Ukoliko pratite hrvatsku putničku scenu, vrlo vjerojatno ste već naišli na tiNku. Ukoliko niste, ovim putem ćemo vam približiti još jednu osobu koja svojim, ne samo putovanjima, već i životnim stilom, pogledom na svijet i posebnom osobnošću inspirira i uveseljava ljude koji aktivno prate njen foto blog.

Rođena i odrasla u Rijeci, 27 godišnja tiNka već se od malih nogu isticala od ostalih vršnjaka. Nakon osnovne škole u kojoj je proglašena učenicom generacije, svoje obrazovanje nastavila je u jezičnoj gimnaziji nakon koje je upisala Kulturologiju u sklopu Filozofskog fakulteta u Rijeci. Diplomski studij privela je kraju na Komunikologiji u Zagrebu. Osim toga, tiNka je također završila i srednju glazbenu školu, svira nekoliko instrumenata, priča tri strana jezika i posjeduje nebrojeno puno vještina.
Teško je opisati ili objasniti po čemu se tiNka ističe od ostalih putnika. Putuje sama, volontira, ponekad smještaj odplati crtežima na zidovima hostela ili radeći kao fotograf i spisatelj na nebrojeno puno festivala. Nije jedna od onih koji broje zemlje, mjesta, gradove, plaže i planine koje su posjetili, već se drži situacija, ljudi i događaja koji je prate na putovanju. No istaknimo između ostalog da je bila na radnoj vizi u Americi i Kanadi, gdje je uštedila džeparac radeći u filmskoj industriji, proputovala cijelu sjevernu i srednju Ameriku, JI Aziju, velik dio Europe i sad se nalazi na šestomjesečnom putovanju Indijom koje možda završi na obroncima Himalaja u Nepalu ili nekoj drugoj egzotičnoj destinaciji.
Svojom osebujnom osobnošću koja će vam prva upasti u oči kroz njen izgled odmah ćete dobiti dojam da je riječ o nekom posebnom. Šarene i jarke boje njen su zaštitni znak, popraćene zanimljivim nakitom kojeg većinom sama izrađuje. Iza toga krije se osoba koja je u trenu u mogućnosti zaplijeniti pažnju svojim vedrim duhom, komunikativnošću, vještinama i pozitivnom energijom kojom zrači. Svoja putovanja prenosi kroz kombinaciju kratkih priča i momenata koje uhvati kroz svoj objektiv. Svaka fotografija na jedinstven način prezentira onu stranu putovanja koja je većinom zanemarena od ostalih putnika. Ljudi su najčešći motiv kroz koji će tiNka ispričati priču i na najbolji način dočarati magiju putovanja, važnost malih stvari koje su dio čarolije mjesta gdje se nalazi. Sve to prepoznalo je više od 4000 followera na njenom blogu i dokaz njezine posebnosti i kreativnosti nagrađen je nominacijom za avanturisticu godine u prestižnom ženskom magazinu Cosmopolitan.
Kod tiNke smo preskočili tipična pitanja tipa “koliko si zemalja posjetila”, “koji su tvoji savjeti za buduće putnike”, “odkud ti lova”, i slično 🙂

tiNka, možeš li nam u nekoliko kratkih crtica opisati situacije, mjesta, ljude, kulture, običaje koje su se kroz tvoja putovanja posebno urezale u tvoja sjećanja i zašto?

tiNka: U posljednje vrijeme shvaćam kako se magija najčešće događa u trenutku kada odlučim staviti mozak «na hold». Glava mi je prepuna informacija o tome što smijem, a što ne bih baš trebala prakticirati putujući sama. Držim se tih pravila u određenoj mjeri, ali sam ih nekako sasvim spontano počela ignorirati i od tada se konstantno dešavaju neke filmske scene u kojima uživam do beskraja. Iako, treba znati procijeniti gdje je granica…

Eto, naprimjer – jučer sam odustala od pravila «Nemoj jesti sa štandova na cesti!»… Cijeli dan sam se skitala po raznim uličicama, pričala sa bakicama, ispitivala ih o njihovim stoljetnim receptima i začinima, snimala svaki put iznova dimni trenutak stapanja putra sa tavom i sve pokrete bakica detaljno zabilježavala fotoaparatom na njihovu sveopću radost. Nepce je bilo oduševljeno, ali zato sada svakih 5 minuta moram trčati na wc. A kada se poklopi da sljedeći dan moraš odraditi dva leta i većinu dana provesti privezan pojasom u avionskom sjedalu – ne nalaziš se u baš najidealnijoj situaciji. Trpi – kad nećeš mozak koristiti! 😉

«Ne smiješ ostvarivati eye contact na cesti sa ljudima u Indiji. Preopasno je da bi to radila dok si sama!» … Ah, što da radim kada je najbolji dio spontanih šetnji pri otkrivanju novih kvartova i selašca upravo spajanje sa ljudima koji tamo prakticiraju svoje male dnevne rituale. Kroz pogled, osmijeh, pozdrav ili njihov indijski «lijevo-desno» pokret glavom stvaraju se čarolije.

Ali eto, nikad ne znaš što će se iz takvog otvorenog pristupa izroditi, pa sam primjerice nedavno morala bježati kroz neke labirint ulice od grupice muškaraca koji su me pratili imajući pritom tko zna kakve namjere. Trpi – kad nećeš mozak koristiti! 😉

No istovremeno, strogo se pridržavati svih pravila i predostrožnosti dovede te do momenta u kojem shvatiš da si komotno mogao ostati doma i sve to nešto doživljavati kroz blejanje u ekran na kojem se prikazuje neki dokumentarac o dalekoj Indiji.

 Hoćeš li ponekad preskočiti neki svjetski poznati spomenik ili mjesto zato jer je prezasićeno turistima ili ćeš ga svejedno posjetiti i biti dio te grupe koji su platili ulaznicu da bi vidjeli npr. Taj Mahal, Machu Pichu, Kineski zid i slično?

tiNka: Primjetila sam kako je sve više onih koji se svjesno trpaju u «pravi putnik» a ne «predvidljivi turist» kategoriju. Isti ti dati će sve od sebe kako bi dokazali da je njihov način putovanja i otkrivanja novih zemalja u puno većoj mjeri zanimljiviji, autentičniji, kreativniji i avanturističkiji od onog «dosadnog turističkog». Osobno, ne vidim tu prostora za neko nadmetanje ili superiorno postavljanje. Svatko putuje iz svojih razloga i zna barem donekle što traži kada odlazi u nepoznato.

Većina svjetskih «popularnih» destinacija postala je popularna iz određenih razloga. Neke od njih su istinski prekrasne i potpuno opravdano znane diljem svijeta, a kod drugih su možda marketing i PR odradili svoje – pa ljudi podsvjesno funkcioniraju po principu: «Ako Lonely planet kaže da se to mora checkirati…». Mogli bismo tu povući paralelu sa glazbom. Mjesecima iščekuješ koncert nekog «velikog» benda kojeg voliš i koji je taman krenuo na europsku turneju. Odvojiš pravo malo bogatstvo da bi si priuštio ulaznicu, prijevoz, smještaj… Iako si zamišljao muzikalnu ekstazu, završiš u tridesetprvom redu, svi te guraju i gaze, pjevač falša uživo, a od stejđa vidiš samo gomilu pojačala u kutevima budući da je ispred tebe stotinjak ljudi koji snimaju onu najnoviju stvar svojim iPhoneovima. Drugi dan slučajno završiš u lokalnom bircu u kojem nastupa neki friški, tek nedavno posložen bend. Ulaz je besplatan, a u publici ste ti i tvoja 3 prijatelja – nitko drugi vjerojatno ni ne zna da ti glazbenici stvaraju super zanimljivu glazbu. Atmosfera je intimna i inspirativna, muzikanti ti se posvećuju 100% i zahvalni su na predivnoj izmjeni energije, a ti sa koncertića odlaziš kompletno ispunjen i zadovoljan. To je to!

Prestala sam imati očekivanja od «slavnih» palača, tornjeva, hramova ili zidina. Imam osjećaj da «slavno» sa sobom u paketu nosi i gomilu ljudi koji poziraju u nastanku selfija kako bi kolege na poslu malo zapecnula ljubomora nakon što prošaraju newsfeedom i spaze tebe kako sjediš u lotus položaju na mramornim pločama Taj Mahala. «Check! Odradili smo Agru!» … No, ne bih željela zvučati licemjerno – i ja sam često jedna od ovih što škljocaju. Iako iz nekih drugih razloga… Ipak, filmske scene i magija koju sam spominjala u prvom odgovoru vrlo često se zbivaju udaljeni od «slavnog», «poznatog», «velikog» i «popularnog».

Vrlo si društvena osoba što znači da na putovanjima uživaš biti okružena ljudima i oni tobom. Što tiNka radi kad joj je potrebno «vrijeme za sebe»?

tiNka: Samoća je lightmotiv koji se konstantno provlači kroz moja putovanja. U poprilično različitim kontekstima. Ponekad me uhvati osjećaj nostalgije i nemira i tuge i sve bih dala da mogu teleportirati neke meni drage ljude s druge polutke svijeta pa da se
smijemo, pjevamo, plešemo i pričamo o životu zajedno… Budući da teleportacija još uvijek nije moguća, često se okružim nekim novim ljudima od kojih mi mnogi u dosta kratkom roku postanu jako bitni.

Razmišljam često o značaju određenih riječi i o tome kako se nerijetko intenzitet nekog izraza može izgubiti ako se koristi prečesto u prilikama koje za to nisu prikladne. «My friend» u Indiji možeš čuti na svakom koraku… U glavi mi uvijek odzvoni: «Ma kakav «friend»? Pa ni ime mi još ne znaš…» … Iako te «putničke prijatelje» možda ne možeš uspoređivati sa  dugogodišnjim prijateljima, često se dogodi da sa potpunim strancem iznenada dijeliš sobu, obroke, priče i misli. Non-stop, po cijele dane. Vežeš se uz njih, paše ti njihova prisutnost, al kad-tad će oni istočno, a ti zapadno i na to moraš biti spreman.

No, ponekad samoća ne igra negativnu ulogu. Naprotiv, potrebna ti je. Kada se putem formira grupica ljudi koja putuje istom rutom, uvijek konstantno padaju neki prijedlozi… «A mogli bi iznajmit bicikle, pa do obližnjeg sela!», «E, a ja sam baš mislila do jezera… Hajde, sa mnom!», «Ma rekla si da ćemo fotkati onaj market!», «Ali počinje yoga za pola sata!», «Moramo čekirati onaj drugi restorančić… Jeftinije je od onog gdje smo jučer večerali!» … Uh… Ponekad je lako izgubiti se u svemu tome. Od sto ideja i prijedloga više nemaš pojma što ti zapravo želiš i što ti trenutno treba. Prilagođavaš se tuđim planovima i rasporedima, što ne mora nužno uvijek biti loše… Ali bitno je da ostaneš na nekoj svojoj putanji. Pa lako tu i tamo skreneš na neki «izlet» ako imaš osjećaj da ćeš na njemu nešto naučiti.

A ako tvoja putanja zahtjeva privremenu izolaciju, onda je to pravi korak. Jutarnja meditacija, malo yoge, čitanje u hladu, trk po plaži, pisanje, šetnjica, crtanje, fotkanje i obrađivanje fotki, snimanje i montiranje videića, pjevanje, pozdravljanje sunca prilikom  njegovog zalaska, blejanje u zvijezde – sve su to aktivnosti koje volim raditi i dijeliti s drugima, ali ponekad mi je baš gušt uhvatit se svega toga u potpunosti sama.

Mnogi bi se složili da je putovanje jedna velika škola. Da li možeš izdvojiti nešto što si naučila na putovanjima, a koristit će ti cijeli život?

tiNka: Prvenstveno naučiš puno o sebi samome. U trenutku kada izletiš iz svoje komfort zone, stvari se počnu odvijati drukčije. Sva pravila o tome što je «normalno» ili «uobičajeno» automatski se brišu. Treba naučiti kako se prilagoditi nepoznatom, izbrisati sve predrasude koje nam se u glavi izrode pri susretu s nečim što nam je strano i izvući iz svega toga nešto što će nas učiniti boljim ljudima.

Pri susretu s drugim kulturama često počneš propitkivati prakse koje si tijekom života usvojio. Osmijeh malenog dječaka na jugu rijeke Mekong u Laosu može te natjerati na opako razmišljanje. «Kako je moguće da taj klinac, musav i obučen u prljave dronjke, okružen kokoškama i divljim svinjama toliko sjaji iznutra iako je šačica riže jedino što će tog dana staviti u usta? O raznim šarenim igračkama, mobitelima, školskom priboru ili kopačkama za nogomet vjerojatno niti ne razmišlja, budući da ih nikada niti nije imao prilike vidjeti…» Otkriješ kako ljudi koji u materijalnom smislu imaju puno manje, vrlo često do osjećaja sreće dolaze lakšim putem. Bez previše kompliciranja, nastojanja, planiranja i očekivanja. Na neki način kao da su bogatiji iznutra.

Život može biti tako jednostavan. I ako usvojiš one neke skromne, nepretenciozne, velikodušne i darežljive osobine ljudi koje susrećeš putem, vjerojatno možeš ovu misiju življenja poštenog i lagodnog života izvesti puno glađe.

Prema tvom iskustvu što bi savjetovala potencijalnim budućim putoholičarima?

tiNka: Savjetovala bih im da probaju osvjestiti činjenicu da je život kratak… I da se potrude što češće postaviti jedno bitno pitanje:

“Jesam li sretan/na sa životom kojeg živim?” – Ako je odgovor: “Pa, i nisam baš… Ali, evo… Još samo da ovo…”.

Ma dok ti se poslože svi rokovi, povišice, promaknuća i krediti – uletjet će nešto novo što će ti dati razlog da “istraživanje svijeta” odgodiš za neku “bolju priliku”. Nemojte previše odugovlačiti i ako nešto stvarno želite učiniti, onda probajte naći način da se to i ostvari. Bez pretjeranog kontempliranja i komplikacija.

Ljudi mi često znaju reći: “Jao, što bih ja dao/dala da mogu putovati svijetom kao ti…” Ja im uvijek nakon toga probam objasniti kako ja nisam ništa pametnija, snalažljivija, bogatija, poduzetnija niti hrabrija od njih. Potrebno je samo donijeti inicijalnu odluku, i kada se to jednom dogodi – stvari krenu teći upravo onim tokom kojim trebaju.

Ukoliko želiti pratiti i uživati u tiNkinim avanturama, možete je pratiti na slijedećoj web adresi: https://www.facebook.com/kalajzictinka

Intervju sa Tinkom odradio Damir Horvat (koji je slijedeći na redu)