Jednog skroz običnog, tmurnog dana u Mechelenu, sjedila sam na poslovnom seminaru kad me “ „lupila” misao da ću u srpnju 2025. otići u Afriku i ispuniti svoju dugogodišnju želju – volontirati.

Tekst i fotke: Tania Pukljak

Afrika me oduvijek privlačila, doživljavala sam je kao mjesto gdje se životni kotač zarotirao i jednostavno krenuo stvarati ostatak svijeta ili kako bi neki rekli smatrala sam je „kolijevkom civilizacije”. Nakon ovog putovanja, mogu reći da se to mišljenje samo dodatno učvrstilo u meni….pa krenimo redom.

Nakon tog mechelenskog prosvjetljenja krenula sam polako planirati svoj put. Prvo je trebalo pronaći udrugu preko koje bih išla i naravno državu. Spletom okolnosti, odnosno zbog jedne Facebook objave, došla sam do djevojke imena Vanessa koja je 2024. preko Udruge Rafiki volontirala u Tanzaniji.

Dala mi je sve potrebne informacija i imala maksimalno strpljenja za svih mojih milijun pitanja. Kontaktirala sam vlasnice udruge s kojima je dogovoreno pokretanje humanitarne akcije kojom bi se skupljale donacije za 28-ero štićenika udruge. Radilo se o djeci, većinski oboljeloj od side, čije školovanje financiraju kumovi iz Hrvatske. Zajedničkim snagama, uz veliku pomoć obitelji i prijatelja, skupili smo dovoljno da svako dijete dobije svoj madrac, krevet i dekicu. Regrutirala sam i tadašnjeg prijatelja da ide sa mnom, a tamo je, osim neporecive i velike podrške, postao i moj partner.

Odredište naše avanture je bila Songea, grad u južnom dijelu Tanzanije, do kojeg je dolazak bio prava pustolovina. Songea je živopisan grad, ima svoj ritam i bilo. Glavna prijevozna sredstva su motorčići piki-piki-ji na koje se smjeste i po četiri osobe istovremeno i bajaji, auto-rikše na tri kotača.

 Nakon slijetanja u Dar-es-Salaam, dočekala nas je predivna Tanzanijka Dora kod koje smo odmorili jedan dan. Imali smo dvije opcije dolaska do Songee: avionom i busom. Mi smo odabrali sadomazohističku opciju od 20 sati vozikanja lokalnim busom.

Smatrali smo da ćemo puno toga vidjeti i doživjeti…..naravno, nakon 20 sati više nismo znali ni kako se zovemo. U Songei nas je dočekao svećenik Leopold kod kojeg smo bili smješteni. Radilo se o lijepom kompleksu, pomalo nalik na mini kampus, unutar kojeg su bili prostori za svećenike, škola za djecu i hostel u kojem su djeca smještena tijekom školske godine. Štićenici naše udruge su išli u školu u MBingi, mjestu udaljenom oko sat i 40min od Songee.

Leopold je ravnatelj obje škole, divan čovjek koji se neizmjerno trudi da svako dijete nastavi svoj obrazovni put. U narednih mjesec dana, svakodnevno smo se družili s djecom oko prostora škole. Fascinirala me njihova iskonska radost, znatiželja i velika želja za učenjem – sve ono što već dugo nisam vidjela. Igrali smo igre, plesali i radili frizure jer moja je kosa bila glavna atrakcija. Čak smo se okušali kao asistenti volontera iz Irske koji je djecu učio osnovama informatike.

Nakon njegovog odlaska, preuzeli smo ulogu profesora i malo ih uvodili u taj većini nepoznat svijet. Sve su usvajali zapanjujućom brzinom. Jedan dan smo odlučili očistiti vrt od smeća, poglavito plastike, no to je pomalo bio Sizifov posao jer je njihova perspektiva bila da ta plastika nije toliki problem pa se može koristiti i kao gnojivo. Drugi smo se dan okušali u pokušaju spremanja večere, no taj je nemili događaj bolje ostaviti u pokopanim uspomenama. Dva puta smo otišli u MBingu i družili se sa štićenicima udruge.

Svi su bili veoma sretni i zahvalni na svemu što je Leopold nabavio od novaca za donacije. Upravo me ta iskrena i nepatvorena zahvalnost, ne samo djece, već i odraslih, nekako posramila i natjerala da se zapitam: je li meni tako dobro u životu pa si moram stvarati fiktivne probleme u glavi? Ovdje sam i gledam djecu koja dijele jedan keks na 10 dijelova i nekako sam sigurna da u tom trenutku ne postoji nitko sretniji od njih na ovom svijetu.

Osim Songee, jedan smo vikend proveli u selu Chengeni gdje nas je ugostio svećenik Akhil koji je uistinu sve divno organizirao. Proveo nas je kroz selo i upoznao s cijelom zajednicom. Tamo sam se baš naplesala s djecom koja žive u selu jer ne znaju engleski pa nam je pokret bio sredstvo komunikacije. Jedna od posebnijih uspomena koju ću pamtiti od tamo je odlazak do jezera u blizini sela. Vozili smo se u trokolici i s nama su bile dvije djevojčice koje su počele pjevati na svahiliju.

I tako…vozimo se u zalazak sunca, a u pozadini samo čujem te dječje glasiće  i jedino što želim je zamrznuti taj trenutak jer je toliko čaroban u svojoj jednostavnosti, toliko prirodan, iskonski i rijedak da ga zauvijek čuvam u svojoj glavi kao nešto na čemu sam jako zahvalna.

Mogla bih pisati satima o ovome putovanju koje me ogolilo, smirilo, uznemirilo, posramilo, razveselilo, ohrabrilo, proširilo vidike i na kojem sam pronašla ljubav-u svakom smislu i pogledu. Tanzaniji mogu samo reći ASANTE SANA na svemu!