Snježana i Onni su ostali sami, nakon što ih je u prošlom postu Petra napustila, nastavljaju svoj put Italijom i uspješno stižu do Francuske.
Ova pjesma više nije moj đir, o ne ne. Bicikliram, upoznajem nove krajeve i ljude, imam svog pesonju kraj sebe, vrijeme je super, kupam se u toplom moru, spavam na plažama pod zvijezdama.. eh, sad sam otišla predaleko. Tako to biva kad pišeš blog sa zaostatkom :/
Pa vratimo se onda natrag u Italiju, u doba kad je Petra otišla i ostavila nas same.Nakon što sam joj odmahala na kolodvoru, vratila sam se po bic i stvari i krenula svojim putem. Nisam baš imala točan plan, samo ideju da želim ići prema Genovi. Okvirno sam odredila da bi za taj dan Pavia bila odredište pa sam počela okretati pedale u tom smjeru. Pedale su se vrtile, a ja sam bila tužna i sjetna i u mislima vrtila gdje smo sve bile i što smo sve radile. Teško je kad se navikneš na ljude, kad ti prirastu srcu, a Petra i ja smo dijelile dobro i zlo 0-24h 18 dana. Plus da ne kažem koliko je bilo lakše što je ona cijelo vrijeme išla u shoping i riješila me muke stajanja u redu na blagajni 😀
Taj dan nisam došla do Pavie. Negdje sam krivo skrenula, pa sam sukladno tome odabrala novi smjer kojim ću doći u Genovu. Kako je super kad imaš više izbora 🙂
Predvečer stajem kraj jednog restorana uz cestu da napunim zalihe vode. (Još negdje od Verone je jako vruće, temperature su visoke i bicikliramo samo ujutro i navečer, preko dana spavamo u nekom parku u debelom hladu.) Vlasnik restorana je ujedno i vlasnik dva psa. Vidjevši Onnija donio mu je pun tanjur tjestenine bolonjez. E pa super, moj pas gušta u pašti, a ja kruh, Zdenka sir i voda! A dobro, neka je tako. Bitno da je Onni ok, ja sam ionako tokom zadnje dvije godine prežaljivanja prekida s dečkom (ogromnim količinama čokolade i slatkog) stvorila dovoljno zaliha da me drže pa i cijeli put 🙂
Tih dana je novac bio veći problem. Raspoloživa svota se smanjivala, smišljala sam kako zaraditi, ali neko zadovoljavajuće rješenje se nije naziralo, a u džepu stotinjak kuna. No, ljudi kao da osjete kad si u potrebi. Npr, drugi dan sam stala u jednoj maloj voćari uz cestu i uz jednu naranču, jednu breskvu i jednu jabuku, prodavač mi je dao i dinju gratis. U baru nekog shoping centra sam punila vodu, a konobar je izvukao još pola litre hladne vode iz frižidera i dao mi. Sitnice, ali znače.
Trećeg dana solo puta i ujedno dan prije ulaska u Genovu, biciklirala sam po prelijepom kraju. Zapravo, sve do tada vozila sam po ravnom terenu, ali da bi došla do Genove, morala sam se prevaliti preko brda, što znači, bit će uspona 🙂Ali uspon je bio čaroban. Jedna cesta, skoro prazna, s desne strane dotiče brdo, a s lijeve je provalija. Doduše u toj provaliji se nalazi pruga i do nje autocesta, što stvara popriličnu buku. Otkrila sam to tokom noći dok sam pokušavala spavati uz cestu. To je bio jedini problem – nije bilo raspoloživog mjesta za kampiranje i kad sam naišla na mini livadu uz cestu , odmah sam ju iskoristila.
Sljedeći dan, nenaspavana od buke vlaka i autoceste, krećem u finalni proboj do Genove. Do tada je uspon bio blag, ali znala sam da me u jednom trenu čeka hard core. No bila sam spremna! 🙂 Ali nisam bila spremna da ću na usponu imati i policijsku pratnju. Da, da, neki plavac u autu me pratio cijelim putem uspona, tj vozio je polako ispred mene, ko neki security. Priznajem, bilo je frustrirajuće. Ne volim da me netko gleda dok umirem i ispuštam dušu, sigurno me razumijete 🙂 Kad je vidio da ću uspjeti, ubrzao je, pričekao me na vrhu i mahnuo mi. A onda me opet prešišao na silasku, sačekao malo niže i opet mahnuo 🙂
Ulazak u Genovu je bio kaotičan. Nakon 4 dana prirode, malih cesta i spavanja vani, evo me u gradu, i to kakvom! Ok, sad znam da je promet bio takav zato jer sam se spustila u zapadni industrijski dio grada. Genova je jako dugačak grad. Na zapadu industrija, u sredini historijski centar i na istoku rezidencijalni dio sa plažama.
Kako sve ove prethodne dane nisam imala Internet, nisam imala ni kauč u Genovi, pa sam pokušala naći nešto u zadnji čas. Međutim sati su prolazili, nitko se nije javljao i predvečer, već luda od čekanja, odlučila sam jednostavno potražiti neki park i spavati tamo.
Zujeći po ulicama, totalno pokislog lica i s nelagodom jer nemam gdje, prilaze mi dva dečka: -Hej jesi ti ona sa CS što traži smještaj?- Bili su to Alessandro i Roberto, dva lokalna CSera. Iznijela sam im svoju situaciju i pokušali su pomoći. Nazvali su sve, čitaj jedina dva, hostele u gradu, no oni nisu primali pse. Onda su gruntali di bi i što bi sa mnom, pa su odlučili odvesti me do jednog skvota gdje se navodno uvijek može prespavati.
Čekala sam neko vrijeme pred skvotom, čitajući knjigu, dok netko ne dođe. Skvot je inače bivši fakultet, sada od grada prepušten grupi mladih ljudi koji tamo organiziraju razna događanja, koncerete, filmske projekcije i slično.
Kroz neko vrijeme pojavilo se nekoliko mladih ljudi, srednjoškolaca, i oni mi nažalost nisu mogli pomoći, nisu imali dovoljno ovlasti da me puste da tamo spavam.
I tako sam se opet zaputila u centar. Bilo je već kasno, oko 22h i ja sam bila potpuno iscrpljena. Četiri dana vožnje i kampiranja, nenaspavanost i uspon taj dan, učinili su svoje i potpuno mi oduzeli energiju.
Genova je grad koji nema puno zelenila. Parkovi su na istočnoj strani, a to mi je bilo predaleko. Plus, tek sam došla u grad, nisam imala pojma kako izgleda, bio mi je nepoznat.
Došavši opet na glavni trg po x-ti put taj dan, odlučila sam jednostavno spavati tamo. Ima ogromna fontana, okružena zidićem na kojem uvijek sjedi hrpa ljudi, pa sam našla svoje mjesto, stavila karimat i zavukla se u vreću, kaj sad, ako policija dođe rješavat ću to u toku.
U početku sam se hrvala sam nekim dosadnjakovićem koji mi je prišao. Naravno da mi je htio ponuditi smještaj u zamjenu za moje društvo. No, nakon nekog vremena je odustao, a ja sam napokon sklopila oči.
Oko 1h netko me budi. Bio je to Roberto, onaj isti dečko od ranije te večeri.
– Hej, što radiš tu? Zar nisi u skvotu?
Nakon što sam mu sve ispričala, ponudio mi je da spavam kod njega. Skromno je rekao kako je stan nov, još ga uređuje pa je poluprazan, ali ima garažu za bic i ima kauč u jednoj sobi. Uzimam!
Inače, taj dan je bila subota i kako prvi dojam Genove nije bio dobar, imala sam snažan poriv tokom tog dana da samo produžim dalje, no, morala sam ostati u Genovi do ponedjeljka jer sam trebala preuzeti pošiljku u pošti.
Kako sam na put krenula bez svog mobitela (pametnjakovićka), rekla sam Alanu (ako napišem mom najboljem prijatelju, to ne zvuči dovoljno, jer jednostavno on je moje sve) da mi ga pošalje u Genovu.
Kretavši na put mislila sam kako će mi laptop biti dovoljan da organiziram smještaj, da sve dogovorim i slično, međutim, free wi fi u Italiji nula bodova. Većinu vremena sam morala ići na net u knjižnice, gdje si ograničen na sat vremena, a to proleti za čas. Odgovoriti na mailove i FB poruke, uploadati slike, staviti obavijest na FB stranicu… Iskrene isprike svima koji su slali mailove i poruke podrške i onda se načekali na odgovor, ali davala sam stvarno sve od sebe!
Uglavnom, morala sam čekati ponedjeljak, a kod Roberta je bilo supeeer. Stan mrak! Na dvije etaže, zadnja je krovna i puca pogled na grad. Dok sam se tuširala, Roberto mi je u kuhinji poslagao cijelo brdo voća i potom zaželio laku noć. Uf koji dan i koja događanja!
Drugi dan, idemo u obilazak grada, ovog centralnog historijskog dijela. Roberto je pravi vodič, sve mi objašnjava, priča povijest i prenosi mi svoju ljubav prema tom gradu. Putovao je i putuje, ali ne želi živjeti nigdje drugdje nego u Genovi. Popodne on mora na neki svoj dogovor, a ja ostajem u stanu, pisati blog i većinom spavati 🙂
Dogovorili smo se da ćemo se naći navečer na istom onom trgu, doći će i Alessandro, pa ćemo otići na večeru i pogledati utakmicu Italija-Engleska.
Dok sam sjedila na stepenicama muzeja i čekala ga, prilazi mi jedan mladi par, Steffen i Ping, kako bi pomazili Onnija. Počinjemo razgovor o tome tko smo i što smo i oni me spontano pozivaju da dođem sutra kod njih na par dana. Oni su u istočnom dijelu, a ja prihvaćam jer stvarno želim na plažu napokon 🙂
Večera je bila super, pizza, ugodno čavrljanje, gledanje Roberta kako proživljava agoniju dok se izvode penali, pa šetnja gradom i gledanje jednog tango natjecanja (Alessandro pleše i obožava tango i razmišlja da otvori svoju školu).
Ujutro krećem u poštu po svoj mobitel. Teta na šalteru ne priča engleski, naravno, kao ni bilo koji drugi talijan ako ćemo pravo. Ja i talijanski? Pa sad, razumijem ga zahvaljujući mojoj mami koja je bila fan Čarolije, ali pričati talijanski je već druga stvar. Dok je Petra bila tu, ona je bila zadužena za komunikaciju, a sad nje više nema.
Nema druge, hvatam se u koštac sa teškim zadatkom i mješavinom talijanskog, engleskog, hrvatskog i španjolskog objašnjavam gđi na pultu što trebam. Guram joj osobnu u ruku da provjeri da li je stiglo što na moje ime, nažalost ništa. Doći ću opet sutra, a sad pravac istok.
Steffen je taman imao slobodan dan. Inače radi za Siemens, a u Italiju je došao raditi zbog ljubavi prema Ping koja je tu na PhD. Kad smo smjestili stvari u stan i obavili početno upoznavanje, spakirali smo ruksake i otišli na malo planinarenje na brdašce iznad stana. Bilo je super za Onnija, bilo je predivno za mene penjati se i gledati more i Genovu na dlanu, i bilo je ugodno u Steffenovom društvu. S nekim ljudima se jednostavno kužite od početka, a s njim je bilo lako, puno je putovao, znao je kroz što prolazim i pričao mi je da i on želi opet na put, samo mora izorganizirati sve da može ujedno i raditi svoj posao dok putuje.
Kod njih sam ostala do subote. Ili bih trebala reći kod njega, jer taman što sam ja došla, Ping se iselila. Njihova veza je prolazila kroz krizu i meni nije bilo nimalo lako biti usred svega toga. No, u Genovi sam definitivno napunila sve baterije i bila spremna za dalje. Mobitel – izgubljen u talijanskoj pošti. Lucky me.
Sljedeća postaja – Varigotti. Sada iz Genove ću uz obalu ići do Francuske. Veselim se tome jer ću biti uz plaže i more, bit će lako za bicikliranje. Vrućine su i dalje nesnosne, ali je puno lakše sada uz more, nego u unutrašnjosti Italije gdje nije bilo ni daška vjetra.
Moj host Alessandro ima pizzeriju u Varigottiju. Mlad dečko, preko ljeta radi, preko zime putuje. Stan mu je još nekih 15km od Varigottija, u malom mjestašcu Calice Ligure. (Uf koja vožnja je bila do tamo. Navečer, oko 1h u noći, kad je zatvorio pizzeriju, njegova mama, koja isto radi s njim u pizzeriji, skuterom je išla ispred mene i pokazivala mi put 🙂 ). Ostala sam s njima još jedan dan, kupala se i odmarala, a onda krenula dalje prema Imperiji.
Imperija je bila napokon grad koji mi se svidio, tj svidjele su mi se plaže. Do tada, sve plaže su bile pješčane, krcate turistima, i bez ikakvog hlada. Samim time nisam ni išla na njih jer prvi i osnovni kriterij je da mora biti hlada za Onnija.
Imperija je imala kombinaciju pješčanih i stjenovitih plaža i hlad. Host mi je bio Giovanni, stariji gospodin. Dočekao me i pripremio večeru, ali to je više-manje bilo to što sam vidjela od njega. Drugi dan ga nije bilo cijeli dan, i vratio se kad sam ja već spavala, a treći dan sam ja otišla prije nego se probudio.
Svejedno, i to je imalo svojih prednosti. Imala sam mir i vrijeme i prostor da u miru operem stvari, prozujam gradom i jednostavno uživam u konforu bez nekog posebnog ustručavanja.
Taj dan sam i poslala upit HTC Hrvatska za sponzorstvo. Savršeno jasno mi je bilo da bez mobitela, navigacije i komunikacije će biti apsolutno teško putovati i ne mogu opisati koliko me obradovalo kada su mi isti dan, skoro pa i istu minutu odgovorili da prihvaćaju i da mi šalju mobitel poštom! Jeeeeee!!!!
Imperija je bila moja zadnja postaja u Italiji. 3.6. sam krenula na put, a 3.7. sam bila zadnji dan u Italiji. Mjesec dana puta je iza mene.
Što sam naučila? Svašta. Naučila sam da su naranče i dinje savršeno voće za osvježiti se na putu. Naučila sam da se jedan trokutić Zdenka sira može razmazati na bar tri šnite kruha. Naučila sam da je Onni moja velika radost (ok to sam znala i prije), ali ujedno i smrtna opasnost na cesti.
Italija, zemlja u kojoj su ljudi bili ludi za Onnijem, mazili ga i pazili, brinuli o njemu više nego o meni. 🙂
A razmišljanja? O ljubavi su prestala. Možda zbog nesretne ljubavi Steffena i Ping, ali više zato jer me svaki novi kilometar hranio i liječio. Svaki novi kilometar sam bila dalje od onoga što je ostalo iza mene i srce je izbacivalo gluposti iz njega kako bi napravilo mjesta za nove, bolje stvari koje me čekaju, možda već u Francuskoj!
Snježana Frketić (Happiness around the world)
