U prošlom članku Tomislav je svjedočio lijepim prizorima deva i jednom od najljepših zalazaka sunca. Zaposlio se u Melbourneu i čekao ukrcaj na brod, kamo će Tomislav otploviti pročitajte u nastavku.

Novi život u Melbourneu tekao je prilično dobro.

Šefu sam u restoranu spomenuo da nemam radnu vizu i da ću, ako budem ostao raditi, raditi na crno. Na tu činjenicu reagirao je uzdahom i poznatom našom rečenicom – probat ćemo nešto srediti. Naposlijetku smo to i učinili – kako je bio zadovoljan mojim radom u kuhinji, dogovorili smo se da ću ostati sve dok mi ne istekne viza (za cca. dva mjeseca), s mogućnosti produžetka. Radno vrijeme mi je pet dana u tjednu, osam sati dnevno. Satnica – minimalac, koji je u Australiji – 16$. Užas. Pogotovo za težak i zahtjevan posao kao što je pranje suđa, guljenje krumpira i čišćenje kuhinje.

Kako sam radio u kuhinji, imao sam pristup i besplatnoj hrani, koja mi je inače bila najveći trošak u Australiji, ali i na čitavom putovanju. Primjetio sam da se nešto neprodane hrane baca, pa sam obavijestio osoblje u kuhinji da ostatke samo spreme sa strane pa sam ih ja na kraju dana nosio doma te na taj način imao večeru, ali i doručak idući dan. Par puta sam krišom i maznuo ostatke hrane s tanjura gostiju, onih koji su izgledali netaknuti. Odavno nisam gadljiv.

Javio mi se i Mike, kapetan broda koji će ubrzo na put prema Južnoj Africi, s odbijenicom. Nažalost, našao je sve članove posade, ali stavit će me na listu čekanja, u slučaju da se nešto promijeni u zadnji trenutak.

Josh, moj cimer, odletio je u Afriku na par tjedana te me ostavio bez doma. Tu je na scenu stupio Kiarash, prijatelj iz Irana kojeg sam upoznao na početku svog putovanja u Istanbulu. Odmah mi je ponudio svoj dom – kuću koju dijeli s još osmero ljudi. Kad je tek došao u Melbourne, posredstvom jednog prijatelja je našao tu kuću, i prvih par mjeseci živio u minijaturnoj sobici za projektor. Ta je soba sada bila moja. Iako se vrata nisu mogla otvoriti kad je madrac bio na podu, imao sam svoj mali dom.

I to je bilo to. Melbourne mi je bio novi dom. Propješačio sam grad uzduž i poprijeko, vozio se u tramvaju, švercao se – isto kao doma. Za vrijeme jedne vožnje iz prve ruke sam vidio primjer jednog od najvećih problema u Australiji – netrpeljivost između Aboridžina i blijedolikih. Par Aboridžina ušlo je u tramvaj, i počelo glasno razgovarati. Kako je jedna djevojka među njima imala upaljenu cigaretu, jedan od putnika joj je prigovorio te je počela svađa – ona mu je odgovorila psovkama i prijedlogom da se ukrca na brod i vrati odakle je došao, na što joj je on odgovorio da ne bi imala cigareta za pušiti niti tramvaja za voziti se da nije bilo njegovih predaka. I tako u krug.

Raspitivao sam se o mogućnosti produljivanja vize za još tri mjeseca, išao na kave, izlazio s novim i starim prijateljima. Većinu vremena sam proveo s Ozrenom, koji je došao u Australiju iz Hrvatske kao klinac, a sada dane provodi tetovirajući ljude i napijajući mene šljivovicom u obližnjem bircuzu. Gledao sam oglase za povoljni gradski bicikl. I baš na dan kad sam išao istražiti bicikl-ponudu u Melbourneu, stigao mi je mejl:

Tom, srećkoviću.

Igrom slučaja jedan je član posade promijenio plan, i sad ti mogu ponuditi mjesto na “This Side Up” na putovanju prema Africi. Jesi li još uvijek zainteresiran? Ako jesi, pridruži nam se za točno dva tjedna, kad isplovljavamo s Balija.

Kapetan Mike.

Mike je u pravu. Srećković sam. Imam pred sobom dvije fenomenalne opcije. Prva je ostati u Melbourneu, raditi, štedjeti, i za par mjeseci skupiti dovoljno novaca za obići svijet, dvaput ako poželim. Druga je opcija ostaviti sve to, odraditi još dva tjedna na poslu, kupiti avionsku kartu do mjesta gdje se nalazim s kapetanom i posadom, te krenuti na besplatnu i dugačku plovidbu prema Africi.

Kao i inače, donio sam odluku, pa tek onda razmišljao o posljedicama – idem preploviti Indijski ocean. Avantura se vraća na velika vrata!

Šetajući ulicama Melbournea i razmišljajući što sve trebam napraviti u iduća dva tjedna, sjetio sam se sna kojeg sam sinoć/jutros usnuo – bio sam na otvorenom moru na nekoj splavi, kad je odjednom počeo puhati jak vjetar i nositi čamce i brodove koji su bili oko nas. U jednom trenutku našao sam se u čamcu za spašavanje, te kao pravi putopisac pospremio kameru i laptop na sigurno, i tek onda razmišljao što dalje. Čitavo vrijeme sam bio smiren, iako je san bio dosta intenzivan i zastrašujuć. Nadam se da značenje sna ipak nije toliko duboko, osim predviđanja da će mi se čovjek-brod javiti par sati kasnije s nevjerojatnom vijesti.

Usuglasili smo se za mjesto nalaska – brod isplovljava s Balija za točno dva tjedna, a kako je procedura za dobivanje indonezijske vize za Hrvate dugotrajan proces, pričekati ću brod na njegovoj prvoj stanici – Božićnom otoku. Do njega ću pak morati avionom, jer nemam vremena tražiti alternativu. Iako sam mogao – Sharna, koja radi u imigracijskom uredu, dala mi je broj obalne straže, koja često plovi na toj ruti, ali sada je već kasno. Let do Božićnog otoka će me koštati malo manje nego što bi me izišao let do same Afrike, ali iskustvo plovljenja Indijskim oceanom biti će – neprocjenjivo. Iz upravo tog razloga uzeo sam svoju MasterCard karticu, i nakon par klikova na internetu, kupio aviokartu.

Iduća dva tjedna proletjela su brzo, a za to vrijeme nisam uopće razmišljao o putovanju koje je preda mnom – bio sam zauzet pokušavajući srediti vize za Južnu Afriku i Mauricijus, na kojem ćemo stati par dana na putu do konačnog odredišta. Iako mi je taj čitav proces ganjanja viza bio dosta stresan (vizu za Južnu Afriku sam dobio doslovce manje od 24 sata pred let), u jednu ruku me je činjenica da sam bio prezauzet da razmišljam o prekooceanskoj avanturi – spasila. Da sam si dao vremena i truda proučiti kako zapravo izgledaju prelasci Indijskog oceana u maloj jedrilici, možda bih odustao od svega.

Ovako sam odradio još dva tjedna na poslu, zarađenim dolarima pokrio trošak prve godine putovanja, s Annom i Sharnom se provozao Great Ocean Road-om, posjetio veličanstvenih 12 Apostola, te odletio do Božićnog otoka.

Na Božićnom otoku sam, gdje je najjeftinije noćenje 120$, trebao provesti par dana, čekajući brod i tročlanu posadu, moju novu obitelj. Od aerodroma do Flying Fish Cove-a, glavne luke na otoku, sam ustopirao jedan automobil, i od vozača saznao da se na desetak minuta hoda od luke, na jednom brežuljku, nalaze napuštene vojne barake. Jednu sam odmah prisvojio, u nju ubacio svoj madrac na napuhavanje, i imao novo prenoćište.

U blizini moje barake bili su tuševi, besplatni javni wc, supermarket i…zapravo, to je bilo to. Malo je ovo mjesto. Iako sam za njega čuo puno puta – u Australiji su u zadnje vrijeme kod političara popularne priče o ilegalnim imigrantima koji dolaze do australskog teritorija pomoću brodova iz Indonezije, te traže azil. Većina ih završava svoje višemjesečno putovanje upravo na Božićnom otoku, a jedan od takvih brodova je u prosincu 2010. godine završio na oštrim hridima otoka, usmrtivši 50 ljudi. Spomen ploča bila je deset metara od moje kućice.

Iduće jutro sam se mogao i sam uvjeriti kako to izgleda uživo – poluraspadnuti ribarski brodić s pedesetak ljudi u flourescentnim prslucima, pod pratnjom opasnog vojnog broda, pristaje u luku. Izbjeglice su većinom bile s Šri Lanke, a nerijetko budu podrijetlom iz Iraka/Irana/Pakistana/Afganistana, i iza sebe imaju tisuće krvavo pređenih kilometara kako bi došli iz svoje zemlje do Indonezije, gdje se ukrcavaju u brodove koji ih onda švercaju do Australije. U većini slučajeva čitav križni put košta jako puno novaca, a putnici su sponzorirani od strane čitave svoje obitelji, koja žrtvuje sve kako bi omogućila jednom članu familije da ode na to teško putovanje u potragu za boljim životom.

Priča je komplicirana, i tužna. Pogotovo kad par puta čujete iz prve ruke nacionalistički nastrojene stanovnike Australije, koji psuju ilegalne imigrante i pozivaju ih da se ukrcaju natrag na brodove i vrate odakle su došli, dok u isto vrijeme tramvajski Aboridžini traže istu stvar od njih. Smiješno bi bilo, da nije žalosno.

Nisam vidio previše od Božićnog otoka, koji ne broji niti 1500 stanovnika (azilanti se ne pikaju!), od kojih je čak 70% kineskog podrijetla. Otok je otkriven na Božić 1643. godine, a zadnjih pedesetak godina je pod juridistikcijom Australije. Kako je bio nenaseljen do kraja 19. stoljeća, Božićni otok je poznat po raznovrsnoj flori i fauni (dvije trećine otoka je proglašeno nacionalnim parkom), a najpoznatiji je ipak po migraciji crvenih rakova koja se odvija samo par tjedana nakon što ću ga ja napustiti. Ako ste ikad gledali poznati YouTube video Where The Hell Is Matt?, sjetit ćete se scene s bezbrojnim trčećim crvenim rakovima na plaži. Procjenjuje se da ih bude oko 100 milijuna.

Uz migrirajuće rakove, postoji još par stvari/mjesta na otoku koje bi bilo vrijedno posjetiti, ail kako je otok prevelik za pješačenje (pogotovo na +40 stupnjeva), automobila za stopiranje nije bilo nigdje, a unajmljivanje skutera košta 50$ po danu, odustao sam. Dane sam provodio gledajući u pučinu, iščekujući barku, uživljen u ulogu žene koja iščekuje svog muža moreplovca. Noći sam pak provodio pijući rum, uživljen u ulogu moreplovca koji iščekuje skori susret sa svojom ženom. Bilo je zanimljivo.

Četvrto jutro, ranom zorom, jedrilica pristaje u luku. Prva otkad sam stigao na otok. Čudan osjećaj u trbuhu – to bi moglo biti to. Spremanje stvari, napuštanje svoje male barake te spuštanje do luke. Kako se približavam, ime barke postaje sve vidljivije – This Side Up. To je to.

Dok nestrpljivo čekam da posada spusti gumeni čamac u more i doveze se do luke, postajem sve uzbuđeniji, ali i nervozniji. S ovih troje ljudi ću provesti idućih mjesec i pol na minijaturnom prostoru, koji će se, uz to, neprestano ljuljati lijevo-desno, naprijed-nazad. I tako u nedogled. Upoznajem se s kapetanom Mikeom (SAD), Sebastienom (Belgija) i Li Ti (Kina). Ne izgledaju kao ljudi koji će me baciti s broda usred oceana, na milost i nemilost morskih pasa. Olakšanje.

Nakon obavljene carinske procedure ostavljam prtljagu na brodu, i saznajem neke osnovne informacije – kako funkcionira wc, gdje nam stoje namirnice, kako se kuha i slično. Kako je trinaestmetarska jedrilica dosta ograničena prostorom (samo su dvije odaje s krevetima – u krmi spava kapetan, a u pramcu Seb i Li Ti), ja ću morati spavati na – klupici u hodniku. U tom trenutku se opraštam s bilo kakvim oblikom privatnosti u idućih puno puno dana. Da sam nešto platio, tražio bih novce natrag. Ali ovako, izbora nema. Jedno od pravila na putovanjima, koje sada važi i za vožnju brodom – tko bira, bankrotira.

Kapetan me pita o mom iskustvu s plovljenjem, na što mu malčice lažem i odgovaram da sam dosta plovio po Hrvatskoj (trajekti se isto broje, zar ne?), ali da se ipak nikad nisam odmaknuo toliko da se ne vidi kopno. Kapetan se na to samo smješka. Još ga ne poznajem pa ne znam jel taj smiješak znači –mali, nemaš ti pojma što te čeka, ili mu pada mrak na oči jer je dobio potpuno neiskusnog putnika na prelasku drugog najvećeg oceana na svijetu.

Seb i Li Ti me pitaju jesam li ikad imao morsku bolest – kao da su znali o čemu sam najčešće razmišljao u protekla dva tjedna.

Morska bolest, o kojoj sam čuo samo najgore, mi se činila kao jedini nerješivi problem koji bi me mogao zateći na plovidbi (o olujama i sudarima s drugim plovilima nisam ni razmišljao). Njih dvoje su ju imali prva dva dana, ali je kasnije bilo okej. Kako mi je nakon par minuta boravljenja u kabini bilo malo vrtoglavo, nadao sam se da će i mene morska bolest držati samo prva dva dana. Jer zbilja ne bih htio biti kao jedna osoba iz priča koje sam čuo – koja se bacila u more usred oceana kako joj više ne bi bilo muka.

Odveo sam posadu na kopno gdje su se otuširali prvi put u pet dana, do supermarketa kako bismo malčice obnovili zalihe (to mi je bio jedini izdatak na prelasku oceana – trošak jedne četvrtine namirnica), do internet kafea gdje obavještavam majku kako se neću javljati idućih 5-6 dana dok ne pristanemo na sljedeći otok. Razmišljam da snimim video s oporukom u slučaju da me proguta ocean, ali ne želim izazivati sudbinu. I nije da baš imam šta ostaviti iza sebe.

Noć provodimo u luci, te nakon jutarnje šetnje po obližnjoj šumi, još jednog tuširanja i ručka na brodu, dižemo sidro, namještamo jedra, i isplovljavamo prema zalazećem suncu.

Iduća postaja – tisuću kilometara udaljeno Cocos otočje.

Tomislav Perko