U tišini potkrovlja, među zaboravljenim stvarima koje čekaju ili novu svrhu ili konačni zaborav, često se kriju najvrjednije priče. Pokrivena slojem prašine koji svjedoči o desetljećima nemara, ležala je drvena škrinja.

Njezino otvaranje nije bilo popraćeno zvukom fanfara, već tihim škripanjem zahrđalih šarki i otpuštanjem onog specifičnog mirisa – mješavine starog drveta, papira i naftalina. Unutra, ispod izblijedjelih stolnjaka i nekoliko fotografija sepija tona, nalazila se bilježnica. Nije to bila bilo kakva bilježnica; bio je to portal u jedno drugo vrijeme.

Korice od tvrdog kartona, nekoć vjerojatno tamnoplave, sada su bile neodređene sivkaste boje, s rubovima mekanim i zaobljenim od bezbrojnih dodira. Unutra, na požutjelim stranicama, uredan, ali pomalo drhtav rukopis ispisivao je upute. Nisu to bile suhoparne, tehničke upute kakve nalazimo u modernim kuharicama. Bile su to bilješke, savjeti i male tajne, često popraćene komentarima na marginama poput “dodati malo više mlijeka ako je suho” ili “ovo je Tomislav najviše volio”. Bila je to kuharica pisana srcem, ne samo rukom.

Rukopis koji miriše na cimet i vaniliju

Listanje tih stranica bilo je poput putovanja kroz obiteljsku povijest, gdje je svaki recept označavao jedno poglavlje. Neke su stranice bile gotovo netaknute, dok su druge nosile časne ožiljke. Mrlje od ulja, tragovi brašna i pokoja sasušena kapljica nečeg slatkog svjedočile su o receptima koji su se često i rado pripremali. Bili su to stupovi kućne gastronomije, jela koja su definirala nedjeljne ručkove, proslave i trenutke utjehe.

Na jednoj od najmasnijih stranica, gotovo izlizanoj od listanja, stajao je naslov koji je odmah budio sjećanja na tople, jesenje dane: lenja pita sa jabukama. Ispod naslova nije slijedio samo popis sastojaka, već čitava mala pripovijest. Opisivalo se kako odabrati prave jabuke, ne preslatke, već one kiselkaste koje će dati karakter kolaču. Spominjao se trik s malo ruma u nadjevu “za dušu” i važnost prhkog tijesta koje se topi u ustima. Čitajući te retke, gotovo se mogao osjetiti miris cimeta i pečenih jabuka kako se širi iz pećnice, obećavajući jednostavan, ali savršen užitak. To nije bio samo recept; to je bila uputa za stvaranje sreće.

Više od hrane, manje od umjetnosti

Ono što je tu staru bilježnicu činilo posebnom jest njezina filozofija. U njoj nije bilo mjesta za komplicirane tehnike, egzotične sastojke ili težnju ka vizualnom savršenstvu kakvo se danas nameće. Ovo je bila kuhinja stvarne potrebe, ljubavi i zajedništva. Njezina je vrijednost bila u dostupnosti i jednostavnosti, u sposobnosti da se od nekoliko osnovnih namirnica stvori nešto što hrani i tijelo i duh.

To je svijet u kojem je najbolji recept za palačinke onaj zapisan na salveti i uguran među stranice, s mjerama izraženim u šalicama i žlicama, a ne u preciznim gramima. Palačinke nisu bile desert za pokazivanje, već brza večera, utjeha nakon napornog dana ili nagrada za djecu. Recept je bio tek smjernica, a prava vještina krila se u osjećaju za gustoću tijesta, u prepoznavanju onog pravog trenutka za okretanje i u strpljenju da se ispeče cijela hrpa. Svaka je obitelj imala svoju verziju – s orasima, pekmezom ili samo posute šećerom – ali osnova je uvijek bila ista: topla, meka i neodoljivo domaća.

Slatka nostalgija jednog vremena

Prelistavajući dalje, postajalo je jasno da je ritam kuhinje bio usko povezan s ritmom prirode. Nije se kuhalo ono što je bilo u trendu, već ono čega je bilo u vrtu ili na tržnici. Svako godišnje doba imalo je svoje zvijezde. Proljeće je mirisalo na jagode, jesen na jabuke i dunje, a ljeto… ljeto je bilo rezervirano za jarke, sočne okuse.

Upravo je zato, na stranici odmah iza recepata za zimnicu, stajao još jedan klasik. Pored jabuka, ljetni okus djetinjstva često je imala i pita sa višnjama, čija je kiselost bila savršen kontrast slatkom, mekanom tijestu. Recept je napominjao važnost korištenja svježih višanja, onih tamnih i punih soka, te je davao savjet kako spriječiti da nadjev previše navlaži donju koru. Taj kolač nije bio samo slastica; bio je esencija ljeta, uspomena na berbu višanja, na prste obojene crvenim sokom i na slatko-kiseli okus koji je istovremeno osvježavao i tješio.

Ta stara, prašnjava bilježnica nije samo zbirka recepata. Ona je vremenska kapsula, pisani dokaz da se najvažnije stvari u životu ne mjere novcem niti slavom, već trenucima provedenim zajedno. Ona je podsjetnik da tradicija nije teret, već temelj. U svijetu koji se neprestano ubrzava, koji teži novom i neviđenom, ovakve stranice nude utočište. One su mapa do topline doma, do okusa koji se ne zaboravljaju i do osjećaja pripadnosti koji nam je svima potreban.

Izvor fotografije: freepik Premium