U prošlom članku čitali smo kako Tomislav pleše u stilu Đon Travolte u Nepalu, u nastavku se vraćamo u Indiju. Preko Varanasija i Purija skroz do Delhija.

Nakon prelaska granice, vidljive razlike između Nepala i Indije nema, ali biti će. Samo da malo odmaknemo. Pregovaramo nižu cijenu dijeljenog taksija, iako nismo ni imali izbora. Naime, potrošili smo sve nepalske rupije, a ja sam imao nešto sitno indijskih, a bankomata nigdje. Pokazujem svoju MasterCard karticu, sliježem ramenima i na kraju vozač pristaje na 30% manju cijenu nego što je prvotno tražio. Ubrzo stižemo do dva i pol sata udaljenog Gorakpura, promatrajući kako promet postaje gušći, temperatura viša, a broj ljudi i životinja uz cestu veći. Velkam bek to Indija!

Kupujemo kartu za vlak do Varanasija jer sam si obećao da nema više autobusa u Indiji, osim kad je jedini izbor. Švercamo se u vagonu za spavanje, gdje po danu rijetki koriste priliku za spavanje pa nas dvoje, nenavikli na luksuz, nalazimo dva slobodna ležaja i budimo se tik prije Varanasija. Lijepo je vratiti se u grad koji poznaješ. Iako mi to zbilja nije običaj, osim s Amsterdamom u kojem sam bio šest puta, ali to je neka druga priča. Znate gdje idete, znate koje su cijene, znate gdje se nalazi najjeftiniji hotel u gradu, znate nanjuštii prevaru kad vas vozač tuk-tuka želi odvesti na drugi kraj grada kako bi dobio proviziju od vlasnika hotela s kojim ima dogovor. Možete se i praviti važni te biti vodič mladoj (iako starijoj) Francuskinji koja je prvi put u Indiji. Zauzvrat vam ona poklanja lijepe fotografije, puno ljepše od onih koje ste uslikali prije dva tjedna u tom istom gradu.

Odsjedamo u istom hotelu gdje smo Kev, Gina i ja bili prije nepuna dva tjedna, idemo u isti restoran u kojem sam siguran da neće biti posljedica po zdravlje, a i suton gledamo na istom krovu na kojem sam već provodio noći. Ništa se nije promijenilo, osim ekipe koja nam pravi društvo, većinom Japanci i Španjolci. U Nepalu smo Caro i ja igrali igru spazi bijelca!, ali u Varanasiju ta igra nema smisla, posvuda su, tj. posvuda smo. Prokleti turisti!

Kad smo već kod turista, iskoristio sam povratak u Varanasi za povratak do turističke agencije koja mi je prodala aranžman do Kathmandua, i koji je, kao što ste mogli pročitati dva blog unosa ranije, bio čista prevara. Ulazim unutra, ozbiljnog izraza lica, polagano sjedam na stolicu i razočaranim tonom pričam anegdote na putovanju od Varanasija do Kathmandua. Crven od neugode, ali i iznenađen mojim povratkom na mjesto zločina, prodavač mi se iskreno ispričava zbog nastalih neugodnosti te mi vraća gotovo pola iznosa koji sam uplatio. Pobjeda!

Kako sam prije dva tjedna bio previše zauzet zdravstvenim problemima, krenuo sam u ponovno upoznavanje Varanasija i njegovih znamenitosti. Nije se ništa promijenilo – ghatovi su još uvijek tamo, ljudi se kupaju u Gangi, mrtvaci se spaljuju pored iste i ubacuju unutra, nebrojeno mnogo lokalaca vam prilaze sa upitom boat, sir? Vožnju brodićem smo odbijali do zadnjeg dana, kad smo upoznali dvije Francuskinje koje su tražile put do hotela iz kojeg smo se mi upravo odjavili. Kombinirajući njihovu lijenost da nose ruksake do hotela, i našu popustljivost upornim vozačima brodica, pristali smo na desetominutno razgledavanje grada iz druge perspektive.

I bilo je lijepo. I mislim da mi se neće biti teško vratiti i treći put u ovaj grad, jednom. Ima tu neku divnu privlačnu energiju, iako na prvi pogled vidiš samo prljavštinu, siromaštvo i kaos. Šarenost ghatova, građevina, hramova, uskih uličica, mirisi mirisnih štapića, osmjesi lokalaca, pristupačnost turista koji ne hodaju podignuta nosa. Intenzivnost, to je to. Varanasi – mini Indija.

Nakon obavljene vožnje u Gangi, krećemo put istoka, prema Puriju. Razlog za odlazak tamo bio je, kad malo bolje razmislim, smiješan. Družeći se s par CSera u Kathmanduu, u ruke mi je dospijela karta Indije, na kojoj je netko zaokružio Puri, mali gradić na istočnoj obali. Kasnije sam se sjetio da mi je Keveen spominjao to mjesto, a postoji i jedan CSer koji je relativno aktivan tamo – pa smo odlučili uskočiti u rikšu, otići do željezničke stanice te se uputiti na tisuću kilometara daleko putovanje i vidjeti šta se tamo ima vidjeti! Caro je sva crvena od neugode što se vozimo na biciklo-rikši jer se osjeća kao da je vozač zapravo naš rob. Pokušavam joj objasniti da je to sasvim uobičajen posao u ovom dijelu svijeta i da nema ništa sramotno u njemu, pa da čak i nije toliko naporno – barem nije bilo meni prošle godine u Bangladešu. Pošto ne reagira na moje argumente, odlučujem promjeniti taktiku i podići desnu ruku i naglo ju spustiti, uz zvuk sličan biču, kako bi njena predodžba o vozaču robu bila još uvjerljivija. Počela se smijati i prestala kukati – promjena taktike bila je uspješna.

Sjedimo na kolodvoru, čekajući vlak koji uobičajeno kasni par sati, i odlučujemo malo zasvirati i otpjevati za ekipu koja čeka zajedno s nama. Skupljaju se oko nas, znatiželjno nas promatraju, ali niti jedan smješak, niti jedan aplauz, niti jedna novčanica od sto eura ili nešto. Radoznali, ali pasivni.

U vlaku podmićujemo konduktera jerbo nismo imali rezervirani ležaj, te uz konstante poglede znatiželjnika, spavamo većinu puta do Purija.

Odgovor na naš CS rikvest nismo dobili, ali smo preko web stranice navedene na Sanjayevom profilu naišli na broj mobitela pa mu poslali poruku kad smo stigli u Puri. Odgovor je bio jednostavan – mi surfamo i kampiramo, pridružite se ako želite. Uzimamo bus za 20 lipa i stižemo do Rangersa, mjesta gdje je bio smješten Surfing Yogis, Sanjayov surf klub. Na ulazu primjećujemo ogromni poster Bob Marleya na kojem piše – ONE LOVE. Osjećam da je ovo mjesto moja šalica čaja, odmah, na prvu. Naručujemo po čaj i čekamo ekipu da se vrati s plaže. Sanjay se vratio prvi, a uslijedili su ostali – volonteri koji pomažu oko skorog projekta – prvog surferskog festivala u Indiji. Ekipa je bila šarolika – Amerikanac, Talijan, Mađarica, Šveđanka, Španjolac, i pokoji Indijac. I svi prilično veseli.

Caro i ja smo raširili šator, prvi put nakon tri mjeseca tegljenja 2 kilograma u ruksaku. Pada noć, ekipa se okuplja oko logorske vatre, pada pokoji smotuljak, bacamo đir do restorana koji je u sklopu surf kluba i naručujemo jedino jelo koje nije previše ljuto – chilli mushroom. Oksimoron, jelte. U restoranu nam se pridružuje Swaati, Indijka iz Goe, koja nam počinje pričati o projektu, a ja se počinjem zaljubljivati. U projekt. U mjesto. U ljude. Iako smo proveli svega par sati ovdje. Ali, poznajem sebe – brzo se grijem, još se brže hladim. Ovaj put sam odlučio polako, i staviti sve na papir. Ubrzo sam imao 10 razloga zašto mi se ovo mjesto sviđa:

1. mir i tišina, nema buke, nema zvuka automobilskih sirena, nema previše ljudi

2. plaža bi trebala biti rajska (provjeriti sutra!)

3. domaća, ukusna i neskupa klopa

4. pristup internetu (mora se i raditi)

5. uvijek lijepo, sunčano i toplo vrijeme

6. Swaati je pohvalila moje gitarističko umijeće (ne dešava se često pa moram navesti)

7. potencijalni novi hobi – surfanje

8. organiziraju surferski festival – mali broj ljudi, akustična glazba (moja najdraža!)

9. zvijezde bi u bezmjesečnoj noći trebale biti vau

10. ekipa se čini super

Prilično dobar popis nakon par sati provedenih ovdje.

Sutradan sam nakon doručka u restoranu šetao cestom, prema dvjesto metara udaljenom šatoru, kad se pored mene zaustavio privatni automobil. Gestikulacijama i osmijehom shvaćam da mi nudi prijevoz, ukoliko mi je potreban. Istom mjerom odgovaram i zahvaljujem, iznenađen što netko razumije pojam stopiranja, i to bez da ga pitaš ili podigneš palac. Jesam li ja to došao doma?

Kako je većina ekipe bila zauzeta planiranjem festivala i snimanjem par surfera koji su se tamo zatekli (nisu nas pozvali da idemo s njima, ccc), Caro i ja smo odlučili baciti đir do Konarka, udaljenog tek dvadesetak kilometara. Stali smo pored ceste, čekajući ili jeftini autobus koji ide svakih pola sata ili neku dobru dušu koja će nas povesti. Prvih deset minuta proveli smo u hladu, a pored nas su prolazili samo biciklisti (koji su nam se simpatično osmjehivali – još jedan +) ili tuk-tukovi, koji ipak koštaju. I par motora, s dvoje/troje ljudi na njima. I onda povijesni trenutak u mojoj stoperskoj karijeri – zaustavljaju se dva motora, na svakom od njih dva lika. Pitaju nas je li sve u redu, mi zavodnički trepćemo okama i govorimo da idemo do Konarka. Odmah se razmještaju tako da ih je trojica na jednom i jedan na drugom motoru, a Caro i ja uskačemo iza njega. Prvo motor-stopiranje u karijeri! Još jedan +, jelte.

Uz ometanje vjetra pokušavamo se sporazumijeti i izmjeniti par rečenica s vozačem, i iako se nismo shvatili pola toga, skužili smo se. Primjećujemo još jednu veliku rijetkost – cesta je bila savršeno ravna, bez puno prometa, bez domaćih i divljih životinja, milina za voziti se po njoj, što je veeeeelika rijetkost u Indiji. Još jedan +.

Stigli smo do Konarka, pozdravili i poslikali s našim vozačima, i uputili se u Sun Temple, hram star 750 godina zbog kojeg svi turisti dolaze ovdje. Upad se plaća 250 rupija, dok je za lokalce samo 10. Uobičajena priča u Indiji. Ali, znamo da je hram jedan od sedam čuda Indije, dio svjetske kulturne baštine, ali i s erotskim prikazima svega i svačega – pa odrješujemo kesu i plaćamo ulaznicu. Idemo se uzdići. Kulturno.

Sun Temple nije razočarao. Kako sam naziv govori, hram je posvećen Bogu Sunca. Sav je u kamenu, isklesane su mnogi prizori iz svakodnevnog života, a ono što najviše pažnju privlači kulturnoj neznalici poput mene su, naravno, bili erotski prikazi mušaraca, žena, parova, ménage à trios-ova, itd. Šteta što su nas znatiželjni lokalci svako par minuta prekidali s upitima za slikanje s nama… zbilja nije lako biti selebriti. Nakon boravka u Indiji i sličnim državama gdje vaša sama pojava izaziva čuđenje i znatiželju ljudi, puno više suosjećate s poznatim osobama na vlastitim prostorima. Težak je to život. Detaljno smo proučili hram, zapamtili smo par stvari koje će, nadam se, poslužiti u budućnosti, i odlučili odmoriti na zelenom travnjaku, ispod drveta. Treba pobjeći od +35.

Na povratku u Rangers zatičemo ekipu koja sastanči u uredu koji je Sanjay napravio u hladu jednog velikog drveta – jedan hammock i par stolica. Ured iz snova – u prirodi, zelenilu, bez zvukova osim onih ptičjih. Laganini, bez stresa. Prisustvujem sastanku, nudim svoju pomoć oko internet promocije festivala, slušam priče i upijam strast s kojom ekipa priča o surfanju. Moram se okušati.

Navečer, opet uz logorsku vatru, prisustvujem prirodnom fenomenu kojeg još nisam nikad imao prilike vidjeti – potpunoj pomrčini punog mjeseca. Svira se gitara, pjevuši, Sanjay donosi ostatke večere iz restorana, pada dogovor da ujutro idemo gledati izlazak sunca – ipak smo na istočnoj obali Indije. Prije spavanja navijam budilicu na mobitelu, i u tom trenutku shvaćam kako je život zapravo lijep. Od početka ovog putovanja alarm sam koristio možda 3-4 puta, budim se kad želim, liježem kad mi se prohtje. Mislim da sam našao definiciju lagodnog života – ako ne moraš navijati alarm svako jutro. Sunce izlazi u 6.12, alarm je u 5.32.

Jutro je maglovito, vlažno, ali i dalje relativno toplo. Budim Caro i Swaati i krmeljavi se upućujemo prema plaži koja je udaljena nekih pola sata hoda kroz gustu šumu. Na plažu stižemo točno u, sa suncem dogovorenih 6.12, ali magla je i dalje postojana pa se ne vidi niti parsto metara ispred, a kamoli sunce koje je ipak malčice udaljenije. Sjedamo na mekani pijesak i dozivamo sunce da se pojavi i maglu da se razmakne. Primjećujemo par velikih kornjača na plaži, nekoliko nasukanih meduza, a kako se magla diže, vidim da je plaža i u jednom i u drugom pravcu beskrajna, ali i da nam, osim pokoje zalutale krave i rakova, nitko drugi ne pravi društvo. Samo zvuk valova.

Swaati i ja uskačeno u more na prvo pojavljivanje sunca, i sjećam se da mi je posljednje kupanje bilo na jugu Turske i rajske plaže u Kabaku. Iako slijedim ljeto, more je ipak luksuz. Swaati mi pokazuje kako bodi surfati na, za naše prilike velikim valovima, dok ja njoj objašnjavam hrvatski nacionalni sport – picigin. Navečer smo se s ekipom vratili na istu plažu, i ostali oduševljeni prizorom – par dupina se igralo na mjesečini, bacalo se par metara u vis u lovu na večeru, iako se činilo kao da izvode svu tu predstavu samo radi nas. Nas nekolicina, bez turista, bez fotoaparata, samo sjedimo na pijesku i uživamo u neopisivo lijepoj igri prirode.

U Rangersu sam proveo idućih desetak dana. Osjećao sam se kao doma, imao svoj šator, mir i tišinu, i ništa me drugo nije dovoljno privuklo da napustim položaj i otputujem negdje. Što imam više kilometara u guzici, sve mi se manje, tj. rjeđe putuje. Radim na kvaliteti umjesto na kvantiteti. Provodim više vremena s novim ljudima, izmjenjujemo priče, hranim se njihovim smijehom i pozitivnom energijom. Jedna od najljepših stavki putovanja.

Caro i ja smo ponovno stopirali motore, ali ovog puta u drugom smjeru, natrag prema Puriju. Puri je inače jedan od četiri najsvetija mjesta za hindu hodočasnike u Indiji, i to sve zbog Jagannath hrama, u koji se svaki hindus koji drži do sebe mora uputiti barem jednom u svom životu. Nažalost, ulaz za ne-hinduse je zabranjen, tako da ćete ostati uskraćeni za detaljne opise takvih svetih i važnih mjesta koje inače možete naći na ovom blogu. Hmda.

Par dana prije Božića sjedam na vlak i krećem prema Delhiju, gdje ću se naći s Tanjom s kojom ću provesti iduća tri tjedna putujući prema samom jugu Indije, odakle će ona nazad za Europu, a ja dalje prema istoku. Razmišljam o činjenici da sam, iako krenuo solo na ovo putovanje, od napuštanja Europe gotovo uvijek bio u nečijem društvu. Portugalka Sara mi je pravila društvo iz Istanbula do Denizlija, Tanja me iznenadila na jugu Turske odakle smo krenuli na dvotjednu avanturu stopiranja po Turskoj, Iraku i Iranu, ostatak Irana i Pakistan sam odradio sam, a u Indiji sam prva tri tjedna proveo s Kevom i Ginom, i naposlijetku Nepal i zadnji dio Indije s Caro. Toliko o tome da sam kul solo avanturist. Iz svega toga se ipak da izvući lekcija, pogotovo za one koji se dvoume krenuti ili ne na putovanje kada su sami – uvijek ćete naći nekoga s kim ćete moći podijeliti dijelić ceste, ukoliko to želite. Puno je putnika u svijetu, samo je pitanje vremena kada ćete nabasati na nekoga s kim želite/možete putovati.

U četrdeset sati koliko je trajala vožnja od Purija do Delhija uspio sam proći pola najdeblje knjige koju sam ikad krenuo čitati – Shantaram. Puno ljudi koji putuju Indijom su ju pročitali i svi su bili oduševljeni, pa sam ju i ja nabavio od kolege putnika kojem nisam upamtio ni ime. I kako sam ju čitao, sve mi se više sviđala. Iako je, za moj ukus, išla previše u detalje. Glavni lik je, prolazeći i živeći u istom podneblju, upamtio puno više detalja nego što ih pamtim ja. Pitam se – jesam li dobar putnik, štogod to značilo. Upijam li lokalnu kulturu, učim li jezik? Zanimaju li me njihovi običaji, njihova jela, njihova religija? Po tom što znam o zemljama koje sam dosada prošao, reklo bi se da – ne. Izlika mi je uvijek bila ista – ja putujem radi ljudi, a ne radi mjesta, običaja i slično. Iako, ljude mi je sve teže naći. Dok sam ugošćivao ljude preko CSa u Zagrebu bilo je lako naći one od kojih ću nešto naučiti o životu, putovanjima, sreći – jer o tim stvarima nisam puno znao ili imao iskustva. Sada, nakon par godina iskustva u putovanjima, mogu reći da sam naučio puno toga od ljudi koje sam pronalazio, ili u svom domu ili na cesti, pa i čak da sam ja nekima poslužio kao netko od koga će nešto naučiti.

Ali, još uvijek sam samo klinac koji nema pojma šta želi raditi u životu. Koji i dalje traga. Za nečim. Za nekim. Tko će me naučiti, podučiti. Tko zna bolje.

And I still haven’t found what Im looking for…

Tomislav Perko (Thomas Love Adventure)