Renato Pavleković će nam preko svojeg putovanja u Tajvan kroz priču, fotke i video pokušati približiti ovu zemlju kao turističku destinaciju koju je vrijedno posjetiti
Po dolasku na aerodrom dočekala me prijateljica Poppy koju sam upoznao na W&T programu u Americi još 2015.-e godine. Kako se aerodrom nalazi u Taoyuanu, trebalo je domoći se Taipei-a, a kako drukčije nego li metro (MRT) prijevozom koji je na Tajvanu očekivano brz i pouzdan. Razveselio sam se kada sam saznao da imaju promociju za turiste da bi ih privukli što više pa se ta vožnja, od nekih sat i pol vremena, ne mora platiti.
Prva postaja, nakon brzinskog preleta glavnog grada Taipeia, bila je Yilan. Nakon uspješno odrađene prve vožnje automobila na Tajvanu, na umu mi je bila jedna misao – ovi skuteri. I njihov promet. Dakle, skutera ima more, imaju svoju malu traku s desne strane od one za automobile, uzimaju prednost kako stignu i imaju svoj obilježeni prostor ispred obje trake na startnoj poziciji na svakom semaforu. Kad je bal, nek’ je maskenbal. Nije ništa čudno vidjeti cijele obitelji na jednom skuteru od 50 kubika, kako prevoze dvije velike boce plina. Nesreća je, svejedno, začuđujuće malo. Dosad sam vozio na tri kontinenta i pravila su uvijek ista pa nisam ni ondje imao nikakvih problema. Nakon prvog susreta s njihovom kuhinjom, uslijedio je i prvi hram u kojem se baš tada odvijala nekakva ceremonija. Mislim da su vjernici iz nekog drugog hrama nosili darove Bogu ovog hrama kojeg sam ja posjetio. Sve u svemu, zanimljivo iskustvo uz zvuk petardi, malo vatrometa i miris zapaljenih mirisnih štapića.
Večer smo planirali provesti u poznatoj parnoj kupelji, no pošto je bio produženi vikend na Tajvanu povodom Memorial Day-a, mjesta nije bilo pa smo vrijeme ispunili šetnjom uz mnogobrojne štandove noćnog marketa ili tzv. Night marketa, mojeg prvog u nizu. Svinjska krv s rižom na štapiću i srce patke – checked. Nisam namjeravao ići hardcore s hranom pa je i ovo bilo wow za mene. Uz spomenuto, probao sam i Iron eggs te poznati Taiwan bubble tea. Apsolutni favorit.
Trećeg dana planirali smo domoći se Wulai-a, mjesta usred šume koje je poznato po parnim kupeljima. Iako sam se stvarno namjerio da to probam, uz kilometre dugu kolonu vozila prema tom rekreacijskom parku, ipak smo se odlučili za povratak u Taipei. Trebali smo tamo biti na vrijeme za večeru s desetak prijatelja, također sudionika W&T 2016 programa u Yellowstone-u. U njihovom društvu jeo sam po prvi put hot pot. Kako da to drukčije objasnim nego – platiš vrijeme koje provedeš u restoranu, sjediš za stolom s grupom svojih prijatelja, a na sredini se nalazi mjesto za kuhanje u kojem vrije voda. Svako malo osoblje donosi hranu koja se ubacuje unutra prema želji, a osoblju se pri svakom navratu navede što se sve želi u sljedećem. I tako dok ne istekne vrijeme. Koliko god, čega god. Osim toga, poslužuje se tamo svakojakog pića i deserta. Savršeno za nas koji imamo fleksibilniji želudac ili, bolje rečeno, koji možemo jest k’o da nema sutra 😀
Drugo jutro sjedam, zajedno s prijateljicom Feliciom, na vlak za Taichung, treći grad po veličini i mjesto primopredaje rentanog auta. Središte je to lake industrije pa ako ste ikad na nečem plastičnom pročitali „Made in Taiwan“, vjerojatno je proizvedeno u Taichungu. Tajvan je poznat po svojem dobrom sustavu željeznica koje će vas prevesti bilo gdje. Međutim, ja sam htio onu slobodu koju nudi automobil, tako da sam ranije preko interneta rezervirao i platio rentanje auta. Nakon kratkog traženja, ispostavilo se da je najbolja opcija unajmiti polovni auto koji košta upola manje nego unajmljeni auto iz tipičnog rent-a-car-a. Auto, iako je bio ’95 godište, bio je u dobrom stanju. Benzin je ondje nekih 5-6 kn po litri. S autom nisam imao nikakvih problema, a čovjek koji mi ga je iznajmio, Eddie, inače ima nekakvu turističku agenciju i iznajmljuje sve – kamp opremu, bicikle, skutere, aute.. Također, ono što ne dobijete ako odete u klasičan rent-a-car je savjet zlata vrijedan – preporučio mi je da ne prelazim otok planinskom cestom poprijeko (što je bio moj prvotni plan), nego da radije napravim krug okolo. Čini se da je gore na 4 tisuće metara klima ponešto drukčija i jako nepredvidiva, a u slučaju da se nešto dogodi, ne bih mogao napustiti Tajvan dok ne platim sve troškove. U Taichungu smo pokupili još jednu prijateljicu i krećemo na road trip.
Prvi na repertoaru bio je, jako malo poznat (čak i među domaćima), Bridge in the Sky – 204 m dugački viseći most na 70-ak metara visine koji nije za one slabog srca. Osim toga, stali smo i u Nantou, gradiću u blizini, u kojem se može pojesti jako, jako dobro za jako malo novaca. Inače, na Tajvanu je hrana jako jeftina i ručak se može pojesti za $2. To je razlog zašto većina Tajvanaca jede vani – brže je, lakše, jeftino, a i hrana je domaća. Naime, većina „restorana“ ima kuhinju baš na ulazu, tako da se odmah može vidjeti i hrana i kuhar i meni. Jedina „mana“ je što takva mjesta, van velikih gradova, ne izgledaju baš najbolje. Poznata kaže da izgled vara, što je definitivno ovdje bio slučaj.
Sun Moon Lake najveće je jezero na Tajvanu i tipično turističko odredište. Negdje sam pročitao da je to na programu valjda svih kineskih turističkih tura. Smještaj je zato skuplji i teško je naći sobu ispod 900-1000 NT(≈$30) po osobi. Ima se tamo štošta za raditi i vidjeti, a mjesto je pogodno i za bicikliste pošto se može voziti stazom koja ide oko cijelog jezera i pritom, na izoliranim mjestima podalje od turista, uživati u miru i pogledu. Svakako preporučujem, kao uostalom na bilo kojem putovanju, ustati u 5 ujutro (doslovno) i uživati u prizoru sunca koje se budi u sveopćem miru i tišini. Za one koji vole fotografirati, definitivno je to pravo vrijeme za one „savršene“ fotografije bez da netko stalno upada u kadar. Postoje organizirane ture brodom koji vas može prevesti na par zanimljivih mjesta naokolo jezera za nekih 150-300 NT, ovisno o vašem stupnju vještine cjenkanja. Osim spomenutog, u blizini se nalazi poznata Checheng željeznička postaja i Chung Tai samostan, impozantna građevina na brdu, a zapravo budistički istraživački centar kojeg je projektirao CY Lee, arhitekt poznatog Taipei-a 101.
Putem stajemo posjetiti Felicijine baku i djeda u Miaoli. Nakon zanimljivog i ukusnog ručka, posjetili smo muzej drvenih skulptura Sanyi Wood Sculpture Museum i to besplatno jer je njen djed, ni više ni manje nego poznati lokalni tesar i umjetnik, koji je donirao nekoliko svojih umjetničkih skulptura samom muzeju. Jednom godišnje muzej organizira natjecanje umjetnika u izradi skulptura i tako promovira dugogodišnju tradiciju suživota ljudi s drvom i okuplja umjetnike i kreativce iz cijeloga svijeta. Nažalost je fotografiranje unutar muzeja zabranjeno. Nakon muzeja vozimo se do mjesta na kojemu se nalaze ostaci starog ciglenog mosta i zatvorene željeznice koja svojim izgledom vraća u neka druga vremena.
Nakon popodnevne stanke u Miaoli-u, nastavljamo noćnom vožnjom zavojitim cestama put prema Hualienu. Tu posjećujemo Taroko Gorge NP. Nacionalnim parkom je proglašen za vrijeme Japanske okupacije i jedan je od sveukupno devet nacionalnih parkova Tajvana. Krije klance od mramora koje, već više od 200 milijuna godina, stvara rijeka Liwu. Tamo se nalazi i, po nekima, najspektakularnija planinarska staza Tajvana – Jhuilu Old Trail ili Vertigo Trail. Svoj dolazak je potrebno najaviti barem tjedan dana unaprijed. Iako se osobno nisam otišao uvjeriti je li najljepša ili nije, mogu potvrditi da je mjesto samo po sebi spektakularno, a po većem dijelu parka može se voziti, što smo mi i učinili. Okej priznajem, da sam znao, najavio bih se ?
Nedaleko Taroka, nekoliko tunela udaljen, nalazi se i Cing Shui (ili Qingshui) Cliff koji ne moram posebno objašnjavati. 21 kilometar, u prosjeku 800 m visokih klifova uzduž modro-zelenog mora. Jedino što bih dodao breathtaking iskustvu je uzeti vlak iz Taipei-ja i onda provjeriti kako sve to izgleda iz drugog kuta, vozeći se starom željeznicom kroz tunele ispod samih klifova.
Spuštamo se niz istočnu obalu prolazeći kroz East Coast National Scenic Area i dolazimo u grad Kaohsiung, drugi najveći po broju stanovnika na Tajvanu. Najveća je to luka Tajvana i središte petrokemijske i teške industrije. Međutim, danas je urbaniziran i svojim sadržajima definitivno vrijedan posjete. Zapravo, grad je to koji me se najviše dojmio budući da se nigdje ne spominje kao tipično turističko odredište, a zapravo ima štošta za ponuditi. Osim toga, zbog činjenice da se nalazi na samom jugu Formoze, tamo je već u ožujku bilo ljeto (za moje standarde), a i većinu godine je sunčano. Eh taj jug ? Uz obavezni lokalni ručak s valjda stotom vrstom Noodle-a, probao sam i Shaved ice s kikirikijem. Ovdje smo imali najboljeg lokalnog vodiča – Linu, također prijateljicu iz Yellowstone-a. Osim lutanja gradskim parkom i raznim vjerskim zdanjima, posjetili smo i otočić Cijin Coast Park. Nakon kratkog uspona do svjetionika, pogled mi je odjednom pucao na nešto iznenađujuće – mnoštvo kućica jarkih i pastelnih boja koje svojim izgledom i stilom podsjećaju na, za moje poimanje, neke sasvim druge kulture i zemlje ?
Nakon Kaohsiunga slijedi prolazak kroz Tainan, bivši glavni grad i središte tradicionalne kulture. Ovdje se nismo dugo zadržali pa mi je ostalo pomalo nejasno što je to toliko dobro da ga svi preporučuju, osim zanimljivog marketa (čitaj plac, vrst bazara). Posjetili smo jedan od hramova u središtu, ispisali svoje želje na komad drveta pa ga objesili ispred hrama i požurili prema glavnome gradu Tajvana – Taipei-u koji sam toliko željno iščekivao.
Taipei je priča za sebe.
S 2,7 milijuna ljudi smatram ga savršenim gradom za one koji vole „velike“ gradove i urbani život, a opet nije prevelik ili preskup kao NYC, London ili neke druge svjetske prijestolnice. Glavni je to grad Republike Kine poznatije pod nazivom Tajvan. Nije pametno izjednačavati Tajvan (ROC) sa Narodnom Republikom Kinom (PRC) na isti način kao što nekom strancu nije pametno izjednačiti Hrvatsku s Jugoslavijom ili Srbijom ? Long story short, tijekom povijesti Formoza je bila kolonizirana od strane Portugalaca (odatle naziv Formoza), Nizozemaca i Španjolaca zbog svoje strateške pozicije na morskoj ruti između Kine i Europe. Ubrzo pada pod upravu Kine (Qing dinastija), no okupirana je od strane Japana nakon Prvog japansko-kineskog rata i nakon kapitulacije Japana u WWII, vlast na Tajvanu zvanično preuzima vođa nacionalističke stranke Kine (KMT). Nakon izgubljenog građanskog rata s komunističkom partijom u Kini, vođa KMT-a Chiang Kai-shek bježi na Tajvan i tamo ostaje na čelu stranke i vlada sve do svoje smrti ’75. Nakon toga status quo se nastavlja i do danas Tajvan ostaje nepriznata (nesuverena) država. Teško je nešto promijeniti jer Kina i dalje smatra da je Tajvan dio Kine, dok domaće stanovništvo – polovica smatra da se treba ići stopama totalne samostalnosti, dok je polovica zadovoljna statusom quo jer zna kakve posljedice netrepeljivost (ne daj bože rat) s Kinom može donijeti. Naravno, svima je jasno da Tajvan nema nikakve šanse u „jedan na jedan“ okršaju, što vojno, što ekonomski. Međutim, stanje nije dugoročno održivo jer Kina, svojom gospodarskom moći, uvelike utječe na ekonomiju Tajvana. Zanimljivo je da je zbog ovakvog stanja vojni rok na Tajvanu obavezan i to u trajanju od godine dana. Šta’š, oni barem imaju koliko-toliko neki razlog za taj famozni vojni rok, ne kao neki ?
Sadržaja u Taipeiu i oko njega ima jako puno. Posjetili smo jedan od nekoliko poznatih Night marketa. Tamo se može naći svačega, iako ponudom dominira hrana. Ovdje se da najesti pošteno za par dolara, a hrane ima svakojake. Kada Tajvanci jedu životinje, onda ih jedu cijele, ništa se tu ne baca. Od poznatih specijaliteta ću izdvojiti stinky tofu koji svi preporučuju, ali mene se nikako nije dojmio. To je valjda jedno od onih jela, ili možeš ili ne možeš, ili ti je super ili ti se gadi. Meni ovo drugo. Posjetili smo i National Palace Museum koji, na svoja 3 kata, nudi štošta za vidjeti i naučiti. Mene je ondje najviše zanimalo kinesko pismo i razne inačice istog kroz povijest. Spomenuti ću i da se na Tajvanu koristi tradicionalno kinesko pismo, dok se u Kini koristi pojednostavljeno.
Dan nakon uslijedio je posjet najpoznatijem hramu u gradu Longshan temple. Hram je kao i svaki drugi (dotada sam ih već posjetio nekoliko), ali ono što ga čini najpoznatijim i posebnim jesu predivni detalji i figure zmajeva na krovovima. Inače, četvrt u kojem se nalazi, bila je red-light district do ’90, međutim i danas je poznata po okupljanju ljudi nižeg morala pa većina roditelja nevoljko pušta djeci da se sama onuda kreću. Nedaleko hrama nalazi se i poznati Snake Alley Night Market na kojemu se nekad moglo probati razne delikatese od zmija i kornjača. Danas se tamo prodaje većinom morska hrana i plodovi mora.
Na sjeveru grada MRT-om se može doći do Tamsui-ja, zanimljivog mjestašca s puno malih uličica i trgovina, puno morske hrane. Nalazi se ovdje i Portugalska utvrda na brdu prekrivena tamnim nijansama narančaste boje koja odiše kolonijalizmom. Jedno od onih mjesta koje moraš posjetiti, ali poslije shvatiš da si mogao radije popiti pivu s frendom, nego platiti ulazak u lijepu staru zgradu. Na nekih sat do dva vožnje, što vlakom što autobusom, nalazi se i Jiufen, malo selo na brdu. Poznato je bilo kao rudarsko središte tijekom Japanske ere, a zvali su ga mali Šangaj. Danas je prepuno malih uličica s milijun štandova/dućana koji nude domaću hranu i čajeve. Iako je prepuno turista, ugođaj crvenih lanterni očarava svakog prolaznika. Da se ovdje probati svega pomalo, uz minimalni trošak, budući da svi nude besplatne uzorke i pritom daju repete.
Odlazak u Maokong obilježila je kiša i nevrijeme, ali mi je svejedno ostao u sjećanju kao jedno od dražih mjesta izvan Taipei-ja. MRT-om se stiže do zadnje stanice, nakon toga žičarom nakon 40ak minuta stiže do Maokonga, nekad poznatog mjesta po najvećim poljima čajeva na Tajvanu. Čak i danas se sve vrti oko čajeva i postoje deseci čajana uokolo, a sve imaju dvije stvari zajedničke; poslužuje se čaj i sve su zatvorene ponedjeljkom. Naravno da sam ja odabrao teži način za to saznati, tako da sam se vraški potrudio dok sam našao valjda jedino otvoreno mjesto u kojemu se moglo popiti njihov, nadaleko poznati Oolong čaj. Šalica je u tom, kažu poznatom, Red Wood House-u koštala oko 40kn, al’ rek’o ajde da probam. Nije loše ?
Na nekih 45min vožnje sjeverno od Taipeija nalazi se Yehliu, mali gradić poznat po svojem geoparku. Priroda se ovdje zaista kreativno poigrala, a rezultat je mnoštvo svakojakih oblika i veličina kamena. Ljudska mašta je također učinila svoje, pa se danas tamo nalaze poznate „atrakcije“ kao kraljičina glava, morske svijeće i kamene gljive. Nakon daška Japana i sirove ribe Sashimi , školjki i deep fried kamenica bilo je vrijeme za povratak u glavi grad i noćni Taipei 101.
Taipei 101 najviša je građevina Tajvana i peti po redu najviši neboder svijeta. Izgrađen da bi izdržao tajfune i potrese, svojim izgledom podsjeća na bambus. Ime je dobio po glavnome gradu u kojem se nalazi, ali i prema sto i jednom katu koliko ih broji. Osim toga, nalazi se u ulici imena 101. Sa svojih 509 metara bio je to prvi neboder koji je prešao granicu visine od pola kilometra, ne tako davne 2004 godine. Najbolji pogled se prostire s vrha obližnjeg brda na koji se dolazi 30 minutnim usponom po poznatoj stazi Elephant Mountain. Za bolju-od-prosjeka fotku morat ćete se odvažiti na penjanje na neki od velikih kamena na samom vrhu, budući da je mjesto non-stop prepuno turista sa selfi štapovima. Dan i noć. Također se može otići i na sami vrh zgrade za pozamašnih $20, ali toga dana je vidljivost ionako bila loša pa sam se, ponovno povlačeći stara poznanstva iz Amerike, uputio s prijateljicom koja radi u Taipei 101 u najviši Starbucks coffee na svijetu koji se nalazi na 35.-om katu. Inače je rezervaciju potrebno napraviti par dana unaprijed, a može se birati između točno određenih termina. Dobra je to zamjena, umjesto ulaznice platiš kavu ili zeleni čaj i opet imaš koliko-toliko dobar pogled..
Sve ostalo vrijeme ispunjavao sam – hraneći se. U Taipeiu se može naći raznolike hrane, od Korejske i Japanske hrane, do domaće kuhinje ili tipične Kineske kuhinje. Okusi za sve ukuse 😛 Iako se na Tajvanu osjeća snažan prodor zapadnjačke kulture i stila života, sve to nekako funkcionira u simbiozi s njihovim tradicionalnim. Zanimljiva je stvar da se može, pored svih Burger Kingova, Starbucksa i McDonald’s-a, naći i njihov Mac burger. U njemu se, za piće, može dobiti, pored uobičajenih gaziranih pića, crni ili zeleni čaj. Obično pecivo se može zamijeniti za ono od riže, dok se u klasičnom meniju nalazi juha, burger i komad piletine.
Zanimljivi su ti Tajvanci.
Površinom duplo manji od Hrvatske, ali stanovništvom otprilike 5 puta veći, Tajvan je savršena destinacija za odmor i zabavu. Od planinarskih puteva iz kolonijalnog doba, preko biciklističkih staza na istočnoj obali, do visokih i tehnički zahtjevnih vrhova planina u središtu, ovaj mali otok ima za ponuditi sve to i puno više. Dok u jednom trenu možete popodne provesti ispijajući vrhunski čaj uz zvukove kiše na sjeveru, već u drugom možete utabati svoj put kroz tropske šume, a treći provesti penjući se na brdo nadomak toplog Kaohsiunga u potrazi za majmunima. Sve to na par sati vožnje. Malo je, zapravo, mjesta kao što je Tajvan pa preporučujem svakome da ode i doživi to autentično iskustvo, prije nego postane super-popularno. ?
Napisao: Renato Pavleković
