Kad smo Kim (Koreanac kojeg sam srela tik pred ulazak u RH) i ja došli na granicu dočekala me topla dobrodošlica našeg carinika. Posprdnim tonom je rekao (pogledavši Onnija): Ti si TO vozila van? Kretenu, TO ima više mozga od tebe! Voljela bih da imam više hrabrosti reći te stvari u facu, ali jbg, uvijek sam kod graničnih kontrola pizda i samo se smješkam. Ne volim kontrole, stalno si mislim da će otkriti “nešto” u tim svojim bazama podataka (psihološki uopće ne pomaže što sam završila kriminalistiku i što zapravo znam što se vidi u tim bazama). Ne volim big brothere, ne volim nadzore, ne volim što više ne znam di me sve ne snimaju, oš na ulici, oš u dućanu, sigurnosne kamere, komunalne kamere, pa jebote, di je nestala sloboda kretanja i sloboda – života?

Ljubav Kima i mene nije dugo trajala. On je skrenuo prema Varaždinu, a ja prema Koprivnici. Nakon 4,5 mjeseca kampiranja i spavanja po svakakvim mjestima – od skvotova, šuma, plaža, parkova, do gostinjskih soba – u Koprivnici me, zahvaljujući Bojanu, čekao besplatan smještaj u Hotelu Zlatan! Bojan mi je dane u Koprivnici učinio krajnje ugodnima, plus, osjećala sam se kao VIP 🙂 Pogotovo kad sam još dobila i besplatno šišanje u  Frizerskom studiu Špica!

Glavni razlog skretanja sa moje rute za Aziju je bio doček Petra Rikića. Bilo je lijepo napokon osobno upoznati tog hrabrog mladića koji se je već sa 18 godina puta puta otisnuo na put oko svijeta i koji sada sa 22 godine raspolaže sa slideshow-om sjećanja na kojem mu svi mi možemo zavidjeti.

Nakon bajkovitih dana u Koprivnici, čekao me povratak u Zagreb i kod staraca u Duga Resu. Od jutra sam nestrpljivo cupkala čekajući da Alan dođe po mene i da ga napokon vidim. My precious!

A činilo se tako jednostavno. Trebala sam obaviti samo dvije stvari:

Povratak u Hrvatsku je bio stvarno grozan. Ne želim reći da je vani med i mlijeko. Uopće se ne mogu smatrati dovoljno kompetentnom da o tome pišem, jer u nijednoj državi se nisam zadržala dovoljno dugo da bih vidjela kako ona stvarno funkcionira.

Ali, u tih par mjeseci vani sam zaboravila koliko zapravo Hrvatska loše funkcionira. Zaboravila sam da je Hrvatska crna rupa koja ti isisa baš svu pozitivnu energiju koju imaš. Svaku ideju, svaku slamčicu spasa za koju se držiš ti polome.

Ma kad se sjetim samo kako je Petra u Sloveniji dobila besplatno mijenjanje gume, a ja sam dobila besplatan kompletan servis bicikla u Francuskoj. Plus još nebrojene usluge od ljudi. A onda dođem u Zagreb u Keindl sport i frajer mi naplati 20kn što mi je skinuo pedale sa bica. I koliko god on imao pravo to naplatiti, svejedno se razočaraš. Vani bi ljudi s guštom pomogli i poželjeli sve najbolje i sreću u nastavku puta. Ovdje je frajer bio nadrkan jer je izgubio minutu na moje pedale!
Dok ljudima vani nije bitno tko si, već im je jedino bitno to što radiš, i po tome te ili cijene ili ne, u Hrvatskoj nikoga ne zanimaš ako nisi netko kome se mogu ulizati u guzicu.

Kupovina karte se pokazala kao mukotrpan posao. Naravno, jako je jednostavno kada putuješ solo i sa malim ruksakom na leđima. Ali, jako je komplicirano kada putuješ sa psom i biciklom i prikolicom i prtljagom.

U glavi mi se vrtilo od kombinacija, a sve kombinacije su se vrtile oko toga kako srediti da Onni ide sa mnom u kabinu. Nakon tisuću poslanih mailova, i 999 odbijenih zahtjeva, u trenu kad sam već počela istraživati prekoatlantsko putovanje brodom, jedan je ipak upalio. Condor, kompanija za koju nikad nisam čula, odobrio je Onniju besplatan let u kabini. Ma čak smo i sa ekonomske klase prebačeni na premium ekonomsku!

Inače, za sve vlasnike pasa, evo ukratko što sam sve saznala. Općenito pravilo prijevoza pasa u avionu je da mali psi mogu u kabinu, a veliki moraju u cargo. S tim da neke kompanije ne žele prevoziti životinje u cargu, a postoji i zabrana prijevoza životinja u cargu tokom zime, zbog niskih temperatura. Znači, prije puta dobro pročitati pravila kompanije o prijevozu životinja na njihovim letovima!

Ak već stavljate psa u cargo, kavez morate kupiti sami i jako je skup. Ne možete ga rentati od kompanije jer se njima to ne da čistiti. U kabinu mogu ići službeni psi. To priznaju sve američke i europske kompanije. Američke priznaju još i Emotional support animals. Europske ne. Bar nisu dok ja to nisam progurala sa Onnijem 😀

Brodovi, ovi prekoatlantski, isto nisu skloni prijevozu pasa, jer ni njima se ne da čistiti pseće zapišavanje. Osim Queen Mary broda koji vozi iz UK u USA. Oni imaju posebni dio gdje su smješteni psi, imaju čovjeka koji ih hrani i šeće i imaju poseban dio broda za pseće pišanje i kakanje. No, nama Hrvatima taj brod nije sjajan jer, em kreće iz UK za koji nam trebaju svakakvi papiri za uvoz psa, em ide u USA za koju nam treba viza. A svi znamo koliko je nehumana procedura za dobivanje US vize, čak i samo tranzitne!

Srećom, Condor je pokleknuo pred mojim zahtjevom i mogla sam kupiti avio kartu na relaciji Frankfurt – Cancun. Cijena moje karte 3400kn. Onni besplatno. Bicikl 75€. Prikolica ostaje doma jer trošak od 180€ za njen prijevoz ne želim platiti. Do Frankfurta vlakom. Cijena za mene 50€, za Onnija 85€. Bicikl 38kn.

Prvi dopis avio kompanijama poslan 16.10., Condor odobrio let 6.11. Vrijeme rješavanja 3 tjedna.
I kad smo već kod kupovine avio karata, čemu točno služe ove turističke agencije? Čast iznimkama, ali zar je u redu ako pošalješ mail jednoj agenciji poput Aviokarte.com.hr, a oni na tvoj upit, nakon početne kvazi zainteresiranosti, shvativši da je kompliciraniji od uobičajenih, odgovore sa: Poštovana, U kabinu može ići samo pas koji prati slijepe, gluhe ili paraplegičare tj koji je posebno treniran za takve svrhe. Svi letovi i cijene dostupni su vam za pregled na našim web stranicama www.aviokarte.com.hr. Jel tako teško raditi svoj posao i zapravo se potruditi oko kupca? Jel tako teško raditi svoj posao i zapravo ga znati raditi? Mislim, tko tu kome daje novce u krajnjem slučaju, ja njima ili oni meni? I jesam ja plaćena da pretražujem letove na njihovoj web stranici ili oni?

Nabavljanje zdravstvenog certifikata za Onnija je bio još mukotrpniji posao. Prava borba sa vjetrenjačama. Prvo zovem Upravu za veterinarstvo. Nitko se ne javlja. Zovem više puta tokom dana. Nitko se ne javlja. Zovem drugi dan. Nitko se ne javlja. Zovem neku nasumičnu veterinarsku stanicu. Kažu mi da pitam u Meksičkoj ambasadi. Zovem Meksički konzulat u Zagrebu. Osim informacije da za hrvatske državljane nije potrebna viza i da turistički možemo biti 90 dana, ne saznajem ništa više, pa zovem ambasadu u Budimpešti koja mi mailom šalje potrebne uvjete.

Zovem ponovno Upravu za veterinarstvo da saznam gdje nabavljam potrebni certifikat. Nitko se ne javlja. Zovem i zovem. Javlja se osoba koja mi daje drugi broj od nadležne osobe. Nadležna osoba se ne javlja. Zovem drugi dan. Nadležna osoba se javlja i kaže mi da se obratim svom veterinaru koji mi mora napisati certifikat za treće zemlje. Zovem veterinarku koja nema pojma, ali će provjeriti. Dani prolaze. Zovem veterinarku i saznajem da su njoj u Upravi rekli da ona ne smije pisati taj certifikat i daje mi brojeve u Upravi koje moram zvati. To su brojevi one iste nadležne osobe i njene šefice. Nijedna se na javlja.

Zovem Veterinarsku stanicu Grada Zagreba koja mi kaže da mi može napisati certifikat i da dođem par dana prije puta. Iznenađena tom jednostavnošću, ostavljam to za petak, dva radna dana prije puta.

U petak stižem u Stanicu, tražim certifikat i dajem Onnijevu knjižicu. Vidjevši da Onni nije njihov pacijent, odbijaju mi dati certifikat i šalju me u Upravu. U Upravi me proslijeđuju od službenika do službenika, da bi na kraju završila u uredu one nadležne osobe. Napokon, oči u oči. Zanimljivo kako je zapravo bila ljubazna, i zanimljivo kako se je u tom periodu stalno javljala na telefon. Nadležna osoba me šalje natrag u Stanicu, kazavši kako me oni ne smiju odbiti zato što nisam njihov pacijent.

Vraćam se, a moj povratak izaziva bijes doktorice. Zovem nadležnu osobu i dajem joj da se sama obračuna sa doktoricom. Njihovo prepucavanje je trajalo neko vrijeme i stvarno su padale teške riječi. Završivši poziv, doktorica je ipak uvidjela da sam ja tu najmanje kriva i pokušala mi pomoći. No, certifikat koji mi je trebao, ona nije imala.

U međuvremenu saznajem da bi to što imam jednosmjernu kartu za Meksiko mogao biti problem kod ulaska pa zovem Meksički konzulat. Ona ista teta mi ponavlja identičan tekst: ne treba viza, 90 dana turistički, zovi Budimpeštu. Alan ima potpuno pravo kad kaže da bi tu tetu komotno mogao zamijeniti govorni aparat. Zovem Budimpeštu i vidi stvarno, jednosmjerna karta = problemi kod ulaska. Jedino što sam mogla napraviti je rezervirati hostel u Gvatemali kao dokaz da kroz mjesec dana izlazim iz Meksika i isprinatati rutu puta sa svoje web stranice kao dokaz da bicikliram po svijetu. Dal će upaliti vidjet ćemo točno sutra. :/
Uz sva ta administrativno birokratska sranja, niti jedne sekunde se nisam stigla veseliti onome što me čeka. Latinska Amerika. Prostor iznimne prirodne ljepote i raznovrsnosti, povijesnih ostataka drugih civilizacija.. Sve ono o čemu sam čitala, sada će biti predamnom, stvarno i opipljivo.Novi kontinent, nova faza projekta, nove ideje. Bliži se Božić. Moj prvi Božić u ljeti! U la la la!Ali, ima i onih manje sretnih. Ima i onih mali dlakavih stvorenja, sa velikim srcem, koji čame u skloništu i čekaju svog čovjeka koji će ih povesti kući. Koji će ih povesti kući koju će ti dlakavci svojom prisutnošću pretvoriti u dom. Ja više nemam ni jedan komad odjeće iz kojeg ne viri bar jedna bijela dlaka, ali ne brinem,  a nemojte ni vi, to je podsjetnik da vas netko s nestrpljenjem čeka kod kuće. Baš vas i samo vas.

Za sve koji nas žele novčano podržati, tu je novooformljeni Web Shop u kojem možete kupiti:

• promo majice, muške i ženske za 15€
• sretnu milju za samo 1€  ili
• razglednicu za 7€  od kojih 1€ ide za Udrugu Šapica.

Snježana Frketić (Happiness around the world)