U prvom djelu putopisa Šri Lankom posjetili smo Colombo, Kandy, vidjeli najveći budistički festival, plantaže čajeva. Ovaj put krećemo kroz povijesno središte otoka prema prekrasnim plažama na obalama Indijskog oceana.

5. DAN (1.8. – srijeda) – Povijest i budizam:Matale, Dambulla i Sigiriya

U rano jutro pogledali smo kroz prozor i vidjeli mini kombi, čekao je nas. Cijeli kombi samo za nas dvoje malih, opa, bit će mjesta za ispružit noge, super. Na brzinu smo pojeli doručak, prebacili stvari u kombi i krenuli. Jutarnja vožnja je prekrasna, prolazimo kroz planinski predio zemlje prekriven plantažama čaja, tu i tamo zelenilo razbije neki slap. Vozimo prema sjeveru, promatramo krajolik, pričamo sa vozačem, Perera mu je ime. Naletjeli smo i na nesreću, sudarila se dva tuk-tuka, iako su vozila smiješna, nesreće mogu biti gadne. Promet u Šri Lanki je stvarno kaotičan, bitno je da imate dobru trubu na svom vozilu i onda ste u prednosti. Unatoč nepoštivanju nekih prometnih pravila, nesreće se događaju vrlo rijetko i to su uglavnom ogrebotine vozila.

Nakon vožnje od 4 sata stižemo u Matale, mjestašce gdje se u spilju sakrio budistički hram. Ulaz se naplaćuje 200 rupija (cca 8kn), ramena trebate pokriti i izuti cipele, sve već standardno. U pećinama se nalaze kipovi Bude što u sjedećem što u ležećem položaju, zidovi su prekrasno oslikani, a crteži vrlo dobro očuvani.

Vozimo se dalje, usput nam je vrt začina, ture su besplatne pa ajmo vidjet i to. Naš vozač Perera nam je sredio nekog tipa koji će nas provesti kroz vrt i ispričat nam nešto o biljkama koje tamo rastu. Pa smo tako prvi puta vidjeli kako raste vanilija, papar ili kakaovac. Nakon obilaska sjeli smo za stol prepun krema i raznih preparata za kožu. Ispričao nam je koja biljka se koristi za koju kremu, kako ona djeluje, čak me je namazao nekom za lice i rekao da fotkamo prije i poslije i da ćemo vidjeti promjenu, al promjene niotkuda. Efektno je jedino bilo kad nam je stavio kremu na ruku i kaže vidi čarolije, obriše kremu, a sa njome i dlake sa naših ruku, depilacija for free.

Nastavljamo naš put sa Pererom uz mnogobrojna polja riže, zapravo smo vidjeli više riže nego prošle godine u Kini. Perera nam stoji svaki puta kad poželimo pa makar to bilo usred ceste.

Slijedeća postaja je Dambulla, odnosno Golden temple of Dambulla, koja nam se posebno svidjela, ulaznica 1300 rupija (cca 57kn). Perera nam je kupio vodu, znao je što nas čeka, ali nije htio uzeti novce za tu vodu, hm.

Na ulazu nas je dočekao veliki zlatni Buda, a sa njegove lijeve strane jedan iza drugog prilaze mu budistički svečenici. Ispod zlatnog Bude nalazi se muzej i cijeli ovaj dio nije zanimljiv, za onaj bolji dio trebalo se malo potruditi. Sa desne strane Bude nalaze se stepenice, punooooo stepenica, a vrućeee. Krenuli mi po stepenicama i nema im kraja, a sunce je uključeno na maksimum. Sva sreća pa je jedan dio stepenica okružen drvećem, a tu se skrivaju i majmuni, odnosno ne skrivaju se već šeću među ljudima kao da je to sasvim normalno. E pa nama nije bilo baš normalno, ali zato jako simpatično pa smo proveli neko vrijeme u njihovom društvom, gledali smo kako se izležavaju, češkaju jedan drugog, primjetili smo sličnost sa ljudima. A i mora da imaju neke dobre frizere. 🙂

Kad smo konačno stigli do vrha brda, gdje smo se opet morali izuti i pokriti, standardni već propisi, čekale su nas pećine. Pet pećina unutar brda, svaka od njih bila je hram gdje su živjeli budistički svećenici sa minimalnim kontaktom sa ostatkom svijeta i danas se još uvijek koriste u te svrhe. Različitih veličina, ali sve bogato ukrašene, od mnogobrojnih sjedećih i ležećih statua Bude svih veličina, do oslikanih zidova pećine. Kažu da se u pećinama nalazi 153 statue Bude, 3 statue kraljeva, 4 statue božica i 2 statue hindu bogova Višna i Ganeš. Najveća statua visoka je čak 15 metara. Nešto stvarno prekrasno i neobično.

Na putu dolje opet smo se zadržali kod majmuna koji su nam uspješno pozirali. Nismo im mogli odoljeti kad su bili tako simpatični. Prije puta su nas upozorili na njih da znaju krasti ljudima sve do čega dođu, već smo pomislili da su to samo priče kad smo primjetili kako je jedan od majmuna počeo trčati za klincima koji su nosili cvijeće. Neće vas ozljediti, ali će pokušati doći do hrane koju nosite, a u ovom slučaju to su bili cvijetovi lotusa.

Perera nas vodi dalje, odmaramo u Juicezz, plantaža voća koja ima mali kafić gdje prodaju koktele od svježe iscijeđenog voća, nom nom, jako fino, opet nam Perera platio, hm sad smo već sumnjičavi što mu to znači, samo plati, a na naše negodovanje mahne rukom. Hm.

Za kraj dana ostavili smo si jednu od većih i poznatijih atrakcija Šri Lanke, Sigiriya. Sigiriya je nekada bila kraljevstvo, a kasnije budistički samostan. Danas je od kraljevstva i samostana ostalo jako malo kamenih ostataka građevina, ali zato jedan veliki kameni blok na čijem vrhu su zapravo bili smješteni kralj i kraljica. Cilj nam je bio doći na taj vrh, što se ispostavilo kao najnaporniji dio dana, odnosno cijelog putovanja.

Perera nas je ostavio na jednoj strani i rekao da nas čeka sa druge strane. Ulaznica je 30$.
Na ulazu nam se odmah priključio neki lokalac za kojega smo prvo mislili da će nam pokazati ulaz i ostaviti na miru, ali on je samo išao za nama i pričao i pričao i pričao, kad smo mu rekli da bi dalje nastavili sami, sav se izbezumio pa skoro i naljutio. Krenuo je sa pričom da smo si mi njega kao iznajmili, kao vodiča, da ga moramo platit bla blaaa bla. Rekli smo mu ne hvala i krenuli dalje, a on za nama i dalje priča da kaj će sada, da se mora vraćati bla bla. Dali smo mu nešto sitno love da se ga riješimo i uspjeli smo. Nastavljamo dalje sami. U Dambulli smo putem sretali majmune, a ovdje je sasvim obično da sretneš guštere dva puta veće nego u Hrvatskoj ili čak iguane kako bezbrižno šeću. Fascinantno je kako se životinje bezbrižno šeću među ljudima.

Prije samog kamenog bloka nalaze se ostaci vrta sa nekoliko bazena koji se pune podzemnom vodom i koji su i danas u funkciji. Kako vrt završava tako polako počinje uspon. Stepenice su kamene, stare, neke su oronule i prilično je teško hodat, a ima ih definitivno previše. Na pola puta nalazi se tzv. Mirror Wall, ime je dobio jer je zid bio toliko uglancan da je kralj mogao vidjeti svoj odraz u njemu. Na zidu se danas nalaze svakojake poruke posjetitelja što dokazuje da se puno godina prije redovito dolazilo ovamo, danas je naravno pisanje po zidu zabranjeno. Odmah do zida nalazi se galerija sa erotskim freskama, tu se odjednom stvorila gužva, hm pitamo se zašto ipak, ljudi se dive prethistorijskom Playboyu.

Penjemo se i dalje, a strah od visine se sve više javlja. Dolazimo na ravninu gdje nas čeka još nekoliko stotina stepenica, vrijeme je da malo odmorimo. Sam pogled prema gore povećavao mi je strah od visina na maksimum, ići gore ili ne, dvoumim se. Odlučili smo malo odmoriti, sabrati misli. Primjetili smo sa jedne strane mnogobrojne pčelinjake u kojima se nalaze pčele ubojice, čitali smo o njima kako su i napale neke ljude i nisu preživjeli pa smo odlučili ne riskirati i izazivati ih, uostalom i znakovi postoje kao upozorenje.

Kad smo već tu pa idemo do kraja. Ovdje je nekada bio glavni ulaz u kraljevsku palaču u obliku lava, otuda i ime Lion’s rock, danas su ostale samo goleme šape. Prolazimo između šapa i krećemo, stepenice mi ne djeluju sigurno, jakooo se bojim, ne usudim se pogledati dolje, razmišljam o odustajanju. Razmišljajući o visini i odustajanju samo sam nastavila hodati i hodati iuspjela, stigli smo na vrh. Na vrhu nije ostalo ništa od palače, ali će vam zato pogled oduzeti dah. Sav onaj strah i preznojavanje, isplatilo se.

Sada još samo treba sići dolje, huh, samo polako i hrabro. Preživjeli smo. Na tlu smo.

Nastavljamo šetnju ostatkom kraljevstva, posjećujemo Cobra cave, pećinu u obliku kobre i konačno stižemo do kombija i Perere, žedni i iscrpljeni, ali oduševljeni.

Nemamo rezerviran smještaj, ali smo dogovorili sa Pererom da nam u međuvremeno nađe nešto jeftino za prespavat i uspio je. Jeftino, prelijepo i šrilankasto, Globetrotter guesthouse, nedaleko od Sigiriye. Nekoliko soba koje su raštrkane kao male kućice, skroz jednostavno ali lijepo.

Večera je na otvorenom, na terasi, jedemo piletinu sa povrćem. Na prvi pogled smo razmišljali što je to uopće i da li da to jedemo, sve je bilo crno, ali glad je bila jača i dobro da je bila, jer je bilo preukusno.

Večer je bila prekrasna, tiha i osvježavajuća pa smo odlučili sjedit još malo vani i popit koju pivu. Družili smo se malo sa Pererom, pričao nam je o svojoj zemlji, o ratu koji je konačno završio, o smrtnoj kazni za teške zločine itd. Kad je Perera odlučio krenuti na spavanje pridružili su nam se Krijn i Rina, stariji bračni par iz Nizozemske, backpackeri. Proveli smo nekoliko sati u razgovoru sa njima, bili su izrazito simpatični i jako otvoreni i odvažni za svoje godine, ekstra kul. Pričali su nam o svojim ludim putovanjima i još luđoj djeci. Njihov sin se taj tren nalazio na Baliju sa svojom suprugom i par mjeseca starim sinom, kojeg su nosili na leđima i spavali sa njim u šatoru. Jesam li spomenula da su ekstra kul. A bili su i u Hrvatskoj, rekli da će doći opet. Krijn and Rina, if you’re reading this, we are waiting for you to visit us! 😉

Ubrzo nas je konobar potjerao spavat jer nam je zatvorio šank, nisu naviknuti ostajati dugo budnima. Pod dugo mislim duže od 22-23 sata navečer. Eh, laku noć onda.

6. DAN (2.8. – četvrtak) – još malo povijest pa druženje sa slonovima: Pollonaruwa, Minneriya

Vrijeme je za novu avanturu, ali prije svega doručak. Bez obzira u kojem ste djelu Šri Lanke doručak vam je uglavnom isti, nemate puno na odabir, jaja i marmelada, uz naravno čaj i eventualno neko voće, dovoljno da usrećite želudac i napunite baterije za dalje. Opet smo u društvo životinje, ovaj put vjeverice. Fascinirana sam koliko su životinje pitome i ima ih kamo god da se okreneš.

Na putu prema Pollonaruwi, koju planiramo posjetiti, stajemo uz cestu gdje se bezbrižno šeće otrovni varan. Priča nam Perera da se stalno vraća na ovo mjesto jer ga mladi dečko hrani pa se prilično pripitomio, ali nas upozorava da se ne približavamo jer njegov ugriz može biti smrtonosan.

Stižemo u Pollunaruwu, nekadašnji glavni grad, veliko kraljestvo, ulaznica 30$. Prvo krećemo u muzej gdje je ispričano sve ono što ćemo uskoro vidjeti vani. Hrpa kamenih ostataka, neki zanimljvi, neki baš i ne, sve je razbacano na ogromnoj površini pa nas je Perera veći dio vozio kombijem. Vrućina je bila nenormalna što nam je smanjivalo volju za šetnjom po ostacima kraljevstva. Brzinski smo sve prošli. Mnogobrojne palače, hramovi. Vidjeli smo i jacuzzi kraljice u obliku lotusovog cvijeta. Opet smo sreli majmune.

Ono što nam je bilo prilično zanimljivo su stupe ili tupe. Stupa je građevina u obliku zvona, može biti u različitim veličinama, a u doslovnom prijevodu riječ označava hrpu. Perera nam objašnjava da zapravo nema nikakav smisao odnosno značaj i da je unutra šuplja i da nema ulaz. Kasnije saznajemo da su se nekada koristili kao nadgrobni spomenici, a danas su to samo mjesta strahopoštovanja. Nas je fascinirala veličina, jer su uvijek ogromne, a ljudi se prema njima odnose na isti način kao i hramovima, što znači izuvanje cipela, prekrivanje glave.

U Šri Lanki je poznat kulturni trokut, koji uključuje Sigiriyu, Pollonaruwu i Anuradhapura. U prvotnom planu bila su nam sva tri mjesta, kasnije smo izbacili Anuradhapuru. Zašto? Pa još u Kandyu u razgovoru sa gazdaricom guesthousea pa kasnije sa Pererom odlučili smo da nam je Anuradhapura  predaleko, ceste su loše, izgubit ćemo puno vremena, a tamo je sve isto kao i u Pollonaruwi samo što je veće i ima više stupa. Ono što je zanimljivo tamo posjetiti je najveća stupa Ruwanweli Saya i drvo Bodhi tree. Al tako je uvijek na putovanjima, planovi se prilagođavaju situaciji.

Ostavili smo Pollonaruwu iza sebe, Perera nas vozi do jezera. Jezero je ogromno, ali umjetno, prije mnogo godina napravio ga neki kralj kako bi se navodnjavala polja riže. Pokazao nam Perera ovdje i neku kućerinu gdje navodno na odmor dolaze slavne osobe s druge strane oceana.

U daljnjem planu za ovaj dan imali smo safari, ali pošto smo brzo završili sa Pollonaruwom imali smo vremena pa nam je Perera htio dati da probamo nešto. Stali smo uz cestu, kod gospođe koja je prodavala kuhani kukuruz. Ispostavilo se da je Perera htio da probamo kukuruz ali se nije mogao sjetiti kako se to kaže na engleskom. Iznenadio se kad smo mu rekli da je kukuruzu nešto što kod nas raste bez problema i da smo upoznati sa kuhanim i pečenim oblikom. Ali smo zato odlučili probati kokos, jer eto to kod nas ne raste. Objasnio nam je Perera da oni zapravo piju tzv. kraljevski kokos, koji je izvana crvenkasti, a ne onaj smeđi kao u filmovima. Probali smo taj kraljevski kokos i iskreno nije mi se baš dopao, baš je okus bljutav, ali kaže Perera da on pomaže u hlađenju tijela na ovakvim vrućinama i oni ga često konzumiraju. Probali smo i onaj filmski smeđi kokos, koji ima okus pa naravno da po kokosu. Zadržali smo se tu još jedno vrijeme, popričali sa gospođom. Pričala nam je kako su kupili tu zemlju nakon tsunamija i izgradili kuću. Muž joj se bavi poljoprivredom, kukuruz i riža, a ona na cesti prodaje kuhani kukuruz i kokos. Imaju djecu, školarce. Ispričala nam je kako je zapravo težak život u Šri Lanci. Kako životinje često uništavaju plodove, a i politika se stalno nešto miješa, šire cestu pa samo uzimaju zemljište. Pričala je i kako ju je ugrizla otrovna zmija, kako joj je život visio o konac. Nisu imali auto da je prevezu do bolnice, ali na svu sreću stao im je čovjek na cesti i tako joj spasio život. Dok čuješ ovakve priče ne znaš kako da im pomogneš, a s druge strane si zahvalan za život u našoj Hrvatskoj, kakva je takva je, dobro nam je, priznajmo.

Nastavljamo vožnju do ulaza u nacionalni park Minneriya. Tu nas Perera ostavlja i prepušta drugom vozaču. Mlad dečko, svega 21 godina, zaboravila sam mu ime, nešto na S, e on će nas vozit u džipu na safari. Prvo mu je Perera održao prodiku da mora paziti na nas i da neka ne luduje i ne vozi brzo, da mora stati kod svake životinje koju vidi da je mi fotkamo. Hm, malo ga je uplašio, dečko si valjda mislio pa koga ja to vozim. Ubrzo smo se mi sa njim dogovorili, da ne moramo fotkati baš svaku pticu i da slobodno malo nagazi na gas, bit će zabavnije, odmah mu bilo lakše.

Krenuli smo. Vožnja je bila odlična, vozili smo se kroz džunglu jedno vrijeme, a onda došli na veliko prostranstvo. Ovo je zapravo jezero koje je trenutačno presušilo, ali kada stigne kišna sezona opet će se napuniti vodom. Tu i tamo je još bilo vode i tu su se uglavnom zadržavale razne životinje. Raznovrsne ptice, jato roda, krdo bizona i naravno slonovi. Fascinantno za vidjeti. Bilo je kasno popodne, pravo vrijeme za kupanje slonova. U krdima su se kretali prema vodi kako bi se osvježili. Kad vidiš te ogromne životinje kako bezbrižno prolaze pokraj našeg džipa osjetiš neko strahopoštovanje. A tek obitelj slonova, vidjeti tu brigu za mladunče, kako ga štite. Nevjerojatno. Vožnja je bila baš adrenalinska. Jedino što nismo smjeli je bilo silaziti sa džipa, ali. Pa ne može sve biti savršeno. U jednom trenutku vjetar mi je odnio šešir. Jaoooo. Što sada, krdo bizona nam je u blizini. Lupam ja našem mladom vozaču. Šešir već nismo vidjeli, vjetar ga nosio kao u filmu. Vraćamo se mi po njega, vozač je na brzinu iskočio iz vozila i uzeo mi ga, jeeee. Šešir je tu, možemo nastaviti dalje.

Ovaj naš vozač na S, ispitivao nas je zašto se toliko divimo slonovima, nije mu bilo jasno da mi u Hrvatskoj baš i nemamo prostore kojima bezbrižno šeću slonovi i da ih u cijeloj državi imamo možda jednog u ZOO Maksimir, iako mislim da ni taj više nije živ. To mu je bilo neshvatljivo, kako nemamo slonove!

Na drugom džipu smo sreli Krijina i Rinu, Nizozemce od prošle večeri, dogovorili smo se da se vidimo na pivi navečer.

Kad smo završili svi su džipovi krenuli prema izlazu gdje su ljudi napuštali vozila. Jedino mi nismo, kaže dečko samo nastavite sjediti. Ok, da se zabrinemo ili? Tad se sjetimo, Perera nam je dogovorio da nas vrati u guesthouse, super. Ali! On nas ne vraća u guesthouse već skrećemo opet u džunglu, pravu džunglu, izvan parka. Vozili smo se kroz sela udaljena od glavnih cesta, i tek smo tada vidjeli pravo siromaštvo, gdje ljudi žive doslovno u kolibama ili kućicama od blata. Ali svi su nasmiješeni, svi su nam mahali. Kad vidiš kako žive bude ti ih žao, ali kad vidiš osmijeh i sreću na njihovom licu shvatiš da su zapravo puno sretniji od nekih koji imaju sve.

Nakon još nekih sat vremena vožnje vraćamo se u guesthouse gdje nam je Perera objasnio da je tražio dodatnu vožnju za nas, i da nikome ne pričamo o tome.

Pozdravljamo se sa vozačem, pohvalili smo ga jer nam je stvarno priuštio adrenalinski kraj dana. Oduševljeni smo. Krenuli smo malo prošetat nedaleko od guesthousa i srećemo gospođu Rinu kako se druži sa lokalnim klincima pa se joj pridružujemo. Učila ih je neku Nizozemsku pjesmicu, po melodiji smo shvatili da je to zapravo pjesma Bratec Martin. Klinci su bili preslatki. Čim su nas vidjeli dotrčali su do nas, smijali se, skakali. Obožavaju se fotkat, pozirali su mi kao pravi mali manekeni. Njihove majke su preko ograde sa smješkom sve promatrale. A kad sam izvadila bonbone iz džepova kao da sam im dala zlato. Otrčali su majkama pokazivati, bili su oduševljeni. Kao nagradu za to dobili smo nekoliko pjesmica i plesova. Prekrasan završetak dana, prekrasan cijeli dan.

Vrijeme je za večeru i to tradicionalnu, rice and curry. Za sitne novce dobijete odličnu večeru. Rice and curry tradicionalno je jelo koje se sastoji od riže, naravno, i različitog povrća, mesa itd, kombinacija je uvijek drugačija, sve u nekoliko zdjelica. Naša kombinacija taj dan je bila kuhana riža, zatim u jednoj zdjelici piletina, u drugoj krumpir u nekom odličnom umaku, zatim tri zdjelice povrća kojeg nisam mogla identificirati, nešto slično cikli, gljivama i šparogama, a nije bilo to. Ono što je ”loše” kod ovog  jela je što sve poprilično začine. Koliko to zna biti ljuto pa zamislite si najljuću hranu koju ste jeli pa pomnožite sa barem deset puta jače od toga. Sva sreća pa je vlasnik znao da nismo naviknuti na ljutinu i prilagodio nam je hranu pa je večera bila savršena. Sve jako ukusno, začinjeno taman i u ogromnim količinama, iz jedne porcije se bez brige najedu dvije osobe.

Nakon večere opet je slijedilo pivo sa Nizozemcima. Večeras je u guesthouse stigao Španjolac, i njemu sam zaboravila ime, odnosno moram napisati Bask jer kaže da on nije iz Španjolske već Baskije. Kad je krenula priča shvatili smo koliko smo mi zapravo slabi putnici. Počeo on pričat o svojim putovanjima, mi spomenemo neku zemlju, on bio tamo, zaključili smo da je prošao sve kontinente osim Antarktike, kad kaže on: e da, bio sam i na sjevernom polu, ok, bum, tres, što si ono rekao?!!! Ne znam da li su mi oči ispale ili donja čeljust, ali nismo mu povjerovali. Pomislili smo mulja nas, Nizozemcima je isto bilo nešto čudno, kad izvadi on mobitel i počne vrtit slike, ok, ne mulja nas. Čovječe, svaka čast! Ali našli smo mu zemlju u kojoj nije bio, Hrvatska, aha! Ali kaže on, da baš ovog trena njegovi prijatelji uživaju na plažama našeg nam Jadrana, ali da on nije htio ići, jer kaže činilo mu se dosadno, ali da će jednom navratiti.

Pričali smo satima, konobari nam više nisu znali kako dati do znanja da žele ići spavat, nismo se dali, posljednja nam je noć ovdje moramo je iskoristiti.

7. DAN (3.8. – petak) – noge u zrak na plaži sa razglednica: Trincomalee

Pakiranje. Doručak. Put pod noge. Pozdravljamo se sa Nizozemcima koji kreću prema jugu, pozdravljamo se sa šefom i krećemo dalje. Slijedeći cilj istočna obala Indijskog oceana, Trincomalee.

Vožnja traje oko 4 sata. Prolazimo kroz različite krajolike. Sve više se iscrtava siromaštvo. Sve više ima vojnih baza. Ovdje je nedavno bilo glavno poprište rata, a i tsunami je posjetio ovaj dio zemlje. Neke ceste su zatvorene jer ih još uvijek nisu obnovili pa moramo kružiti, ali konačno stižemo.

Trincomalee je sjedište istočne Šri Lanke, luka na poluotoku vrlo bitna u povijesti, a i sada. Vrlo bitan grad, ovdje se smjestila mornarica i ratno zrakoplovstvo, a bitan je i u turizmu zbog surfanja, ronjenja, prekrasnih plaža, kitova koji često navraćaju.

Opet nemamo smještaj pa nam opet Perera uskače. Vodi nas u hotel Aqua Inn, dogovara nam jeftiniju cijenu (cca 15€/noć). Opraštamo se od Perere, ovdje završava naša avantura sa njim. Prilično smo se vezali, izmjenjujemo kontakte, fotkamo se i pozdravljamo.

Idemo prema sobi, kad ono paf. Bili smo spremni na lošije sobe i sve to, al ovo sad već graniči sa higijenom. Znamo da je ovdje prošao tsunami i rat, ali ovaj hotel je navodno bio obnovljen, a izgleda kao da su ove dvije katastrofe jučer tuda prošle. Ma nije bitno, ionako ne ostajemo dugo. Idemo prema plaži koja je uz sami hotel i koja je prekrasna. Vrijeme je da malo odmorimo. Vrijeme je da i mi jednom dignemo noge u zrak i izležavamo se na plaži. Isprobali smo i ocean, koji je btw skoro pa vrući, ma savršen.

Večerali smo naravno ribu i tako završili ovaj dan.

8. DAN (4.8. – subota) – Trincomalee

Danas ćemo posjetiti centar grada. Hotel nam je smješten na plaži Uppuvelli što je 4-5 km od centra. Idemo lokalnim busem. Sjedamo na prvi koji stiže, a da ide u smjeru centra, kamo točno ide ne znamo, bitno da nas doveze što bliže. Cijena karte je pomalo smiješna, svega par naših lipa. Svi u busu nas gledaju kao da imamo nešto na čelu, prilično smo im egzotični. Silazimo na nekoj od stanica i nastavljamo pješke. Krenuli smo prema rubu poluotoka, Swami Rock, sa ciljem da vidimo hindu hram. Pričala sam već o svakakvim životinjama koje šeću cestom, naviknuli smo se na majmune i iguane i slonove na cesti, ali ovdje toga nema, ovdje ćete se družiti sa kravama i srnama, na ulici, u centru grada, svugdje, a ako im se približite, prije ćete vi pobjeći nego oni.

Prilazi nam neki tip, automatski pomišljamo da će nam nešto prodati, ponuditi ali se ugodno iznenadimo, samo želi pričati. I pričali mi, i opet se čude što u Hrvatskoj nema slonova i zašto ulicom ne šeću srne. Lijepo nas je pozdravio i poželio nam lijep boravak u njegovoj zemlji i stvarno nam ništa nije prodao.

Ulazimo u vojnu bazu Fort Frederick, kroz koju moramo proći, da bi vidjeli hinduistički hram Koneswaram. Do sada smo uglavnom posjećivali budističke hramove pa nas je ovaj hinduistički iznenadio, kao da ste u nekom lunaparku, sve šareno, kipovi i statue kao likovi iz crtića.

Zanimljive su nam bile zabrane prije ulaska u kompleks hrama. Posebno mi je zanimljiva bila da ne smiju ulaziti žene za vrijeme menstruacije, kao i da ne smijete ulaziti ako se konzumirali alkohol ili nevegetarijansku hranu, samo mi nije jasno kako će to provjeriti.

Odmah do hrama nalazi se i lovers leap, litica od 100 metara, gdje su mnogi zaljubljeni odlučili završiti svoj život bacanjem u more. Legenda kaže da je sve započelo sa kćerkom Francine nizozemskog generala, koja se bacila sa litice nakon što ju je odabranik njezinog srca ostavio i otišao u Europu. Francine je preživjela i ubrzo se udala.

Nastavili smo šetnju gradom, kriket je izuzetno popularan sport, igra se na svakom koraku, pa smo malo zastali i pokušali shvatiti pravila igre. Umjesto pive kupujemo si Orange Crush i Necto, wanabee Fanta i Cola, ali niti slično tome, preporučamo.

Diljem grada postavljeni su znakovi za tsunami i evakuacijske rute. Naišli smo i na prvu katoličku crkvu, koja je stvarno lijepo uređena.

Krenuli smo prema željezničkoj stanici da vidimo kada imamo vlak za dalje. Sreli smo jednu stvarno veliku obitelj. Išli su vlakom do aerodroma dočekati sina, brata, unuka, nećaka, kompletno cijela obitelj i bliža rodbina išli su kako bi ga dočekali. Fenomenalno.

Dan smo priveli kraju sa roštiljem na plaži.

9. DAN (5.8. – nedjelja) – zarobljeni na plaži: Trincomalee

Danas su nas preselili u drugu sobu sa izgovorom da se vraća vlasnica i da je naša soba rezervirana za nekog. Hm, preselili su nas u drugu sobu, koja je bila puno bolja od one prije. Kad je stigla vlasnica malo smo se iznenadili jer nije bila lokalka već mlada cura iz Engleske.

Krenuli smo prema željezničkom kolodvoru kako bi rezervirali kartu za noćni vlak prema zapadnoj obali otoka. A na kolodvoru razočaranje. Sve karte su rasprodane, kaže čovjek da smo to trebali danima prije rezervirati. A ništa prenočit ćemo još jednu noć ovdje pa krenuti jutarnjim vlakom.

Vratili smo se na plažu i odlučili još malo izležavat i napunit baterije, al ubrzo nam je dosadilo, nismo mi jedni od onih koji mogu čitav dan ležat na plaži i tako cijeli tjedan. Dosadno nam je, krenuli smo u šetnju uz obalu.

Prošli smo prilično mnogo kilometara, družili se sa lokalcima, našli prekrasne plaže. Kada kažem prekrasne plaže mislim na one koje uvijek gledamo na reklamnim fotografijama ili filmovima. Ono što je bilo najbolje plaže su bile puste, nigdje nikog pa smo se svakih par kilometara osvježili u moru.

Vraćajući se sreli smo ljude koji su odmarali ispred svojih kuća, klinci bi nam pozirali, a stariji samo mahnuli.

Kad smo se vratili već se počelo mračiti, krenuli smo na večeru na plaži nedaleko od hotela i tako završili dan.

Pošto krećemo u rano jutro odlučili smo podmiriti račun sa vlasnicom koja je sto puta ljubaznija od onog tipa koji nas je dočekao prvi dan. Čak nam je dala popust jer smo se morali seliti u drugu sobu.

10. DAN (6.8. – ponedjeljak) – od istoka do zapada: Negombo

Buđenje u rano jutro, ruksaci na leđa i put prema kolodvoru. Smjestili smo se u vlak i krenuli. Moramo proći preko čitavog otoka do zapadne obale, a vlakovi su spori, ovo će potrajati.

Vozimo se drugom klasom, opet prolaze lokalci koji svašta prodaju, ovaj put si i mi nešto kupujemo, gladni smo. Ne znam što smo si to odabrali, neki pohani trokut punjen jajima i hrpom stvari koje nisam mogla identificirati, ali naravno sve jakoooo začinjeno, a još sastrane dodatno dobiješ chili u prahu, ako ti je slučajno premalo ljuto. Od drugog trgovca uzeli smo peciva, koja su djelovala kao obične lepinje da ublažimo ljut okus u ustima. Ananas od trećeg kupca je konačno ugasio požar u ustima.

Stali smo na nekoj stanici, usred ničega, svi su izašli pa izašli i mi. Pitali smo par ljudi što se događa, kažu čekamo drugi vlak, ok čekamo. Čekamo. I dalje čekamo. I evo ga, stiže, konačno. Gužva na stanici, a vlak skoro pa pun, svi se bore za mjesta. Mi odustajemo, vidimo da nemamo šanse, kad nas neki striček poziva i pokazuje nam dva mjesta sa kojih je upravo otjerao neke ljude kako bi mi sjeli, hm mora da se stranci poštuju kao stariji ljudi.

Cijelim putem zabavljali su nas mladi vojnici koji su se vraćali u svoj kamp sa košarkaške tekme i cijelim putem su pjevali, šetali od vagona do vagona i pjevali.

Popodne stižemo u Colombo, sad se još moramo prebaciti do Negomba. Borimo se naći bus, gužva na kolodvoru, stotine buseva, svi nas upućuju negdje i u zadnji čas ulijećemo u bus. Već smo zaboravili kako vole natrpat bus ljudima, ni ribama u konzervi nije ovakva situacija. Negombo je udalje 35km, ali vozili smo se i vozili, činilo se kao danima, jer naravno stojimo iza svakog ugla jer nekoliko ljudi još uvijek može disat u busu, što znači da ima još mjesta. Stižemo kasno popodne. Negombo je gradić na zapadnoj obali otoka, najliberalniji u Šri Lanki, pod velikim utjecajem ostalog dijela svijeta, inače uglavnom ribički grad.

Opet nemamo smještaj, ali nam je Perera zapisao neki guesthouse koji smo jedva dešifrirali iz njegovog rukopisa, ali svaka čast Pereri. Guesthouse SilverSands je bio najjeftiniji do sada, najljepši do sada i na samoj obali mora.

Jako smo umorni pa smo odlučili večerati i odmoriti se. Za večeru rice and curry pa da vidimo njihovu kombinaciju: kozice, nepoznato mi povrće, wannabee čips i riža naravno. Ova kombinacija je bila prilično ljuta, nikako da se naviknem na to.

11. DAN (7.8. – utorak) – ribičija to je život pravi: Negombo

Danas je vrijeme za istraživanje Negomba. Krenuli smo od Dutch fort, nekadašnje portugalske utvrde, kasnije nizozemske, danas zatvora. Mora da smo došli u vrijeme posjeta jer se mnogo ljudi okupilo oko ulaza u zatvor. Nastavljamo prema tržnici riba na samoj obali, kako se ribe izvlače iz mora tako se odmah i prodaju. Čak smo i pomogli u izvlačenju mreža. Zanimljive su bile scene sušenja ribe, ali miris nas je tjerao odande.

Vidi se veliki utjecaj Nizozemaca, grad je išaran kanalima kao i u Amsterdamu. Razlika od Amsterdama je što Negombom odiše siromaštvo. Razlika od ostatka Šri Lanke što gradom odiše katolicizam, a vidi se i puno veći utjecaj zapadnog svijeta. Kad smo klincima dali bonbone kao i do sada ovi su reagirali na malo drugačiji način umjesto osmjeha i poze za fotkanje dobili smo pitanje: A nemaš novac da nam daš?

Popodne smo odlučili provesti na plaži, ali smo primjetili da se nitko ne kupa, hm. Pitali smo ljude kažu da nije sezona zbog struje i valova. Ok odustajemo od kupanja i čekamo zalazak sunca. Predivno.

Vrijeme je za večeru, cijene su vrlo pristupačne pa se odlučujemo za malo bolji obrok pečeni rak i kozice, nom nom.

Dan smo završili izlaskom u obližnji pubu, malo zabave, malo alkohola, ali malo 🙂 ostavili autogram na zidu i krenuli spavat.

12./13. DAN (8/9.8. – srijeda/četvrtak) – time to go home: Negombo/Dubai

Buđenje prije 6 sati u jutro, nadobudni smo. Krećemo u grad kako bi vidjeli brodice koje se vraćaju iz ribolova i naravno da vidimo njihov ulov. A ulov je veličanstven, morski psi, raže i ostale nemani iz mora. Najsvježija riba za koju se bore uglavnom kuhari raznih hotela i restorana.

Koliki utjecaj ovdje ima katolicizam primjetili smo po crkvama koje se nalaze skoro pa u svakoj ulici, ako nema crkve onda je barem neka statua Isusa ili Marije. A primjetili smo i u našem guesthouseu gdje je u glavnom hodniku bio maleni oltar posvećen Mariji.

Danas smo ignorirali one opomene u vezi struje i valova i bacili se u more. Voda na istočnoj obali otoka je bila nekoliko stupnjeva toplija nego naš Jadran kad je ljeti na maksimumu, ali sa ove strane otoka, ovdje je voda toplija barem duplo. Struja je prilično jaka, uđeš na jednom mjestu, a izađeš nekoliko kilometara dalje. Valovi su ogromni što nas je zapravo privuklu, adrenalin na maksimum.

A kad smo sjeli na plažu primjetili smo da nas okružuju psi i guraju njuške u pijesak koji je prepun rupica. I tad smo ih ugledali, plaža je bila prepuna malih račića, bezopasnih i simpatičnih, stalno su provjeravali što ima izvan pijeska, pa bi ih psi ili voda natjerali da se opet sakriju.

Noćas krećemo doma, aerodrom se nalazi 10 kilometara od grada. Dogovorili smo se sa jednim vozačem tuk-tuka da nas pokupi u guesthousu. Vožnja do aerodroma bila je pitanje života i smrti. Tjerao je trokolicu do maksimuma, razmišljali smo da li ćemo se zabiti u neki auto, prevrnuti ili ispasti van, ali preživjeli smo.

Našoj avanturi tu nije kraj, još smo daleko od doma. Ne žele nam checkirati torbe za sve letove, pokušavamo im objasniti da presjedamo u Dubaiju za koji nemamo vizu i da si nećemo moći podići torbe kako bi ih ponovno checkirali, žena nam pokušava nekako pomoći, ali tada dolazi njezin nadređeni koji bez razmišljanje odgovara sa ne može, nek se snađemo tamo.

FlyDubai vozi nas do Dubaija, i čim slijećemo krećemo u rješavanje problema sa torbama. Zapravo nije problem samo sa torbama, slijetjeli smo na jedan terminal, a slijedeći avion ide sa drugog terminala koji nisu međusobno povezani, što znači da trebamo izaći iz zgrade, što znači da nam treba viza. E pa nedamo 100€.

Krenuli smo prema informacijama, zbunjeno nas gledaju i šalju u ured Merhabe. Njima je sve jasno, piše nešto, lupa neke žigove, ništa nam ne objašnjava već nas šalje u imigracijski ured. E tamo nam konačno objašnjavaju. Prebacit će nas na odgovarajući terminal, gdje ćemo se morati chekirati na posebnom šalteru, a oni će nam torbe onda prebaciti. Ok, sigurni smo da torbe više nećemo vidjeti, ali bitno da mi možemo na avion.

Na terminalu dva čekamo slijedeći avion cijeli dan, sva sreća što je ovo Dubai i što je terminal veliki kao tri zagrebačka aerodroma pa ti ne može biti dosadno. Što sam napisala, tri zagrebački, ispričavam se, htjela sam reći trideset tri.

Dva sata prije leta tražimo onaj posebni šalter, opet nešto pišu, tipkaju, pričaju međusobno i kaže ne može. Moramo platiti prijenos torbi. Pa opet nešto piše, tipka i kaže sve ok, ne morate platiti. Huh. Još uvijek ne zamo da li ćemo vidjeti torbe.

Kratak let do Dohe pa onda malo duži let do Beča. Sva sreća što je QatarAirways super kul aviokompanija koja ti nudi pregršt filmova, serija, igrica, odlične hrane, let ti prođe začas.

Stigli smo u Beč, kontinent dobar, ali još daleko od doma. Bus imamo tek navečer pa smo proveli dan u šetnji Bečom i naravno uz kobasice na trgu.

I na kraju što reći. Šri Lanka je zemlja koju bi definitivno preporučili. Siromaštvo vlada diljem cijele zemlje, a ljudi su stalno nasmiješeni i preljubazni, što će vas potaknut na razmišljanje i možda promijenite neka svoja uvjerenja, nerealne želje, prihvatit što imate i počnete uživati u životu.

Zemlja je prekrasna, krajolik, netaknuta priroda, a životinje, eh o njima sam puno pričala, krave, srne, slonovi, iguane, majmuni svi oni bezbrižno šeću gradom, treba se priviknuti, ali definitivno simpatično za vidjeti.

Životu Šri Lanki je prilično jeftin, od prijevoza, smještaja, hrane pa ćete potrošiti puno manje nego na našem Jadranu, a vidjeti i doživjeti puno više.

Više fotografija možete pogledati u galeriji: Dambulla&Sigiriya, Polonaruwa, Trincomalee.