U prošlom nastavku Tomislav je tražio ono nešto od života, da li je pronašo? Vidjet ćemo, ali uspio je pronaći Djedicu Mrazicu usred Indije. Kako je proslavio Božić i dočekao Novu godinu u Indiju, Tomislav nam priča u slijedećem nastavku njegovih avantura.

Tanju sam dočekao na aerodromu u Delhiju. Uz ruksak, preko jednog ramena imala je veliku crvenu vreću na kojoj je bijelim slovima bilo ispisano – Dragi Djede, bio sam jako jako jako dobar. Većinu vremena. Dugi zagrljaj i poljubac za dva mjeseca koliko se nismo vidjeli. Ruku pod ruku i pravac – Agra.

Kako je bio Badnjak, za božićni poklon od naših prijatelja/sponzora Da, da, da želim putovati! dobili smo noćenje u fensi šmensi hotelu u centru Agre, gdje ćemo prenoćiti, ujutro baciti đir do Taj Mahala i sjesti na vlak prema Jaipuru. Kako nam je ovo prvi put na putovanju da odsjedamo u hotelu koji ima više od jedne zvjezdice, nismo sigurni što nam je činiti kad nas Mali od Hotela prati do sobe i nosi naše stvari – trebamo mu li dati napojnicu? Ako da, koliko? Na kraju mu dajemo 100 rupija, točno onoliko koliko košta dvokrevetna soba u jednom od neuglednijih hotela u Varanasiju. Nema veze – Božić je, vrijeme darivanja.

Soba je čista, krevet ogroman, iz tuša teče topla voda, a nakon tuša te čekaju mirisni ručnici. Iako promičem alternativne načine putovanja, moram priznati da s vremena na vrijeme uopće nije loše priuštiti si malo luksuza, čisto za promjenu. Ali opet, ne predugo – sve u čemu pretjeruješ, ubrzo dosadi.

Tanja iz crvene vreće vadi mali bor, ukrase koje stavljamo na njega, te par poklona što mi je Djedica poslao – božićnu čestitku od mojih najmilijih, zagrebačko licitarsko srce, novi par najdražih mi tenisica, i ono najbitnije – hrpu slatkiša. Predobro me pozna(ju). Ovo mi je tek drugi Božić ikada kojeg provodim daleko od roditeljskog doma. Lani sam bio u Bangladešu, sam samcat, bez bora i poklona, a ove godine je Božić došao meni u Indiju, sa svim popratnim sadržajima – dragom osobom, borom i poklonima. Sretan.

Slatkiše nisam smio pojesti odmah jer smo večeru imali uključenu uz boravak, a uz nju nas je dočekao pravi božićni tulum. DJ, dva velika zvučnika pojačana na najjače, uz nezaobilazni lajtšou. Bez obzira što smo bili jedini gosti na večeri, DJ je puštao muziku s naprasnim prekidanjem pjesama u pola, kao da traži onu pravu. I našao ju je u Đastin Biberu, najvjerojatnije jer nas je ona najviše nasmijala. Od tog trenutka svaka je treća pjesma bila Bejbe, bejbe, bejbe, ooooo… Prihvatili smo igru te nakon paneera (svježeg sira u bogznakakvom umaku, mog definitivno najdražeg jela u Indiji), ukusne pikantne piletine i velike porcije riže –  izišli na podij i pokazali im kako se pleše na najbolju pjesmu svih vremena. Sva sreća pa je, kao i uvijek u Indiji, ubrzo nestalo struje.

Prespavali smo preporučeni ranojutarnji posjet Taj Mahalu, odradili doručak, ostavili stvari na recepciji i u rikši bacili đir do nedalekog svjetskog čuda. Ulaznica je za strance 750 rupija (cca. 12 eura) što je inače dovoljno za par dana boravka u Indiji s uključenim smještajem i hranom, ali ovo je ipak Taj Mahal. Barem tako kažu.

U kompleks nije dozvoljeno gotovo ništa unositi sa sobom, od hrane pa do božićnog drvca i moje plišane kćerke. Priču o Taj Mahalu najvjerojatnije znate – nekad davno je na ovim prostorima živio Shah Jahan, vladar ovog dijela Indije. Mumtaz Mahal je bila njegova supruga koja je umrla rađajući mu 14. dijete. Puno ju je volio te nakon njene smrti odlučio sagraditi Taj Mahal, kao uspomenu na nju. 20.000 radnika je radilo na njemu pune 22 godine, i dan danas ju svi znamo kao jednu od najljepših građevina na svijetu. Isto tako, smatra se za najvećim spomenikom vječnoj ljubavi.

Iskreno, mene se Taj Mahal i priče iza njega nisu pretjerano dojmile. Građevina je divna, to ću priznati. Ali, energija tog mjesta, pretjerani broj turista, romantična ljubavna priča iza svega – ostao sam ravnodušan. Pretpostavljam da je problem u meni.

Ili u činjenici da smo Tanja i ja prekinuli tri tjedna kasnije.

Kako je ovo doba godine popularno za putovati Indijom, koji tjedan ranije smo napravili plan i program: Delhi – Agra – Jaipur – Mumbai – Goa, te bili prisiljeni kupiti karte za vlak na određene datume jer su vlakovi u Indiji poznati po tome da se popune i par mjeseci ranije, pogotovo na popularnim relacijama, kao što je ova naša. Ako nešto ne volim, to je planirati unaprijed, ali nekada nemate izbora. Kako bi prošao kroz to planiranje sa što manje strese, pomogla mi je i moja MasterCard kartica preko koje smo bez greške sve rješavali u par klikova preko interneta. Vjeran suputnik, nema šta.

Iduća postaja bio je Jaipur, popularni Ružičasti grad. Iako nismo vidjeli ružičatost jer smo došli usred noći. Ali smo vidjeli jednog slona kako se probija kroz promet, kao da mu je tamo i mjesto. I iako smo imali dogovoren smještaj preko CSa, odlučili smo ne zamarati našeg domaćina da nas dočekuje u ovako kasne sate, nego iskoristiti božićni poklon Tanjinog oca, koji nas je odlučio počastiti s par noćenja u hotelima po našem izboru. Svo ovo čašćenje mi je također dodatno pojačavalo osjećaj da je Božić – iako je ovo bila prva godina da nisam niti jednom čuo Đorđ Majkla i njegovu poznatu Lest Krismas, aj gejv ju maj hart…nije mi nedostajala.

Sutradan smo bili vrijedni pa se uputili u razgledavanje grada – posjetili smo Hawa Mahal, iza čijeg su pročelja, koje neodoljivo podsjeća na košnicu sa svojih 953 prozorčića, žene svojedobno mogle neometano promatrati vrevu ulice i svakodnevnog života. Besciljno smo šetuckali ulicama, bacali poglede na izloge dok su prodavači svega i svačega velikodušno nudili da uđemo u njihove radnje i pogledamo što nude – potpuno besplatno! Ako su tim ponudama htjeli biti smiješni, jedan bod za humor.

U besciljnom lutanju prekinuo nas je jedan od mnogih vozača rikše koji je, veseo i nasmijan, ponudio da bude naš vozač i vodič po okolnim znamenitostima, i to za prilično nisku cijenu. Dok smo sumnjičavo razmišljali u čemu je kvaka, u ruke nam je gurnuo knjižicu punu pozitivnih dojmova koje su mu ostavili ljudi iz svih krajeva svijeta. Dva boda za samo-promociju. Uzimamo!

Prva postaja bila je Vodena palača – Jal Mahal. Rijetko kad vidite palaču usred jezera. Turistički smo se poslikali, kupili jedan kokos s dvije slamke, nahranili ribe u jezeru za dobru karmu, i nastavili našu turu. Druga postaja na Rikšnom putu bila je tekstilna trgovina s bezbrojnim sagovima, šalovima, posteljinom te odjećom – sve domaće proizvodnje. Na ulazu nas je za ruku uzeo jedan od prodavača i ljubazno se ponudio da nam pokaže najzanimljivije stvari koje imaju u ponudi. Prezentacija svih čuda koja tamo prodaju trajala je dobrih pola sata, imali su odgovore na sva pitanja, bili su jako uslužni, ali su se malo nafurili kad na kraju nismo ništa kupili. Kako prodavač, tako i naš vozač/vodič koji očito dovodi turiste ovdje radi potencijalne provizije. U tome je kvaka niske cijene, dakle.

Postaja treća, sa sad već nadurenim vozačem, bila je slonušnica (ako je staja za konje konjušnica, valjda isto vrijedi i za slonove?) gdje smo se malo igrali i slikavali sa slonovima koji su se taman vratili kući s posla – nošenja turista uokolo po gradu. Nismo se pretjerano ugodno osjećali tamo jer slonovi nisu baš izgledali veseli, pogotovo kad primjetite da su čitav dan, kad ne rade s turistima, okovani lancima koji im ograničavaju i najosnovnije kretnje. Malčice tužni, na odlasku smo slonopazitelju dali nešto rupija da počasti slona s nekom poslasticom.

Kako bismo barem malo utješili našeg vodiča što nije uspio na nama zaraditi proviziju, angažirali smo ga da nas odveze do Amera, gradića desetak kilometara udaljenog od Jaipura, poznatog po Amer tvrđavi, jednog od glavnih turističkih atrakcija u ovom dijelu Indije. Iako, tamo nismo išli razgledavati tvrđavu, nego se naći s Rahulom, našim CS domaćinom.

Našli smo ga bez poteškoća, ostavili ruksake u našoj novoj sobi te se uz šalicu čaja podružili s njegovom majkom i sestrom, dok je Rahul otišao provjeriti svoje slonove – znali smo s njegovog CS profila da ih ima nekoliko i da je to praktički obiteljski posao generacijama. I sam je bio jahač slonova, ali prije par godina jedan ga je slon napao, par puta mu nagazio na nogu i smrskao je do neprepoznatljivosti. Doktori su ju ipak nekim čudom uspjeli spasiti, ali da tragedija bude veća, taman u to vrijeme očekivao je poziv u kriket reprezentaciju Indije, što je san vjerojatno 96.4% mladića. To ti je život.

Kad smo završili s ispijanjem čaja, Rahul nas je upoznao sa svojim slonovima i prijateljima koji ih svakodnevno jašu, hrane i paze na njih. Tamo je bio i slon koji je napao Rahula, ali s njime se, očito, nismo baš htjeli družiti. Najviše pažnje nam je izazvao beba slon s kojim smo se igrali, navlačili ga za surlu, Tanja je plesala ispred njega, a on pratio…pametan mali. Za razliku od slonova koje smo vidjeli par sati ranije, ovi su se činili sretniji i razigraniji. Jednim dijelom i iz razloga što su ljudi oko njih bili isto takvi. Lanci su i dalje bili tu, ali ne na svim udovima, i nešto duži od onih ranije.

Ostatak dana proveli smo u druženju s Rahulom i njegovim prijateljima, a noć smo dočekali zajedno uz večeru koju smo samo pripremili i pivu koju smo sami popili. Bezbrojne priče o razlici života u Indiji i Europi i tradiciji – Rahul se ubrzo trebao vjenčati za djevojku koju će mu njegovi roditelji odabrati, a jedan od njegovih prijatelja je proveo dobrih sat vremena na ulici, čekajući da cura koja mu se sviđa iziđe iz autobusa kojim se vraća iz škole, kako bi joj mogao mahnuti. Romantika još uvijek živi.

Sutradan smo, prije odlaska na vlak za Mumbai, upoznali Fabia – Talijana/Švicarca koji već tri godine ovdje živi i radi kao jedini bijeli jahač slonova. Priča sedam jezika, a uz to što ih jaše, brine se o njihovom zdravlju, iako nije veterinar. Imali smo nešto vremena pa nas je odveo do nove farme slonova, a dok smo se vucarali cestom – on na slonu, nas dvoje pehaka, uz mnoge automobile, rikše, buseve i motore – svjedočili smo i još jednom njegovom talentu – dok je jahao, pričao je na mobitel i rolao pljugu, sve u isto vrijeme. Zanima me kako bi murja reagirala i kakvu bi mu kaznu napisala za sav taj multitasking.

Priča nam kako mu je bilo priviknuti se na život ovdje – prvih par mjeseci su ga svi odlično prihvatilii, jer je bio jedini blijedoliki koji je odlučio ostati i baviti se slonovima. Nešto kasnije je imao osjećaj da smeta, da je uljez u njihovoj zajednici, ali kada je naučio jezik i počeo se brinuti za zdravlje najvećih kopnenih sisavaca, postao je jedan od njih. Sada mu svi traže buduću suprugu.

Pozdravismo se s njim, ja muškim stiskom ruke, a Tanja s dva poljupca u obraz, na dobri stari talijanski način. Na što on odvraća – u Švicarskoj je običaj da se daju tri poljupca. Život u Indiji nije uništio dobro staro europsko flertovanje.