Snježana i Onni riješili su svu papirologiju u Hrvatskoj i krenuli prema Frankfurtu gdje će na avion za Meksiko. Kako se Onni proveo u avionu sa ostalim putnicima pročitajmo u nastavku.
Utorak jutro, vlak za Frankfurt čeka na peronu. A čeka nas i 13ero-satna vožnja. Ovo će za Onnija biti dobra priprema za jednako dugu vožnju u avionu.
Zanimljivo kako je kondukter, dok ja Alan gurao moju ogromnu kutiju s biciklom prema vagonu, imao nešto protiv toga. Oboje smo ga odlučili ignorirati i bez zaustavljanja ubacivati kutiju u vlak, dobacivši mu samo da imam kartu za bicikl. Ne znam kako je samo on, od svih drugih konduktera koji su se izmijenili na tom vlaku tokom dana, jedini imao nešto protiv, a budimo realni, taj vlak najmanje vremena prolazi kroz Hrvatsku.Na granici sa Slovenijom zajeb. U cijeloj strci oko sređivanja papira za Meksiko, nije mi palo na pamet da bi mi EU mogla biti problem. Ali je. Tokom ljeta, provela sam tamo 4,5 mjeseca, od dozvoljena 3. Što znači – moram se vratiti u Hrvatsku. Ali to mi nije bila prihvatljiva opcija, pa sam se bacila u uvjeravanje policajca da me mora pustiti. Dobro što sam imala sve one papire kod sebe za uvjeravanje Meksikanaca da me puste u Meksiko. Nakon 10-15 minuta i međusobnog konzultiranja svih policajaca na vlaku, dogovorili su se da me puštaju. Nekako je prevagnulo to što sam rekla da se ne vraćam barem dvije godine.
U Frankfurtu me dočekao Bela, CSer koji je probiciklirao Kinu. Rentao je auto kako bi me mogao pokupiti, ali došavši do auta shvatili smo da moja kutija s bicom ne može nikako stati u njega. Odmah do kolodvora je hostel, pa sam odlučila tamo ostaviti bicikl, po cijenu 20€ koliko dođe jedno noćenje.
Dani u Frankfurtu su bili mirni i opuštajući. Nakon ludnice u Zagrebu, konačno mir. Nije bilo više ničega što moram rješavati, samo čekati let za par dana. Onni i ja smo šetali uz Majnu, razgledavali, fotkali, družili se sa Belom kad nije radio.. U gradu su bile u tijeku pripreme i postavljanje štandova za Advent, što je doprinijelo njegovoj magičnosti.
U petak večer sam se pozdravila sa Belom i otišla spavati u hostel, kad sam već platila tu jednu noć treba ju i iskoristiti. Plus bit će mi lakše ujutro uzeti bicikl i krenuti vlakom do aerodroma.
Jedini problem je bio što su psi zabranjeni u hostelu, a to je značilo švercanje Onnija 🙂 To i ne bi bilo tako teško da sam sama u sobi, ali bila sam u zajedničkoj spavaonici sa 10ak drugih ljudi.
Ipak, ako želiš varati, budi što ležerniji, jel tak? Još prijepodne sam uzela ključ, donijela kofer sa stvarima i onda na spavanje došla oko 22h, kada je već noć i više manje su djelatnici recepcije zaokupljeni drugim gostima, pa ni ne gledaju kamere (ako ih uopće ikada i gledaju). Dobra stvar je bila i ta što je bio petak kada nikoga nema u sobi do jutra.
Ipak, bilo je zanimljivo gledati ljude kako ulaze u sobu tokom noći i šokiraju se kad vide Onnija kako leži uz moj krevet 🙂
Probudila sam se u 5h i prvo iznijela sve stvari u prizemlje, a onda otišla po dečka na recepciji da mi da bicikl. Sigurna sam da je u tom trenu shvatio da je i Onni spavao u hostelu, ali nije to ničime pokazao.
Vjerojatno vam ne trebam reći da bicikl nisam dobila tako lako, jel da? U toj ogromnoj staroj zgradi, koja ima pet katova nad zemljom i barem tri pod zemljom, tip nije mogao naći bicikl. Minute su prolazile. Ja sam se sjela na stepenice i gledala ga kako trčaka gore dolje.
Da li sam bila u panici? Ne. Još na početku puta sam riješila pitanje što bih napravila ako mi netko ukrade bicikl, a kad već u glavi imaš opciju B, onda nema razloga za paniku. Jedino što sam pokušavala prevrtiti u glavi je bilo koje su mi još sve stvari osim bicikla u toj kutiji, tj pokušala sam procijeniti eventualnu štetu 🙂
Nakon pola sata, tip sa recepcije je uspio probuditi nekog drugog tipa koji je od nekuda donio bicikl. Imavši na hrpi sve stvari, shvatila sam da će prenošenje toga do aerodroma biti prava avantura.
No, imala sam sreću. Tik pred kolodvorom, naletila sam na dvoje mladih koji su mi priskočili u pomoć. Oni su taman onako polu mamurni – polu iscrpljeni išli sa noćnog izlaska. Dobro je bilo i to što sam dan ranije ispitala s kojeg perona mi kreće vlak i gdje je lift do njega. Onnica je inače kukavica i boji se pokretnih stuba, pa za njega uvijek moram tražiti lift.
Dobro je bilo što je jedan od njih išao na isti vlak, pa mi je pomogao skroz do aerodroma. Tamo sam pak ugrabila neka kolica i uz savladavanje sitnijih prepreka došla do šaltera za check-in. Službenik je bio ljubazan, ali prvi put se sreo sa situacijom da veliki pas ide u avion, bez kaveza, bez ičega, pa čak i kad sam mu dala potvrdu od aviokompanije u kojoj to dopuštaju, ipak je rekao ne. No ni taj put se nisam uzrujala, već mu rekla da nazove nadležne.
Pet minuta poslije bila sam checkirana i krenula sam dalje na sigurnosnu provjeru. To smo prošli bez problema. I oni su prvi puta vidjeli takvog psa i svi su ga morali doći vidjeti. U avionu smo bili smješteni u Premium ekonomsku klasu, kako bi imali više mjesta, no iskreno, nisam primjetila ništa više mjesta od inače. Do mene je sjedila neka fina starija gospođa Francuskinja, koja je morala 13 sati trpiti Onnija pod nogama. Zauzvrat sam ju, nakon slijetanja, uspjela opaliti Onnijevom brnjicom po sred face dok sam stavljala ruksak na leđa. Uuups 🙂
A u avionu su opet svi redom bili iznenađeni Onnijevom prisutnošću. Ipak, najsmješnija mi je bila stjuardesa koja mi je prišla odmah na početku i vrlo polako i glasno, kao da se obraća nekoj mentalno zaostaloj osobi, me upitala: – Ar juuuu ooo keeeej?- Došla sam u napast da joj odgovorim jednakim odugovlačećim tonom – Jeees aaaaj eeem – čisto kako bi se onda ta glup-gluplji igra možda nastavila tokom cijelog leta. Ali eto, pametniji popušta. A i nije joj za zamjeriti, i ona se prvi put našla u toj situaciji. Zapravo je zanimljivo kad pomislim kako smo svi mi u avionu bili magično povezani i u isto vrijeme se našli u identičnoj situaciji po prvi puta u životu – u vožnji avionom s Onnijem 🙂
A za sve one koje zanima kako je on to podnio – cijeli let je ležao i spavao i pokušavao od mene i susjeda nažicati komadić naših obroka. No, uzlijetanje i slijetanje mu je bilo poprilično teško. Tresao se je ko šiba na vodi i stvarno ne znam kako to podnesu peseki u cargu. Ovdje sam ga bar ja imala priliku zagrliti i maziti dok te turbulencije ne prođu.
Po izlasku iz aviona, našli smo se u redu za imigracijski šalter. U isto vrijeme je sletio i let iz Kanade, pa opet novo isčuđavanje i divljenje Onniju. Iako su mi rekli da ću imati problema sa ulaskom u Meksiko samo sa jednosmjernom kartom, i da se dobro pripremim, nitko me ništa nije pitao. Lupili su žig i poslali me dalje u ured za životinje. Mogu samo reći da sam bila oduševljena ljubaznošću apsolutno svih ljudi tamo. Nosili su me kao kap vode na dlanu i sve se sredilo bez ikakvih problema.
Iskreno, nisam očekivala da će Meksikanci toliko obožavati Onnija, ali čak i sad dok ovo pišem, dva tjedna nakon dolaska u Cancun, znam da ću kad večeras izađem van s njim, opet pobrati brdo komplimenata na njegov račun.
Na aerodromu su me dočekali Luis, moj host i Trisha, curka iz Amerike koja će mi se pridružiti na bicikliranju do Argentine. Ona je početkom listopada krenula na put biciklom sa svojom pesicom Ceibom, ali tokom puta Ceiba se razboljela, pa ju je Trisha nakon puno unutarnje borbe i preispitivanja što napraviti, ipak poslala kod roditelja na farmu, a ona je nastavila sama, tj s nama.
I sigurna sam da će joj Onnijeva prisutnost znatno olakšati razdvojenost od njene Ceibe 🙂
I sigurna sam da će joj Onnijeva prisutnost znatno olakšati razdvojenost od njene Ceibe 🙂
Snježana Frketić (Happiness around the world)
