Slobodan je prošle godine posjetio Siriju, evo njegove priče….
Brkati granični službenik u kožnjaku lagano ispija jutarnju kavu ispod ogromne Bashar Al Assadove slike na Libanonsko Sirijskom prijelazu Masnaa. Pomalo sumnjičav predajem putovnicu i zgužvani komad papira koji predstavlja Sirijsku vizu. Dobio sam ju preko Whatsupa tek večer prije polaska od Sawsan koja navodno radi kao lokalni vodič i čiji sam kontakt dobio od jednog putnika u Siriju. Upućuju me na drugi šalter za plaćanje ,ulazni taksi i to je to. Tri mjeseca pregovora oko vize za dvadeset minuta na granici, prilično lagano na kraju. Upadam u grupu sa još 5 Europljana koje sam upravo upoznao i čini se da smo jedini stranci koji taj dan idu prema sat vremena udaljenom Damasku. U hotelu Crystal Palace dočekala me Sawsan koja će bit će moj „vodič“ u idućim danima. Zbog zadnjeg slučaja kad je Nijemac po imenu Felix uhićen jer je išao u zabranjenu zonu , Ministarstvo turizma Sirije odlučilo je da svi stranci tijekom svog boravka u Siriji moraju imati pratnju. Naviknut na solo putovanja teško mi pada činjenica da se neću moći slobodno kretati. Ipak ispostavilo se da je pojam vodič vrlo fleksibilan i da sam većinu vremena ipak mogao provesti sam ili s lokalnim stanovništvom.
Naoružan samo smiješkom
Prva šetnja Damaskom vodila je do srca grada Al Hamidiyah souka – bazaara. Iako mi je fotoparat već tri puta završio na provjeri kod vojske koja je pravilno raspoređena na checkpointe svakih par stotina metara, ne osjeti ne ni mrvica napetosti. Naoružani su do zuba i zabranjeno ih je slikati – iako zvuči paradoksalno zapravo sve djeluje ležerno. Kontrole obavljaju na ulazima u parkove, trgovine i važnija prometna sjecišta pod patronatom Bashara Al Assada čije slike krase fasade i pročelja svih bitnih zgrada. Na tisuće trgovina i ogromna gužva svakodnevnica su najveće žive trgovine u Siriji. U samo par minuta militantne ulice zamijenio miris je nargile, jasmina i raznolikih začina uz prilično nenametljive trgovce.
Na samom kraju souka izlaz je na impozantnu Umayyad džamiju ispred koje ponosno stoje ostaci Jupiterovog hrama sagrađenog od strane Rimljana prije 2000 godina. Usred džamije novo čudo – Kršćanska bazilika Ivana Krstitelja (Yahya) pred kojom se klanjaju muslimani slaveći ga kao svog proroka. Dovoljno je par sati šetnje gradom da osjetite kozmopolitski megamix civilizacija čije ostavštine i dan danas čuvaju. Damask je uz Byblos najstarije kontinuirano naseljeni grad na svijetu. Više od 3000 godina prije Krista bio je sjecište prvih civilizacija čije ostatke sam uspio vidjeti u netom otvorenom National History Museumu. Od Mezopotamije i Asiraca preko velikog Babilona pa do Grčko-Rimskog perioda – svi su prepoznali strateški bitno i plodno područje jugozapadne Sirije. Islamski period i na posljetku Ottomani učinili su da je većinsko stanovništvo danas muslimansko s gotovo 3 milijuna stanovnika u širem području Damaska. Par kilometara južno dolazim do Sayyidah Zaynab džamije. Nestvarno lijepa perzijska arhitektura odudara od derutnih okolnih građevina i premda je par puta napadnuta auto bombama i dalje je mamac za horde domaćih ali i stranih hodočasnika.
Nepostojeći rat
Prva stvar koju sam naučio je da Sirijci ne vole riječ RAT. Stanje u kojem se zemlja nalazi proteklih 6 godina nazivaju krizom, nemirima ili pobunom, međutim ratno stanje ne priznaju. Sigurni dio Sirije je pod vojskom Bashar Al Assada koji je pod zaštitom Rusije, Hezbollaha i Šiita iz Iraka, Irana i Libanona. Kompleksna vojno politička situacija i golemi broj informacija nisu mi dali ni sekunde predaha jer svi imaju svoju verziju istine, pravde ili korelacija. U jednom se ipak svi slažu – ISIL je zlo. Plan je odmah krenuti u Aleppo, srce nemira i razaranja od prije prije godinu dvije, a Damask da ostavim za kraj.
Iako je zapadni Aleppo još uvijek pod opsadom pobunjeničkih strana Free Syrian Army (FSA) i Ahrar Al Shama s jedne i Kurda s druge strane – grad je, kažu, siguran. Uzeo sam noćni bus iz Damaska da bi ujutro osvanuo uz ruševine Aleppa na horizontu. Dvadesetak vojnih kontrola i predavanje putovnica nepoznatim ljudima polako su mi postajali normalna pojava. U trenutku pisanja ovog teksta još se borim s informacijama poput – gdje su Kurdi na sjeveroistoku i koliki dio države uistinu drže pod svojom kontrolom? Zašto Amerikanci imaju republikansku vojsku pod Trumpovim vodstvom, a dio se priklonio Izraelu i NATO-u? Tko su pobunjeničke strane islamske države, šta žele Al Kaida i Al Nusra? Zašto su odnosi sa Izraelom loši i kakvo je stanje na Golanskoj visoravni koju trenutno drže? Za sva ta pitanja bila bi potrebna dubinska analiza i još jedan tekst duplo duži od ovoga, a ja definitivno nisam povjesničar niti vojni analitičar.
Situacija se mijenja iz dana u dan pa sam se radije odlučio fokusirati na mnoštvo pozitivnih informacija koje su nam od današnjih medija uskraćene. Kišno vrijeme nije zaustavilo odlazak na Aleppo Citadelu, impozantni dvorac – jedan od najstarijih na svijetu. Građena od vapnenačkog kamena prije Krista, služila je kao utvrda Rimljana , Bizantinaca i križara te je na koncu postala Unesco world heritage site. U napadima na grad veliki dio u okruženju je srušen i zapaljen, međutim sama citadela je ostala nevjerojatno dobro očuvana i djelomično rekonstruirana. Stotine djece baš taj dan su došle na ekskurziju i bilo je nemoguće izbjeći milijun pitanja i slikanja. Od tog trenutka bio sam uhvaćen u „mašinu“ mnogobrojnih lokalaca koji su svoje gostoprimstvo pokazivali na raznolike načine. Od zanimljivih pitanja do pjesme i plesa, pa i poziva na ručak.
Aleppo diše punim plućima
Prilikom obilaska Maronitske Katoličke crkve susrećem Mohamada koji upravo radi na rekonstrukciji srušenog krova i kupole . Zvuči nevjerojatno ali u isto vrijeme radi na reparaciji 4 crkve i dvije džamije s pomoćnicom Nour, mladom apsolventicom građevine. Pokazao mi je sve projekte na kojima radi i inzistirao da me odvede na gradilišta što nisam mogao odbiti. Nevjerojatno je da se u ovom trenutku u Aleppu više radi na rekonstrukciji kršćanskih građevina nego džamija, a vjerujte mi obje strane su žestoko nastradale. Vjerske podjele čini se u Aleppu ne postoje, ali sam Mohamad kaže da su trenutno donacije za obnovu izdašnije s kršćanske strane. Da je Aleppo bio kozmopolitski grad svjedoči i Hotel Baron gdje je u sobi 203. Agatha Christie napisala „Ubojstvo u Orient Expressu“.
Iako je zatvoren, njegova vlasnica Mazloumian je nakon smrti muža preuzela hotel u koji već par godina nema gostiju ali ljudi i dalje dolaze u razgledavanje. Rado me je ugostila i uz čašu , kako ona kaže , ne baš tako dobrog sirijskog vina, pokazala svu pregršt nekoć kultnog hotela u kojemu su boravili Lawrence od Arabie, Charles De Gaulle, Yuri Gagarin, Kemal Ataturk i mnogi drugi koji su ovo mjesto učinili kultnim sve do početka sukoba i kolapsa turizma. Tu večer „zaglavio“ sam u Crazy Horse-u, klubu u kojem doslovno nije bilo nikog osim par lokalaca i vlasnika. „Ovo je nekoć bila živa ulica, žene su hodale u kratkim haljinama i bile pune zlata, nitko ih nije smio dotaknuti – tako siguran bio je Aleppo“ – zavapio je. Danas s mrakom sve se zatvara i oni koji su ostali baš i nisu za izlaske. Nakon dva dana u Aleppu shvatite da su nam odabiri strana dobra i zla „imputirani“ od strane medija koji su također kontrolirani. Koliko puta ste čuli da su migranti prikrivene terorističke jedinice?
Da je Aleppo sravnjen sa zemljom kada su prikazivali snimke ISIL-a i Al Kaide kako pobjedonosno kruže po ruševinama grada. Ipak, istina je da Aleppo nikad nije pao i da je tzv. Islamska država gotovo mrtva a ostali su mali fragmenti iste – ponajviše oko Idliba. Gledati djecu kako vježbaju karate u amfiteatru citadele u Aleppu, znajući da su članovi njihovih obitelji poginuli u zadnjih par godina u isto vrijeme djelovao je euforično , emotivno i razarajuće te me doveo na rub slamanja. Bilo je vrijeme za pokret prema Homsu.
Čekajući autobus na kišni dan šalili smo se kako grmi, jer smo mogli čuti detonacije sa zapada, ali panike nije bilo. Morali smo ići kružno s obzirom da je sat vremena udaljeni Idlib – jedno od rijetkih mjesta pod okupacijom ISIL-a i još uvijek postoji mogućnost napada preko okolnih sela.
Iskušenja u Homsu
Crvena polja maka koja se prostiru na putu od Aleppa do Homsa pokazala su mi da je Dante bio u pravu kada je rekao : „Najljepši su cvjetovi oni koji su nikli na korijenu boli“. Svaki dan iznova mi se činilo da iz veće patnje i destrukcije izvire još veći osmjeh djece koja se igraju skrivača u Aleppo citadelli ili bezbrižno voze bicikl na ruševinama nekadašnje škole. Aleppo me definitivno uzdrmao ali što onda reći za Homs koji me pogodio iz vedra neba pa u rebra? Kilometri uništenih i zapaljenih građevina na sjevernom ulazu u grad lagano razbijaju moj pokušaj održavanja ravnodušno objektivnog štita. Noćna šetnja u ulici delikatesa značila je samo jedno – probaj sve al’ ne možeš platiti ništa. Sretni što vide povratnike i strance u gradi široke ruke su me obasipali s raznolikim lokalnim delicijama ponajviše baklavama i kadaifom.
Park u kojem je dječje igralište još uvijek je u funkciji. S vrha ringišpila savršeno se vidi kontrast destrukcije i novog života. Nešto što iskreno nisam očekivao je mnoštvo djece na ulicama i raznolike zabave iz ničega. Improvizirani stolovi za stolni nogomet i igra klikera na cesti izrovanoj gelerima. Svaki drugi dječak je Ronaldo ili Messi , nogomet se igra po prašnjavom getu, a oni koji ne igraju prodaju voće i povrće. Upoznao sam jednog dječaka koji prodaje samo bijeli luk naslonjen na njihovu verziju Tomosa. Shvatio sam da je Homs za mene kao bijeli luk, dok ga režete i secirate natjera vas na suze. Ipak kad ga napokon probate ne možete
prestati jer djeluje kao moćni antibiotik za sve vaše „probleme“. Ustvari što je područje bilo gore – ljubaznost i velikodušnost lokalaca je bila izraženija.
Kraljevstvo Nebesko je iza ugla…
Nastavak puta vodi me u planinski dio sjeverno od Damaska do najvećeg kršćanskog svetište u Siriji – Maaloula. Manastir je djelomično uklesan u stijenu u brdovitom predjelu 60km sjeverno od Damaska na nadmorskoj visini od preko 1500m. Maaloula je poznata kao jedno od posljednja tri sela na svijetu gdje se još uvijek govori aramejski – jezik Isusa Krista. U gradu se nalaze i dva drevna samostana: Katolički samostan sv. Sarkisa i grčki pravoslavni manastir Sveta Takla… Mjesto izrazite duhovne energije, ali i ratna strateška pozicija za mnoge.
Skupinu od 16 časnih sestara u manastiru Saint Takla oteli su kao taoce teroristi iz skupine Jabhat Al-Nusra (ogranak Al Kaide) u prosincu 2013. Provele su tri mjeseca u zatočeništvu i puštene nakon razmjene zatvorenika s militantima. Ne žele previše pričati o turbulentnim vremenima, na ikonama se još vide oštećene glave ili uništeni mozaici svetih slika. Dobivam blagoslov za nastavak puta prema Damasku i čestitke za Uskrs koji je već idući dan. Cjelodnevni uskršnji program kreće iz Bab Toume – kršćanskog dijela Damaska, da bi uz procesiju i pjesmu zahvatio cijeli grad. Djeca u anđeoskim odorama i orkestar odisao je prvom slavljeničkom atmosferom najvećeg kršćanskog blagdana u većinom muslimanskom gradu. Ne samo da nije bilo napetosti nego su se i mnogi nekršćani pridružili povorci i slavlju.
Suživot kakav ne vidimo u zapadnjačkim metropolama koje se diče tolerancijom i demokracijom. Svakodnevno sam se vraćao u Al Hamidiyah souka zbog tri stvari – Booza, arapski sladoled sa pistacijama i definitivno najbolja slastica koju sam probao, drugo – zbog raznolikih začina i mirisa jer ne možeš otići bez jasmina po kojem je Damask poznat i treće, najbitnije – zbog ljudi. Filmske sudbine doživjeti ćete na svakom koraku i svakoj komunikaciji koja potraje preko 5 minuta.
Upoznati Petera koji nosi HVO obilježja u svojoj trgovini tik do Umayyad džamije, taksistu koji je radio za INU na Palmyrinim naftnim poljima, Kineza koji priča odličan srpskohrvatski, Sirijku čija je jedna kćer muslimanka, a druga kršćanka, djecu koja ne prose novac nego trenutak pažnje i stranca s fotoaparatom bile su moja svakodnevnica. Kad dnevno pređeš 20 kilometara kroz Damask možeš reći da si mu tek opipao puls. Mirnoća kojom taksisti čekaju u kilometarskim kolonama za gorivo je fascinantna. Zemlja leži na nafti, ali na istočnom frontu Amerikanci drže strateške bušotine i puštaju onoliko koliko misle da je dovoljno. Čekanje se zna protegnuti i po 10 sati, a opet za dolar dva taksi vas lagano prebaci s jednog djela grada u drugi. Zvuk agregata s jedne i solarni paneli koji proizvode struju s druge strane neprestano vas tjeraju na preispitivanje jer kontrasti su iza svakog ugla. Očekivao sam da će me djeca vući za rukav kad vide stranca sa fotoaparatom kako hoda po gradu.
Prevario sam se, nitko ne prosi, djeca uredno zarađuju za život prodajom na ulici i uvijek sa smiješkom zahvale bez obzira kupio nešto ili ne. Noćni život se svodi na izlaske u lokalne nargila barove u predjelu Bab Toume gdje se uz lokalnu glazbu ili ples derviša opuštanje se ponekad pretvori i u pijanku. Mladi parovi šetaju zagrljeni ili sjede po parkovima uz pivu i gitare. Grad definitivno živi kao da se ništa loše ne događa, dok duge cijevi na svakom uglu ipak upozoravaju da smo u Siriji. Zadnji dan sam uspio otići na nogometnu derbi utakmicu i pred prepunim stadionom dobiti VIP mjesta s lažnom novinarskom iskaznicom koju nosim sa sobom na svim putovanjima. Domaći klub Al Jaish pod patronatom Bashar Al Asada uspio je pobijediti gostujući Tishreen u napetoj utakmici. Gosti su došli s 10.000 navijača i otišli uplakani zbog poraza ali i suzavca zbog nemira nakon utakmice. Ipak ni tu se nisam osjećao nesigurno. Ni sekunde.
Konačna pobjeda nade
Sirija je ustvari ljepotica u kojoj još obitava zvijer sukoba i uništenja, al ta zvijer je izranjavana i na pragu smrti. Mediji i dalje orgijaju plasirajući izopačene slike u svijet nesvjesno, srećom neuspješno gurajući u ponor tu istu ljepoticu zaboravljajući da je ona u isto vrijeme i ratnica. Nema tu klišea, Sirija je žena ratnica koja ponosno nosi svoje ožiljke. Sirija je majka neslomljivog duha, nemilosrdna prema onima koji objavljuju rat, otvorenog srca prema onima koji dolaze u miru.
Gostoprimstvo Sirijaca rijetko je viđen fenomen od kojeg samo možemo učiti. Apokaliptični prizori nestaju u sekundi dječjeg osmjeha, a smrt i patnja stvaraju jednu novu duhovnu dimenziju strahopoštovanja prema Sirijskom narodu i zahvalnosti na svim onim svakodnevnim blagodatima koje podrazumijevamo. Kad će uništenje prestati i Sirija ponovno zablistati ni najveći analitičari ne znaju odgovoriti. Ipak kroz prizmu običnih ljudi možete doživjeti ringišpil suosjećanja i euforije satkanog od priča punih patnje, borbe, nade i nevjerojatnog optimizma kojim zrače. Prići Siriji otvorenog srca znači dobiti puno više nego što možete dati. Oni koji se usude otići shvatit će koliko smo zatrovani huškačkim vijestima zapadnjačkih medija i da život baš uvijek – pobjeđuje.
Napisao: Slobodan Tomić – APRIL 2019.
https://www.instagram.com/tomic.slobo/
Fotogalerija:
