Tomislav je konačno stigao u Indiju nakon drndanja po Pakistanu. Stigao je na farmu gdje će se zadržati neko vrijeme.
Stigavši na farmu u podnožju Himalaje, novo poglavlje mog putovanja moglo je započeti. Umoran od dvomjesečnog lutanja od grada do grada, trebalo mi je mjesto koje ću moći zvati domom i gdje ću u miru i tišini, daleko od svega, provesti dio od preostalih devetsto-i-nešto dana. The Himalayan Farm Project se činilo kao savršeno mjesto za upravo to – permakulturna farma u samom začetku gdje ću volontirati par sati dnevno u zamjenu za smještaj, a hranu ću plaćati 200 rupija dnevno, što je fer cijena. Ali, najvažnija stvar je bila to što su moji KORAKORci tamo.
Siguran sam da je većina vas čula za KORAKOR projekt, s kojim sam vas obasipao zadnjih par godina preko fejsbuka. U jesen 2009te putovao sam Europom i nabasao na Keveenov CS profil. Bradonja, živi u kamp kućici usred šume na jugu Francuske. Poslao sam mu mejl na koji mi je odgovorio iz Meksika, gdje je vodio IT’SKOOL – alternativnu školu za siromašne lokalne klince. Malo sam proučio njegovu web stranicu, vidio da radi na još par projekata vrijednih divljenja – i odlučio ostati u kontaktu s njim. Igrom slučaja, par tjedana kasnije, naišao sam na Ginin CS profil, koja je bila u njegovoj ranije spomenutoj kamp kućici, pa sam svratio do nje. Nakon par dana usred šume odlučio sam se i malo aktivnije uključiti u čitavu priču pa sam sudjelovao u sponzoriranju škole u Meksiku i iduće godine u Gvatemali, a nedavno smo preko moje FB stranice skupili preko 1000$ od prodaje KORAKOR majica i donacija (hvala svima koji su sudjelovali!). U ove dvije godine bili smo u non-stop kontaktu, ali su nam se putevi stalno mimoilazili, do trenutka kad sam bio u Iranu i saznao da su oni svega par tisuća kilometara istočnije. Malo sam se požurio i konačno ih zagrlio.
Život na farmi u iduća je dva tjedna bio prilično usporen i tih, ali zanimljiv. Tišina mi je, kao i odmor od kretanja, bila prijeko potrebna. Pa čak i fizički rad, kojeg sam čitavog života vješto izbjegavao – ili u roditeljskom vrtu u predgrađu Zagreba ili u Ričicama i Dobrkovićima, selima u kojima sam proveo svako ljeto kod mnogobrojne rodbine. Nisam baš siguran kako mogu objasniti drugi način funkcioniranja i razmišljanja kad nisam doma, ali znam da mi se sviđa. Sviđa mi se nemati pojma gdje ću taj dan završiti. Sviđa mi se činjenica da moram razmišljati šta i gdje ću taj dan jesti. Sviđa mi se biti u neznanom okruženju, prisiljen upoznavati nove ljude. Sigurnost i bezbrižnost sam imao dvadesetak godina, a sad se iskušavam u drugim okolnostima. I uživam.
Uživam iako nema struje, tople vode, a ni toaleta. Nedostatak struje rješavamo buđenjem i lijeganjem zajedno sa suncem, vodu za tuširanje podgrijemo na vatri, a nuždu obavljamo na dobri stari indijski način – kopanjem rupe i korištenjem lijeve ruke umjesto WC papira. Da, treba vremena za prilagodbu na njihov način, ali valja probati. Za napuniti mobitel ili služiti se internetom potrebno je baciti đir do odaljnjeg sela, ali ni ta činjenica nije prekinula svakodnevni niz javljanja roditeljima. Samo, ne znam kako ću taj niz nastaviti jednog dana kad budem plovio oceanima.
Jedina osoba koja na farmi živi većinu godine je Chandan, lokalac koji se brine da su svi prisutni siti, uključujući krave, bikove i bizone. Priča negleski, pa nam je komunikacija bila svedena na govor tijela i osmijehe. Funkcionirala je. Ostatak ekipe bili su volonteri koji su čuli za farmu i odlučili doći i pomoći u stvaranju nečeg novog. No, većinu vremena sam proveo ili sam sa sobom ili u društvu Keveena i Gine. Keveen je preuzeo ulogu voditelja farme i svaki dan ljudima je davao zadatke koje su svi bez pogovora izvršavali. Najvjerojatnije zato jer je on radio barem duplo više posla nego svi mi, ali i način na koji nas je sve držao zajedno bio je fascinantan – niti jednom povišen glas, riječi hvale i bodrenje za najmanji izvršeni zadatak, nasmijavanje i održavanje pozitivne atmosfere. I strpljenje.
U njegovom sam društvu, netipično za mene, bio jako tih. Vratio sam se u dane kad sam ja bio taj koji sluša priče, umjesto da ih priča. Od čovjeka koji putuje otkad zna za sebe i koji je usput skupio dva magisterija, može se mnogo toga naučiti. Činjenica da ne mudruje i da ne pokušava svima nametnuti svoje mišljenje nego pokazuje na primjeru – upravo to ga čini odličnim učiteljem. Za vidjeti ga na djelu širenja ljubavi van farme trebao sam sačekati samo par sati od napuštanja iste, na željezničkom kolodvoru u Lucknowu, na putu za Varanasi.
Čekali smo vlak koji je, po običaju sjevera Indije, kasnio dva sata. Pa onda tri. Na kraju se ispostavilo da ipak kasni puna četiri sata. Vrijeme smo kratili čitajući knjige, što je za mene nova stvar na putovanjima. Inače nemam vremena za njih – čudno bi izgledalo da ih čitam dok stopiram, kad sam u automobilu obično razgovaram s vozačem, a kad dođem u neki grad uvijek me dočeka netko s CSa pa radije pričam s njim/njom. U Indiji je prijevoz toliko jeftin da si ga čak i ja mogu priuštiti pa nema stopiranja. Ali ima čitanja. Koje je prekinulo nečije jaukanje i žamor ljudi pedesetak metara dalje.
Keveen se ustao da provjeri o čemu se radi, a ja sam ga slijedio. Prizor je bio strašan – jedan lik s velikim bambusovim štapom u rukama, dere se i udara jaukajućeg prosjaka po glavi, dok tridesetak mrtvo-hladnih prolaznika pasivno promatraju što se događa. I iako je prije koju godinu umalo nastradao kada je pokušao spasiti psa lutalicu od grupe lokalaca koji su ga htjeli ubiti, Keveen se umiješao i ovog puta. Tijelom je stao između udarača i udarenog, i gestikulacijama zamolio da nasilje prestane. Par trenutaka kasnije, situacija se drastično promijenila – dotad pasivni promatrači su se umiješali, uzeli bambusov štap i spriječili daljnje nasilje. Iako su koju sekundu ranije samo promatrali i šutke odobravali nasilje nad prosjakom. A on se, krvave glave i zapomagajući, ubrzo pribrao, zamotao glavu maramom i dopuzao do naše klupice i na savršenom engleskom pitao možemo li mu kupiti čaj. Uz čaj, Gina mu daje i tabletu protiv bolova. Čovjek se iz sveg srca zahvaljuje, priča nam svoju tužnu životnu priču, a kada smo primjetili da naš vlak prilazi peronu, oprašta se s nama i želi nam sretan put. KORAKOR lekcija – nekad se je potrebno umiješati, makar se čini da nije naš problem.
U Varanasi stižemo točno sedam sati nakon planiranog dolaska, uskačemo u rikšu i govorimo vozaču da nas vozi do centralnog ghata, gdje ćemo pokušati pronaći neku jeftinu sobu. Koji dan ranije smo poslali par CS mejlova, ali teško je pronaći domaćina kad vas je troje i kada idete u popoularno turističko odredište poput Varanasija. Pretjerano ljubazni šofer uporno nam predlaže jedan hotel koji je, po njegovim riječima – najbolji i najjeftiniji. Na njegovu nesreću, Kev i Gina su bili ovdje koju godinu ranije i znaju kako stvari funkcioniraju – vozači dobivaju proviziju za svakog turista koji odsjedne u hotelu u kojem oni imaju dogovor s vlasnikom. Naposlijetku vozač ipak odustaje i ostavlja nas da se po uskim i mračnim uličicama sami snađemo za smještaj. Uslijedilo je kasnonoćno mimoilaženje s kravama, bikovima, psima lutalicama i njihovim zajedničkim obilnim izmetom na putu do hotela, gdje uzimam sobu za deset kuna, dok njih dvoje dvokrevetnu plaćaju duplo više. Prije spavanja upućujemo se na terasu na vrhu hotela gdje promatramo mnoštvo majmuna kako skaču po krovovima, hrane se mušicama koje lete oko svjetala po krovovima, dok se u pozadini nazire Ganga, najsvetija indijska rijeka. Spuki.
Prvi dan u Varanasiju započinjemo odlaskom na ghatove, iliti dokove, gledamo kako se grad budi kroz maglu, kako Indijci obavljaju ritualno kupanje u Gangi i kako ih turisti iz unajmljenih čamaca u toj proceduri slikavaju sa svojim velikim fotoaparatima. Varanasi je najsvetiji grad u Indiji, i u njemu svaki Hindus želi umrijeti, kako bi mogao biti kremiran i sahranjen u Gangi, što garantira instant iskupljenje za sve ovozemaljske grijehe. Ako nisu te sreće da im pepeo bude rasut u Varanasiju, ostatak svete rijeke isto može poslužiti za vječno počivalište. Zbog te činjenice, ali i zato jer se većina života u Indiji odvija uz tu rijeku, Ganga je jedna od najzagađenijih rijeka na svijetu. Što ne sprječava lokalce, ali i neke hrabre (ostavit ćemo ovu riječ, iako mi par drugih pada na pamet) turiste koji se u njoj kupaju, peru odjeću, pa čak i uzmu pokoji gutljaj. Sretno im.
Na hotelskoj krovnoj terasi, gdje smo promatrali svaki zalazak sunca i bezbrojne zmajeve koji su se uzdizali visoko visoko, upoznajemo Maria – Nijemca koji je u Varanasi došao s namjerom kupiti par stotina živih riba iz ribarnice i pustiti ih natrag u rijeku. Kev, Gina i ja smo se pogledali, osmjehnuli od uha do uha i rekli mu da je to jedna od ljepših djela za koje smo čuli u zadnje vrijeme. Objasnio nam je svoje motive – četiri dana godišnje svako dobro djelo koje napraviš vrijedi tisuću puta više nego u normalnim danima godine, te na taj način kupuješ dobru karmu za idući život. Na ovaj način htio je podmititi Onoga Tko Broji Karmu. Kasnije će se pokazati da mu nije uspjelo. Ne zbog toga što je ubrzo umro i reinkarnirao kao žaba, nego…ajd pričekajte malo, samo par redaka.
Rano ujutro pridružili smo mu se u ribarnici gdje smo mu pomogli nositi dva sanduka koprcajućih ribica, sve do dokova gdje smo ukrcali sanduke u čamac. Ispregovarao je s klincem čiji je bio čamac da nas odvede do sredine rijeke gdje ćemo osloboditi ribe iz zatočeništva, dok on izgovara svoju mantru Onome Koji Broji Karmu. Dogovor je bio – pola sata, 100 rupija. Iako je mali tražio duplo više. Mantrali smo, pustili ribe, i vratili se na obalu. Kad smo obavili to uzvišeno i spiritualno putovanje, Mario je bacio pogled na svoj sat i vidio da je mali uranio dobre četiri minute. Zbog toga je odbio platiti punu cijenu, što je rezultiralo svađom između njih dvoje. Oko par rupija. Uvjeren sam da se tog dana i loša karma vrijedi tisuću puta više. Tako da je Mario na nuli.
Što od čitave farse, što od hrane made in Varanasi, ubrzo nakon pristanka na obalu našao sam nečisti kutak u jednoj sporednoj uličici (prelagan posao) i povratio doručak. Tu je počelo. Bol u trbuhu, vrtoglavica i proljev. I trajat će idućih 48 sati. Soba – toalet. Toalet – soba. I tako barem 57 puta. Velkam tu Indija, d lend of dajarija!
Puno toga mi se vrtilo u glavi u ta dva dana. Odlučio sam otići u Nepal. Što iz znatiželje, što da vidim par starih prijatelja, što da izvadim vizu za Tajland na koji ću prije ili kasnije otići, a što da opet budem sam. Nedostaje mi biti sam. Ne moraš nikoga ništa pitati, nikome se prilagođavati, ne visiš u hotelima već u domovima CSera, a ako si tužan i nikakav, nema nikoga oko tebe kome se moraš opravdavati. Iako, možda su mi svi oko mene bili krivi kad sam bolestan. Sve je moguće.
Također, počeo sam se pitati – što ja ovdje radim? Činjenica je da sam o ovom putovanju intenzivno maštao pune tri godine, i sve sam mu podredio. I sada, dva mjeseca nakon polaska nalazim se u prljavom krevetu usred nepoznate zemlje, iz pojma nemam kojeg razloga. I stalno mi ista pjesme svira u ušima – …and I still haven’t found what I’m looking for… Što ja to zapravo tražim? Prekopavao sam svaki dan mojih prijašnjih putovanja i razmišljao u kojim trenucima sam se osjećao da je to to. Ubrzo sam sve te divne doživljaje na putovanjima podijelio u tri kategorije – nove aktivnosti (prva stopiranja, penjanje po stijenama, igranje badmintona u Bangladešu), vrijeme provedeno pod utjecajem, i zaljubljivanja. Roditelji su bili u pravu – sve ono što tražim na putovanjima, mogu pronaći i doma.
Ali.
Doma sam drugačiji. Lijeniji. Oči su zatvorenije. Srce također. Okolina je ista. Trošim više novaca. A i ne mogu pisati blog o tome kako se super provodim i kako sam hrabar i kako sam kul i kako je sve super u bijelom svijetu i kako.
Divan je osjećaj biti ponovno zdrav. Dođe mi da se malo češće razbolijevam. Bacio sam đir po gradu kojeg sam po prvi puta vidio u pravom sjaju – prljavština, prosjaci, intenzivni mirisi…sve je to sad imalo smisla. Uči, promatraj, uključi osjetila. Prolaznici te ljepše gledaju kad šećeš ulicom visoko podignute glave, sa smješkom na licu. Najvjerojatnije zbog toga što misle da si napušen, ali u tom trenutku nije bitno. Bitno je mala, bitno – rekao bi Edo. Sjeo sam u jedan od turističkih (čitaj: skupljih) restorana i odlučio se počastiti juhom (mama, čitaš li ti ovo?), glavnim jelom i svježe cijeđenim voćnim sokom. Nije kao u Masarykovoj 26, ali poslužio je svrsi. Zahvalio sam svom tijelu što je bolje, i obećao mu da ću malo više paziti na njega.
Keveen i Gina su za svo ovo vrijeme radili na svojim mini ljubavnim projektima – jedan dan su nudili prolaznicima besplatnu jutarnju kavu, drugi dan su popravljali zmajeve lokalnoj dječurliji, treći dan su na krovu našeg hotela masažirali sustanare. Uvijek s osmjehom na licu. Organizirali smo i The Love Carpet, akciju širenja ljubavi u kojoj se kupe krede u boji, pronađe neki komad betona i krene s ispisivanjem poruka ljubavi, mira i prijateljstva. Pa se ljudi, djeca i životinje priključuju.
Do Nepala sam odlučio uzeti autobus, i to preko agencije. Bijah lijen, ne dalo mi se organizirati sve sam, pa se prepustih drugima. Velika greška. U agenciji sam kupio autobusnu kartu, a u cijeni je bio uračunat doručak, direktan prijevoz do granice u udobnim turističkim autobusima (bez lokalaca i bez zaustavljanja), smještaj u hotelu na granici te nastavak puta sutradan, također u udobnim turističkim autobusima. Za cca 11 eura – pošteno. Još su i primali MasterCard pa su mi uštedili ponovni odlazak do bankomata.
Oprostio sam se sa Kevom i Ginom, znajući da ćemo se uskoro opet sresti, negdje. Stigavši na polazni peron prvo sam zamijetio dva blijedolika s dvije gitare. Dvadesetogodišnji blizanci iz Švedske, plave oke, plava kosa, čest prizor u Indiji. Zajedno smo doručkovali (dvije kriške tosta i jedno jaje) i čekali na ukrcaj u udobni bus. Kad ono, iznenađenje. Bus se “nenadano pokvario” tako da do granice moramo s lokalnim. Kad smo vidjeli bus koji nas treba odbaciti do granice prasnuli smo u smijeh, dok je većina putnika koja je bila s nama – odustala od putovanja. Doslovno se raspada, sjedala su drvena, a više od polovica prozora nije na mjestu. Šećer je stigao na kraju u obliku hrpe lokalaca koji su se stisnuli uz nas. Naravno, bus se zaustavljao u svakom selu, a najstrašnija stvar je bila što su prozori, iako već na-parove-razbroj-se, svakih sat vremena ispadali sa svojih ležišta i razbijali se pored ceste. Iskreno se nadam da nije bilo smrtno stradalih na ulici, iako me ne bi iznenadilo da jest. Lekcija – uvijek idite samostalno, bez posrednika. I koristite vlakove umjesto autobusa, pogotovo na indijskim cestama.
Na granicu smo stigli s pet sati zakašnjenja, u 10 navečer. Sve je bilo spremno za još jedno iznenađenje – hotel u kojem smo imali plaćen smještaj bio je na nepalskoj strani, a granica – zatvorena. Toliko smo bili frustrirani da smo odlučili preći zatvorenu granicu, u čemu smo uspjeli nakon što smo probudili pozaspale carinike da nam preko žnjore oštambiljaju putovnice. I naravno, posljednje iznenađenje nas je čekalo kad smo došli pred hotel – bio je zatvoren! Potaknuti hladnoćom i frustrirani prevarom agencije, mrtvi hladni smo počeli lupati po zatvorenim vratima hotela, iako nas je susjed uvjeravao da nam je trud uzaludan i da možemo prenoćiti kod njega, uz nadoplatu. Malo je nedostajalo da počnemo lupati po njemu umjesto po vratima hotela.
Srećom, po njega i po nas, pospani vlasnik hotela je nakon par minuta otvorio vrata, odveo nas do pljesnjive sobe s hrpom kreveta gdje smo se smjestili i, smišljajući osvetu vlasniku agencije kad se jednog dana vratimo u Varanasi, utonuli u san.
Tomislav Perko (Thomas Love Adventure)
