Da bi posjetili predivna mjesta ne morate otići daleko. Tatjana će nam kroz svoju priču pokazati koliko su prekrasni Bled i Bohinj u susjednoj nam Sloveniji.

Oduvijek sam željela posjetiti Bled, takozvani biser slovenskih Alpa, ali i cijele Slovenije, a kad sam napokon stigla tamo, pitala sam se zašto već ranije nisam krenula na put.

Kako moj dečko i ja volimo prirodu, a u zadnje vrijeme smo i nekako zagriženi za sportove, vikend na Bledu bio nam je jedini logičan odabir za kratki odmor.

Iz Zagreba smo krenuli rano ujutro, a uz kratku pauzu za kavu (koja na odmorištima stoji samo 1,5 euro i odlična je za kavopije poput mene) na Bled smo stigli za nešto više od dva sata.

Bled se nalazi u pokrajini Gorenjska, a samo je pola sata udaljen od glavnog slovenskog grada Ljubljane. Putem smo uživali u pogledu na Alpe i nepregledne šume, ali pravi biser smo otkrili tek dolaskom na Bled. Prvi dojam je bio kao da smo ušli u neku razglednicu: s jedne strane jezero u kojem se presijava nebo, s druge strane pogled na osunčane Alpe, a s treće pogled na dvorac koji se smjestio iznad jezera.

Po smještaju u jedan od brojnih hotela i hostela (a zaista ima ponude za svačiji džep), po preporuci lokalnog stanovnika otišli smo na najpoznatiji bledski desert – kremšnite ili na slovenskom kremne rezine. Najbolje su kremšnite u Hotelu Park, a osim klasičnih nude i one s kremom od čokolade te šumskog voća. Njihov je kreator bio Ištvan Lukačević, a zanimljivo je da se one proizvode već 61 godinu. Do sada ih je već proizvedeno preko 12 milijuna, a prema pričama Slovenaca navodno bi se od broja ispečenih kremšnita moglo ograditi cijelo Bledsko jezero zidom visokim 1 metar.

Hotel Park nudi i razgled proizvodnje kremšnita za 15 eura, no mi smo se za te novce radije otisnuli na samo Bledsko jezero.

Poslovica kaže da nisi bio na Bledskom jezeru, ako nisi zakoračio u pletnu, odnosno tradicionalni bledski drveni brodić kojim se turisti prevoze do Bledskog otoka na kojem se nalazi crkva sv. Marije. Za 12 eura smo se provozali do otoka, a vožnja je nešto što se uistinu mora doživjeti. Snažni mačo Slovenci ručno veslaju 30 min do otočića i pritom svojim humorom zabavljaju turiste dok oko vas plivaju patkice i labudovi. Do crkve na otoku vodi 99 stepenica, a običaj je da mladoženja nosi na rukama mladu na dan vjenčanja sve do crkve. Brak će navodno biti toliko uspješan koliko je stepenica mladoženja mogao pokoriti. Hm, tko zna dokle bi moj dragi stigao!

U crkvi postoji zvono koje mnogi povuku za sreću, ali sreća košta – 3 eura za ulazak u crkvu i još dodatno plaćanje za potezanje užeta zvona.

Planirani sportski vikend odlučili smo započeti laganom šetnjom oko jezera, a da bi se obišlo cijelo jezero potrebno je oko sat i pol bez zaustavljanja. Naravno, to je nemoguća misija jer usput smo nailazili na prelijepe vile s još ljepšim pogledom na jezero (jedna od njih bila je i Titova, a nemoguće ju je ne primijetiti jer je najveća i najraskošnija od svih), na pojedince koji iznajmljuju male čamce za veslanje, na veslački klub koji nas je oduševio brojem veslača, mogućnosti iznajlmljivanja kanua i dasaka te brojnim natejcanjima koja organiziraju.

Uz sam klub nalazi se i plaža koja nam je zapela za oko, a tu su i brojni kafići uz plažu, restorani i prodavači suvenira. Naš omiljeni kafić na Bledu postao je Bar Plaza koji je smješten ispod velikog bijelog šatora na samoj obali jezera te nudi odličnu kavu od 1,60 eura, a uz to se dobiju i domaći keksi.

Kasno popodne odlučili smo probuditi avanturiste u nama (ali i romantičare, budimo realni) pa smo za 15 eura na sat vremena iznajmili mali drveni čamac i uputili se na još jednu vožnju jezerom. Ovog puta smo mi morali biti mišićavi i snažni, ali vrijedilo je svake minute i svakog utrošenog centa. Svima koji se upute na Bledsko jezero, ovo od srca preporučujem.

Iako nam idućeg dana vrijeme nije bilo osobito naklonjeno, ujutro smo se uputili na šetnju od pola sata do bledskog Starog grada. Ulaz se plaća 8 eura, ali za te novce dobijete ulaznicu u prošlost. Uz suvenirnice, muzej, restorane i kafiće, u Starom se gradu nalazi tiskara (Grajska tiskarna) u kojoj smo nabavili poseban suvenir – uspomenu na boravak na Bledu s otisnutim našim imenima na replici Gutenbergovog tiskarskog stroja, a u vinskoj kleti dvorca bocu slovenskog bijelog vina s ručno napravljenom etiketom s našim imenom.

Bled i susjedni Bohinj poznati su i po biciklizmu jer tuda prolazi i jedna od najpoznatijih biciklističkih ruta kroz sloveniju, Radovna. Na gotovo svakom koraku oko jezera moguće je unajmiti bicikle. Cijene se kreću od 5 eura po satu pa do 15 eura za cjelodnevni najam. Mi smo odlučili biti hrabri i optimistični te unajmiti bicikle na cijeli dan i uputili se do obližnjeg Bohinjskog jezera. Savjet domaćina bio je da se svakako pripremimo na moguću kišu jer kažu da na Bohinju uvijek pada kiša. Tako je i bilo pa su nam kabanice došle k’o naručene.

Bohinj, koji se nalazi u Nacionalnom parku Triglav, uvelike se razlikuje od Bleda. Nije pomodno uređen kao Bled, ne nudi toliko sadržaja, ali zato nudi netaknutu prirodu, čisti planinski zrak, jezero tamne tirkizne boje u kojem je moguće roniti zbog kristalno bistre vode, ali se ovdje oni dubljeg džepa mogu i usidriti svojim jedrilicama.

Dvadesetak minuta od sela Ribčev Laz tik uz Bohinjsko jezero nalazi se ulaz na slap Savica koji se naplaćuje 3 eura. Nakon penjanja do slapa i spuštanja natrag okrijepili smo se u planinarskom domu. Iako se nismo nalazili u Prekmurju, na nagovor konobara kušali smo prekmursku gibanicu koju priprema njihova kuharica rodom iz Prekmurja. Tih 1000 kalorija odlične gibanice vjerojatno smo i potrošili bicikliranjem uzbrdo, ali je zato povratak u našu bazu na Bledu išao puno lakše.

Vikend je završio prebrzo, a mi smo isprobali tek mali dio onoga što Bled i Bohinj nude. Oduševila nas je ljepota prirode, raznoliki sadržaji koji se nude, gastronomija, blizina odredišta koja smo posjetili, ali i ljubaznost Slovenaca.

Ipak, ovo nam je bila tek svojevrsna uvertira. Iduće godine idemo ponovno!

Tatjana Barat