Došao je kraj avanturama Tanje i Tomislava, morali su se rastati pa je Tomislav nastavio put Indijom sam. Duže vrijeme se zadržao u jednom mjestašcu gdje je upoznao mnogo predivnih ljudi, a onda je napustio Indiju.
Putovati u nečijem društvu ima svojih čari – sve lijepe stvari koje vam se dese možete podijeliti s nekim dragim, a sve ružne su manje ružne jer je pored vas netko tko će vas utješiti i popraviti čitavu situaciju. Ali, i solo putovanje ima svojih čari, koje vidite tek kad se nađete u toj situaciji, svjesno ili nesvjesno. I iako sam na svoja prva putovanja uvijek išao sam, tu i tamo se našao neki suputnik ili (češće) suputnica s kojima sam podijelio dio puta. Na ovom putovanju se to dešavalo gotovo čitavo vrijeme otkad sam napustio Europu.
I sada sam tu, na plaži u Varkali, potpuno sam. I vrijeme je za povratak korijenima. Ideje su tu, planovi su tu, ali najljepša stvar kod njih je – da nisu fiksni, da u potpunosti ovise o meni i mom raspoloženju. Imam mjesec dana do prvog leta na ovom putovanju – iz Chennaija do Kuala Lumpura – kartu sam naravno kupio preko interneta, uz pomoć MasterCard kartice i uz korisne savjete cura iz Da, da, da želim putovati! putničke agencije. Chennai je relativno blizu Varkale, razmišljam da dobicikliram do njega – autostop u Indiji baš i nije uobičajen, u jeftinim vlakovima i autobusima sam se već navozao, a putovanje biciklom nisam nikad isprobao. Isto tako, želim otići do nekog malog sela gdje nitko ne priča engleski, pokušati naučiti neki lokalni zanat, provesti mjesec dana u izolaciji. Još par opcija mi pada na pamet, ali u tom trenutku ugledam jednog bijelog mladića koji sjeda na pijesak dvadesetak metara od mene, i uz povezane detonacije obližnjih valova, čeka izlazeće sunce.
I to je taj trenutak, trenutak odluke da ću se dignuti, zanemariti svoja razmišljanja, izići iz svoje sigurne zone, i upoznati se s njim. Upravo je taj trenutak, za par dana ću vidjeti, nepovratno promijenio sve moje planove, ideje i razmišljanja koja sam do tada imao. Federico mi otkriva da čeka jednog ribara s kojim se jučer dogovorio da ga povede sa sobom u ribolov. Zvuči kao nešto što bih i ja volio isprobati, ali kada čujem da ribari sat vremena te pustolovine naplaćuju 500 rupija, odustajem. Iako mi ne bi bilo žao dati ribaru 50ak kuna da me odvede na pecanje koje će njemu značiti puno za budžet, a meni za novi fejsbuk album – ubija mi romantiku zamišljenog prizora u kojem dolazim u neko selo i radim ono što i svi rade, pa i odlazim u pecanje s lokalcima. Biti aktivni sudionik, ne samo promatrač. Cijena se spušta na 400 rupija, ali i dalje mi se ne ide, pogotovo kad spazih drugu (i besplatnu) zanimaciju iz ugla – odbojku na pijesku. Dogovaram se s Federicom da se nađemo i odemo na doručak kada obojica završimo sa svojim avanturama.
A odbojka je bila nešto najsmješnije što sam ikad vidio – pravila su nepostojeća, svađaju se na svaki odigrani poen (iako pretjerano i s osmjehom ispod brka – pogotovo kad su vidjeli kako mene, jedinog promatrača, to zabavlja), a i nisu baš neki dobri igrači. Okruženje u kojem se savršeno uklapam. Moja ekipa je izgubila, ako je itko osim mene pratio rezultat. Glavno da su se svi jako dobro zabavili. Na oproštaju se svaki od igrača sa mnom rukovao i pozvao na iduću tekmu, točno za tjedan dana.
Lutajući plažom i čekajući Federica da se vrati s pecanja, čujem kako netko govori – Kroejša, oposit Itali. Približavam se trojcu i upoznajem se s njima – imaju malo više godina od mojih roditelja, u Indiji provode šest mjeseci godišnje. Kažu da si s našom mirovinom to mogu priuštiti. Uživaju u poslijeradnom životu. I vječnom ljetu, baš kao i ja. Kad bi bar i moji roditelji tako…bog zna da su zaslužili. Možda im sin to jednog dana omogući, tko zna… (nadam se da ovo i moj stariji brat čita, hehe)
Fede se vraća, odlazimo na doručak na sjevernoj litici, koja je prepuna restorana, kafića i suvenirnica, sušta suprotnost od južne, na kojoj sam proveo zadnjih par noći. Naručujem neku pletenicu s čokoladom, najjeftinije što su imali na meniju. Zadnja tri tjedna koja sam proveo putujući s Tanjom, ulijenio sam se. Odsjedali smo u nelošim hotelima, hranili se u relativno finim restoranima, naplaćali se ulaznica i karata – vrijeme je za potpuni povratak korijenima, tj. štednji. S velikim Š.
Kako sam odlučio i uštediti na smještaju, odjavljujem se iz hotela i u Federicovom društvu stižem u Shiva Garden, mjesto gdje Fede odsjeda već tjedan dana, i u kojem je najjeftiniji smještaj u Varkali – samo 150 rupija za krevet i mrežu protiv komaraca. Ostavio sam ruksak (bez gitare – nju sam dao Tanji) pored kreveta, ni ne nadajući da ga neću pomaknuti idućih mjesec dana, i spustio se do dnevnog boravka koji je bio na otvorenom, usred vrta Shiva Gardena.
Prva osoba koju sam primjetio imala je tetovažu na desnom ramenu na kojoj je pisalo – AZRA. Vuk, rodom iz Crne Gore, stigao je tu prije koji tjedan na tečaj joge, u društvu trinaest Crnogorki, koje su se vratile kući prije koji dan. Informacija čisto za one koje misle da me sreća baš UVIJEK prati. Ubrzo me pitao jesam li za jednosatnu jogu na plaži, on ju prakticira svakog jutra i večeri, pa mu se mogu pridružiti ako želim. Kako sam u da fazi, zajedno se spuštamo do plaže gdje odrađujem svoj prvi tečaj joge u životu. Bilo zanimljivo, i podsjetilo me na istezanja koja sam odrađivao godinama prije i nakon treninga u Vrapčester Unitedu. Siguran sam da bih pronašao puno više toga u jogi da se malo ozbiljnije posvetim i proučim ju…možda nekom drugom prilikom.
Nakon tri noći provedene u Shiva Gardenu, počeo sam raditi u zamjenu za hranu i smještaj. Par sati dnevno, pomagao u kuhinji, radio voćne sokove, posluživao obroke gostima – pretežno thali na bananinom listu, palio u suton one kolutove protiv komaraca kad kreću u lov, postao član obitelji. Tri dana kasnije gazda mi je predložio da se vratim na ljeto i brinem za čitavo mjesto na dva mjeseca dok je on u Europi. Počašćen, ali sam morao odbiti – indijska viza će tada već isteći, a istok zove.
I eto vam alternativng načina putovanja, i jednog trika kako putovati s malo novaca – kad zaškripi ili kad ti se ne putuje, nađi posao. Možda nije uvijek tako jednostavno, ali se može. Svatko cijeni dobrog radnika – da sam zabušavao, tražio novce ili nešto slično, ne bi me ni zaposlili. Realno, nisu trebali jednog radnika više, zaposlili su me jer nisu imali ništa izgubiti, a u prva tri dana provedenih tamo dao sam si truda i svidio im se. Izgubio sam od vlasnika tri partije badmintona – 11:1, 11:0 i 11:1, i s osmjehom na licu mu čestitao na pobjedi. Uvijek sam se nudio ako nešto treba pomoći. Novim gostima sam pričao lijepe stvari o cijenama, smještaju i energiji koju ovo mjesto ima. Bez pretjerivanja, naravno.
Prvih tjedan dana posla nisam se čak ni spustio do plaže, koja je udaljena tri minute hoda. Uživao sam u radu, komunikaciji s lokalcima koji ne pričaju engleski, promatranju palmi i niskoletećih orlova ležeći u hammocku, u druženju s gostima – zapravo sam se osjećao kao prije koju godinu kad sam ugošćivao putnike u svom podstanarskom domu u Zagrebu, samo ovaj put su oni plaćali za smještaju kojem odsjedaju, ali ne i za moje društvo. Putovanje bez putovanja. A na kraju tjedna sam čak bio i nagrađen s 500 rupija od gazde, koji je očito bio zadovoljan mojim predanim radom. Imao sam još jednu priliku za zaraditi neku kintu – jedan od gostiju raspitivao se gdje bi mogao kupiti nešto trave, ali sam na to pitanje, kao dobar katolik i osoba koja prezire sve vrste opijata, samo slegnuo ramenima. Ali, poslovne prilike su svugdje oko vas, ako znate od kojeg lika u malom kiosku na plaži možete dobiti dobru količinu za dobru cijenu. Ja, naravno, takve informacije nisam znao, pa nisam ni zaradio na proviziji.
Puno toga se dogodilo u mjesec dana što sam proveo u Varkali. I sve će stati u idućih par odlomaka. Iako bih o svakom danu mogao pisati i pisati, da sam svaki dan zapisivao što mi se događalo. Ali, nisam. Nisam bio dobar putopisac, putnik, pisac, štagod. Iako, imao sam jedan trenutak kad sam mislio da se preobražavam u pravog, ozbiljnog pisca. Sve se odigralo u sobi jedne Austrijanke, gdje sam preselio nakon dva tjedna spavanja u muškoj spavaonici ispod mreže protiv komaraca, i nakon četiri noći provedene na četiri različita hammocka u vrtu. Preselio sam se jer sam htio omogućiti gazdi da na mom krevetu zaradi ekstra kintu, a ova soba (i ogromni krevet u njoj) već je bila plaćena. A i društvo je bilo ugodnije.
Ležali smo na krevetu, svatko u svom filmu (ili knjizi – ona je pisac, ali pravi, ukoričeni), svirala je neka lagana Dylanova pjesma, ja sam zujao internetom, pogledao ju, uzeo svoju crnu tekicu i odlučio zapisati taj trenutak. Leži pored mene, tetovaža veselog majmuna na desnoj podlaktici. U tom trenutku se ustala, ali sam nastavio pisati – Ustaje i uništava mi koncepciju. ***ote, Bob sad kaže “I’m gonna lick your ass”. Sad se vratila na krevet, ali leži na leđima, koncepcija je potpuno zeznuta. Vidi da ju promatram i da se smijem pa mi kaže “what should I do now?”.
Preveo sam joj sve napisano, i nasmijao ju do suza. A moj pokušaj da postanem pisac u tom trenutku je propao. A već sam se vidio – bit ću onaj lik koji putuje svijetom i sve zapisuje u svoju malu crnu knjižicu koju stalno nosi sa sobom. I svi će htjeti znati što sam o njima napisao. Pravi boem! Tako funkcioniraju pravi pisci, zar ne? Ja – nula bodova.
Ja pišem blog o jednomjesečnom boravku u Shiva Gardenu točno četiri mjeseca kasnije, uživajući na australskom suncu. Natuknice u glavi, čekaju nalet inspiracije. Koji se rijetko desi. Pa onda nisam zadovoljan time što napišem. Nije ni čudo.
Ali par detalja iz Varkale, mog indijskog doma, nikad neće napustiti memoriju.
Daniel, Kanađanin u tridesetima, kuhar po zanimanju, koji putuje Indijom s ogromnom daskom za surfanje (koju isključivo koristi za podvodni ribolov i za iščašivanje zgloba kad iskače iz jurećeg indijskog vlaka), jednom je prilikom sjedio na ljuljačci u vrtu, i recitirao par kratkih pjesama Charlesa Bukowskog. Jedna od njih zove se Bluebird. Jako lijepa. I u trenutku kad ju je čitao, pogledao sam na palmu iznad njega, spazio par kokosa, i zamislio kako mu jedan od njih pada na glavu i ubija ga na licu mjesta. Morbidno, ali taj prizor mi se učinio predivan. Sjediti na ljuljačci, u predivnom vrtu na jugu Indije, dok sunce udara kroz brojne palme, čitati tako divnu pjesmu i umrijeti na tako unikatan način – odmah bih potpisao takvu smrt. Kad bih mogao birati, naravno. Jedino što mogu učiniti po tom pitanju je u svakom trenutku raditi divne stvari, tj. one koje najviše želim – i ne žaliti ni za čim. Pa kad dođe. (da citiram Bukowskog na kraju spomenute pjesme – do you?)
Inače, kokosi nisu bezazleni – ubijaju više ljudi od avionskih nesreća. A u Kerali ih ima napretek – čak se smatra da i samo ime Kerala znači – zemlja kokosa. Ili zemlja palmi. Ili kako god biste preveli coconut tree. Zvuk udara kokosa o tlo je zastrašujući, pogotovo ako je to prvi zvuk koji vas probudi dok spavate na jednom od hammocka u vrtu. Ili kad se dvaput sruše dvije ogromne palmine grane par metara dalje, dok poslužujete večeru. Osmijeh, ignoriranje skore smrti, i nastavljanje posluživanja. Inače, svih mjesec dana sam radio u najboljoj radnoj uniformi ikada – bijelom lungiju, i bez majice. Nitko se nije žalio upravi. Sloboda.
Za vrijeme mog boravka u SG-u, cijelo vrijeme se održavao tečaj tajlandske masaže na kojem je sudjelovalo desetak ljudi, a za vrijeme pauze su se spuštali na ručak i pokoji prirodni sokić. Jednom prilikom se za vrijeme tečaja spustila jedna djevojka i pitala nas desetak okupljenih u dnevnom boravku – “tko bi htio biti dobrovolj…” – nije ni uspjela završiti rečenicu, a ja sam se već javio, jer sam pretpostavio o čemu se radi. Bio ih je neparan broj, pa su trebali jednog dobrovoljca koji će biti pokusni kunić. I tako sam u pauzama između doručka i ručka imao posao ležati i dopustiti jednom čiči da prakticira tajlandsku masažu na meni. To mi valjda život vraća za prijevremen odlazak onih Crnogorki.
Pedeset i šest koraka istočno od Shiva Gardena bio je smješten Johnny Cool Cafe, poznat po tri svari – gazdi Manuu, simpatičnom lokalcu s dreadovima, njegovim desertima među kojima je najpoznatija torta od sira, te po vremenu čekanja da dobijete ručak/večeru koju tamo naručite. Moj rekord je bio oko dva i pol sata. Sve tu ide laganini, Manu ode u nabavku namirnica tek kada naručite jelo, ali na kraju se uvijek isplati čekati naručeno. Čizkejk nisam nikad morao čekati, samo sam par puta došao kad je već bila rasprodana. Zato sam dolazio svaku večer, čisto da smanjim broj promašaja. I taj slatki grijeh je bila jedina hrana koju sam jeo, osim besplatno-ukusnih obroka u Shiva Gardenu.
Ljudi su bili ti zbog kojih sam ostao na jednom mjestu čitavih mjesec dana. Upoznao sam i Mariju, curu iz Beograda, koja već par godina živi u Kerali. Na Balkanu je bila poznata glumica, a sada je učiteljica joge. S njom sam provodio mnoga popodneva, i shvatio koliko mi nedostaje balkanski humor, ironija i sarkazam. Marija carica. Uz kanadskog kuhara Daniela, upoznao sam i engleskog Daniela, također kuhara. (na kraju boravka u SG-u, upoznao sam i jednog švedskog Daniela – da, i on je kuhar) Kuha na luksuznim jahtama, u par mjeseci zaradi dovoljno za par godina putovanja. Obećao mi je i neke kontakte kada budem pokušavao preploviti Pacifik krajem 2012. Gopal, kuhar u Shiva Gardenu, je pak priča za sebe. Lik od nekih šezdeset godina, uvijek nasmijan i spreman za zezanciju, iako ne priča ni riječ engleskog. I ne voli spavati na krevetu, već spoji dva stola na ulazu u Shiva Garden i to pretvori u krevet. Ćeći, žena koja je pomagala oko kuhinje i soba/apartmana, mi je bila majka i inspiracija svo to vrijeme – uvijek, ali baš uvijek osmijeh od uha do uha, i uvijek tu za utješiti me kad sam loše volje. Iako, kao i Gopal, ne priča ni riječi engleskog. Sanjay i Bhopinder, koji su me naučili kako uspravno hodati svijetom. Jedan engleski bračni par kojima sam zaboravio ime, a koji putuju već godinama sa svojim sinom koji ne ide u školu, već ga oni sami školuju. I jedan je od najpametnijih klinaca koje upoznah. Mick iz Australije koji mi je ponudio svoj kauč ako me put nanese u Melbourne. Petri i Henna, Finci koji su mi dali pregršt svojih ajfon slika kad sam im rekao da sam lijen slikati, a da ljudi očekuju neke lijepe slike iz Varkale.
Ali, više od svih njih, tu je bila Marianne, ranijespomenuta Austrijanka. Bezbrojne večeri ljuljanja na hammocku, priče u nedogled, suzdržavanje od odlaska na wc kako ne bismo prekinuli zanimljivi razgovor, i toliko toga naučenog, s obje strane. Imala je zagrljaj i najveći osmijeh za mene kad se svako jutro spuštala na četiri šalice čaja kojima je započinjala dan. Pružila mi i utočište kada mi je najviše trebalo i kad su me komarci u hammocku već organizirano napadali.
Također, u tih mjesec dana troje me ljudi došlo posjetiti u Shiva Garden, isključivo zahvaljujući fejsbuku. Prvi je bio Indijac Saurav, koji je u Bangaloreu preko CSa ugostio Australku koja se udala za onog mog iranskog domaćina, pa mu je spomenula kako smo se nas dvoje već par puta mimoišli, a kako je on krenuo na projekt kojeg je nazvao Year Full of Sundays, odlučio me je usput posjetiti i provesti par dana u Varkali. Zajedno smo pogledali Festival slonova, otišli kod Manua na večeru, a kako je jedan krevet u muškoj spavaonici bio slobodan, prošvercao sam ga i ugostio bez znanja gazde. Upoznao sam i Pradeepa, kojeg je poslao moj bivši cimer – oni su se pak upoznali u Torontu i radili skupa par mjeseci. Pradeep je bio u prolazu sa svojim roditeljima pa je svratio na šalicu čaja i na fotosešn. Zadnji posjetitelj je bio Ivan iz Omiša, s kojim sam u kontaktu bio preko svoje FB stranice, i zbog kojeg je čitav Shiva Garden degustirao Pelinkovac!
I tako je nakon mjesec dana i pregršt događanja, došlo vrijeme za rastanak. Bilo je tužno opraštati se s nekim ljudima, pogotovo s gazdom i ekipom iz kuhinje, ali smo to obavili nabrzaka kako bismo izbjegli višak nakupljenih emocija. Sva sreća da svi imaju profil na fejsbuku pa koga želim, mogu opet kontaktirati i sresti negdje u svijetu. Marianne mi je odlučila praviti društvo na putu prema Chennaiju, odakle sam za par dana letio za Maleziju. Kako sam imao par dana na raspolaganju, odlučili smo stati u Tiruvannamalai-u, poznatom hodočasničkom mjestu hindusa, provesti tamo dvije noći, otići do svete planine s koje puca predivan pogled na Annamalaiyar temple, poznat po svojih pet tornjeva koji, kao i one zastavice u Nepalu, simboliziraju nebo/prostor, zrak/vjetar, vatru, vodu i zemlju.
Pa je došlo vrijeme za još jedan tužan oproštaj, sjedanje na autobus i odlazak do aerodroma u Chennaiju. Četiri sati leta, pomicanje sata na mobitelu dva i pol sata unaprijed, i eto mene u Kuala Lumpuru. Obrnuti kulturološki šok – ceste su bez rupa, automobili su mlađi od mene, grad krasi ulična rasvjeta, rikši i oronulih trgovina uz cestu nema nigdje. Šaljem poruku Marini iz Srbije koja ovdje radi već godinu dana, i dolazim do njenog kauča.
Ne mogu zaspati. Ne zbog jet lag-a, nego zbog misli i osjećaja koji se u meni gomilaju. Napustio sam Indiju nakon gotovo četiri mjeseca boravka u njoj, i falit će mi. Možda prva zemlja koja će mi faliti. I o kojoj ću pričati i pričati. Toliko se toga dogodilo u njoj, i lijepog i tužnog, ali se dogodilo. Važno da se događa, da govorim da, da slijedim srce i instikt. Pa gdje god da me život odvede.
U ovom dijelu svijeta ću provesti iduća tri mjeseca. Onda letim za Australiju. Dok sam radio u Shiva Gardenu, dobio sam australsku vizu na godinu dana, i – kartu iz Kuala Lumpura za Gold Coast, sredinom svibnja. Besplatno. Ne od sponzora, ne od roditelja, nego na poklon od jedne djevojke. Od djevojke zbog koje sam se, davne 2009., otisnuo na svoje prvo veliko putovanje Europom. Od djevojke s kojom se nalazim na kualalumpurškom aerodromu za manje od 48 sati…
Tomislav Perko (Thomas Love Adventure)
