeg – ne samo zato što je duže putovala (stopirala iz Portugala do Istanbula, nakon toga bacila đir od par tjedana po Turskoj, pretežno sama) pa je imala više vremena poizbacati stvari, nego i zato što joj je ovo samo izlet – za koji dan se opet vraća u Istanbul gdje će tražiti posao.

Plan je bio da odemo do mosta koji spaja europsku i azijsku stranu grada i tamo dignemo palac, ali nam se palčevi nezaustavljivo dižu već i prije mosta. Pokazuje se da sam opet na dobrom valu (ili je to ona, pitam se, prisjećajući se nezahvalnog stopiranja do Istanbula) i ljudi stvarno u Turskoj staju gotovo odmah, bez obzira što nas je dvoje s dva velika ruksaka i gitarom.

S obzirom na to da je Pamukkale oko 650 kilometara dalje od Istanbula, put treba prepoloviti. Prije nego mi se pridružila Sara plan je bio provesti dan ili dva u Bileciku, malom gradiću 250 kilometara od Istanbula jer sam tamo našao couchsurfericu koja me htjela udomiti, ali kad sam joj u zadnji tren spomenuo da mi se pridružila još jedna djevojka, rekla je da baš i nema mjesta za dvoje. Plan je otpao pa smo pitali vozača gdje on ide. “Znate li za Eskisehir?”, pita on. Ovaj put ne izmišljam, kao onda kad sam znao put do Beograda, nego zaista znam jer sam na CS konferenciji baš upoznao dvije cure od tamo, opisujući ga kao turski Amsterdam. Sara i ja se složimo da je to naš idući grad pa se udobnije namjestimo jer je to 80km dalje od Bilecika, dakle 80 km duža vožnja – treba leđa odmarati kad god možeš.

Stižemo oko 4 popodne, nalazimo internet cafe, šaljemo par CS rikvestova, stavljamo na grupu da smo stigli i da ne znamo di ćemo i šta ćemo. U roku 10 minuta nam stiže prvi odgovor od Umuta koji će nas ugostiti. Ili stvarno imamo sreće ili je možda samo u pitanju gostoljubivost ljudi u ovom gradu – u iduća 3 sata smo primili još 3 ponude od ljudi koji su nas bili spremni ugostiti, ali smo ih, nažalost, morali sve odbiti. Turska, izgleda, nije raj samo za autostopere, tu i svaki pošteni kaučsurfer s lakoćom može omastiti brk.

Umuta čekamo razgledavajući grad – kad smo došli do centra, shvatili smo zašto ga zovu Amsterdamom. Ne, ljudi ne puše travu na svakom uglu nego grad ima par kanala i brodića. Ni blizu Amsterdamu, ali nek mu bude. I čista je suprotnost Istanbulu – nema puno ljudi, jako je čist, vlada mir, a ne kaos. Umut nas kupi oko 8 i vodi k sebi doma uz meni najdraže riječi kad kročim u nečiji dom –osjećajte se kao kod kuće.
Istim riječima sam dočekivao svih mojih 150ak gostiju u Zagrebu. Instant cimeri, instant prijatelji.

Uskoro mu dolazi cura i drugi cimer, koji ne pričaju baš engleski, ali imaju kviska – turski Raki, aperitiv koji ima isti okus kao da pomiješaš rakiju i bronhi bombone. A učinak isti ko to dvoje bez bombona. Sviramo gitaru da ih malo opustimo pa kopamo po rječniku i gugl translejtu kako bi vidjeli hoćemo li večerati ili ne.

Sljedeći se dan sami vodimo po gradu jer je Umut prehlađen. Gubimo se po ulicama, sjedamo po klupicama, ležimo u parkiću iz kojeg nas murja izbacuje. Nismo sigurni jesu li to napravili jer smo bili na mjestu gdje ne smijemo biti ili jer smo ležali preblizu jedno drugome, ali rječnici i gugl su ostali doma pa ne možemo niti pitati.

Idemo na čaj i usput gubim dvije partije backgammona od cure. Gubim volju za isti pa da povratim osjećaj da i ja mogu dobiti neku partiju, makar na ulici – vadim natpis koji mi je napisao Umut “Ja sam Timo iz Hrvatske (zajebo se malo, ali tko zna, možda se ni on ne zove Umut, nego recimo Omut pa smo 1:1), putujem svijetom 3 godine, trebam novce za hranu. Molim vas”.

Sat vremena svirke – zarađenih 8 eura i jedan sok koji je imao okus po najslađoj žvaki, ali poklonjenom se soku ne mjerkaju kapljice. Pakleno sam dobro plaćen, a ne znam bog zna kako svirati. Pitam se je li to na šarm ili sažaljenje, ali nisam spreman čuti odgovor pa ne pitam glasno.

Vraćamo se doma, tamo nas čeka večera i ekipa. Opet pijemo (nije Timo cicija – trošim onih zarađenih 8 eura na cugu) i sviramo do kasno u noć. U jednom trenutku netko spominje Gorana Karana, ja umirem od smijeha. Nalazimo akorde na netu, sviram, oni pjevaju englesku verziju neke pjesme. Kasnije im uz smijeh objašnjavam gdje je Goran karan, ne mogu si pomoći. Pred spavanje se pitam bi li bio veliki uspjeh da i njega, kao in the jungle prepjevam na par jezika. Možda bih zarađivao i više!

Ujutro krećemo za Denizli. Stopiranje dosadno – ekipa staje u roku odmah i voze brže od bilo kojeg autobusa. A usput imamo i šofera kamiona koji u nekih sedam poziva pokušava dogovoriti s našom domaćicom gdje će nas on ostaviti i gdje će nas ona pokupiti. Prava usluga!

Ufuk (naša hostica, stvarno ih nismo birali da se zovu na U) nas skuplja, oduševljeno govoreći da smo joj prvi gosti ikad (prije je samo surfala) pa nas vodi doma. Podgrijava ono što joj je mama napravila – u škrinji ima zaliha bar do kraja ekonomske krize – i vodi van sa svojim prijateljima. Ekipa je simpa, iako nas vode na fensi mjesta. Što je sasvim okej kad na kraju oni plate račun :p

Oko 11 navečer, dok su pili zadnju kahvu, ja sam htio pivu. Odmah su mi pokazali da budem tiše jer to mjesto gdje smo bili kao ne poslužuje pivu i da moram pitati ispod glasa. Rezultat svega toga bila je piva u čaši na kojoj piše – bezalkoholna piva.

Razlog našeg dolaska u Denizli je bio posjet Pamukkaleu i to smo napravili drugi dan. Kaže vikipedija da je to kompleks jedinstvenih mineralnih izvora koji se sastoji od toplih izvora i vapnenca travertina koji ima neobičan oblik plitkih terasastih bazena, nastalih prelijevanjem mineralne vode i taloženjem minerala. Lijepo to sve izgleda, ali ima previše turista, a to ne volem. Sva sreća, imao sam MasterCard koji mi je omogućio da si priuštim 20 lira za upad. Bijelo sve, vruća voda, ruševine antičkog grada Hierapolisa. Da. Imam problem s turističkim mjestima, očito. Ali je stvarno lijepo vidjeti. Ne kao Plitvice, no dobro.

U zamahu slobode (Sara je produžila do Izmira) odstopirao sam nazad do Denizlija gdje sam izvadio gitaru i počeo tamburati. Nakon sat vremena neki čiča je fućnuo i rukama pokazao da je bilo dosta. Kako pjevam, čudi me što je to signalizirao tek nakon sat vremena. Možda je ono ipak sažaljenje, a ne šarm? Ipak, zaradio sam 9 eura (povišica od 1 eura u odnosu na zadnji put – dobra gaža!) pa me i nije briga kako.

Nalazim se s Ufuk u centru, pokazuje mi znamenitosti koje me ne zanimaju, ali ipak joj je ovo prvi put da je domaćica pa joj ugađam, još je mala! Na kraju kupujemo stvarčice za večeru i postvečeru pa gledamo Gremline prije spavanja. Njoj su i dalje dobri, meni su…ne. Jesam vam rekao da je još mala.

Ujutro sam iznenadio Ufuk pripravkom smoothieja, što je jedna od rijetkih stvari koju znam dobro raditi, zahvaljujući godini dana provedenim u najboljem juice baru u Zagrebu – Cyberfunk Cafeu. A uz sve one mamine smrznute pripravke, zaslužuje barem zdravi doručak.

Pošaljem malenu na predavanje, a odrasli se ja uputi na cestu. Usprkos malo dužem čekanju, stižem do Uludeniza, uzimam lokalni bus do Kabaka, male uvale na mediteranskoj obali za koju sam čuo da je pravi pravcati raj. Osim toga, tamo ću se sutradan naći sa svojom daljnjom rođakinjom Ivanom s kojom se već par tjedana dogovaram gdje i kako, a ona nikako da me uhvati.

Spuštam se do obale, cijelo vrijeme me prate predivni prizori i priroda, daleko od bilo čega. Uskačem u more i smijem se naglas. Toplije od našeg, kristalno čisto. Smijem se i valjam u plićaku i javlja se onaj poznati osjećaj slobode. I postignuća. Sjeti me na jedno od mojih prvih stopiranja, do Ričica, malog sela u Imotskoj zagori gdje mi je mama odrasla, i kako nikad nisam bio sretniji što sam došao tamo nego taj put, kad sam došao autostopom. Više uživam u stvarima koje mi se ne serviraju već sam dođem do njih.

Ipak sam se morao otrgnuti od te slobode i osjećaja postignuća, jer će brzo noć, a ja nemam gdje spavati, pa izlazim iz mora i pogledom istražujem obalu. Ubrzo vidim troje hipija kako ispijaju pivu u hladu, prilazim im i započinjem razgovor. Dvije cure iz Istanbula, došle tu na dva dana, a ostale 3 tjedna, i dečko iz Ekvadora, slična priča. Susrećući ovakve ljude postaje teško zamisliti da negdje po svijetu žive ljudi od posla i karijere.

Dok se raspitujem može li se spavati na plaži doznajem da im je neki lik iz kampinga prišao prije 10 minuta i pitao žele li raditi. Tražim da me upoznaju s njim i nakon 6 minuta imam prvi posao na putovanju! Zadatak je jednostavan, radim 7-8 sati dnevno, imam besplatan smještaj i 3 obroka. I jednu besplatnu pivu svaki dan. Od 0,33! Razmišljam je li mi bolje da ostanem nekih desetak dana, svaki dan odvajam tu pivu sa strane pa se besplatno napijem zadnji dan ili da nabavim čašice za rakiju pa si točim 0,03, računam na placebo efekt i možda me drmne deseta čašica.

Odmah dobijam slobodno do sutra ujutro (sjajan posao, zar ne?) pa se vraćam na plažu gdje uz gitaru promatram jedan od najljepših zalazaka sunca koje sam ikad doživio. Fali netko s kim bih podijelio taj zalazak. Ali bar nisam zaspao sam, cvrčci su mi pravili društvo.

Iako su cvrčci super kad ideš spavati, njihovi drugari pijetli su nekad baš dosadni, pogotovo tamo negdje oko 6.38 ujutro. Budan idem na plažu gdje želim dočekati izlazak sunca, ali najljepši zalazak znači i najružniji izlazak. Naime, kako je Kabak u kanjonu, s istoka je okružen velikim planinama pa dok se sunce dovuklo bilo je već oko 9.30 (netko bi stvarno onim pijevcima trebao objasniti ovo o kanjonu!). Ipak sam se brčkao jer popodne radim. Čitav posao se sastoji od toga da dižem prljavo posuđe iza gostiju (kojih je bilo maksimalno 10), malo pomažem u kuhinji i slično.

I šef i ja iščekujemo moju rođakinju. U jednom trenutku čujem zvuke poznatog instrumenta i ugledam poznato lice. Noge su mi se odsjekle od iznenađenja dok slušam kako Tanja uz smijeh objašnjava da su mi fotke bile grozne pa me je došla malo podučiti. Tanja! Moja Tanja, s kojom sam praktički proveo zadnjih pola godine, s kojom sam proputovao Portugal, živio dva mjeseca u Londonu, koja je bila drugo T kad sam slao <3, TT. pozdrave na fejsbuku.

Divno ju je bilo vidjeti, dva mjeseca nakon tužnog rastanka u Londri. Malo je teže bilo objasniti šokiranom šefu način na koji sam pozdravljao svoju rođakinju, ali kad sam mu sve pojasnio, imao je razumijevanja čak i za zabušavanje na poslu.

Tanja ima i suputnika – Ištvana, nasmiješenog sijedog čiču (šta sam vam rekao o djedicama? Pažljivim promatračima bi trebalo polako biti već jasno koja je tajna dugovječnosti) iz Mađarske, na kojeg je nabasala hvatajući bus za Kabak. Lik putuje zadnjih 30 godina od kojih je 15 proveo u Indiji. Putuje samo s gitarom, gotovo bez odjeće, bez ičega. Kaže da mu treba samo najosnovnije. Izgleda da nije Djed Mraz!

Prije nego mi je završila prva smjena – dajem otkaz (rekli bi neki zlobnici “a dugo si radio”, ali pitam se tko bi radio pored onakve djevojke!) kako bi Tanja i ja mogli skupa nastaviti prema istoku i stići do Tehrana, odakle ona za desetak dana ima let natrag u London.

Jedva sam dočekao da nekome pokažem onaj predivanzalazak sunca pa ih odvlačim do plaže gdje Ištvan svira gitaru i pjeva – čas na tibetanskom, čas na hindu, čas na engleskom. I to kako! Nismo se uopće iznenadili kad nam je rekao da inače drži koncerte gdje god da dođe. Nije ni čudo da mu ništa drugo ne treba – kad već ima sve.

Predložio sam Tanji da i njega primimo za ruku i povedemo s nama u Iran, Pakistan, Indiju…ma gdjegod, ali se nije dala nagovoriti na posvajanje. A već sam vidio kako bi rasteretio ruksak dijeleći teret s njim!

Umjesto Ištvanove uzimam Tanjinu malu ruku, vodim je na plažu i noć provodimo ispod neba, na nekom napuštenom madracu za usputne putnike poput nas. Šta jest jest – zvijezde su tu noć bile sjajnije.

Tomislav Perko