Krećemo u sunčanu pustolovinu u koju nas vodi Tomislav Perko – 1000 dana ljeta na putu oko svijeta!
Sjedim i pitam se kako je sve ovo počelo. Odakle mi uopće ideja. Nesvjesno skrenem u sjećanje.
Kolovoz 1994., Filip i ja na plaži.
Daj zamisli da ljeto traje 3 godine, a ne samo 3 mjeseca – kaže on meni oduševljeno.
Poslušno sam zamislio. Kad si mali moraš slušati starijeg brata.
Rujan 2011., Filip i ja na pivi.
Daj, Tomi, uozbilji se, kaže on već uz prvi gutljaj. Nisam mislio ozbiljno kad sam rekao da zamisliš ljeto od 3 godine!
Sad mi to kažeš! Ja sam već rekao ljudima da idem! 
Stvarno, sad mi to kaže! Dvije sam godine smišljao što želim, kojim putem, što mi treba. Prepisivao popise, skupljao iskustva, planirao. I sad će on meni da se malo šalio! E pa šalio se on ili ne, nema nazad!
Gledam popis; stavljam kvačice. Ruksak. Gitara. Iranska viza. Pakistanska viza. Indijska viza. Bonus – 1000 eura na MasterCard kartici.
Polazište – Zagreb, 10.09. 2011. Odredište – Zagreb, 05.06.2014.
Smjer – Istok. Mogao je biti i Zapad, ali to možda ostavim za 1000 dana zime. Nikad ne znaš.
Uhvati me mali strah pa brzinski preletim kroz dosadašnje iskustvo: sedam putovanja u zadnje dvije godine – 18.000 kilometara, 200 različitih vozila, 20ak država, 70ak gradova/sela i neizbrojiva količina ljudi i priča koje su se dogodile putem. Divne priče, divni ljudi. Otpuhnu strah s lakoćom.
Bacam oko na ruke, posebno palce. Dignem i spustim par puta. Oba palca u sjajnoj formi. Ti momci će izdržati 1000 dana autostopiranja. Morat će. To je način koji smo odabrali – alternativne metode. Autostop, couchsurfing, kampiranje, volontiranje, ignoriranje letova. Sreća da je Mastercard na mojoj strani pa smijem reći da će to iskustvo biti – neprocjenjivo 
Pitaju me jesam li se dobro pripremio. Samouvjereno kimam glavom. Istina je da nemam pojma što me čeka i da se za to ne možeš pripremiti. Možeš biti otvoren za razne mogućnosti i odlučan u tome da vrijeme iskoristiš najbolje što možeš. To jesam. Sve ostalo će se rješavati u hodu. Još samo da se pozdravim sa svima i krećem!
—
Jutro je. Ostavljaju me na naplatnim kućicama. Vrtim po glavi tužno opraštanje s obitelji večer prije. I beskrajnu listu pitanja što nas čeka. Koliko ćemo se promijeniti, što ćemo sve propustiti, koga li ću sresti putem. Filip me zove i nudi da me prebaci do drugih naplatnih kućica jer je ovdje baš teško uloviti auto, vidi on to jer čekam već 8 minuta. Smijem se glasno dok ga pitam hoće li me i u Pakistanu pokupiti? Pa mi kaže sretan put.
Nije mi svejedno. Ali dok stojim tako i gledam aute koji prilaze…trbuh radi svoje. Uzbuđenje malo po malo titra. Tuga odlazi. Strah odlazi. Dižem palac i sve je u savršenom redu. Sve što trebam znati, saznat ću. Što trebam vidjeti, vidjet ću. Koga trebam sresti, srest ću. Filip mi je rekao “sretan put!”, a rekli smo da treba slušati starijeg brata. Neizbježno je – bit će ovo nevjerojatno sretna pustolovina, puna neizvjesnosti, pomislim baš u trenutku kad se zaustavlja prvi automobil. U njemu čiča od barem jedno 100 godina, kaže da ide u… Nisam baš čuo gdje, ali kako ja isto idem u… uskočih unutra, pružim ruku i osmijeh, vežem pojas i kažem mu – ajmo!
