Dragi čitatelji, naš put počinje iz Zagreba prema Dubaiju. Nakon „ugodnih“ 7 sati leta, uz odgodu od sat i pol te spoznaju da me nakon 4 sata čekanja čeka još 10 sati leta do Japana, prisjećam se slavnih majčinih riječi: „A jesi moga dalje?“ i zaključujem da je možda ipak bila u pravu. Sorry, mama…
Tekst i fotke: Frane Rogic
No, nepokolebljiva volja – i činjenica da sam već u Dubaiju pa i nemam baš izbora – doveli su me do sudbonosnog terminala. Idemo dalje…
10 sati kasnije… OSAKA
Oko 7 navečer slijećem u Osaku, a naravno – tona birokracije na aerodromu. Google Translate i Ubigi eSIM koji sam ranije skinuo već rade punom parom. Prolazim sve kontrole, uzimam svoju ICOCA karticu (služi za sav javni prijevoz) i ulazim u svoj prvi vlak.
DAN 1 – Dolazak / Osaka
Nakon sat vremena vožnje, stižem u centar Osake i smještam se u Bridge Hotel Osaka, nedaleko od centra. Smjestim se u sobu i krećem na put, kako bi rekao malo poznatiji sjor Milić.
ALI prvo – pronaći hranu. Već je skoro 10 navečer, pa ne radi sve, ali nalazim franšizu ramena. Mislim si – koliko loše može biti?
Ulazim, naručujem – fenomenalan tonkotsu ramen i ljuta salata. Izrazito fino i poprilično jeftino (oko 10 eura). Znate sto reci cu, mozda i najbolji u Japanu. (Postoji sansa da sam bio jako gladan).
U blizini ramen bara nalazi se Dotonbori – žila kucavica Osake, prepuna neonskih znakova, savršen uvod u potpuno drugačiji svijet koji Japan predstavlja.
DAN 2 – Osaka
Lagani uvod u japansku povijest sa Torii vratima i dvorcem Osaka.
Dvorac je, zapravo, rekonstrukcija prethodnih dvoraca koji su – redom – izgorjeli (u kojem trenu sagradis dvorac od kamena?). Ipak, pun je znamenitosti, figura i povijesti, pa ga svakako preporučujem posjetiti, iako je manje poznat od nekih dvoraca koje sam vidio kasnije.
Što se tiče hrane, highlight dana bio je „Takoyaki” (nekoliko eura). Nemojte da vas izgled ove tradicionalne japanske poslastice zavara – to je hobotnica u tijestu, pečena pred vama.
Okus? Odvratan.
Ali svakako preporučujem da probate i dokažete mi da sam u krivu. I dalje mi nije jasno zašto to ljudi kupuju, ni zašto sam čekao u redu.
DAN 3 – Osaka – Himeji – Kobe
Rano ujutro – vlak. Točan u minutu, naravno. I da, uzet ću sekundu da pohvalim Google Maps – kaže ti: “Uđi tu, izađi tamo, idi na taj peron, uđi u taj vagon…” Nisam siguran zašto svugdje na svijetu to tako ne funkcionira, ali trebalo bi.
Dvorac Himeji – što reći? Predivan, potpuno očuvan, izgrađen od drva, bez ijednog čavla ili vijka. Okružen prekrasnim vrtom. Nažalost, nisam bio tamo za vrijeme Sakure, ali i dalje je bilo poprilično magično.
Na povratku, kroz prozor vlaka gledam i tražim – krave. Naime, između Himejija i Osake je Kobe, a svi znaju što nas tamo čeka…btw. Jeli ih stvarno masiraju?
Sjedam u restoran, klimam glavom, narucujem A5 Wagyu i A3 Kobe. Idemo usporediti. Pred mene stavljaju dva komada mesa – slika govori tisuću riječi.
Meso se topi u ustima, pripremljeno do savršenstva od strane kuhara koji doslovno navigira svaki tvoj zalogaj kako bi ti osigurao optimalno iskustvo.
Preporuka u potpunosti – ako ste u blizini Kobea, a i ako niste.
Svo to meso treba i probaviti, pa večer nakon iskreno preduge šetenje završavam u Kobe luci uz zalazak sunca.
DAN 4 – Osaka – Nara
Dosta ljudi mi je reklo: “Što ćeš tamo ić gledat jelene?”
Znaš što – hoću. Jeleni su kul. Hoću da mi se poklone. Hoću se osjećat kao Disney princeza. Spreman sam evoluirati u svoj konačni oblik.
Naravno, pogađate – vlak do tamo, precizan. Sve što ste ikad čuli o japanskim vlakovima – istina je. Teško će biti vratiti se na naše HŽ realnosti.
Kompleks u Nari udaljen je kratkom šetnjom od stanice, a po putu se posvuda prodaju keksici za jelene.
Već na prvoj livadi – masa jelena. Svi debeli, lijeni, bez volje. Odbijaju moj keks. Osjećam se prevareno.
(Zažaliti ću ove riječi kasnije.)
Osim jelena, Nara je poznata po najvećem kipu Bude u Japanu te pregršt tradicionalnih budističkih hramova od drva.
Kako se približavam jednom od hramova, shvaćam da su jeleni s početka samo – prenašopani. Turisti im sve daju odmah. Ovi oko hramova, pak se čine izgladnjeli, vide grickalicu u mojim rukama i okružuju me.
Nemam drugog izbora – brzo se rješavam hrane i shvaćam da nikad neću biti Snjeguljica.
Ali možda mi je i bolje tako.
Hrana dana: tiramisu od matche i jagode.
Japanci, po mom skromnom mišljenju, imaju nezdravu opsesiju i matchom i jagodama.
