Vernesa Šaran vodi nas na putovanje u prekrasnu Šri Lanku, ali sa filmskim dodatkom zamjene torbe na aerodromu.

U potrazi za duhovnošću, toplim ljudima, velikim osmjesima, mjestima gdje vrijeme ne postoji, mjestima gdje vrijeme stoji u zlatnome sutonu, mjestom gdje mogu biti slobodna i prirodna i gdje su i sloboda i priroda imperativi; u potrazi za drugom dimenzijom postojanja zalutah na otok Sri Lanku.

Toga dana sletila sam na glavni internacionalni aerodrom u mjestu Nagombe, nedaleko glavnoga grada Colomba. Zrak je bio ljepljiv, prepun smoga, smrdio je. Na nebo su se navukli teški, sivi oblaci. Kiša samo što nije pala. Ljudi na i oko kolodvora su vrvili poput mrava.

Iako je bilo tek podne i do sumraka je bilo daleko, požurila sam se pojesti rižu za ručak jer me je čekao daleki put autobusom. Pripremajući se za Sri Lanku, čitajući savjete po forumima i vodićima, znala sam da se želim voziti javnim gradskim prijevozom: običnim busom, običnim vlakom, sporim brodom i tuk-tukom. Turistima se svugdje savjetuje vožda taksijem, vlakom u prvom razredu, brzim brodovima i mini busevima s klimom. Svakako je ugodnije, hladnije i brže, no tako nećete dolaziti u kontakt s lokavnim stanovništvom što je apsolutno najbitnije na Sri Lanci: upoznati ljude, njihove običaje, kulturu, način razmišljanja i živote. To je svakako lako na Sri Lanci. Ljudi su izuzetno ljubazni i iako sam sama putovala, mogu reći da se niti jednog trenutka nisam osjetila usamljeno i izgubljeno.

Također, nije bilo niti mjesta strahu. Ljudi su zaista dobronamjerni, iskreni i pravedni. Uvelike mi je ovo putovanje popravilo vjeru u ljude. Svakako, opreza radi, nisam zaboravila da uvijek može biti i loših ljudi, tako da savjetujem svakog putnika da dobro uključi mozak i osjetila i zadrži barem mali postotak opreza.  Iako sam se trudila zadržati pozitivan stav i veliki osmjeh na licu, jedan me mladić skroz izbacio iz takta. Danas kad gledam, da, to je bila potencijalno opasna situacija, iako se to tada i tamo nije činilo. On se vozio na motoru, ja na biciklu. On je iskakao iza svakog čoška i grma, ja sam mu okretala leđa. On mi je gestikulirao rukama da mu se sviđam, bio slatkoriječiv, ja sam mu odmahivala rukom i govorila mu da je dosadan. Nisam imala plan kuda idem, bezveze sam se vozikala na svom biciklu. Njemu je to vjerovatno značilo da trebam njegovu pomoć, da sam sama i jadna i da će mi on pomoći. Popodne sam otišla do nekog restaća i pojela ručak. Nestala s ceste na sat-dva. Kad sam se vratila na cestu, eto ti opet njega. I tako do kasno popodne. Kako je vrijeme odmicalo on je odlučio prestati gubiti vrijeme. Predlagao je da se malo zabavimo u hotelu, pa je tako nabrajao sve motele, bungalove i guesthousove kojih se mogao sjetiti. Otišao je, izgubio se u uličicama obraslim palmama,kada sam postala bezobrazna i počela mu psovati.

Bus za Anurdhapuru ulovila sam na glavnoj cesti.  Busevi idu jedan za drugim, ne staju na stanici osim ako im ne mahneš ili ako si turist pa se oni sami zaustave ne bi li ti pomogli. Tako sam saznala koji zapravo bus trebam pričekati. Nedugo nakon je došao. Smjestila sam se na jedno od sjedala i dala si priliku promatrati, sabrati se i pomalo uživati u to ludoj vožnji (za 170 kilometara nam je trebalo točno 5 sati). Lankanski bus je životopisan, baš kao i sve tamo. Sjedala su za po troje, nas zapadnjaka bi stalo maksimalno dvoje i još bi nam bilo tjesno. Sva sreća da nemam duge noge, jer i s ovim kratkima nisam znala kuda bih. Muzika trešti iz dva velika zvučnika. Na oltaru koji se nalazi na prednjem dijelu busa tresu se brojalice, umjetno cvijeće i zastavice.  Tu je i selika slika Krishne, Budhe ili Isusa. Nije bitno tko, svatko nam može biti učitelj. Sva vrata u busu su otvorena i nema potreba zatvarati ih. Pokraj vozača, tu je i kondukter koji uvijek pravi reda u busu. Ako nekome treba kakva pomoć , on će uskočiti. Tu me već umor polagano vodi u san, ali kako ćeš spavati u busu? Stalno netko ulazi, izlazi, prolazi, vozać svakih 10 sekundi trubi kao da se pravi važan na cesti, bus se ljulja, trese, zaobilazi pješake, motore, aute…bila bi to prava muka da nije sve tako šareno i veselo.

Već je debelo pao mrak kad smo došli na odredište. Iako mi nije bilo u planu doći po mraku, nisam mogla upravljati vremenom, pa sam sjela na tuk-tuk koji me je odbacio do guesthousa. Napokon dom. Vlažno, po vlazi smrdljivo mjesto, soba s rešetkama i pogledom na betnski zid. To će biti moj dom iduća tri dana. Ma nema veze, bitno da sam došla. Nisam očekivala tako loš smještaj, na Bookingu to ipak malo ljepše izgleda. Nije mi se niti vlasnik baš svidio. Pokušavao je biti frajer ali mu nije išlo. Ali je zato imao prekrasan, iskren osmijeh. Nisam znala da je kišna sezona na sjeveru Sri Lanke baš kad sam ja planirala uživati na suncu, ali su zato ljudi nosili sunce u sebi i na svojim licima.

Iduća tri dana provela sam vozeći se unajmljenom biciklom, pješaćeći po gradu, pričajući s ljudima. Turiste sam izbjegavala. Nisu mi bili interesantni.  Kiše su padale od jutra do mraka, a potom i po noći. Sve se natapalo vodom. Moja najlonska kabanica samo me djelomično štitila od kiše. Zatim sam se pomirila, ili sam mokra od kiše ili od vlage u zraku ili od znoja. Lakše je kad se prestanem boriti protiv onoga što ne mogu promijeniti. Mojim biciklom nisam mogla obići sve hramove u starom dijelu grada jer su neka područja bila poplavljena. Željela sam obići sve, vidjeti sve i svakoga, razgovarati sa svima.

Bivša prijestolnica Anuradhapura je osnovana u blizini svetišta i mjesta gdje je posađena mladica slavnog Bodhi drveta. To je mladica smokve koja je doputovala iz Indijskog mjesta Bodh Gaya, točno s onog mjesta gdje je Buda doživio prosvjetljenje. Kasnije iz sjemena toga drveta uzgojene su i zasađene mladice Bodhi drveta po cijeloj Sri Lanci. Često mi je izgledalo da ne mogu proći sto metara nekog mjesta a da ne ugledam malo svetište ispod još jednog Bodhi drveta. Svugdje ih ima, a kasnije ću biti smještena pokraj jednog takvog svetišta.

Tu se nalazi i najveća stupa ili dagoba na svijetu, Jetavanaramaya dagoba. Veliko svetište kupolastog oblika uzdignuto iznad nekog slavnog pokojnika. Svojom veličinom, promjerom i visinom središnjeg tornja, na ovom mjestu se natječu mnoge dagobe. Ulaznica za stari antički grad iznosi 20 dolara. Ne tako mala cijena obzirom da se većem djelu ruševina ne može niti pristupiti. U hotelu mi je vlasnik pokušao prodati cjelodnevnu vožnju s tuk-tukom po ruševinama za 40 dolara. Kako mi to uopće nije bilo interesantno spustio mi je cijenu na 20 dolara, ali da nikome to ne kažem 🙂 Nije mi trebalo dugo da ga uvjerim da me takvo što uopće ne zanima i da ću si uzeti bicikl i posjetiti i obići ono što budem mogla. Bicikl se pokazao kao jako dobra opcija jer iako nisam mogla do bitnih građevina, mogla sam do poplavljenog područja gdje su se ljudi skupljali, razgovarali, žalili se, kamere lokalne televizije snimale za vijesti.

Mihintale svetište se nalazi 15 kilometara od Anuradhapure. Sjela sam na prazan bus rano ujutro i poput puža gmizali u pravcu Mihintala. Trebalo nam je gotovo sat vremena da stignemo. Vozač je svako malo stao na sred ceste i čekao, i čekao, i čekao putnike koji nisu stizali. Gotovo prazan bus me je dovezao do Mihintale. Obavila sam jedno brzinsko mijenjanje novaca na crno jer tu banke niti mjenjačnice nije bilo. Zatim sam krenula po nešto više od 1800 stepenica, vrlo niskih, do svetišta.  Opet gotovo nikoga na putu. Samo majmuni i pokoja stara duša koja se uputila pomoliti na svetište. Svetište Mihintale je od izuzetne važnosti, jer je na tome mjestu budizam predstavljen stanovnicima otoka. Vjeruje se da korjeni budizma na Šri Lanci kreču baš s ovoga mjesta. Na vrhu brda se nalazi velika stupa, Buda koji sjedi i stijena na koju se može popeti. Pogled je veličanstven, na okolno područje Anuradhapure i đungle. Iz đungle se mogu čuti zvukovi majmuna, papiga i tko znaj još kakvih životinja. Spremala se kiša. Oblaci su se debelo navukli nisko na nebu. Grupa ženskih redovnica obrijanih glava obilazila je svetište i molila se. Njihov smijeh se orio malom udolinom između stupe i stijene.

Iako mi nije prvo solo putovanje i  svašta sam uspjela doživiti putujući sama, opreza nikad dosta. Iako ne volim biti preoprezna, ograničavajući svoju slobodu socijalizacije s lokalnim stanovništvom, zaista ponekad nikad dosta opreza. Tako se ponekad moram lupiti s nečim po glavi od svojih gluposti i neopreza. Dolazeći na Šri Lanku preko Istanbula i Maldiva, čekajući u redu za chekiranje u Istanbulu priđe i jedna ženska. Onako na štiklama, uredna, pristojna, pomalo napirlitana i pita me putujem li samo s jednom torbom. Rekoh joj da, jedan ruksak na leđima i jedna mala torbica koju ću predati. U toj torbi mi je bila sva garderoba, kozmetika i zaliha duhana, punjać za mobitel i ništa više. Kameru, tablet, dokumente i nešto hrane sam imala na leđima. Zaista sam se spakirala sjajno. Uglavnom, upita ženska mene bi li ja bila toliko dobra pa njezinu torbu uzela pod svoju. Ona je gurala kolica s jedno sedam torbi, kaže nosi za djecu poklone. Ne, nisam ja glupa inače ali u tom trenu sam bila ekstra glupa kad sam se sažalila i uzela njezin ruksak. Kad sam došla na šalter, neprimjetno mi je gurnula još jednu torbu. Što reći? Kako sam joj rekla pomoći tako mi je kroz glavu prošla strava koja mi se može dogoditi. Putujemo u Dubai. Da u torbi nađu alkohol, drogu, oružje…tko bi odgovarao za to? Ma gdje mi je samo pamet bila? Kako smo predale torbe odemo zapaliti cigaretu i ugnjavi žena mene s pričama kako je ona iz Azerbejđana, radi i živi u Dubaiju s dvoje djece i dečkom indijcem, a u Istanbul dolazi  opijati se, izlaziti i kupovati. Dobro, mislim si, ajde popušit ćemo cigaretu i razići se. Ona će svoje torbe pokupiti u Dubajiu i sve pet. No, sjetim se ja da ja zapravo u Dubaji uopće ne idem već sam u transferu i da sve torbe na moje ime samo idu iz aviona u avion. Jao, kakav je kaos tada nastao. Ona trči po šalterima, objašnjavamo zašto i kako smo napravile zbrku, ona plaće da nema novaca i da ne može platiti ekstra prtljagu i uspije joj. Na šalteru prebace (nadale smo se) njezine torbe s moga na njezino ime. Ok, sad smo sve riješile i sredile i sad više ne moramo zajedno hodati po aerodromu i pričati o nevažnim stvarima. No da, njoj se ne ostaje samoj, pa će još malo sa mnom provoditi vrijeme ionako imamo još 3 sata do leta! Usput me upoznaje s nekim likom kojeg je ugnjavila na šalteru, ovaj nas zove u stražnju prostoriju gdje možemo pušiti a veli da ima i alkohola. Ona bi išla. Ja bih pobjegla od nje. E sad, njoj nije drago, jer kao najbolje aerodromske prijateljice trebale bi pomagati jedna drugoj. Ma ne, gle stara ja odoh, a ti uživaj s malim.

Sletismo u Dubai. Jutarnje, pustinjsko sunce bode u neispavane oči. Nakon jutarnje toalete, pranja zuba, umivanja, zavezala sam maramu preko očiju i legla na pod u čekaonici. Osjećala sam kako me sama zemlja guta i povlaći prema svojim mračnim dubinama. Kadli odjednom na razglasu čujem svoje ime i hitan poziv za let. Skočim, pogledam na sat, pa nije prošlo 4 sata. Prošlo je jedva 5 minuta, kakav let? Ma sigurno su halucinacije od uzbuđenja, neispavanosti, ludila u glavi. Legnem ponovno i nabijem maramu na oči. Evo ga opet! Opet me zovu. Skočim na noge, pokupim svoj ruksak i otrčim do izlaza. Ne mogu vjerovati da mi se to događa.

A tamo na izlazu baš mene čekaju. Nije let zbog čega me hitno zovu, već zabranjeni predmeti u mojoj torbi zbog kojih neću moći uči na Maldive. Maldivi? Islamska država čiji ne mogu biti građani oni druge vjere. Vlada šerijatski zakon (utemeljen na Kuranskim uputama i zakonima) koji nalaže i smrtonosnu kaznu za pojedine zločine, a krivičnu odgovornost snose svi počevši od desete godine, a u nekim slučajevima poput konzumacije alkolola, bluda i krađe na dobnu granicu od sedam godina! E pa sad ti vidi. Sve ove informacije sam naravno naknadno doznala kada se samo rajske plaže, palme i tirkizno more mogu vidjeti na Googlu.

I sad meni mrak pada na oči. Odmah sam znala, moja torba je izašla van i ona žena ju je pokupila, meni preostaje njezina torba s ilegalnim predmetima. Pa pobogu, tek sam krenula na put! Sto pitanja, zašto baš meni, kako samo mogu biti tako bedasta i slično. Srce mi je lupalo ko ludo, sto na sat, iako nisam za ništa kriva, slobodno bi me mogli uhapsiti samo zato što mi srce iskače iz prsa. Treba čekati, rekli su mi, doći će po mene vozilom pa će me provesti po pisti do torbe. Moju torbu ne smiju otvarati, pa ću sama morati izvaditi ilegalne predmete. „Sjedite i čekajte“ veli teta, a ja bi joj se najradije objesila oko vrata od očaja i plačući molila da me izbavi iz te situacije. Kako sam sjela na stolicu, glava mi je pala na torbu i zaspala sam kao da se apsolutno ništa nije dogodilo.

Nakon tri sata dolazi neki mladac po mene sa svojim malim žutim autićem i sa smješkom na licu i vozi me do hangara s torbama. Tamo se torbe voze po pomičnim trakama, lunapark za torbe. Odvodi me u neki sobičak, kaže mi da sjednem i zatvara vrata. Sjedim tamo tako i gledam torbu koja stoji točno ispred mene. Poznata mi je, ali opet ne vjerujem da je to ona od sinoć. Ona sinoć mi se učinila nekako drugačijom. Ova ima remen za samo jedno rame, a dala bi ruku u vatru da je ona sinoć bila baš kao pravi ruksak za oba ramena. Na stolu pokraj mene mesni sendvić. Na podu gumene papuče. Povješana odjeća po nekim šipkama i policama.

Dolazi opet onaj mladac i dovodi sa sobom tri grdosije, tri mačo frajera, sva trojica tri na dva. Pokazuju na torbu i pitaju dali je to moja torba. Ja mrtva hladna, kažem nije. Oni u čudu otvaraju oči i usta i opet jel to moja torba. Ja opet mrtva hladna da nije. Oni se pogledavaju, nešto si došaptavaju na arapskom kao da ću ih razumiti. Pa opet, dali je to moja torba? Pa čovjeće, nije! E sad se rasprava na arapskom pojača, mašu rukama, vidno ljuti. Uzimaju mi kod i uspoređuju s kodom na torbi. Veli ovaj jedan, pa isti je kod. Rekoh, neka je, ali torba nije moja. Vrte oni torbu, pokazuju mi, očima gestikuliraju, mašu, pjene se jer na engleskom me ne znaju pitati, a tako bi me svašta pitali. Ja ostajem mrtva hladna jer ionako me ta torba ne zanima. Mogu komotno torbu sa svim pripadajućim joj ilegalnim stvarima baciti ravno u koš za smeće.

Kako izbora nisu imali, izađu ona trojca van i mladac me povede natrag u auto. Sad je atmosfera bila puno ležernija. On se smije, pita od kuda sam, zašto tako daleko sama putujem, jesam li udana. Ja se smije, čavrljam, olakšana za jednu ilegalnu, zapetljanu priču, pitam ga kako je raditi na aerodromu. Rastanemo se kod izlaza s piste. Svoju torbu neću vidjeti iduća tri tjedna.

Nakon tjedan dana kišnog dijela Sri Lanke, odlučih promijeniti svoje planove, krenuti u potragu za suncem, pješćanim plažama, morem, palmama i kokosom. Sjela sam na vlak u glavnom gradu Colombu i krenula put juga. Glavni željeznički kolodvor je totalna ludnica. Da pređeš na drugu stranu ceste trebaš se naoružati i vremenom i strpljenjem, kakav sendvić i litra vode svakako dobro dođu. Rijeke ljudi slijevaju se prema i izlijevaju od kolodvora. Za strance postoji poseban šalter koji bez pitanja koji razred  želiš, prodaje karte drugog razreda.  Na samom peronu nećeš fulati, jasno se vidi gdje se okuplja običan puk, a gdje turisti.

Tipičan vlak u koji stane nevjerovatan broj ljudi i kad pomisliš da više niti patuljak ne bi stao u ta kola, eto ti na vratima prodavaća grickalica i različite „fast Sri Lankan food“. Guraju se i svake minute prolaze u nadi da će nešto prodati. Među turistima je loša prodaja, samo rijetki jedu hranu na cesti, no zato je puno bolja prodaja među putnicima trećeg razreda, samo…tamo se zaista ne može proći.

Jedna mi je poznanica pričala o ljudima koji žive na tom čarobnom otoku. Pričala mi je kako je prvih par dana mislila da su svi kolektivno napušeni, no potom ju je zarazila njihova sreća, osmijeh i veselje tako da nije mogla niti misliti. Prve dane svoga boravka na otoku sam izlazila na cestu u potrazi za avanturama. Ljudi su mi mahali, pozdravljali, prilazili, ispitivali. Osjećala sam se kao da su znali da ja tamo trebam doći, kao da znaju da sam se četiri mjeseca pripremala za to putovanje i kao da su me očekivali. Onaj njihov „Oh hello!“ mene je toliko udomaćio u toj zemlji da sam se osjećala kao dio njih, pogledavajući na turiste kao potpune strance. Po povratku u Zagreb sam često prijateljima pričala kako „tamo kod nas u selu“ ili  „mi lokalci“. Njihova otvorenost i toplina te tako snažno obgrle i stisnu kao da te najbolji prijatelj nakon dugo vremena zagrli. Njihova energija i osmijeh polagano ulazi u tvoje pore, otapaju ti krv i otvaraju srce. Često ti se ljudi požale na cesti, a suze nikad ne susprežu.

Pričala mi je teta u trgovini suvenira kako joj je sestra umrla i plakala mi na ramenu. Jedan lik s dredovima ispričao mi je svoju žalosnu životnu priču kako ga je žena ostavila i odvela sina i on je plakao. Jedan mali koji se sa mnom htio silno družiti, ali ja nisam imala strpljenja za njega, također se rasplakao.  Ljudi plaču. Samo tako. Prvi puta te vide, imaju osmjeh od uha do uha, iskreno su oduševljeni tobom, nemaju problem u komunikaciji, pričaju što i kada žele, iskreno ti sve kažu, ne susprežu svoje emocije, kako god da im je, to će ti i pokazati.  Vrlo izravno, bez glume ili oni koji pokušavaju glumiti su toliko loši da brzo odustaju od toga. Otvoriti svoju dušu i svoje srce samo tako nekom neznancu, sada, tu, na cesti. Jako mi se to svidjelo. Odlučila sam vježbati i praksirati se u toj vještini sada kada to mogu, jer znam kad se vratim  u Zagreb neću niti moći pomišljati na tako što. Probala sam više puta zamisliti kako pozdravljam ljude na cesti, kako im se osmjehujem, kako ih nešto ispitujem ili im nešto samo tako pričam. Zamišljala sam i poglede koji bi mi bili upućeni da se tako odlučim ponašati. Kvragu i Zagreb! Želim živjeti na Sri Lanci!

Vlak je pojurio na jug Sri Lanke prema malim mjestima razasutima uz sjajne, pješćane plaže. Svoje selo sam pronašla u blizini Ambalangode, graa poznatog po maskama. Tu sam živila u prekrasnoj kolonijalnoj kući koju je vodila mlada udovica. Kuću su, radi svoje dobrote, dobili njezin muž i ona od jednog imućnog njemca koji se voli svake godine vraćati na otok. Teta mi je za doručak pripremala najfinije debele palačinke s kurkumom, medom i bananom, a za večere kuhala ljute juhe s povrćem i morskim plodovima.

Plaža je bila stotinjak metara udaljena od kuće, no iako sam na njoj provodila dosta vremena, more nije bilo za kupanje, a i boravak na plaži je iziskivao dosta napora. Naime, valovi su jako veliki, a lokalni momci vole sjediti na jednom nasukanom čamcu i vrebati pridošlice. Oni bi vježbali svoj engleski, a i jako im je čudno da se neka turistkinja sama mota po plaži, tako da nikada, ama baš nikada ne bih mogla uživati sama na plaži. Ponekad bih iscrpljena vježbanjem engleskoga i ponavljanjem istih priča desetke puta, osamila se u nekom hotelu na šalici kave ili curryu. U hotelima najčešće konobari ne bi gurali nos u privatne živote svojih gostiju, a engleski ionako vježbaju cijelo vrijeme. Mir mi je pružao i mali hram ispod bodhi drveta koji se nalazio tik uz moju kuću.

Tik do moje kuće se nalazio i veliki teren za igranje pola, nacionalni sport kojeg igra svaki muškarac u zemlji. Već u sedam ujutro, pošto bi završila jednosatna mantra koja je glasno odjekivala iz hrama, dečki u bijelim odorama bi zaigrali polo. Polo se igrao i naovogodišnje jutro, baš kao što su i sve trgovine nesmetano radile kao da nikakva zabava noć prije nije bila. Pa i nije, zapravo malo tko slavi Novu Godinu. Ljudi se više pripremaju na način da čiste svoje kuće, peru svoju odjeću i kupaju se, te nabavljaju sastojke za tradicionalni novogodišnji obrok: rižu na mlijeku (serviranu na listu banane). U mome selu imaju sreću da se na samoj plaži prije par godina otvorio veliki, ekskluzivni hotel koji za novogodišnju noć za svoje goste pripremi veliki vatromet. Stanovnici sela i okolnih mjesta dolaze na plažu pogledati vatromet i potom se razilaze svojim kućama. Nekog većeg slavlja nema, slave uglavnom turisti.

Svoje dane sam provodila upoznavajući ljude, njihove obićaje i kulturu. Ostavila sam djelić svoga srca na Sri Lanci i jednog dana ću se tamo vratiti. Kada mi dosade ozbiljna lica i poslovi, kada mi mentalitet zatvori srce i hladnoća navuće sivilo nad dušu, vratit ću se tamo negdje gdje ljudi imaju najljepše osmijehe…na Sri Lanku.

 Vernesa Šaran