Tomislav se mučio sa iransko-pakistanskom granicom, a problemi još uvijek nisu nestali! Pogledajmo nove zgode Tomislava i borbu sa ulaskom u Pakistan.

Još se na ovom putovanju nisam tako dobro naspavao.

Ne zbog opijuma, njega sam naravno odbio jer svi znamo da droge uništavaju mozak i pretvaraju vas u serijskog ubojicu. Uostalom, šta bi mi mama rekla da joj kažem da sam pušio opijum s nekim neznancima u najopasnijem gradu u Iranu? Mislim, zbilja.

Hamid me je, po dogovoru, odbacio do policijske postaje odakle će me plavci (ili zelenci u ovom slučaju – svi su u vojničkim odorama) odvesti do granice da ju probam ponovno prijeći i kontaktirati konzula u Sarajevu, dok još nije vikend. Zahvalio sam mu se na svemu što je učinio za mene, a on mi se samo nasmijao i rekao da ga nazovem ako negdje zapnem. Nadam da neće biti potrebno, ionako nemam više novaca na iranskom broju.

Sjedim u postaji, po običaju prilaze vojnici i policajci, govorim im da čekam prijevoz do granice, samo kimaju glavom. Nakon dobre četrdeset i dvije minute upada jedan brko u predvorje i obraća se meni –bordr klozd, holidej.

Kakav mrtvi holidej? Ispostavilo se da je granica petkom zatvorena, jer je neradni dan. Dajte, ljudi. Želite mi reći da to nitko nije znao jučer kad su mi obećavali da će me sutradan odbaciti do granice i jutros kad sam sat vremena čekao na prijevoz?

Dubok udisaj.

Odlučujem nazvati Hamida i provesti još jedan dan kod njega, daleko od svih ovih nesposobnjakovića u odorama. Obraćam se mladom vojniku koji je natucao engleski i pristojno pitam može li mi posuditi mobitel ili telefon da nazovem svog prijatelja. Ne može. Zašto? Nitko nema mobitel. Nitko od njih pedesetak. Nemaju telefon. U čitavoj zgradi glavne policijske postaje u gradu. To mi želi reći.

Bacam oko u prvu prostoriju, vidim službenike kako razgovaraju na telefon dok u isto vrijeme tipkaju esemes poruke, okrećem se svom vojniku, izgovaram mu par riječi na hrvatskom i sjedam u svoj kut od jučer. Trebalo im je dobrih devet minuta da mi daju mobitel kako bih mogao nazvati Hamida. A i onda sam mogao čuti od nekolicine da neće biti moguće da odem s njim, iako smo jučer prošli tu čitavu proceduru i čitav taj razgovor.

Dubok udisaj.

Nakon predugačkih pola sata stiže Hamid, OPET ide po postaji, OPET piše i potpisuje izjave, OPET ostavlja putovnicu i OPET me trpa u svoj automobil i vodi do svog laboratorija, dok on ide doma ženi i djetetu na ručak. Još jedan dan u Zahedanu, gradu kojeg nisam ni mislio posjetiti. Šaljem mami poruku da sam sretno stigao u Quettu, prvi grad u Pakistanu i da upravo sjedam na neki drugi bus i da se javim sutra. Da mi roditelji znaju da sam zapeo na granici Irana i Pakistana, bacili bi đir do Sarajeva i malo popričali s konzulom.

Konzula sam na kraju nazvao ja, ispričao mu čitavu priču, molio ga da mi pošalje neko službeno priopćenje na mejl s kojim ja sutra mogu otići do granice ili do pakistanske ambasade, ali me on uvjerava da to nije potrebno. Barem sam ga uspio nagovoriti da mi da svoj privatni broj kako bih ga mogao nazvati sutra u slučaju nužde, iako je vremenska razlika takva da ću ga najvjerojatnije probuditi oko 5 ujutro. Neka.

Kad se Hamid vratio s ručka i čuo moju priču, spomenuo je jedan zanimljiv detalj – pakistanski ambasador u Zahedanu je njegov susjed, pa će ga pitati za savjet ako ga sretne. Baš ono što mi treba! Žnjora. Ipak sam ja napola Hercegovac, snalazimo se mi i u dalekom Pakistanu :p

Treće jutro u Zahedanu, drugo jutro u posjeti policijskoj postaji. Hamid je kontaktirao konzula i ovaj me očekuje. Sad samo treba pričekati da me murja odbaci do amabasade, kod njih mi je putovnica i sve. Čudo se dogodilo – za pola sata sam bio u konzulovom uredu. Nasmijani bradonja, djeluje jako opuštajuće nakon 2 dana s nesposobnom murjom/vojskom. Objašnjava mi kako samo treba službeni dopis iz Sarajeva da je viza izdana i da problema s prelaskom granice neće biti. Dajem mu privatni broj od konzula u Sarajevu, zove ga i objašnjava isto što i ja jučer, a kako je neradni dan, tjera ga da ode do ureda i pošalje službeni dopis, bez obzira što je subota i što je u dalekoj Bosni 7 sati ujutro.

Bradonja je zabavan, nudi me hranom i priča divne stvari o svojoj zemlji. Kul lik. Loša vijest je – granica se zatvara u dva sata poslijepodne. Sad je već gotovo podne, i još čekamo sarajevski dopis, a i prijevoz do granice traje gotovo sat vremena. Hoću li stići?

Dopis stiže, kopiramo ga par puta u slučaju da zatreba, opraštam se od konzula i šprintam van iz ambasade po taksi da me što je prije moguće i pod bilo kojim uvjetima odbaci do granice. Da stvari ne bi prošle glatko, pobrinula se iranska vojska. Na izlasku iz teritorija pakistanske ambasade uzimaju mi putovnicu i govore da moram čekati policijsku pratnju koja će me otpratiti do granice. Pratnja ubrzo stiže, ali me odbacuju samo do prve kontrolne točke u smjeru granice i ostavljaju me klincu koji je tamo dežurao, s kalašnjikovom na ramenu.

Pokušavam objasniti malom da nemam vremena, da moram na taksi jer će se granica zatvoriti, ali ovaj ne kuži. Samo govori – eskort, eskort. Lagani očaj i panika – vidim da ću, ako netko ubrzo ne dođe po mene, zakasniti na granicu. Otimam malom putovnicu iz ruke i krećem samostalno zaustaviti taksi. On me prati, galami na iranskom, dolazi mu zapovjednik i zajedno mi uzimaju putovnicu i govore mi da se smirim, da pratnja stiže uskoro. I da se granica ne zatvara u dva sata, barem ne za turiste.

Vidim da mi je trud uzaludan, sjedam pored ceste, spuštam glavu u dlanove. Nakon nekih trideset i pet minuta me zovu, dodjeljuju mi golobradog pratitelja bez oružja koji me sa smješkom pita iz koje zemlje dolazim. Zaustavljamo taksi, stavljam stvari u prtljažnik i pognute glave ulazim unutra. Vozač traži novac. Pul nadaram. Vozač se dere. Pognute glave izlazim iz taksija, vadim ruksak i gitaru iz prtljažnika. Kad trebam pratnju, nek oni plate prijevoz. Volim se inatiti, pogotovo u ovakvim situacijama. Na kraju nas vozač ipak prima u svoj auto i vozi prema granici.

Dva sata popodne. Molim se da je konzul pogriješio i da granica radi barem još koji sat i da će ova noćna mora ubrzo prestati. Taksi nas na moje tkoznakojeporedu razočaranje izbacuje na pola puta, na novom čekpojntu, gdje sam prije dva dana proveo koji satak, čekajući prijevoz do Zahedana. Tamo mi opet prostituiraju putovnicu, mole da im nešto odsviram na gitari, i govore da moram čekati novu pratnju.

Dubok udisaj.

Mijenjam još jednu nenaoružanu golobradu pratnju i još jedan auto, i dolazim nadomak granice, negdje oko 3 sata popodne. Pratnja i ja opet moramo izići, na valjda zadnjoj kontrolnoj točki prije granice. Grupa vojnika se dobro zabavljala kad su me vidjeli, pokislog putnika – provociraju, smiju mi se u facu i potvrđuju moje strahove – granica je zatvorena. Go hotel, vejt tumorov.

Ne sjećam se kad sam se zadnji put osjećao tako jadno, poniženo, bespomoćno. Tekućina u lijevom oku traži put do iranskog pustinjskog pijeska, ali pogledom prema nebu ju onemogućavam. Želim pobjeći od svih njih, želim na granicu, želim ilegalno ući u Pakistan – bilo šta. Krajnjim snagama nekako nagovaram jednog vojnika da me pusti da odem do granice, uvjeravam ga kako je otvorena, da samo mene čekaju. Bio sam toliko očajan da je povjerovao, ustopirao pakistanski kamion i otišao sa mnom do zatvorene granice.

Stojim ispred graničnog prijelaza, tri i pol sata nakon polaska iz Zahedana, iz kojeg inače vožnja traje manje od sat vremena. Treći dan da ne mogu preći granicu. Iz sveg glasa se deremheeeeelooooouuuu, nadajući se da će netko izići iz kućice, prepoznati me, uzeti za ruku i odvesti preko. Nula bodova.

Vraćamo se do čekpojnta i zlih vojnika, sjedam na kamen i čekam, pojma nemam šta. Mali auto, britanske rege. Unutra čiča koji je također zakasnio na prelazak granice, iako ne izgleda ni upola očajno ko ja. Pakistanac je, živi u Londonu i odlučio je doći u posjetu obitelji, kopnenim putem. Luđak :p

Pričam mu svoju tužnu priču, nije nešto suosjećajan, ali me nudi vodom i grickalicama, što je više od bilo čega što mi je iranska policija dala zadnja tri dana. Sad smo čiča i ja u paketu. Mrak lagano pada, odbacuju nas do hotela gdje nam objašnjavaju da moramo provesti noć. Ajmo opet – pul nadaram. Osoblje hotela, koji osim nas nema niti jednog gosta, promatra me u čudu i pokušava izvući nešto novaca od mene. Imam dovoljno za sobu, ali imam i principe. I ovnovu tipičnu tvrdoglavost. Čiča mi daje ostatke svoje večere koje s guštom jedem, a osoblje mi se na kraju nevoljko smilovalo i dopustilo da spavam u sjenici ispred hotela. Na svom madracu na napuhavanje i u svojoj vreći za spavanje. Najsamija noć.

Sutradan sam deset kilometara do granice prolazio dobra dva sata i promijenio tri različite policijske pratnje. Po dobrom starom običaju. Dolazim do šaltera na kojem sam zadnji put bio prije duga tri dana, tužan, živčan i prazan, i bez pozdrava im dajem svoju putovnicu. Malo ju gledaju, nije im jasno zašto imam dva ulazna i jedan izlazni pečat, ali nakon par minuta dolazi lik koji im objašnjava moju situaciju.

Ispunjavam razne formulare, vidim da se tek svako tri-četiri dana pojavi neki turist kako bi prešao ovu granicu kopnenim putem, objašnjavaju mi da je jedini način da dođem do Quette autobus koji polazi za četiri sata. I vode me u predvorje zatvora u kojem su smješteni ilegalni imigranti, da u dobrom društvu čekam bus. Traže me novce za obveznu oružanu pratnju koja će ići sa mnom kroz Baluchistan, pokrajinu koja je poznata po nelijepim stvarima – prije koji mjesec je oteto dvoje Švicaraca, sada ih teroristi drže i zahtjevaju puštanje svojih prijatelja iz zatvora. U normalnoj situaciji platio bih pratnju jer znam da je obvezno, ali još uvijek pod dojmom zadnja tri dana objašnjavam policajcima da neću platiti jer a) nemam novaca i b) jer je njihova ambasada odgovorna što sam proveo tri dana više u Iranu. Na kraju popuštaju i dodjeljuju mi za pratnju čiču od barem 76 godina, s starom puškom na ramenu. Ako zaškripi, mislim da ću ja biti taj koji će morati njega spašavati, a ne obrnuto.Konačno, ulazim u Pakistan! Procedura je ista kao i na iranskoj strani – bez riječi pružam putovnicu i dopis iz Sarajeva, gledam službenika pogledom koji ga motivira da mi u dvije minute lupi pečat u putovnicu i poželi ugodan boravak u Pakistanu. Hvala najljepša.

Nabasavam i na čiču Engleza/Pakistanca koji mi nudi da idem s njim u njegovom automobilu, ali se murja nakon odobravanja ipak predomišlja i trpaju me u bus za Quettu. Iscrpljen, umoran, prazan. Ne želim ni razmišljati da je ispred mene vožnja od 14 sati, a nakon toga presjedanje za neki drugi grad. Koji – pojma nemam. Ljudi u busu su ljubazni, ali meni zbilja nije ni do čega. Pogotovo kad sam vidio kakav je vozač i kakve su ceste. A ja naivan mislio da je Bangladeš vrhunac kaosa.

To su putovanja. Kao i u normalnom životu, s usponima i padovima, s lijepim i ružnim trenucima. Jedina razlika je ta što su lijepi trenuci neopisivo sretni, a ružni neopisivo tužni. Samo treba odvagnuti volite li ekstreme ili plutanje po sredini. Ja sam nekako uvijek bio za ovu prvu varijantu. Opekao sam se puno puta, ali rane zacijele čim se pojavi jedan od onih trenutaka. Samo treba biti strpljiv i čekati.

Rano ujutro stižem u Quettu, i tek sad ne znam šta ću. Grad je na glasu kao jedan od opasnijih u Pakistanu te ga odlučujem ubrzo napustiti. Prvi autobus prema istoku je išao prema Islamabadu, i u trenutku odlučujem da će to biti moja prva prava stanica. Sad samo treba baciti đir po gradu u potrazi za bankomatom ili mjenjačnicom jer sam na granici odbio promijeniti nešto sitno deviza što sam imao uz sebe.

Grad je preslika nekih gradova koje sam posjetio lani u Bangladešu – kaos, nečistoća, previše ljudi, slična hrana, prašnjavi zrak, zvuk truba na ulici. Ništa novoga. Ljudi su na ulici susretljivi i pokazuju mi pravi smjer gdje bih mogao naći ono što tražim. Ali me u isto vrijeme upozoravaju da se pazim prevaranata koji vrebaju na turiste. Ne znaju oni da ja nisam turist, mene se ne može prevariti. Da.

Naposlijetku pronalazim mjenjačnicu, ulazim unutra, kad tamo dobrodošlica iz snova – vlasnik pozdravlja, ljubi ruke, nudi čajem, a iza njega dva mališana čiji je zbroj godina cca 14. Pravi trenutak da sve postane sumnjivo. Tečaj je odličan, a sumnja se u meni samo povećava. Mijenjam nešto dolara, preračunavam na svom mobitelu koliko trebam dobiti pakistanskih rupija, provjeravam jesu li novčanice u redu, tražim da mi usitni one najkrupnije – sve radi bez prigovora i sve izgleda u najboljem redu. Izlazim iz mjenjačnice, provjeravam još jedanput, sve štima. Heh, nisam im ja neki običan turist kojeg će s lakoćom prevariti!

Ponosan na sebe vraćam se u mjenjačnicu promijeniti još neku siću, a unutra me ovog puta dočekuju samo dva mališana. Mali mi nudi nešto lošiji tečaj jer je novčanica koju mijenjam nešto starijeg godišta od one prve, smijem se i govorim mu da je dobar biznismen, i pristajem na par lipa lošiji tečaj. Mali mi usput pokazuje da male novčanice trebam staviti s vanjske strane smotuljka kako bi izgledalo da nemam baš puno novaca – slušam i gledam pozorno, opet pohvaljujem malog i upućujem se do kolodvora.

Kupujem kartu, šaljem Tanji mejl iz obližnjeg internet kafea da mi pomogne pronaći CS domaćina u Islamabadu jer mi internet neće biti pri ruci idućih 25 sati (!) koliko traje vožnja. Sjedam u bus, i čekajući da krene brojim koliko imam novaca. Nešto ne štima. Preračunavam, zbrajam, tražim po džepovima – nedostaje 1500 rupija. Vrtim film unazad i shvaćam da je jedino mjesto gdje sam ih mogao izgubiti – mjenjačnica. Prisjećam se malog koji mi je s mojim smotuljkom novčanica pokazivao kako male novčanice trebaju biti s vanjske strane – tad je valjda izveo trik koji me je olakšao za iznos koji nedostaje. Nakon par trenutaka oplakivanja svog ega, smijem se i u svojoj glavi odajem priznanje malom – ništa mi nije bilo sumnjivo, iako sam ga čitavo vrijeme pozorno promatrao. Samo da te svoje čarolije hoće upotrijebiti za nešto korisnije…

Bus luduje po pakistanskim rupama, iz zvučnika svira neprobavljiva melodija, ne mogu spavati. Ne volim Pakistan. Kako znam biti nepromišljen, vadim svoj mali dnevnik i objektivno zapisujem 12 razloga zašto Pakistan i ja nismo prijatelji:

1. Viza za Pakistan je bila najskuplja, morao sam u Sarajevo po nju (što se na kraju ispostavilo kao super iskustvo – pozdrav Aidi i Amili  ), morao pisati izjavu o prihvaćanju odgovornosti u slučaju da mi se nešto dogodi, itd.
2. Zbog greške njihovog konzula i nesposobnosti carinika, izgubio sam 78 sati na prelasku granice. Jedno od najtežih životnih, ne samo putničkih iskustava.
3. Odmah po prelasku granice dobiješ obveznu oružanu pratnju koju moraš platiti (iako ja nisam) – čiču od 100 godina s puškom koju nikad nije upotrijebio.
4. Stopiranje nije dozvoljeno, barem prvih 1000 kilometara.
5. Ceste su im grozne, a vozači luđi i od bangladeških.
6. Prvi put da me netko opljačkao – nasmiješeni klinac od deset godina, mijenjajući mi novce u mjenjačnici. To nijedan bankomat na kojem sam podizao novce sa svoje MasterCard kartice nikad nije napravio.
7. Još nigdje nisam vidio da primaju MasterCard :p
8. Pakistan me podsjeća na Bangladeš, moju prvu vaneuropsku ljubav. A svi znamo da je samo jedna prva ljubav.
9. Osoba koju najviše želim upoznati je 650 kilometara od pakistansko-indijske granice. I nisam siguran koliko će još dugo biti tamo – moram požuriti.
10. Umoran sam, brate. Mjesec i pol praktički bez pauze dulje od tri dana.
11. Nos mi curi još od Iraka. Glavni osumnjičenik je loša kvaliteta zraka koja bi se na indijskoj farmi u podnožju Himalaje trebala poboljšati.
12. Osim jednog CSera u Lahoreu, nemam drugih kontakata u Pakistanu.

Ozbiljno razmišljam da ga samo preskočim, neka ga drugi istražuju. Zašto me već pet dana prati samo loša karma?

Onda sam jednostavno prestao razmišljati o negativnostima, i uključio se u trenutak. Razgovori sa suputnicima, smijeh s vozačem, zamjena mjesta s likom koji stoji na vratima dok je autobus u pokretu i izvikuje naziv posljednje stanice, dijeljenje ručka s lokalcima. Propuštam ovakve trenutke kad previše razmišljam o stvarima koje su se već dogodile i koje ne mogu promijeniti, ili o stvarima koje se još nisu dogodile, a na koje ne mogu utjecati. Na kraju ionako sve bude u redu, kako god okrenem.

Taman prije nego drugu noć zaredom pokušavam uhvatiti nešto sna u autobusu, stižu tri Tanjine poruke. Umjesto jednog, našla mi je tri kontakta u Islamabadu. Jednog CSera koji me ne može ugostiti, ali mogu ostati kod njegovog prijatelja, jednog CSera koji me ne može ugostiti jer se ženi za dva dana, ali mogu nazočiti svadbi kao počasni gost ako dođem do Kašmira gdje će se vjenčanje održati i jednog prijatelja Tanjine najbolje prijateljice Ane, koji je, po njihovim pričama, potomak kraljevske pakistanske obitelji.

Stvari konačno dolaze na svoje…

Tomislav Perko