Tomislav je ostvario neke od svojih snova, ali i proslavio Novu godinu zajedno sa Chloe na specifičan tajlandski način. U zadnjoj epizodi u Tajlandu iskusili su se u meditaciji u budističkom samostanu usred šume. Nakon toga vratili su se u Maleziju gdje su lovili avion za novi kontinent.

S glavne ceste skrećemo na prašnjavi puteljak koji vodi do budističkog samostana usred šume, očitog imena – Forest Monastery. Lagana šetnja, krajolik postaje sve zeleniji, potočić žubori s desne strane, bezzubi djedica u budističkoj halji boje šafrana pozdravlja nas osmijehom, ptičice pjevaju sa grana i te gluposti. Stižemo pred sami ulaz i zastajemo.

Ne znamo kakva pravila vrijede unutra – sve što znamo o vipassana meditaciji je pomalo zastrašujuće. U principu si izoliran od vanjskog svijeta, lišen svih svojih posjeda, prakticira se šutnja i nekontaktiranje očima, u potpunosti odvojen od suprotnog spola, strogo su određena vremena meditacije, budi se u 5 sati, a zadnji obrok u danu se jede u 11 sati ujutro. Zastrašujuće, kažem vam. Ali idemo probati.

Dogovaramo se da u dvorištu pored glavne meditacijske dvorane svaki dan na zemlji ucrtavamo crte – jedna crta znači da želimo ostati, pet crta znači da želimo dati petama vjetra. Ako nam zbroj crta bude sedam ili više u jednom danu, gibamo. Koji plan, ha?

Na kraju se ispostavilo da neće biti potrebno crtati crte – odmah smo primjetili da se muško-ženska ekipa zajedno druži i ćakula. Sjeli smo pored njih i dobili najosnovnije informacije – ovo je najliberalniji vipassana centar. Hrana je super. Ne vodi se stroga kontrola meditacije. Imamo puno slobodnog vremena. Možete ostati koliko god želite. Svatko dobije svoju kolibicu, a možete se i služiti svim svojim stvarima…ma raj.

Povrh svega – funkcionira na donacije, kao u svim sličnim samostanima. I funkcionira.

Pronašli smo glavnog redovnika u šetnji posjedom, te se uz sklopljene dlanove upoznali. Mi smo njega oslovljavali s Učitelju, a on nas s Ostrelija i Kroejša. Simpatičan lik, vječito s osmjehom oko čitave ćelave glave. Jedini problem je taj što ga razumijemo svaku treću riječ, ali kako smo se došli tu duhovno uzdići, uspostavljamo komunikaciju na višoj razini – govor tijela, smješkanje i kimanje glavom. Uvijek pali.

Pitao nas je koliko dugo namjeravamo ostati te nas uputio u divne male kolibice koje će nam biti domom idućih pet dana. Usput smo dobili i odjeću koju ćemo nositi dok smo u samostanu – lagane hlače i majicu, bijele boje. U kolibama spavate sami, imate vlastiti toalet i tuš, ventilator i tanki madrac za spavanje. Definitivno bolje od nekih dosadašnjih smještaja na Tajlandu. Čak sam imao i nešto sitno signala na mobitelu, čisto da se mogu javiti zabrinutoj gospođi majci.

Dani u principu izgledaju ovako – buđenje je na rasporedu u 5 ujutro, kada započinjete s jutarnjom molitvom i meditacijom unutar vlastitih odaja. To se prakticira sve do 15 do 7, kada se oglašava veliko zvono koje zove sve prisutne da se upute prema blagavaonici. Pošto nitko ne provjerava aktivnosti u privatnosti mog doma, svako jutro se budim oko 6.32.

Doručak izgleda tako da u velikoj prostoriji ispred blagavaonice, kojeg zovu Main hall, na pod se posjedne nas dvadesetak studenata, a ispred svakog od nas je bijeli limeni tanjur sa žlicom i nešto riže. Ubrzo stižu redovnici, njih četiri, te dolaze do svakog od nas s velikom posudom u koje svatko od nas stavlja malo riže, u znak darivanja i poštovanja. Kada svatko od nas stavi četiri žlice riže u četiri redovničke zdjele, možemo se uputiti uz dvije stepenice i započeti s doručkom.

Hrana je isključivo veganska, nema niti mliječnih proizvoda niti jaja, a meso da ne spominjemo. Savršeno se uklopilo u moju tajlandsku vegetarijansku epizodu. Samo su dva obroka dnevno, prvi je sad spomenuti doručak koji je u 7 sati, a ručak je u 11. Nakon toga – gotovo s hranom za taj dan. Ali hrana je zbilja ukusna, svježa i raznovrsna. Riže u izobilju, povrća na svakojake načine, tofu, te svježe ubrano voće. Sva hrana se ili kupuje od donacija ili se, u većini slučajeva, dobiva na poklon od lokalnog stanovništa koje svako malo dođu u obilazak samostana po blagoslov i zauzvrat donesu nešto iz svog vrta. Takav oblik lemozine mi se iskreno puno više sviđa.

Nakon doručka imamo nešto slobodnog vremena, sve dok se ponovno ne oglasi zvono koje nas poziva na zajedničku jutarnju meditaciju. Meditaciju u ovom samostanu se prakticira u tri oblika – hodajuća, sjedeća i, meni najdraža, ležeća. Konstantno ih kombiniramo – započinje se hodajućom (koja neupućenom prolazniku izgleda kao hrpa napola hipnotiziranih luđaka koji se korak po korak vuku šumskom stazicom), nastavlja sjedećom (nezgodna za nepriviknuta leđa), a završava ležećom (za vrijeme koje neki i zaspu – nisam ja, majkemi!). Svaka od njih traje između pola sata i 45 minuta.

Nakon jutarnje meditacije imamo slobodno vrijeme za čaj, kavu i slično. Ubrzo nakon toga oglašava se veliki bubanj koji zove na okupljanje u glavnoj hali. Započinje se s obredom ručka. Procedura je slična onoj pri doručku, samo sada redovnici ne idu do svakog od nas nego im mi prinosimo hranu. Djevojke vrše blagoslov i darivanje, dok mužjaci skupljaju posude nakon što se sva četiri redovnika počaste.

Kada završi ručak, zadnji obrok u danu, koji je uvijek obilan i jako ukusan – riža, krumpir, bundeva, tofu na sto načina, zelenje, lubenica, ananas, mango, jabuke, litchi…, imamo slobodno vrijeme za druženje i ćaskanje s drugim susamostancima. Upoznali smo neke koji su tu svega par dana, neke koji se vraćaju u više navrata, a jedan lik je tu već gotovo godinu dana. Provodeći vrijeme na ovom mirnom mjestu usred tajlandske šume, shvatljivo nam je zašto bi se netko ovdje htio toliko zadržati i neprestano vraćati. Šteta što se mi ubrzo moramo zaputiti prema Maleziji kako bismo uhvatili avion za Australiju.

Kada se ponovno oglasi zvono, vrijeme je za podnevnu zajedničku meditaciju. I ovog puta sastoji se od šetnje, sjedenja i ležanja. I meditiranja, naravno. Što se same meditacije tiče, ne znam što da kažem. Nisam joj se posve posvetio, što zbog ograničenog vremena boravka u samostanu, što zbog misli u glavi koje su se počele rojiti kad bih trebao imati miran um, a što zbog toga što mi nitko nije precizno objasnio što bih zapravo trebao (ne) raditi dok meditiram. Definitivno bih preporučio probati, možda pronađete nešto što ja nisam.

Poslijepodne imate slobodno za odmaranje (iako nisam siguran od čega zapravo), čitanje pokoje knjige iz bogate knjižnice, bacanje đireva po ogromnom imanju, ali i pomaganje oko poslova kojih uvijek ima – čišćenje, skupljanje lišća po dvorištu…tko želi, pronaći će nešto za sebe. Rad/odmor traje do sedam uvečer kad se po posljednji put u danu oglašava zvono koje poziva na zajedničko chantanje i meditaciju. Obično u to vrijeme nestane struje pa se u mraku možete posvetiti samome sebi.

Sve skupa završava oko 8.30, kada se povlačite u svoje odaje na još malo osobne meditacije ili štogod odlučite raditi prije spavanja. Ali postoji par stvari koje su zabranjene – ubijanje (broje li se komarci?), krađa, seksualni odnos, prostakluk, droga i pušenje.

—

Chloe je usnula san.

Bila je u prepunoj dvorani, na čiju je pozornicu izišlo par likova. Svaki od njih je poprimio izgled određenog boga – kršćanskog, muslimanskog, židovskog, i tako dalje. I zajedno su poručili gledateljstvu – mi smo ovdje postavljeni od Majke Prirode, da vam budemo duhovni vođe na ovom divnom Planetu, ali ste nas potpuno krivo shvatili i zeznuli stvar. Sad smo mi u strahu da ne izgubimo posao jer Gaia dolazi na provjeru. I neće naći puno lijepoga.

Neki ljudi u publici su označeni crnom bojom, i njima su bogovi rekli da su žešće zeznuli, i da im spasa nema. Neki su označeni bijelom bojom, i njima su se bogovi ponosili, jer su napravili puno toga dobroga za vrijeme života. Neki su ostali bezbojni.

Divan, snažan san. Koji bi trebao biti poznata stvar – sve religije su u suštini iste, a pojedinci i institucije su ih tokom povijesti zloupotrebljavale, umjesto da funkcioniraju udruženo u vođenju ljudi prema višem cilju – poštovanje jedni drugih i očuvanje Planeta, koji nam je povjeren na čuvanje. Sad će doći Majka Priroda, da nam j*** majku.

Prije odlaska iz samostana dao sam najmlađem redovniku da mi žiletom obrije glavu. Volio bih reći da postoji neka uzvišena priča oko čitavog čina, ali ne postoji. Chloe mi tretira (samostanski sve-bijeli dres-kod joj je podario izgleda bolničarke) manju infekciju na glavi (bliski susret s daskom za surfanje od par mjeseci ranije) pa sam joj olakšao posao. Ujedno i nasmijao sveprisutne s novim izgledom ćelavog bradonje.

I to je bio naš boravak u budističkom samostanu na sjeveru Tajlanda. Stigli smo ovdje bez ikakvih očekivanja, a dobili gotovo najljepše prizore dosadašnjeg boravka na Tajlandu, mir i nasmiješene ljude oko sebe.

Ali, došlo je vrijeme da se vratimo na cestu i krenemo prema Maleziji. Nismo imali nikakvih planova koje će nam biti iduće odredište, ali smo se sjetili kako nam je domaćin iz Chiang Mai-a spomenuo svog prijatelja u Mae Sotu, 450 kilometara udaljenog od našeg samostana, na putu prema jugu. Dok smo bili na stražnjem dijelu jednog od mnogih kamioneta poslali smo mu poruku, a on nam je u roku par minuta odgovorio s brojem mobitela od Freddyja, CSera u Mae Sotu. Nakon dvije izmjenjene poruke s Freddyjem, imali smo domaćina. Nekad je taj CS tako jednostavan.

Ali, taj dan stopiranje baš i nije bilo. Inače na Tajlandu nikad nismo čekali dulje od 15 minuta, ali danas nas je omela kiša i slabo prometna cesta, pa smo već razmišljali o kampiranju pored ceste i nastavljanju ujutro. Spuštala se noć, a mi smo imali još više od 300 kilometara do idućeg odredišta, kad je stao kamionet. I ide u – Mae Sot. Opet nas je sreća pomazila.

Iako, uz sreću je ovaj put došlo malo iznenađenje – suvozač je bio mrtav pijan. Ali zabavan. Stalno se okretao i pričao nam o svom poslu, kako mu se moramo javiti kad dođemo na Tajland idući put, dao nam je svoj mejl. I sve to ponovio barem dvanaest puta. U isto vrijeme je cuclao limenke pive, jednu za drugom. Malo se mučio s otvaranjem istih – ali kad ih je uspio otvoriti, nije im bilo spasa.

A onda se dogodilo nešto zbog čega će mi/nam ova vožnja definitivno ostati urezana u pamćenje – suvozač je nakon jedne od brojnih piš-pauza sjeo za volan. U tom trenutku nas je bilo petero u autu – pijani vozač, trijezni suvozač, šutljiva vozačeva sestra koju smo pokupili u međuvremenu, i dvoje nasmrt preplašenih putnika. Noć, lagana kiša, vijugava i izrovana cesta koja ide kroz gustu šumu uz samo granicu s Burmom, a vozač, kojem u ovakvom stanju ne bih povjerio ni čuvanje državnog pečata, samouvjereno hvata krivine. Chloe i ja smo se samo pogledali i shvatili da nešto moramo poduzeti. Moramo nekako zaustaviti ovu besmislicu. Trebalo nam je minutu-dvije da smislimo daljnji korak, ali ideja nam je naglo sinula u trenutku kad je vozač pokušao promijeniti CD dok nam je ususret išao drugi auto.

Oprosti, možeš li, molim te, zaustaviti auto? – trudio sam se biti što ljubazniji.

Zašto? – odgovorio mi je, okrećući se.

Nisam još nikad vozio auto na Tajlandu, i htio bih sada, ako nije problem. – pokušao sam.

Oh, nema problema! – uzviknuo je lik i naglo stao pored ceste.

Iako nemam valjanu vozačku dozvolu, iako su pred nama mnogi policijski čekpojntovi, iako nisam vozio gotovo godinu dana, iako nikad nisam vozio kamionet, iako nikad nisam vozio na desnoj strani ceste, sjedam za upravljač. Za sve postoji prvi put. Dok s umiranjem postoji samo zadnji. Nećemo o reinkarnaciji, iako sam sav prosvijetljen od meditiranja u samostanu.

Nakon dvjestotinjak kilometara i dva čekpojnta trijezni rođak je prešao za upravljač i odveo nas do Mae Sota, dok smo se mi na stražnjem sjedalu zabavaljali s pijancem, koji se odlučio malo ispružiti po čitavom zadnjem sjedalu, bez obzira što nas je bilo troje. Njegov je auto, šta mu možemo?Trebalo mi je par minuta da se priviknem na mijenjanje brzina s lijevom rukom i vožnje mrcine od vozila, ali sam uspio. Doprijepetminutni vozač je na stražnjem sjedalu već hrkao, prebacivši desnu nogu s desne strane mog sjedala, i svakih par minuta se koprcao kao umiruća žaba, udarajući me u desnu ruku. Od nevjerice sam se mogao samo smijati, dok je njega sestra par puta udarila šakom i spriječila daljnje koprcanje.

Freddy nas je dočekao nasmiješen i vedar, iako smo pred njegovu kuću stigli iza ponoći. Bacili smo mu se u zagrljaj, sretni što ga vidimo, te mu umjesto priče za laku noć ispričali našu uzbudljivu vožnju do njegovog praga.

Mae Sot je kul. Kao i naš domaćin. Vodio nas je po gradu, u lokalnu saunu, u najukusniji restoran, upoznao s par svojih prijatelja, pokazao nam granicu s Burmom, ali najvažnije – odveo nas je u Agape sirotište.

U trenutku našeg dolaska u sirotištu je bilo stotinjak dječice. Nekad ih bude i do 300. Sve su to ili napuštena ili djeca siromašnih roditelja, pretežno podrijetlom iz Burme. Velika većina tehnički ni ne postoji jer nemaju nikakvih dokumenata, papira, neki ni ne znaju koji im je pravi rođendan. U Burmi ih ne žele, na Tajlandu završavaju kao seksualno roblje ili, u lijepom scenariju – u sirotištu poput ovoga.

Ali energija koja tamo vlada…je neopisiva. Sirotište vodi čovjek koji je i sam politička izbjeglica iz Burme. Počeo je s desetak djece prije nekoliko godina, čak mu je i vlada SAD-a nudila politički azil, ali ih je odbio jer nisu dopustili da sa sobom dovede svoju djecu. Našao je mjesto na Tajlandu koje mu je omogućilo raditi ono što voli, i provodi svoj život pomažući dječici koja bez njega ne bi imali nikakvu šansu za koliko toliko normalan život.

Freddy, naš domaćin, također pomaže sirotištu te ih posjećuje par puta tjedno. Duša od čovjeka. S klincima smo podijelili ručak i par sati zabave, glazbu ukulelea i pokoji ples. Chloe je završila stanakom na licu, kremom/prahom koji se dobiva od kore drveta, a služi u medicinske, kozmetičke i tradicionalne svrhe. Puno smo se smijali, i uzevši u obzir čitavu situaciju, jako malo plakali.

Na povratku do Malezije ponovno smo svratili u Bangkok, okinuti koju sliku Wat Pho-a, Ležećeg Bude i kaosa ulica. Sjetili smo se kako nam je par ljudi pričalo kako je Tajland opasna zemlja. A mi smo imali okruglih nula negativnih iskustava. Pa čak niti jedan pokušaj pljačke. Iako, nemaju nam šta ni uzeti – nemamo puno novaca sa sobom – sića koju imamo je sigurno pohranjena na MasterCard kartici.

Na Tajlandu sam konačno i potrošio zadnji novčić od svojih 1000 eura budžeta, s kojima sam započeo putovanje. Da vam objasnim situaciju s mojim budžetom. Ideja je bila krenuti na tisućudnevno putovanje s budžetom od 1000 eura i snalaziti se putem. Ne trošiti puno, tu i tamo nešto i zaraditi, te na kraju putovanja biti na nuli, kad se od potrošenog oduzme zarađeno. Kako sam na Tajlandu potrošio početni bužet, a nisam se baš potrudio da u Aziji zaradim puno novaca, odlučio sam malo varati i čekati da dođem do Australije, koja je ipak bolja po pitanju zarade.

Budžet i dalje ostaje na 6-7 eura dnevno. Čisto da se ne uljenim, ali i dokažem svima vama da putovanja, na ovaj način, ipak nisu luksuz.

Uspjeli smo jednu večer prenoćiti na benzinskoj postaji, u šatoru. Posjetili prijatelje u Trangu koje smo upoznali na putu prema gore. Te se naposlijetku vratili u Maleziju, proveli par dana kod naših CSera u Kuala Lumpuru, te se ukrcali na avion za istočnu obalu Australije.

Napuštam Aziju nakon gotovo osam mjeseci. Vrijeme je za novi kontinent – Australiju!

Tomislav Perko (Thomas Love Adventure)