Nakon što sam prošle godine vidjela Atlantik sa obale Sjeverne Amerike, bila sam znatiželjna što me čeka sa europske strane. Put od Bordeauxa do Lacanau je bio odličan, cca 60km duga biciklistička staza, ravna, asfaltirana, kroz borove šumice.

Oko 19h navečer stižemo na odredište i dok bicikliram prema plaži (k vragu, hoću vidjet to more!) u susret nam idu stotine biciklista! Prizor za koji mi je žao što ga nisam uspjela zabilježiti videom. Horde i horde biciklista, a svaki drugi bicikl ima prikolicu za djecu. Tim više mi je bilo zanimljivo vidjeti njihove izraze lica kad bi shvatili da u mojoj prikolici nije dijete, nego pas! 🙂

Tu noć smo prespavali u boriku, neposredno iza policijske postaje. Toneći u san razmišljala sam koliko sam zapravo postala opuštenija, pa čak i bezobrazna, sa svojim divljim kampiranjem. Zanimljivo je kako su se neke društvene norme ili društveno zabranjena ponašanja, u jednom trenutku jednostavno prestale odnositi na mene. Barem sam si ja to tako smislila u glavi 🙂

Drugi dan smo krenuli sjeverno uz obalu. Nisam mogla ne primjetiti razliku između Azurne obale i obale Atlantika. Azurna – gužva, automobili, nema biciklističkih staza, strka, panika. Atlantik – gužva, ali opuštena, ležerna, svi bicikliraju, biciklističke staze vode na sve strane, ceste su prazne, nema automobila.

Cilj je bio doći u Le Verdon i od tamo uzeti brod preko estuarija Garonne do Royana. Iako sam uspjela doći taman na zadnji večernji brod, ipak odlučujem ostati preko noći u Le Verdonu i kampirati, što i radim neposredno uz luku pod lampom u parku između dva parkirana kampera – sigurna sam da su i oni tamo bili na divlje! 🙂

Ranojutarnja vožnja brodom preko Garonne i evo nas u Royanu. Po dobrom starom običaju, odlazim u turistički ured po karte i da se spojim na Internet, pritom si puneći baterije na svoj tehnologiji koju vučem sa sobom. Stvarno, nekad se pogubim u svim kablovima i koji mi je za što: jedan za mobitel, jedan za hard disc, jedan za Mobilisis navigacijski uređaj, jedan za GPS koji niti ne koristim, jedan za fotoaparat… Di su vremena kad se putovalo samo sa kompasom? (kojeg btw isto imam negdje u bisagama 😀 )

Ovaj turistički ured mi nije bio od prevelike pomoći. Ok, dobila sam neke karte, i da, mogla sam pristupiti internetu, da sam imala pune baterije. A kako nisam, pristup internetu je ostao samo san. Džabe im lijepi internet salon koji nude, kad su im sve utičnice prelijepljene debelim selotejpom sa natpisom Zabranjeno korištenje utičnica! Svašta!

No, već i vrapci na grani znaju da mi je tvrdoglavost jedna od izraženijih karakteristika. Napunit ću si baterije kak god i di god! I tako se pogodilo da je odabrano mjesto bio supermarket u koji sam stala na opskrbu namirnicama.

Iza jedne vitrine sa kolačima (nema se para za kupovinu tog luksuza, ali uvijek moram baciti pogled što se nudi) bila je slobodna utičnica, baš za moj HTC 🙂

Procijenila sam da nema opasnosti da ga netko vidi i ukrade, pa sam otišla kupovati. Nisam od onih koji u šopingu provode sate i sate, obično sam gotova u par minuta, pogotovo sad kad se nema para. Već imam ustaljeni izbor namirnica koje kupujem – kruh, sir, voće, povrće, kraj. Nekad se počastim jogurtom ili kakvom čajnom kobasicom (zna se naći cca 300g za 1,20 eura 🙂 ), a nekad i Onnija počastim mesnom konzervom (inače jede suhu hranu koju kupujem svaki tjedan jednom vreću od 4kg ).

Kad sam došla do vitrine da uzmem mobitel, nije ga bilo. Ukraden? Naravno ne, već ga je uzela teta sa info pulta. Kad sam prišla pultu i pitala za mobitel, teta se odlučila praviti da me ne razumije. Osobno mislim da bi i afrička plemena koja nikada nisu vidjela mobitel shvatila o čem se radi kad napraviš univerzalni svjetski pokret stavljanja ruke koju si slozio u oblik slušalice na uho.

Zauzvrat ja sam se odlučila pravit da ne razumijem tetu kad mi je istom univerzalnom gestikulacijom objašnjavala da to što sam napravila nije u redu. ( Teta nije imala prilike pročitati ovaj blog i moju lagodnost prema društveno zabranjenom ponašanju. 🙂  Plus, sve što nije zabranjeno je dozvoljeno, a ja nigdje nisam vidjela zabranu punjenja mobitela u supermarketu 😀 Al taj ljudski mozak uvijek izracionalizira situaciju kako bi se osjećali bolje, jel da? 🙂 )

Kako god, mobitel je bio pripunjen, a ja sam nastavila put prema Rochefortu. Put do tamo je vodio uz plažu, pa kroz listopadnu šumicu, pa kroz polja. Zanimljivo kako sam u jednom danu prošla kroz tri različita krajolika, svaki prekrasan na svoj način. I Onni i ja smo disali punim plućima.

U jednom trenutku vožnje, već pred kraj dana, shvatim da Onni trči kraj mene i ispred mene. Frajer je u ovih nekoliko tjedana moje vožnje, a njegovog trčanja, uz kanale i rijeke, stekao toliku kondiciju da je sad bez problema držao korak uz bicikl. Za razliku od prvih dana na Canalu du Midi gdje je trčao iza mene, pa nakon nekog vremena još više iza mene, nakon čega bi morali stati i odmarati dok on ne dođe k sebi 🙂

U Rochefortu smo ostali jednu noć kod ljubazne Anik koja je oplovila cijeli svijet, a onda se zaljubila u Rochefort i ostala živjeti u njemu.

Sljedeći dan cilj je bio La Rochelle. Tu sam htjela ostati dva dana i napokon se okupati u Atlantiku, što još nisam iako sam biciklirala uz njega već par dana. Razlog je taj što, ako želim na plažu, moram bicikl ostaviti jaaako daleko. Plaže su velike, sa ogromnom dinom i dubokim pijeskom što mi onemogućava prilaz biciklom (par puta sam, još na Azurnoj obali, morala gurati bic kroz pijesak, i to puno tanji od ovog,  i nije bilo lako, niiiijeee 🙂 ). Uglavnom, ostavljanje bica jako daleko ne dolazi u obzir, to je svima jasno, zar ne? 🙂

Kad sam stigla predvečer u La Rochelle, još uvijek nisam imala kauč. Ispalo je da je taj grad prava mala turistička destinacija, di se kaučevi razgrabe puno unaprijed. Ali, tako je lako biti kul i fleksibilan kad je ljeto i kad je sunce i toplo, pa sam jednostavno odlučila razgledati grad i onda negdje kampirati. Ipak, u zadnji čas me zove Loic, jedan od CS-era, da ima kauč za mene! Juhuhu!

A imao ja i garažu za moj bic i vrt za Onnija i wi fi i vešmašinu i sebe – ugodno, zanimljivo, iskreno i prijateljsko sebe. Loic je probiciklirao od Vancouvera do Paname, tamo uzeo avion do Madrida i iz Madrida biciklirao do Nice. A u glavi mu se roje planovi o sljedećem putu u Južnu Ameriku. Nije nemoguće da se možda opet sretnemo tamo!

Tog dana cilj mi je bio La Roche sur Yon. Vozila sam cesticama kroz mala naselja, i u Luconu, na pola puta od La Rochea, stajem u turistički ured po nove karte (svaki ured ima karte za svoju pokrajinu/regiju, a Lucon je bio prvi grad u novoj regiji). Tamo saznajem da postoji bic staza uz obalu sve do Nantesa. Spoznaja da imam mogućnost još malo biciklirati uz Atlantik, umjesto po cestama, toliko mi je zamutila um da nisam ni proučila kartu kak se spada nego sam pohlepno krenula u smjeru te bic staze.

Nakon nekih 30ak km, kad mi je lagani povjetarac prozračio mozak (možda bi se to dogodilo ranije da sam imala onaj vjetar iz Marseillea 😀 ), shvatila sam da sam vozila u polukrivom smjeru (umjesto sjeverno, ili bar sjeverozapadno, ja sam vozila jugozapadno). Rezultat je bio taj da sam u 23h stigla u Les Sables-d’Olonne (naravno da sam imala i probušenu gumu koju mi se nije dalo krpati pa sam ju svako malo morala nadopumpavati), potpuno iscrpljena sjela na sred travnatog kružnog toka i večerala, a potom krenula u potragu za mjestom za kampiranje.  I pronašla ga uz jezero gdje je drugi dan ujutro nastala ova prekrasna slika Onnija dok upija zrake sunca. Inače, ovaj grad, iako sam samo prošla kroz njega, me se jako dojmio. To je velika luka, izgleda impresivno, sa jako puno turista, punim restoranima uz rivu, živom glazbom..

Drugi dan sam morala doći u Nantes pošto-poto. Opet ona moja tvrdoglavost. Naravno, zbog jučerašnjeg polulutanja znala sam da me čeka krvav posao. Poslije doručka, popravljam gumu i pozdravljam se sa bic stazom uz Atlantik – ako želim doći do Nantesa još taj dan nema mi druge nego kratiti put po cestama. Srećom, do Nantesa vodi puno cesta, od autoceste do malih lokalnih, a ja odabirem neku malo prometnu i po njoj brzo stižem pred Nantes. Čak sam i sam ulazak u Nantes uspjela odraditi relativno lako i bezbolno, pronašavši pravi put i biciklističku stazu.

Snježana Frketić (Happiness around the world)