Let avionom od Frankfurta do Meksika prošao je u najboljem redu te su Snježana i Onni sretno stigli u Meksiko. Slijedeći zadatak im je bio pronaći prikolicu za Onnija kako bi mogli nastaviti svoju avanturu.
Dok gledam Edgara kako svira gitaru i usput pokušavam natipkati par smislenih rečenica, moj život u Europi i problemi koji su me tamo mučili čine se potpuno nevažni i nestvarni. Jedino što je sad stvarno je ovaj dečko ispred mene, zadubljen i zaljubljen u svoju glazbu, pramen kose koji mu pada niz lice i ova slova predamnom…Prva dva dana Cancuna sam samo spavala. Bila sam toliko iscrpljena od leta da nisam mogla ni mrdnuti. Jedva sam se odvukla do supermarketa kupiti Onniju hranu. A supermarketi su im zaaaakon! Preciznije, odjel sa kruhom i pecivom – mmmmmljac. I jeftino. Raznorazne krafne, uštipci, kolači, muffini, peciva za 5 pesosa, što je oko 2 – 2.50kn. Raj za mene.
Prvo što sam primijetila, još dok smo se vozili sa aerodroma, su bili ogromni ležeći policajci na cesti. Oooogromni. Ne znam, valjda kad živiš na cesti, automatski počneš gledati što te čeka na njoj. Svi kažu da je promet u Meksiku pomalo kaotičan. Pa, malo i je, evo čak je i Trisha imala nesreću sa biciklom nakon prvih par dana Cancuna. Morala se jadna baciti na pločnik kako bi izbjegla jureći taksi koji je išao na nju prestrojavajući se iz jedne trake u drugu. Ona stvarno nije voljela voziti u tom cancunskom metežu.
Ja sam pak uživala. Volim kaos, volim metež, volim strku. I ako hoćeš preživjeti moraš voziti bezobrazno, a ja, kad ne vozim Onnija, stvarno volim voziti bezobrazno 😀 Ipak, s njim u prikolici je priča drugačija. Onda sam pravi papak i vozim polako i oprezno.
Moj plan za Cancun je bio vrlo jednostavan – uživati par dana na plaži, naći prikolicu za Onnija i krenuti u avanturu. No, Cancun je imao drugi plan za mene.
Nakon što sam koliko toliko došla k sebi i naspavala se, u ponedjeljak ujutro sam krenula u najbliži bike shop.
Lekcija broj jedan – nema potrebe ići rano ikamo, nećete obaviti baš ništa. Ujutro se otvaraju jedino supermarketi, sve drugo se otvara iza 11h. Kako je moj host Gaspar kasnije rekao: Polako Kroacija, ovo je Meksiko! I imao je pravo.
Sljedeća tri dana sam provela u potrazi za prikolicom obilazeći cancunske bike shopove, sportske dućane i shopping centre. Nitko nije imao prikolicu, a jedan dućan, prikolicu koja je tri godine stajala u njihovom izlogu, prodao je meni ispred nosa, doslovce 5 minuta prije nego sam ušla u dućan. Tjah!
Već pomalo izluđena, razmišljala sam koje su mi opcije. Stavila sam postove da tražim prikolicu na sve grupe i podgrupe i forume, i kad sam već postajala očajna jer nisam imala ideju što i kako, osim možda naći nekoga da mi ju napravi u kućnoj radinosti, javio mi se Oscar, CS iz Ciudad del Carmen i naučio me lekciju broj dva – postoji meksički e-bay zvan Mercado Libre i on je voljan kupiti mi i donirati jednu rabljenu prikolicu za djecu koja se prodaje. Woohoo! Nevjerojatno! Ma otkuda se samo on stvorio! Potpuno zatečena tim samaritanskim činom, htjela sam barem platiti dostavu, ali on nije htio ni čuti. U vrlo kratkom vremenu je naručio prikolicu, platio ju i donirao mi je! Jedina riječ koja može opisati moje stanje u tom trenu, a ujedno i riječ za koju sam mislila da ju nikada neću imati gdje upotrijebiti (jer stvarno ne znam tko bi ikada i gdje upotrijebio tu riječ) je – osupnuta. Bila sam osupnuta. I tako sam, u par minuta, dobila besplatnu prikolicu i sve što mi je preostalo je bilo čekati da ona stigne. A ima li boljeg mjesta za čekati od bijelih pješčanih plaža i tirkiznog mora?
Nakon prva dva dana kod Luisa, preselila sam se kod Rafaela. On je bio pomalo čudan tip, no smještaj je bio dobar i imala sam svoj mir. Kod njega sam provela 7 dana i najvažnije od svega tamo sam upoznala još dvije curke, Toni i Marynu, s kojima smo Trisha i ja provele par zabavnih dana izležavajući se na plaži, kuhajući večere i jako jako puno pričajući o dečkima – valjda je to neizbježno kad su četiri kokoške na okupu?!
No, boravak kod Rafaela ubrzo je postao vrlo mučan. Budući da sam ja tamo bila najduže, on si je u neku ruku uzeo da sam ja domaćica koja će brinuti o svim novim CSerima koji dolaze. A dolazili su svako malo. Neki od njih su bili totalno neuredni i pripizdilo mi je svaki dan čistiti za njima. Jedino što me je tamo zapravo držalo je bila prikolica koja je trebala stići na njegovu adresu.
Iako je kupljena u srijedu, u ponedjeljak mi Oscar javlja da će tek taj dan biti poslana, pa u zadnji tren prebacujem adresu dostave sa Rafaelove na Edgarovu. I to ujedno znači da sam slobodna otići od Rafaela, pa odlazim kod novog hosta Gaspara. On živi u stanu sa svojom curom Liz i rođakom Mickeyom i svo troje su apsolutno presuper. Tamo sam provela 8 dana i svako malo ih tjerala da zovu dostavnu kompaniju i pitaju di je moja prikolica 🙂
Cancun je turistički grad. Tisuće turista ga bira kao odredište zbog jeftinih avionskih karata, zbog pješčanih plaža, toplog mora tirkizne boje, zbog barova u kojem mogu plesati salsu, ali opet, daleko je to od pravog Meksika. Ja sam doživjela apsolutnu sreću kad sam jednog jutra, nakon ranog buđenja u 5 sati (trebalo mi je par dana da se prebacim sa europskog na meksičko vrijeme, razlika je 7 sati), sjela na bicikl i biciklirajući prema plaži otkrila prekrasnu stazu koja slijedi cestu i po kojoj hrpa ljudi trči, rola, vozi bic.. Drugo prekrasno otkriće mi je bila grupa ljudi koja se svako jutro u 6 sati nalazi na jednoj plaži i imaju ranojutarnje plivanje.
Svitanje se u Meksiku događa već u 6 sati, tj, već u 6 sati je potpuni dan. Ali isto tako, popodne u 6 sati je već potpuna noć. Došavši iz hladne Europe, vrijeme je za mene, ali i za Onnicu, bilo ubitačno vruće i oboje smo funkcionirali jedino rano ujutro i kasno popodne.
Hotelska zona je zapravo spoj atraktivnih plaža i ogromnih hotela izgrađenih tik uz obalu. Iako su plaže javne i svatko može ići na bilo koju od njih, hoteli su privatni, što dovodi do toga da postoji samo par javnih ulaza na plažu. Naravno, jednom kad uđeš na plažu, možeš šetati uz more satima, ali problem je ako ne znaš gdje je opet javni ulaz/izlaz.
Trisha i ja smo to saznale jednog popodneva kad smo sjele na bic i uputile se na plažu. Našle smo ulaz, našle smo i mirnu pustu plažu, a dok smo se okupale već se počelo mračiti. Iako je ulaz na koji smo ušle bio relativno blizu, zaključivši da se ni jedna od nas ne voli vraćati natrag istim putem, odlučile smo krenuti naprijed u potrazi za izlazom. Potraga je trajala vječno. Sljedećeg izlaza nije bilo kilometrima, a mi smo svoje bicikle, već po mraku, morale gurati kroz pijesak, nositi kroz more (za sad još nisam primijetila korozirajuće djelovanje morske vode na moj bic :/ ) i preko nekih stvarno gadnih stijena nad morem da bi napokon ugledale izlaz.
Lekcija broj tri – jednom kad nađeš ulaz na plažu, drži ga se 🙂
Zahvaljujući Edgaru, počela sam polako upoznavati i lokalnu glazbenu scenu, neke vrlo zanimljive i talentirane mlade umjetnike. I on sam je jedan od njih. Iako na prvu Cancun nije mjesto gdje se ima što za raditi više od dva-tri dana plaže, malo po malo, pronalazila sam sitnice koje su me veselile i olakšavale mi čekanje prikolice.
Ipak, želja za pokretom je rasla iz dana u dan. Jedno je kad si negdje 20 dana jer to stvarno želiš, a drugo kad si negdje 20 dana čekajući na nešto. Ptica u zlatnom kavezu – lijepo ti je i na lijepom si mjestu i okružen si dobrim i zanimljivim ljudima, ali nisi slobodan.
Naravno, povremeno mi je do mozga dolazila i spoznaja da odlazak iz Cancuna znači i odlazak od Edgara, ali čak ni kad sam ga zagrlila na rastanku nisam osjetila da se stvarno rastajemo. Spojit će nas cesta opet, sigurna sam u to.
Tog kišnog popodneva, prvog stvarno kišnog od kad sam došla, prikolica je stigla u ured dostavne kompanije. Izjurila sam na cestu, zaustavila taksi i na svom lošem španjolskom objasnila gdje trebam ići. Isti taj taksist mi je par minuta kasnije psovao sve po spisku dok smo po toj kišurini pokušavali ugurati prikolicu u auto.
Ipak, nisam se previše obazirala, euforija zbog prikolice u mojim rukama me je tresla. Kad sam ušla u stan sa tom ogromnom kutijom, ali i najvećim osmjehom na licu, Liz me samo pogledala u čudu. Znam da je u tom trenu mislila da sam luda 🙂
Sastavivši prikolicu shvatila sam da fali ključni dio koji ju spaja sa biciklom. Taj dan je već bilo kasno za odlazak u mehaničarsku radionicu, ali zato sam se drugi dan ujutro nacrtala pred jednom čim se otvorila. Moj loš španjolski se u tom trenu pretvorio u savršeni španjolski i uspjela sam objasniti što trebam, baratala sam vokabularom ko velika. Oh, hvala ti HRT na svim meksičkim sapunicama koje si nam podarila!
Čim je to bilo gotovo, nazvala sam Trishu koja je već spakirana i spremna čekala na moj poziv. Bile smo smještene na dva različita kraja grada pa smo se sastale na benzinskoj na izlazu iz Cancuna. A Cancun je odlučio pozdraviti naš odlazak sa još jednim velikim pljuskom.
Čekajući da prestane, šćućurene iza nekih stupova, nismo skidale osmjeh s lica jer smo znale da nas nakon pljuska čeka sunce, popodnevni smiraj, cesta za Meridu koja nosi slobodu i komadić trave usred ničega na kojem ćemo podići šatore i skuhati svoju prvu putnu večeru.
