Nakon torture u prošlom članku, Tomislav je konačno stigao u Pakistan. Odlučio je ne zadržavati se predugo ovdje i krenuti put Indije gdje ga čeka život farmi.

Nakon tri dana na iransko-pakistanskoj granici i gotovo četrdeset sati drndanja po pakistanskim rupama, stigao sam u glavni grad – Islamabad. Kaiser, CSer s kojim je Tanja komunicirala večer prije, stiže u očevom automobilu i vodi me do jednog od najboljih restorana u gradu iznad kojeg živi njegov prijatelj Ali čiji ću biti cimer idućih par dana. Odmah po ulasku u stan bježim u kupaonicu na topli tuš (nakon gotovo tjedan dana apstinencije), za što me moji novi Paki prijatelji nagrađuju obilnim ručkom koji je dostavio konobar (odakle dolazi riječ konobar – jel to osoba koja radi u konobi ili?) ravno iz restorana/konobe u našu sobu. I to sve na račun vlasnika – Alijevog brata Muhammada. Siguran sam da mu se brat tako ne zove, ali je fora. Ono, kao – Ali i Muhammad. Muhammad i Ali.

Islamabad je, iako ga nisam baš istražio, potpuna suprotnost ostatku zemlje koju sam imao priliku vidjeti vozeći se ovdje – ceste su bez rupa, vozači poštuju prometnu signalizaciju, nema smeća posvuda, hoteli s pet zvjezdica, restorani brze hrane, veliki šoping centri – kao da sam u nekom modernom europskom gradu. Grad je jako mlad (nastao planski prije svega pedesetak godina) i tek je deseti po veličini u Pakistanu. Podijeljen je u osam zona koje su strogo odvojene – industrijsku, komercijalnu, ruralnu, zelenu, itd. Jedina stvar koja te podsjeća da si u Pakistanu su rutinske policijske kontrole na par punktova u gradu. I iako je u nazivu zemlje naglašeno da je to islamska republika, kao i Iran, stvari su nešto drugačije. Blaže, rekao bih – može se čuti strana glazba iz zvučnika prolazećih automobila, žene nisu obvezne hodati pokrivene glave, puno je slobodnije. Čak sam prvu večer bio na cugi s par ljudi, a jedno od tih ljudi je bila – žena. Za ne povjerovati.

Dani u Islamabadu su bili zanimljivi – sreo sam potomke kraljevske obitelji Khan i otišao na cugu s njima. Družio se s Kaiserom koji me je vodio na lokalne specijalitete i jedan vidikovac sjeverno od grada s kojeg pogled puca kao sa Sljemena. Osjećao sam se kao doma, samo što na sljemenskom vidikovcu nikad nisam bio s pripadnikom istog spola. Upoznao sam dvoje Novozelanđana koji usprkos godinama bicikliraju centralnom Azijom, oduševljeni prirodnim ljepotama i gostoljubivosti lokalnih ljudi. Dosta su vremena proveli na sjeveru zemlje i iskreno mi preporučili da odem u tom smjeru. I iako je 12 razloga zašto Pakistan i ja nismo najbolji prijatelji, opisanih u prošlom blogu, postupno blijedilo, htio sam što prije u Indiju. Uzevši u obzir da je sjever u studenom studen, boravak u Pakistanu će biti sveden na svega tjedan dana. Slijedim ljeto, jel. I taj svoj neki osjećaj.

Vrhunac boravka u Islamabadu bio je zadnju večer kada sam upoznao Arieba. Rođen u Pakistanu, otišao na studij u Zagreb i zadržao se dobrih trinaest godina. Njegov broj mi je dao Boris Veličan, kojeg znate po njegovim ludim putovanjima pehaka od Rusije do Francuske ili od Hrvatske do Sahare, koje je opisao u svojoj zadnjoj knjizi Doma je lijepo, ali svugdje je najljepše (koju još uvijek čekam da mi negdje pošalje :p) – njih dvojica su se upoznali u Zagrebu, a Boris ga je posjetio u njegovom rodnom mjestu na svoja dva proputovanja od Hrvatske do Kine. Duga priča, uglavnom.

Arieb me odveo na cugu, pričao kako barem jednom godišnje otputuje u svoju drugu domovinu, posjetiti prijatelje i poznata mjesta. Vrijeme u Zagrebu je kratio i svirkom u irskom bendu – Shamrock Roversima. A sada ga u Pakistanu prepoznaju na ulici jer se prebacio iz keltskih voda u sufi i pakistansku folk glazbu. I to prilično uspješno, što sam mogao zaključiti po reakcijama ljudi koji su bili oko nas. Nakon cuge i zanimljivog razgovora, pozvao me sa sobom na domjenak u zgradi BBCa na koji je bio pozvan – jelo, piće i dobra zabava garantirani, kaže.

Ulazimo u njegov automobil u kojem je, osim nas, gitara. Odmah vidim kako ćemo odsvirati i koju našu. Tako je i bilo – u jednom trenutku su se u centru Islamabada orili stihovi Prljavaca, Azre i Psihomodo Popa. I ekipa je plesala, oduševljeno. Jedan od onih trenutaka za pamćenje. Samo da nije bilo alkohola (koji je inače u Pakistanu dostupan samo strancima), sjećanja bi bila još bolja. Piti s lokalcima koji su se tamo zatekli je također bilo neprocjenjivo iskustvo. Ljudi zbilja ne znaju pit. Uliju viski u čašu od 3 deci i piju kao da je sok. Nema elegancije, nema laganini uživanja u okusu…kao da se samo nabrazaka žele riješiti te tekućine i osjetiti posljedice. Podsjećaju me na mene, zapravo.

Islamabad sam napustio u osobnom automobilu one djevojke u čijem sam društvu sjedio na cugi prvog dana, tada mi je ponudila da mogu s njom i njenim prijateljima do Lahorea. Pristao sam…nije autostop, ali nije ni daleko od toga. Išlo je njih četvero, dva vozača i ja. Vozače su mrtvi hladni smjestili u jedan auto, a mi smo okupirali drugi. Ubrzo sam shvatio zašto – da mogu pit bez da im vozači incident prijave roditeljima. Prije nego su počeli piti pričao sam im o mom putovanju, i vidio im iskru u očima. Ali istodobno i razočaranje kad se sjete da im roditelji tako nešto nikad ne bi odobrili. Imaju već zacrtan put u životu – što će studirati, gdje će raditi, možda čak i s kim će provesti život. A to je povlaštena ekipa koja čak i ima pravo nešto i sama birati.

Podsjetilo me na priču koja je ista svugdje u svijetu – gdjegod da odete, postoje neki ljudi koji sebe zovu većinom. Najčešće jer su najglasniji, nenužno da ih ima više. Imaju neka svoja pravila kojih se pridržavaju, ali iz nekog čudnog razloga imaju potrebu taj svoj način nametati drugima. Svi koji nisu poslušni bivaju izopćeni iz zajednice ili prisiljeni živjeti život po tim nekim odrednicama. Sretni ili nesretni, nije bitno. Negdje je nedopušteno primiti curu za ruku. Ili odabrati partnera/icu za vjenčanje. Negdje se ne smije šaliti s religijom. Ili politikom. A negdje si neshvaćen ako putuješ.

Put do Lahorea je prošao u zabavno/pijanom tonu, a na odredištu sam se pozdravio s luksuzom automobila mojih prijatelja, te ušao u stari raspali taksi u vlasništvu Shoyeeda, CSera s kojim sam stupio u kontakt još u Iranu. Kad su to moji mladi bogati prijatelji vidjeli, brže bolje su mi poslali poruku da mogu ići s njima i spavati kod njihovog prijatelja, valjda u strahu da me ne proguta mrak družeći se s drugom vrstom ljudi. S par smajlića odbijam ponudu i idem s mojim novim prijateljem i njegovih par drugara ravno u kineski restoran. Valjda ih je moja mama nazvala i rekla da moram jesti juhu jer smo naručili dvije ogromne porcije i dokrajčili je prilično brzo, usput se razgovarajući kao da se već odavno znamo. Vidio sam da sam stigao u drugačije društvo po jednoj sitnici – dopustili su mi da platim dio računa, što u Islamabadu niti jednom nije bio slučaj. Lijepo je biti razmažen i živjeti na račun drugih ljudi, ali još je ljepše osjećati se ravnopravan te plaćati svoj dio, a ponekad i počastiti ekipu.

U mom novom domu upoznajem Shoyeedovu obitelj – majku i tri sestre. Dočekuju me s toplom šalicom čaja, taman prije odlaska u krevet. Društvo u sobi pored moje pravile su mi dvije koze, koje su bezbrižno blejale, ne znajući šta ih čeka za koji dan. Eid al-Adha. Muslimanski blagdan u kojem se sjećaju trenutka kad je Abraham, po Božjoj zapovijedi, pristao ubiti svog sina jedinca, Njemu u čast. On se onda predomislio, ali je je još uvijek bio gladan pa je tražio barem jednu ovcu umjesto čeljadeta. Pa tako i sad, par tisuća godina kasnije, muslimani širom svijeta žrtvuju životinje na taj dan. U samom Pakistanu ih pobiju oko deset milijuna. Jedina dobra stvar u čitavom tom krvoproliću je ta što jedna trećina ostaje obitelji, druga trećina ide rodbini i prijateljima, a treća trećina ide siromašnima. Ne znam kad se Bog konačno pristao odreći svog dijela.

Shoyeed me je sutradan uzeo za ruku i odveo u razgled grada, da barem nešto vidim od kulture i arhitekture prije nego pobjegnem u Indiju. I bilo je divno. Badshahi džamija je oduzela dah. Do prije dvadesetak godina je bila najveća džamija na svijetu, i neodoljivo podsjeća na Taj Mahal, kojeg su također izgradili Pakistanci, nekoliko godina ranije. Zujali smo po dvorištu džamije, najvećem na svijetu, i gledali mjesec koji je baš bio u pravom obliku za biti iznad predivne džamije. Lijep način za provesti zadnji dan u Pakistanu, jer sam ujutro bježao u Indiju.

Moj privatni taksist Shoyeed me je odbacio do granice koja je nekih pola sata vožnje od Lahorea, i na nju sam stigao ranom zorom, kako bih bio prvi koji će ju preći. Iako su još svježa sjećanja o prelaženju iransko-pakistanske granice, kad sam također stigao prvi, a prešao tri dana kasnije. Nasreću, ovog puta nije bilo problema s vizom te sam bezbrižno ušao u Indiju. Inače, Wagah prijelaz granice između Pakistana i Indije je poznat po veličanstvenoj smjeni straže kod zatvaranja, ali nisam imao vremena za takve stvari. Imate na jutjubu, ako nekog zanima.

Ulazim u razgovor s jedinim likom koji se zatekao na granici u vrijeme kad i ja, i odlučujemo iskoristiti jedan drugoga. On mene da kupi dvije ekstra boce alkohola u djuti friju, a ja njega da me prebaci automobilom do stanice za vlak, odakle ću nastaviti dalje prema Delhiju. Na kraju sam ja njega malo više iskoristio – pristao me je odbaciti gotovo skroz do Delhija, do gradića gdje živi. Ide mi ovo stopiranje bez dizanja palca.

Usput smo svratili do njegovih roditelja koji su me počastili s prvim indijskim ručkom, koji nije bio toliko drugačiji od pakistanskih ručkova koje sam imao do sada. Ali svi su bili ukusni. Kako smo upali u par zastoja prometa, odlučujem preskočiti Delhi i uputiti se ravno u Kathgodam, gdje ću idućih par (tje)dana volontirati na jednoj farmi u podnožju Himalaje. Iako imam kartu za vlak iz Delhija do Kathgodama koju sam večer ranije kupio preko interneta pomoću MasterCard kartice, probat ću uhvatiti vlak na divljaka, bez rezervacije. Nisam imao pojma što me tamo čeka.

Na kolodovoru kupujem kartu za 100 rupija (cca 10 kuna) za idućih 400injak kilometara, s tim da ću morati promijeniti vlak u nekom gradu na pola puta. Prva noć u Indiji, prva noć u vlaku. Vlak stiže na peron, pun. Nekako se provlačim u vagon u kojem se vozi ekipa bez rezervacije, i nekako mi se čini da su prodali malo više karata nego što ima mjesta u vlaku. Petero ljudi sjedi tamo gdje inače ima mjesta za troje. Par ljudi spava na policama za prtljagu. Ostatak ljudi stoje ili sjede na podu, sardina stajl. I tako će biti barem idućih 4-5 sati.

Gledam sirotinju oko sebe, ne znam što da mislim. Pojedinci kupuju hranu od usputnih prodavača za kunu, dvije. Hrane dječicu koje ima dvostruko više nego odraslih. Pada mi na pamet da okrenem rundu za svu ekipu u vlaku, ali već krećemo. Dječica malo spavaju, malo plaču, malo se premještaju jedni po drugima. Klinka od četrnaest godina doji malu bebu, dijete od nekih pet uspavljuje svoju mlađu seku od par mjeseci. Scene koje ostaju.

Svakih par minuta se kroz gomilu provlači prodavač čaja, raznih grickalica, boca vode i mango soka. Kako čovjek uspije održati ravnotežu sa svim tim u rukama prolazeći prenatrpani pod vlaka, ostaje mi nepoznanica. U jednom trenutku ulazi u vagon žena, ili mi se barem tako čini na prvi pogled. Ide od osobe do osobe, pljesne dlanovima i ispruži jedan od njih, tražeći novac. Budi one pozaspale, nitko joj ništa ne govori, a poneki joj daju deset rupija. Kako mi se približavala, vidio sam da je to zapravo on. U ženskom tijelu. Zbunjeno gledam i proučavam kakvom lakoćom izvlači novac od ljudi – možda ću ubrzo i ja morati prionuti poslu ovakvog tipa. Pitam mladića pored sebe o čemu se tu radi, on se smije i govori da mi ne zna objasniti. Saznat ću već, kaže.

U gluho doba noći, tamo negdje oko tri i četrnaest, osjetim kako mi nešto curi po lijevom stopalu. Iznenadilo me, pokušao sam pomaknuti nogu, ali bezuspješno. Onaj mali koji je dojio četrnaestogodišnjakinju, se popiškio. Prvi filter je bila pidžama koju je nosio, drugi mamina haljina, a treći – moje stopalo. U trenutku mi se u glavi odvrtio čitav film, u dva različita scenarija. Prvi je bio onaj nagonski, po kojem ću s gnušanjem odmaknuti nogu pod bilo koju cijenu, pokušati obrisati nogu prvom osobom koja se nađe pored mene i barem uputiti jedan grubi pogled dječakovoj majci. Drugi je bio onaj koji je govorio – prihvati situaciju kakva je. U Indiji si, nalaziš se u čudnoj situaciji koju objektivno možeš sagledati tek nekad kasnije, i nema krivih. Dječak spava i piški, to sam i ja radio njegovih godina. Cura od 14 isto spava, iscrpljena od života i vlakova. Još je i ona sama popišana. Velkam tu Indija. Ovdje je noga polučista, a ne polupopišana.

Nešto kasnije sam na to isto lijevo stopalo zaradio i par kapljica krvi, i to od nekog drugog čeljadeta koje je išlo s ocem prema toaletu jer mu ide krv iz nosa. Samo smiješak. Velkam tu Indija.

Vlak je nešto kasnio pa sam uspio promašiti ranojutarnji koji ide prema Kathgodamu, mojoj stanici. Treba čekati par sati do idućeg pa se pridružujem hrpi lokalaca koji spavaju po podu kolodvora, i usput nalazim dečka koji ide istim vlakom kao i ja pa mogu računati da će me probuditi na vrijeme. Prvi san u Indiji. Prije kojeg omotavam ruksak oko noge, a gitaru oko ruke, đast in kejs.

Moj me je suputnik probudio na vrijeme pa sam se samo preselio s poda kolodvora u odjeljak za spavanje u vlaku. Budim se na zadnjoj stanici, od koje moram uzeti taksi do petnaest kilometara udaljenog Do Gaona, odakle ću početi uspon do farme. Ali taksi je, za moje prilike, preskup pa se upućujem do lokalnog policajca pitati za autobus. On se smije, zaustavlja prvi kamion koji je išao u pravom smjeru, nešto mumlja vozaču, pokazuje mi da se ukrcam. Čak mi i sa stvarima pomaže. Stopiranje je nekad tako lako…

Pola sata kasnije silazim s kamiona i prvo što vidim je hrpa majmuna koji trčakaraju po okolnoj šumi i spuštaju se do ceste. Mještani ih baš ne vole, gotovo svaki u ruci drži praćku s kojom ih tjeraju od štandova s hranom. Ali majmuni, unatoč tome što su majmuni, uspjevaju svakih par minuta ukrasti zalogaj i šeretski se nasmijati prije nego se šprintom po drveću upute natrag kući.

Lokalci me ubrzo primjećuju i bez pitanja upućuju na mali puteljak koji bi trebao voditi do farme. Preteški ruksak na leđa, i ajmo. Nakon parsto metara i barem litre znoja stižem do dvoje domorodaca koji sjede pored bizona koji izgleda jako umoran, ili čak umiran. Kapljice krvi posvuda, pažljivo ga zaobilazim, pozdravljam se s njegovim štićenicima, blagoslivljam ga i krećem dalje. Puteljak nemilosrdno ide prema gore, ali valjda nije ni čudo kad je ime farme Himalayan Farm Project. Putem me prati par natpisa koji mi pokazuju da sam na pravom putu, a u jednom trenutku se put dijeli na dva dijela – onaj strmiji i brži, i ravniji i sporiji. Curica kakva jesam, odabirem ovaj drugi. Prva greška.

Prelazim kameni most, razmišljam kako dugo nije bilo putokaza. Ne vidim u tome ništa loša, nego nastavljam dalje. Druga greška. S vremenom hodanje postaje lakše, nisam siguran jel to konačno zbog svježeg planinskog zraka ili zbog činjenice da puteljak vodi i malo nizbrdo. Pogađate – treća greška. Pretpostavljam da su osnove planinarenja ako ideš prema vrhu, ne bi se trebao spuštati. Ili možda osnove logike. Fak it. Pjevušim Ima jedna duga cesta i za nekih pola sata stižem do – ceste.

Iscrpljen od jednosatnog lutanja uzbrdo, dolazim do dvorišta jedne kuće gdje me dvije gospodične znatiželjno gledaju i nude čajem. Ova druga gospodična nije gospodična jerbo ima trbuh do nosa, samo što nije rodila malog Indijca. Ali priča malo engleskog pa mi objašnjava da će ubrzo lokalna djeca doći iz škole pa da mogu s njima – oni žive blizu farme i bit će mi vodiči. Pijemo čaj, pokušavam im objasniti šta radim u njihovom selu, puno se smijemo. Mislim da ću na kraju ovog putovanja moći sam sebi dati doktorat iz govora tijela, jer je to bio jezik koji sam sa svima pričao, u svakoj zemlji. I dobro mi ide.

Klincima je završila škola pa su se spremno prihvatili posla vodiča. Smiješno mi ih bilo gledati – njih pet, zbroj godina jedva dvoznamenkasti, a spretno se pentraju po puteljku kojim se ja nespretno uspinjem. Utrka nije poštena jer ja imam ruksak pa započinjem svađu s njima – najstarijoj curi (8) dajem svoj mali ruksak, mališanu (5) dajem gitaru, a ostalima (4, 7, 5) dajem svoj veliki ruksak. Pa da vidimo tko će prvi!

Šalim se, nisam baš tako zao – samo šutke pratim svoju dječicu koja se tu i tamo odmaraju, nisam siguran jel zbog najmlađeg, koji zbilja nema više od pet godina, ili zbog mene. Bilo kako bilo, za nekih pola sata stižemo do njihove kuće, gdje me predaju mladiću koji će me odvesti skroz do farme. On ima više od dvadeset godina pa mu bez grižnje savjesti mogu dati barem gitaru da mi pomogne. Prije nego smo pošli okrećem se prema djeci kojoj bi nekako htio zahvaliti na trudu, ali kako nemam nikakve slatke sitnice, vadim iz ruksaka pastele koje inače koristim za ispisivanje znakova za stopiranje i poklanjam im ih. Nek djeca crtaju, slatkiši bi im samo pokvarili zube.

Približili smo se vrhu, i odjednom primjećujem da je sva buka ceste u potpunosti nestala. Samo šuma, zelenilo, divljina. Tu i tamo koji potočić, od zeke ni glasa. Dvojica radnika koji ogromnim čekićem vade iz zemlje još ogromniji kamen, ali me s najogromnijim osmjehom pozdravljaju – Namaste. Iduća postaja je bio sadhu, sveti čovjek u hindu religiji, koji živi u malom kamenom hramu posljednjih dvadesetak godina. Kad ga vidim idući put, pitat ću ga za detalje njegovog života, sad ga samo pozdravljam sklopljenih ruku i nastavljam dalje.

Taman prije nego ću kolabirati, ugledam kuću koja je označavala moje odredište. U dvorištu kuće dva poznata lice – Keveen, najbolja osoba koju nikad nisam upoznao, i Gina, djevojka  koju sam upoznao par godina ranije, u Keveenovoj kamp kućici usred šume na jugu Francuske.

Došao sam doma.

Tomislav Perko (Thomas Love Adventure)