Slobo Tomić nas pričom i slikom vodi u Tadžikistan, Uzbekistan i Kazahstan ili kako otrčati maraton u ovim zemljama 🙂
Pita ćaća – “Pa kad se ti više misliš selit u stan?”
Rekoh – “Evo snedilje, samo ne znam u koji ću – KazahStan, TadžikiStan ili UzbekiStan!?
Nije prošlo ni par mjeseci, upada ćaća u ured – “Evo, riješeni stanovi, dajder putovnicu za vize!”
Turneja je bila upravo kroz spomenute zemlje 12 dana na ruti Dušanbe – Taškent – Almaty. Nekoć put svile, nama put maratona.
“Malo odamo, malo trčemo…” reko babi prije puta. Kolutanje očima i krunica poslije dnevnika za čeljad na putu “Gluvo bilo ali kud ćete sva trojica?”
Ustvari četvorica smo, ćaća, brat, ja + poznati travar iz Ljubuškog Dr. Sadiković. Još mi se nije desilo da imam i osobnog liječnika na putu. Sarajevo – Istanbul – Dušanbe sa Turkish Airlinesom.
Elem, viza za Tadžikistan se dobiva na ulazu u zemlju, košta 30-tak $, dvije košulje i jedan džemper. To nam je inače falilo u otvorenoj prtljazi na aerodromu.
Dušanbe kao grad je simpatična postRuska zona. Mazneš šašljik u lokalnom restoranu (njihova verzija ražnjića), jednu gazirovku (djevuške koje prodaju sokove na uličnim automatima) i uživaš u najtlajfu do 21h.Tipično sovjetski, široke ulice, velike zgrade vlade i prostrani parkovi.
S druge strane, bijeda, stučene fasade, hrana na ulici, ilegalni taksisti, beton, beton, i još betona. Gradi se na sve strane, ali očiti primjer centralizirane države gdje van glavnog grada sve ostalo je selendra.
Planinska zemlja, najveći vrh Ismail Somoni na čak 7.495 m visine zanimljiva planinarima i nomadima. Poljoprivreda, cement, nešto tekstilne industrije i neiskorištena rudna bogatstva.
Lokalni sport se vrti oko hrvanja i čudne igre “lokalnog pola” samo što kod utrke jahanja konja trebaju prenijeti 50kg tešku mrtvu kozu u zadani krug prije drugih jahača/nosača. Ludilo!
Samo 300 tisuća turista godišnje posjeti Tadžikistan, dok primjerice Istra ima preko 3 milijuna u sezoni, dovoljno je reći da uopće nismo mogli naći suvenire za kupiti.Svugdje su kipovi Ismail Somonija, vladara iz 9. stoljeća. koji je umjesto Zoroastrizma doveo Islam na ove krajeve. Ipak glavna faca je danas predsjednik Rahmonov koji je na tom mjestu od 1994, pa vjerojatno dok ne rikne.
Žene su im čudo, ono prave za ženit. Naravno ko voli zlatni zubi osmjeh FULL HD, rudenjak na glavi, čarape na sandale i gipsy look.
Ćaću to nije obeshrabrilo da mi svako malo na putu nabaci da privedem jednu kući. Očajnikova želja za unučadi bez obzira na vjeru/rasu/socijalni status.
Naravno muslimanska sredina, al ne baš nešto omiljena od susjednih zemalja s obzirom da iz Afganistana pogranično prolazi velika količina droge, ISIL-ovaca, a korupcija je level 10.
Moraš otpepat policajce koji te onako ležerno sa smiješkom zaustave na cesti i pitaju par dolara, eto onako za slikanje 🙂
Polumaraton u Dušanbeu je teška egzotika, tolika da vlada subvencionira sve za strane trkače! Pazi ovo, dovoljna je samo avio karta jer za SVE strance koji se prijave organizator ima osiguran smještaj 5 dana, ručke, večere pa čak i vozače i vodiče. Sve besplatno! Unatoč tome stranih prijava je jedva 30, dok je domaćih oko 400. Trpaju nas u kombi da prođemo stazu, puca nam guma na pola puta, a prolazi se kraj industrije cementa par kilometara uzastrano što je blagotvorno za dišne putove prilikom trčanja. Nema čipova za prolazno vrijeme, brojevi su tiskani na nekakvom platnu, stazu čuva policija da ne bi neko kratio, ali je zato gostoprimstvo neviđeno. Stranci imaju, bar za njihove uvjete VIP domaćinski tretman iako je sve to zbrda zdola.
Lik sa kojim smo se družili dan prije je i pobijedio – Wilson Kipongo iz Kenije koji tako zarađuje za život, razvalio je na utrci i osvojio 3000$. Zastave, transparenti i navijanje kad je Tadžikistanski predstavnik završio na 4. mjestu što je njihov najbolji rezultat u povijesti. Još ni danas nisam uspio naći rezultate, ali bitno da su ćaća i brat po užarenom asfaltu krepali ali ipak došli do cilja. Realno 80% domaćih nije ni završilo utrku, od koji su neki hrabro startali u cipelama ili džemperima.
Poslije utrke bili smo pozvani na ručak i primanje kod gradonačelnika ali plan je bio već tu večer doći na Uzbekistansku granicu. Generalno gostoprimstvo i ljudi su vrlo srdačni, vole vidjeti strance. Ipak engleski nula bodova, a zabranjeni su Facebook, Instagram i ostale “zapadnjačke gluposti”. Idemo dalje, prateći rijeku vožnja preko planinskih usjeka Pamira i Khudjenta na sjeveru, na putu litica, snijega i ničega. Surova priroda na kojoj hrabro opstaju nomadi sa stokom. Stižemo na Uzbekistansku granica na dvosatni teror birokracije. Na spomen Hrvatske stari kažu Šuker, mladi kažu Modrić, neki čak i CRO COP.
Kaos je počeo kad smo htjeli promijeniti dolare u lokalnu valutu Som. Koristili smo crno tržište jer se dobije duplo više nego u banci, za 1$ čak 6000 Soma. Pošto je najveća novčanica 1000 Soma, za stotinu dolara dobije se kilo novčanica domaće valute. Šokantno jeftina destinacija za ovakav standard jer za 30$ dnevno može riješiti transport, hrana i smještaj. Inače jede se palov, tradicionalno jelo – riže, povrća i najčešće sitnih komada janjetine servirano na velikom pladnju pa se dijeli između više ljudi.
Nakon dva dana vožnje stigli smo u Samarkand, kultni grad, poveznica Kine i Zapada, nekoć grandiozna prijestolnica koju je razvalio Džingis Kan, a obnovio Timur Veliki kao novu prijestolnicu Mongolskog carstva. Sve na jednom mjestu – Registan, veliki bazar, Unesco mauzoleji, džamije, raj za turizam. Već 1500 godina Samarkand je meka trgovine i kulture.
Palače koje neodoljivo podsjećaju na Taj Mahal, pozlaćeni stropovi i bogata povijest kultnih vladara koji su osvajali ovo područje. Definitivno najljepši grad na putu.
Standard očigledno bolji u Tadžikistanu, više zapadnjačkog copy/paste lajfstajla. Manje zlatnih zuba i raspalih Lada, više dekoltea, alkohola i dobrih auta. Ustvari 90% vozila na cestama su Daewoo ili Chevrolet koji ovdje imaju svoje tvornice.Engleski govore ko i ja Bengalski, tako da je balkanska verzija Ruskog i dalje na snazi. Hvatamo brzi vlak za Taškent, noćenje i put prema granici sa Kazahstanom. Sve granice smo prošli pješke, opet uz tonu birokracije, nepotrebne dokumentacije i turbo prosjačanja od lokalnih cigana.
Napokon Kazahstan – dva dana u Shymkentu i Turkistanu. Krateri na cesti su opet bili kobni pa nam je drugi put roknula guma.
Kiša, sunce, polje makova, deve, ravnica, autocesta, makadam sve je to smiksano u landscape južnog Kazahstana. Puno ravnije i pitomije nego što sam očekivao.
Okej je i taj Turkistan al ubi me povijest, ko je koga ubio, ko je srušio i ko sagradio. Timur faca, svaka čast, al draže mi je onako bilo upast na lokalno vjenčanje, ili bazar, gdje je muving i živo.
Svelana nam je bila vodič tih par dana i odvela nas kod sebe kući na ručak. Ustvari u neku selendru koja je na granici sa nacionalnim parkom. Dvije kćerke su otišle u Moskvu, dva munjena sina ostala su kući. Muž lovac se diči sobom prepunom trofeja / okačenih glava ubijenih životinja, lada u garaži, ćukanje, mačke i konji, flashback u 1967.
Stižemo u Taraz samo da bi uhvatili noćni vlak za Alma Atu. S nama u kabini Kazahstanac, znači hrkanje gratis. Alma Ata – mjesto gdje se susreću ruska old skul infrastruktura, zapadni kapitalizam i kineska tranzit zona. Stigli smo dan prije utrke obišli centralni dio grada (Arbat), uzeli brojeve za maraton i upali na domaći nogomet.
FK Kairat je razmontirao Astanu 3:0 pred nekih 13.000 gledatelja. Domaći nogomet je u ekspanziji i meka za nekad velike igrače tako da u Kairatu igraju Tymoscshuk i Arshavin koji su zabili u ovoj utakmici. Stiže jutro utrke, buđenje u 5 ujutro – herbalajf doping i naravno neizostavno komentiranje ćaće kako sam lijenčina koja neće da trči i samo jedem.
Čak 20.000 trkača na startu, vrijeme dobro, ali staza neravna. Ćaća na finišu nakon 5 sati umalo nije umro jer je skoro pola staze uzbrdica što i nije malo na 42 kilometra.
Buraz je s druge strane pojeo polumaraton bez problema, ja sam odlučio bodrit ih iz kreveta.
Sve u svemu dobro smo stigli obić za 12 dana, TriStan turneja sa prijeđenih 2.300 kilometara, dvije utrke, dva pojedena janjeta, dva vjenčanja i dvije puknute gume. Rokenrol.
Slobodan Tomić
