Nakon odlaska iz Cancuna, mnoge nove stvari su bile pred nama. Opet na biciklu, opet na cesti, opet slobodni. No, ovaj put ne posve sami. Trisha nam se pridružila i time me stavila na test suživota i kooperacije s nekim. A nisam baš najbolja u tome, da budem iskrena.

Prva postaja je bila Merida, grad za koji su «svi» rekli da je lijep i da ga moramo posjetiti. Do tamo nas je čekalo 4-5 dana bicikliranja. Oni isti «svi» su rekli i da Meksikanci opasno voze i da su meksičke ceste loše. E pa ni jedno nije točno. Ceste su bile savršene. Sve brze ceste imaju široku bočnu zaustavnu traku po kojoj komotno vozimo jedna pokraj druge. A sve lokalne ceste su poluprazne i jednako uščuvane i dobre. Opasnu vožnju na tim cestama nisam primijetila niti sam se ikada osjetila ugroženom. Zaobilazili su nas u širokom luku i posve smireno.

Na putu do Meride puno smo naučile. Npr. naučile smo značenje riječ «agriar».Vozeći po suncu, potreba za osvježenjem je konstantna. U jednom malom selu smo stale napuniti vodu kod jedne kuće. Preko puta je bila kuća s stablom naranče, puno plodova. Odlučile smo upitati vlasnika da uberemo par komada, i kada je to odobrio, Trisha se poput malog majmunčića popela na vrh i dobacivala mi naranče. Žena je stalno govorila «naranja agriar», ali nismo se obazirale. Spoznaja da smo trebale, dogodila se kad smo ih tu večer probale i kad je grozan opori okus zatitrao na našim nepcima. Ja sam bila za opciju da napravimo sok, no Trisha je došla na ideju da napravimo sok i onda u njemu skuhamo rižu. 

Naučile smo da nam je najveći i najopasniji neprijatelj – policija. Dan prije Meride stigle smo do Chichen Itze, već oko 10h ujutro.

Chichen Itza je bio veliki predkolumbovski gra Maya, koji je od 10. do 15. stoljeća bio glavni grad plemena Itza, na Yucatanu.

Njegovi kameni spomenici prikazuju 1.000 godina kulture Maya. Prilikom seobe toltečkih ratničkih plemena s meksičkih visoravni na jug u 10. stoljeću, Tolteci su okupirali Chichen Itzu. Zamijenili su dobroćudna božanstva Maya sa svojim krvoločnim bogovima, uveli ljudska žrtvovanja i prisilili majstore Maya da obnove grad prema toltečkom poimanju.

Izvidile smo kako funkcionira pregled karata, izvidile smo da li se negdje može preskočiti ograda, izvidile smo ima li zaštitara. U svemu tome saznale smo i da je svaki dan, zadnjih sat vremena pred zatvaranje (16h-17h), ulaz besplatan. I to za sve, ne samo Meksikance! (kod svih turističkih atrakcija su uvijek posebne cijene i posebna pravila za Meksikance i za strance).

Trebale smo čekati cca 6h. Što ti je to kad imaš cijelu vječnost pred sobom. Sjele smo na pod i kartale (tnx Igranje.org). U međuvremenu su nam prilazili mnogi ljudi, ispitivali nas tko smo i kamo idemo i svi se redom čudili kad bi čuli odgovor.

Jedan čovjek nam je prišao, bez riječi pružio dvije boce hladne vode i otišao. Jedan turistički vodič nam je sredio besplatni ručak u hotelu, i bome smo s guštom birale jela sa švedskog stola.

Obitelj iz Gvatemale nam je dala kontakt da im se obavezno javimo kad stignemo tamo.

Oko 13h prišao nam je policajac. Još ujutro smo pričale s njim, a sad je došao pitati kako to da smo još uvijek tu. Ispričale smo da čekamo slobodan upad jer nemamo love za karte, a on je pokazao da pričekamo i nestao. Nakon par minuta se pojavio i rekao da ga slijedimo. Onni je morao ostati sa biciklima. Uveo nas je u kompleks mimo ulaza, kroz šumarak. Slijedile smo ga kroz to žbunje da bi tik prije izlaza pred piramide, zastao i počeo me moliti da ga ostavim samog sa Trishom. Stvarno je bilo bizarno gledati ga kako me moli, dok otvara novčanik i pruža novce. Gleda mene i mene moli za seks sa Trishom, a nju niti pita niti gleda, kao da je ona neka stvar oko koje se cjenkamo.

Trajalo je to navlačenje par minuta, mi uporno odbijajući i govoreći da idemo natrag van, on moleći i izvlačeći sve više novčanica. Na kraju je ipak shvatio da nećemo popustiti pa se ispričao i rekao da možemo dalje prema piramidama.

Ušle smo, okinule par slika i izletjele van bojeći se da taj manijak ne napravi nešto našim biciklima i najviše od svega Onniju. Sve možemo zamijeniti i nabaviti i kupiti ponovno, ali Onni je nezamijenjiv!

Naučile smo da se više nikada ne smijemo naći u situaciji da netko ima moć nad nama. Jedno je kad se boriš protiv «obične» osobe, civila, drugo je kad se boriš protiv službene osobe. Imale smo sreću što nije bio ni loš ni zao, već samo napaljen. Ali da je htio, mogao nam je napraviti mnogo problema. Mogao je reći da nas je uhvatio u neovlaštenom ulasku. Tko bi nam povjerovao? Ipak smo bile tamo gdje ne smijemo, bez ulaznice.

Sa policijskim šovinizmom smo se srele još par puta kad bi prelazile sigurnosne check pointove između provincija ili ulasku/izlasku iz grada, i zbog toga smo policiju počele izbjegavati u velikom luku i muka nam je svaki put kad dolazimo na novi check point.

Na putu do Meride prošle smo kroz mnoga mala sela i gradiće. Sela su prekrasna. S užitkom bi prolazile kroz njih, stale kupiti kruh ili vodu. Jedan od lijepih gradova je Izamal. Ogromna crkva obojena u žuto, zanimljiv park i centar grada i kuglica sladoleda za 3 pesosa (cca 1,20kn)! Neću ni reći koliko kuglica sam pojela 😀

Čisto za usporedbu, u Ciudad del Carmen, gradu koji je bogat zbog naftne industrije, tri kuglice sladoleda su 37 pesosa, što je ogromna razlika naspram 15 pesosa u Izamal.

U Meridu smo stigle u nedjelju navečer, odbiciklirajući taj dan 150km. Tamo nas je čekao Luis, prijatelj od mog hosta Gaspara iz Cancuna. Dok smo stajale pred katedralom u centru i čekale da dođe po nas, prilazila nam je hrpa ljudi, slikali su se sa Onnijem, sa nama. Ma svaki put ista priča, ali svaki put se i jednako čudim. Nekad sam ja bila ta koja se slikala sa «slavnim» osobama, tražila autograme, a sad se ljudi žele slikati sa mnom. Nekad imam osjećaj da me gledaju kao da sam neki heroj, ili možda neki vanzemaljac 🙂 Ali ja sam kao i oni, kao i svi vi, samo čovjek koji živi svoj život, slijedi neki svoj Put. I dalje imam iste osjećaje, iste strahove, iste «temeljne» snove.

Par dana u Meridi sa Luisom su bili odlični. Puni smijeha i zabave. Ali jadan Luis s nas dvije! Prvi dan je izašao ranije s posla, drugi dan je zakasnio na posao, treći dan je javio na posao da je bolestan 🙂

Merida kao grad nas nije oduševila. Ne znam, možda nam je promaklo nešto, ali tu ljepotu o kojoj «svi» pričaju mi nismo ni našle ni vidjele.

Naučile smo da u Meksiku ponekad treba lagati. Kad god nas okruži hrpa ljudi, bilo djeca bilo odrasli, uvijek nas ispituju tri stvari: odakle idemo, kamo idemo i koliko košta bicikl/pas?

Ponekad treba reći da idemo u nekom drugom pravcu. Npr, išle smo iz Cancuna u Meridu, ali dobro je reći da idemo iz Meride u Cancun. No, samo ako osjećamo da nas to ispituje neka osoba koja nam se ne čini pouzdanom. Navodeći krivi, suprotni smjer, sprječavamo mogućnost da nas netko sačeka na cesti i opljačka.

Na pitanje koliko nešto košta, uvijek odgovaramo da ne znamo jer je to bio poklon. Pas je poklon, bicikl je poklon, ruksak je poklon, sve je poklon. Kako nekome tko živi sa 1000 pesosa (400tinjak kn) reći da smo za bicikl dale 15000 pesosa?

U Meksiku, ako putuješ, znači da imaš novaca. Za njih mi smo bogati turisti. Oni ne vide da i ja živim sa 1000 pesosa i da se mučim sa otplatom kredita i da živim iz dana u dan. Prosječni Meksikanac radi i samo radi, putuje unutar Meksika većinom zbog posla, a ako i ima želju za putovanjem to je većinom u SAD. Većina njih niti nema želju ići van Meksika, a na pitanje da li žele doći u Europu obično govore ne.

Naš odlazak iz Meride je vjerojatno donio olakšanje Luisu 🙂 Jadnik se je napokon mogao naspavati i koristiti svoj krevet. Naime, mi smo spavale u njegovom krevetu, a on se jadnik patio na visećoj mreži 🙂

Što je je, Meksikanci su «đentlmeni» 🙂 Sasvim im je prirođeno otvarati vrata automobila ženama, ili npr. kod prelaženja preko ceste, stati na onu stranu s koje nailaze automobili čak i ako su dotada hodali sa druge strane. I nije to nešto o čemu svjesno razmišljaju, to je jednostavno automatika i način na koji su odgojeni.

Nakon Meride, sljedeća postaja je bio Ciudad del Carmen, grad u kojem živi Oscar, čovjek koji mi je donirao prikolicu. Do tamo opet 5 dana bicikliranja. Na ovoj dionici smo nastojale ne eksperimentirati previše sa hranom – riža u gorkom narančinom soku, a-a! Cesta nas je opet vodila kroz prekrasna sela i većim dijelom uz obalu.

Dan prije Badnjaka, predvečer, stale smo na jednoj plaži okupati se i kampirati. ( Kao što sam već rekla, noć pada u 18h, pa obično već u 19h spavamo. Jedan dan, dan kad smo krenule iz Meride, spavale smo već u 16h 🙂 I nismo se budile do jutra! Dani u Meridi su uzeli danak i nama, ne samo Luisu 🙂 )

Taj dan na plaži smo isto zaspale rano, da bi nas oko 21h probudio neki frajer koji je došao do našeg šatora i gnjavio nas. «Jel vam hladno? Gle kako lijepe zvijezde i mjesec.»

Naučile smo da trebamo naučiti proste riječi na španjolskom. Za sada, još uvijek, i Trisha i ja nabadamo sa španjolskim. Ja mogu razumijeti većinu konverzacije, ali kad trebam nešto reći nemam pojma. Trisha je isto tu negdje, možda malo manje razumije, ali zato malo više priča. No ni jedna ni druga ne znamo kako odje.. nekoga i pritom još zvučati ljuto.

Kad smo ipak uspjele izignorirati frajera, otišao je do svog auta i počeo puštati glasnu muziku. Ne znam što je više presudilo, to što je muzika bila glasna ili to što je vrtio hitove poput DJ Bobe, no nakon pola sata nam je puk’o film pa smo počele pakirati stvari i krenule biciklirati i tražiti novo mjesto za spavanje.

Bicikliranje po noći je zapravo bilo posve ugodno. Prazna cesta, ugodno svježe, milina. Biciklirale smo do ponoći, a onda se srušile spavati na drugoj plaži, gdje nas je tik prije 6h ujutro probudio policijski reflektor.

Taj dan nismo baš predaleko stigle, samo do neke sljedeće plaže gdje smo se kupale i drijemale i odmarale. Iako smo znale da nam to ljenčarenje ostavlja više od 100km za sutra kad trebamo stići u Cd del Carmen, nikako se nismo mogle natjerati na bicikliranje.

Ipak, oko 16h smo krenule dalje i opet nastavile biciklirati po noći. Osjećale smo se odmorno nakon cjelodnevnog izležavanja, a i stvarno smo htjele imati što manje km za sljedeći dan.

Buđenje na božićno jutro na plaži, napokon bez ikakvih ometanja, je bio dobrodošao poklon. Veselile smo se i dolasku kod Oscara. Putem smo zamišljale kuću na plaži o kojoj nam je pričao, udobni krevet, topli tuš i pun stol fine božićne hrane.

Ne znam na kojoj temperaturi ste vi proveli Božić, ali mi smo se pržile. Otvorena cesta bez imalo hlada i lagani povjetarac zbog kojeg sam izgorila još više. Na kraju dana sam imala onaj blesavi obris naočala na svojoj faci i izgledala sam ko pečenka, spremna da se posluži na blagdanskom stolu!

Naučile smo, i utvrdile još jednom, da se velika očekivanja ne ispune baš svaki put. Došavši do Oscara dočekao nas je hladni tuš – hladna i ljuta dobrodošlica njegove žene, nema kreveta već pod u nekoj sobi koja im služi kao skladište, nema bogate trpeze, a ni toplog tuša. Bar ne za nas. Sigurna sam da je u toj ogromnoj kući postojala gostinjska soba, ali ne za dvije cure koje su upravo došle provevši prethodnih pet dana biciklirajući.

No nema veze, svejedno smo imale sve što nam treba, pa možda čak i malo više od žene koja je naizgled imala sve, sav sjaj i bogatstvo, ali nije imala ljubav svog muža niti dobrotu u svom srcu, a bome niti naše poštovanje, već samo sažaljenje.

Snježana Frketić (Happiness around the world)