U prošlom članku Tomislav i Tanja napustili su Tursku, a sada ulaze u Irak. Iračani su se pokazali kao veoma dobri ljudi jedino im nije jasan princip autostopiranja.

Čovjek bi očekivao da na putu za Irak u strahu budemo mi, ako itko. Umjesto toga uplašena je bila Armenka jer unatoč tako dugoj vezi, tek je sad išla prvi put upoznati njegovu obitelj. I dok je ona prepričavala svoje strahove mi smo kroz prozor gledali žičanu ogradu koja dijeli Tursku od Sirije. Zbog sigurnosne situacije ovog puta nije na popisu zemalja koje ćemo posjetiti. Nešto prije granice mijenjamo taksi jer je takav dogovor dviju država. Pokušavamo preostalim lirama platiti ostatak puta, ali odbijaju. Mora da ih u školi uče da je Hrvatska najsiromašnija zemlja na svijetu ili izgledamo kao totalne skitnice bez prebijene pare. Ili smo samo simpatični – ne treba ni tu mogućnost isključiti.

Kako god – na granici nas dočekuje problem – moramo imati pozivno pismo ili takvu neku garanciju, ali nakon par minuta su našli Hrvatsku na popisu država za koje to nije potrebno i zaključili da je ipak sve u redu. Par minuta pričamo o našim namjerama u sjevernom Iraku, tj. Kurdistanu, dok oko nas trčkara mladić s besplatnim prešećerenim čajem, i dobivamo vizu na 10 dana, tek tako. Izgleda da su nam namjere poštenije nego što smo uopće i sami mogli pretpostaviti.

Brzo nam postaje jasno da je ovo Irak samo na papiru. Stanovnici su isključivo Kurdi, imaju vlastitu autonomiju, vlastitu vojsku, vlastitu vladu, vlastitu zastavu, koja uz bok iračkoj vijori na vjetrovitom prijelazu grane. A tata je brinuo što idem u Irak. Iako, netko bi sigurno našao nešto negativno i o Kurdima. Pročitali su u novinama, kažu.

Kurdi inače žive u istočnom dijelu Turske, sjevernom dijelu Iraka i Sirije te sjeverozapadnom dijelu Irana. Ima ih oko 30 milijuna, a njihov položaj u spomenutim državama nije baš najpovoljniji pa su u zadnje vrijeme učestali sukobi između PKK i pripadnika policije i vojske država koje nastanjuju. Osim u Iraku, tu od 1970. imaju autonomiju.

Ubrzo nastavljamo naš put kroz prašnjave ceste i praćeni crvenobijelozelenim zastavama na svakom kućerku, stižemo svi skupa do Dohuka. Prvo se opraštamo sa suputnicima, a nešto kasnije i s vozačem koji nas je odbacio do samog centra grada. Tek onda shvaćamo da su naši suputnici ostavili putovnice kod vozača, ali on bezbrižno uzima mobitel i dogovara mjesto gdje će se naći za par minuta da im vrati izgubljeno. Dobri ljudi posvuda, kažem vam.

Konačno se opraštamo s vozačem pa nam sine da nismo slali CS rikveste. Zasučemo rukave i krećemo u potragu za nekim jeftinim smještajem. Tako nam i treba kad smo tako spontani. Hotel u centru plaćamo cca 100 kuna za dvokrevetnu sobu, s odvojenim krevetima, naravno. Opet će trebati svirati na ulici da se budžet izbalansira. No, sad idemo samo prošetati gradom.

Šećemo, a svi nas gledaju, tu i tamo netko i zastane. To je to – prešli smo iz turističke Turske u neturistički Irak i odjednom smo konstantno u centru pažnje. Iako, daleko je to od znatiželjno-šokiranih pogleda koji te prate po prašnjavim ulicama Bangladeša.

U jednom trenutku prolazimo kraj mjenjačnice. Ajde da i mi nešto promotrimo s istim zanimanjem kao oni nas – mjenjačnica je, naime, nasred ulice, 9 navečer, lik stoji s velikom prozirnom posudom punom dolara i lokalne valute, a kad ljudi nešto žele zamijeniti, nonšalantno otvara tu kutijicu, vadi bunt novčanica i mijenja. Već vidim kako bi takav biznis prošao u nekom sasvim običnom kvartu u Zagrebu, recimo. Možda kad se vratim otvorim mjenjačnicu u parkiću u Španskom. Pa da vidimo!

Kroz mračne uličice, u kojima se osjećamo prilično sigurno, dolazimo do lunaparka za kojeg smo čuli da je centar zbivanja. A kad tamo pravi tulum! Žene su izvukle svoje najljpše haljine, nakit i šalove, jer kad ćeš ako nećeš za lunapark? Momci su skockani i nagelirani (treba ukrotiti tu kosu da se ne bi slučajno vijorila na vjertu!) i voze se na raznim spravama lunaparka. Petak navečer, špica.

Sve izgleda moderno, civilizirano, ništa manje od bilo kojeg grada u Europi. Pogledamo se, zaključujemo da nismo dovoljno uređeni za lunapark pa preskačemo vožnje. Ionako smo tamo mi jedna od atrakcija pa nam ljudi prilaze i žele se slikati s nama. Kako poziranje umara, odlazimo u hotel na spavanje dosta rano. Onda će netko reći da samo putujemo i ništa ne radimo!

Ujutro odlazimo na lokalni bazar i dok nam se oči igraju po šarenilu, mozak razmišlja gdje ćemo dalje i kako Tanji produžiti boravak za još koji dan jer inače nećemo stići na vrijeme. Zovemo našu Teu iz agencije Da, da, da Želim putovati i kažemo joj da Tanja da, da, da želi putovati 5 dana kasnije nego što je prvo planirano, a Tea brzinom svjetlosti nalazi novu kartu iz Teherana, uz minimalne troškove i zamaranja. Da je manja, kunem se – nosio bi je u džepu. Iako, i ovako je savršeno pri ruci!

S pet dobivenih dana krećemo do Gali Ali bega, navodno nekog čuda prirode blizu granice s Iranom. Stopramo lika usred grada koji priča odličan njemački kao i Tanja, ali ne shvaća baš poantu autostopiranja pa nas i on odbacuje do kolodvora. Ako ovako nastavimo, bojim se da ćemo se mi nagledati kolodvora i autobusnih stanica. Zato je Tanja ponovo upregnula svoj njemački i ovaj put su se uspješno sporazumjeli pa nas odbacuje do izlaza iz grada gdje patrolira vojska. Svo to područje je inače puno vojske, ali su toliko nasmiješeni i vedri pa skoro da ih ne doživljavaš kao vojsku. Možda su takvi samo prema nama jer traže putovnice čisto da bi malo pročavrljali. Tu nismo uspjeli ni spustiti ruksake na pod, već su nam vojnici mahnuli da su nam našli vozača. Ponovo neki čiča (e ovaj nije Djed Mraz garant!), u tradicionalnoj kurdskoj opravi. Možda nije htio pričati na prazan želudac jer smo se vozili u tišini do nekog odmarališta gdje smo ušli, a ispred nas se u roku keks poredalo dvadeset i dva tanjura s raznim kućnim specijalitetima. Lekcija koju usvajamo s lakoćom – kad stopiraš u ovim dijelovima svijeta, uvijek idi prazna želuca. (Ako je bog lekcija još uvijek duhovit kao što se sjećam, prvom će nam prilikom pokazati kako pravila imaju iznimke, ali neka.)

Čiča s gnušanjem odbija pomisao da ćemo mi platiti te nas dalje vozi prema Erbilu. Sad je znatno pričljiviji – pokazuje slike žene, pa druge žene, pa priča kako ima 11 djece, i kako smo pozvani kod njega večeras na spavanje pa da sutra nastavimo naš put. Zahvaljujemo se i odbijamo jer bi nas i Tea i Tanjina šefica mogle ubiti ako se opet kroz koji dan javimo i odlučimo promijeniti Tanjinu kartu.

Nastavljamo dalje i odbijamo barem 20 taksija dok nas nije pokupio neki otmjeni gospodin s vozačem i savršenim engleskim, što je ipak rijetkost. Vodi nas na čaj i u obilazak svoje tvornice čelika ili čega već, daje nam broj mobitela da mu se javimo ako šta zatreba. Bilo u Iranu ili u Iraku, ima on veze posvuda. Možda da mu se javim da skoči do mene kad budem negdje dublje u Aziji. Mislim da ću morati zaposliti tajnicu da mi sve te kontakte uredno bilježi i čuva.

Idemo od jednog kontrolnog punkta do drugog, vojnici pričaju s nama, smiju nam se, narednici ih tjeraju od nas, ali se oni opet vraćaju. Idući lik koji nas vozi nas vodi na večeru, iako nam se još nije slegnuo ručak od 22 različitih jela, te na kraju odbacuje do Gali ali bega, gdje nema ničega. 

Nalazimo mjesto gdje bismo mogli kampirati pa pitamo vlasnika obližnjeg restorana za dozvolu. Kaže – kampiranje 10 dolara, soba u nedovršenom motelu – 40 dolara. Šta bi drugo odlučili, nego šator, ali prvo sjedamo na čaj što se pokazuje kao strašno mudar potez jer gdje sjednemo mi, sjeda i gitara. Vlasnik je malo pogledava pa zasviramo. Lagano se skuplja ekipica i poskakuju uz svaku našu pjesmu. Zanimljiva je ta perspektiva – negdje si zvijezda s osnovnim repertoarom, negdje moraš biti sjajan, imati dozvolu i još uvijek nije najveća sreća što sviraš na ulici.

Na kraju našeg performansa, gazda nas uzima za ruku i vodi u jednu sobu, pokazuje deke koje mogu poslužiti kao ležaj, govori kako je vani hladno…na upit o cijeni samo odmahuje rukom. Grlimo ga i spuštamo se dolje dovršiti koncert, a tamo se okupila poveća ekipa vojnika. Kako sam gledao puno američkih filmova, očekivao sam neku frku jer sam si svašta zamišljao od vojnika na raspustu, pogotovo kad vide krhkog momka i njegovu privlačnu družicu, ali jedina nelagoda je bila ta što smo se morali slikati s njima barem 30ak puta. Ponaosob. Mislim da je irački fejsbuk, ako postoji, pun naših snimaka. Bit ćemo mutual friends čitavom bataljunu.

Nakon gaže i poziranja upućujemo se u naš mirni kutak. Iako je mir relativan jer u predsoblju nalazimo kalašnjikov, odmara na fotelji. Molimo da nas ne ubije dok spavamo (a ni poslije kad se probudimo), zaključavamo sva vrata koja su se dala zaključati i usnemo snom pravednika. Slavnih pravednika!

Ujutro ustajemo, tuširamo se i izlazimo na svježi zrak, a onda nam se posreći prirodna znamenitost – slap koji krasi pozadinu jedne od iračko-kurdistanskih novčanica. S kojima baš i nismo dolazili u doticaj jer su nam svi plaćali ručkove i večere i odbijali da platimo za smještaj.

Pozdravljamo se s ekipom i krećemo stopirati dalje prema Iranu, ali smo gazdi omilili i ne da da idemo stopom, nego nas ubacuje u auto pa vozi nekih 30 kilometara do idućeg grada.

Tamo nas opet opsjedaju taksisti i ini, i kad napokon mislimo da smo im uspjeli objasniti čar stopiranja, ulazimo u auto i vidimo da jedan od novopečenih prijatelja daje 2 eura umjesto nas. To nas rastužuje jer nije poanta da ljudi za nas plaćaju već da nas odbace do negdje AKO im je usput. Nije da mi nemamo ta 2. Od sada ćemo malo više paziti.

Taksist nas ostavlja na poznatim vojničkim barikadama, i ubrzo staje lik koji će nas odbaciti do granice – nije taksist ni išta, provjerili smo više puta.

Čak i nakon što su nam najavili da je lijep – put do granice nas je ostavio bez daha. Prekrasan kanjon kroz koji ide 55 kilometara duga cesta do Irana. Mislim da je to nešto najljepše gdje smo se ikad vozili. I dok smo se tako po ne znam koji put čudili kako su neke ljepote skrivene, razmišljali smo kako bi neke druge zemlje iskoristile tu prirodnu atrakciju.

Razgovor je skrenuo na to kako sve zemlje o kojima ljudi generalno imaju najlošije mišljenje, u pravilu imaju najbolje ljude. I kako su najsigurnije – jedina neugodnost koja mi se dogodila u zadnja tri godine se dogodila na Glavnom kolodvoru u Zagrebu kad su me dva BBBa napala misleći da sam navijač Hajduka. Kad se osvrnem i pogledam koliko mi se predrasuda srušilo otkad putujem i upoznajem ljude iz zemalja o kojima sam imao neko mišljenje, uglavnom negativno…sretan sam za te pomake u razmišljanju. Zato mislim da bi svatko trebao probati. No dobro, putovanja vjerojatno nisu jedini način da srušiš predrasude. Ali meni su najljepši.

Stižemo do granice, vrijeme da se Tanja upristoji – maramom pokriva kosu, navlači duge rukave i granicu prelazimo bezbolno, uz nezaobilazna spominjanja Ćire i Šukera. Nakon nje opet imamo problema s objašnjavanjem naših autostoperskih namjera, ali na kraju nas jedan taksist ipak odluči povesti do prvog sela. Valjda je htio malo provježbati engleski.

U tom selu zove svog prijatelja koji priča engleski koji odgađa odlazak u teretanu kako bi nam pomogao. S njim je lakše komunicirati, ali nas uvjerava da će biti nemoguća misija probati stopirati u ovom dijelu svijeta, jer nitko ne razumije o čemu se radi. Ali ne. Znamo mi bolje. Mi smo tu kao doma. Pa mi smo stigli iz Hrvatske do ovdje bez ijednog busa ili vlaka, mi ćemo to srediti kao od šale.

Na papir nam piše Teheran na farsiju i idemo stopirati na najprometnijem križanju. Za 5 minuta se skupilo čitavo selo, pola nas je upućivalo na terminal, pola na taksi. Nakon što se njih 3-4 ponudilo da nam čak plati bus, pogledali smo se, sjetili situacije od prije par sati i predali se. Vratili smo se na terminal odakle je kretao bus za 900 kilometara udaljen Teheran.

Cijena s popustom za autostopere – 10 eura po glavi. 

Dok sjedamo u bus mrtvi umorni shvaćamo da smo, ograničeni datumom Tanjinog povratnog leta (iako odgođenim), 8 od 9 zadnjih dana proveli na cesti. Kad dodamo tome i svo ono poziranje i koncerte, nije ni čudo da smo umorni.

Od sada ćemo malo sporije, barem se malo zadržati u nekim gradovima. Možda naučiti i koju riječ. Ili barem disati.

Tomislav Perko