Yes, it’s my twisted mind that reminds me on this Let3’s song everytime I see word «attenzione».

Ulazak u Italiju je bio prvo – smiješan – di je granica, kaj mi ne treba pasoš?! Drugo – mirisan – jasmin se osjetio svuda oko nas, treće – naporan – ubile smo se pedalirajući do Rivalta.

No, Massi i Didem su nas super dočekali, sa finom večerom, a meni je ostao u nosu, kao da je danas, smrad kojim sam obarala s nogu taj dan. Umirala sam od nelagode što takva sjedim za stolom i jedva čekala tuš nakon večere.

Drugi dan, Massi zarađuje za kruh, a mi curke (i Onni) điramo Codroipom. Malo gelata, malo kavica, malo shoping, just what girls do 🙂

Po povratku kupamo Onnija, zaslužio je da bude čist nakon sve one kiše i prljavštine kojoj je bio podvrgnut do tada. Navečer mi Didem i Massi pripremaju malo rođendansko iznenađenje. Prije spavanja mi donose «tortu» – na tanjur poslagane čokoladne kekse sa upaljenom svijećicom – preslatko.

Drugi dan nam je cilj Noale, mjesto između Trevisa i Padove. Tamo nas čeka Adriano, host preko WS koji je biciklirao vozeći u prikolici svog sina!

Massi nam je preporučio koju cestu da uzmemo do tamo, ali điz al je tog dana bilo kamiona na njoj, tutnjali su pokraj nas bez prestanka. Da bi stvar bila gora, nailaskom na petlju, di se ceste spajaju sa svih strana, zadesio nas je ogroman pljusak, nešto do sada još neviđeno. Vjetar me je bacao na sve strane, kamioni jure s lijeve, dolazi priključna cesta sa desne gdje isto jure kamioni, pljusak je toliko jak da ne vidim ništa oko sebe, kabanica mi je pala na oči, bicikl mi se trese u rukama. Moram se skloniti sa ceste podhitno! Skrećem nekako udesno, (cijelo vrijeme mantrajući «vide oni mene, sva sam u narančastom, bit će sve ok») pod nadstrešnicu/garažu za aute i uguravam se između njih, vrijeme jednostavno bijesni. Čekamo da se sve smiri, potpuno mokre. Ne vjerujemo svojim očima i situaciji u kojoj smo se zatekle u sekundi. Najednom, čovjek iz zgrade preko puta nas nam maše i drži u rukama dvije čaše toplog čaja 🙂

Kod Adriana je istog dana stiglo i dvoje mladihFrancuza, par koji biciklira iz Francuske do Turske i žele završiti svoj put penjući se na Ararat. Atmosfera je bila super, pričali smo kuda idemo, di smo bili, davali savjete jedni drugima.

A Adriano je posebna priča. Oaza mira i ljepote u kojoj živi je očaravajuća i iako priča samo talijanski ugošćuje bicikliste sa raznih strana i ne brine zbog jezične barijere – koga je to ikada spriječilo da bude čovjek i pomogne drugome. Iako bi bilo krasno da smo kod njega ostale još koji dan, ipak, drugi dogovori su nas zvali.

Jedan od njih je bio Giuliov poziv da dođemo u Schio, mali grad na sjeveru, podno Alpa i blizu Lago di Garda. Vozeći do tamo htjele smo posjetiti Padovu i Vicenzu. Padova je ok i ostale smo tamo čak i predugo, a ja sam taj dan bila toliko troma i pospana, ništa mi se nije dalo. Pa tako ni ići do Schia.

Još jedan jaki pljusak nas je na neko vrijeme prikovao pod autobusnu stanicu. Odlučile smo to vrijeme skratiti naručivanjem pizze iz pizzerije preko puta. Ne znam, ali ima to nekih čari. Voda curi svuda oko nas, potoci kiše teku, a mi sčućurene na busnoj klupici papamo vruću pizzu. Flegma, briga nas, preživjele smo ono sranje jutros i život je lijep.

Sve u svemu, u Schio smo došle oko 23h. A Giulio.. Uf, nije mi sjeo, al nikako. Prvo što je rekao kad je sišao pred nas – You have a dog?! Mrak mi je pao na oči, prvi put. Drugo što je rekao – Didn’t you read my profile? A onda Petra onako iz topa – Didn’t you read ours?

Eto, frajer nas pozove kod sebe i niti ne pročita tko smo i što smo. A frka je bila zato što on ima mačku, tj. bijelog mačka kojeg se svi boje, pa se tako i on bojao da će mačak rastrgati Onnicu.

No ajde, smjestimo se mi u stan, mačak je u odvojenoj sobi, odveli smo biceve u neku par ulica udaljenu garažu, Giulio je pripremio večeru. I onda me pita dal bi Onni mogao spavati u garaži s bicevima – mrak na oči drugi put. E pa naravno da ne bi! Nemojte me krivo shvatiti, naravno da poštujem želje hostova. Ako imaju vrt ili dvorište pred kućom, i ne žele psa u kući, nema problema. Ako žele da je Onni na terasi, balkonu, a ne u stanu, nema problema.

Ali u tamo nekoj garaži par ulica dalje, e pa ne može! I tako je mačak morao biti u odvojenoj sobi cijelo vrijeme 🙂

Drugi dan, ročkas. Oh yeah. Giulio je za vrijeme svoje pauze za ručak došao po nas i odveo nas u planine. E tu se iskazao, moram mu priznati. Imalo se što voziti do tog mjesta, a mjesto je bilo ulaz u Strada delle 52 Gallerie. Planina, veseli Onnica, društvo Petre, još jedna  rođendanska «torta» i poklon – do I need more?

Kad smo izbile na cestu nakon silaska s planine, imale smo još poprilično za hodati da bi došle do busa za Schio. Pa sam počela stopirati. I od svih kamiona, kombija, džipova ili kojeg god većeg/normalnog auta, stao nam je najmanji ikad viđeni autić. U njemu dvoje simpatičnih staraca, u braku 50 godina. I nema problema, povest će oni i nas i Onnija, sve može. Nevjerojatno. Nevjerojatno da su nam stali. Nevjerojatno da smo svi mi stali u taj auto! Onni se pretvorio u snježnu loptu. Zapravo i to je nevjerojatno koliko se on po potrebi može smanjiti i postati Mini-Onni 🙂

Drugi dan, jurimo za Zevio, malo mjesto kod Verone. Tamo nas čeka još jedan sretan par, Simone i Serena i pesica India (what a cool name!). Posjet njima je bio ispunjen aktivnostima – švrljanje Veronom, izlet na Lago di Garda (veeelikoooo), posjet Borghettu (mjesto slično našim Rastokama), izložba slika njihovog prijatelja Michelea, rock koncert navečer.

Nakon Zevia sljedeći hostovi nas čekaju u Trevigliu, a do tamo imamo tri dana i kampiranje. Prvotni plan nam je bio ići preko sjevera, vidjeti Lago di Garda, pa na Bresciu i u Treviglio, ali kako su nas Simone i Serena odveli na Lago di Garda taj plan više nije imao smisla, pa smo krenule na jug, prema Mantovi, od koje ćemo uz rijeku Oglio ići do odredišta.

Mantova je definitivno bio najčarobniji ulazak u grad do tada. Nakon vožnje uz već stoput viđena polja, najednom rijeka, most i nakon njega zidine Mantove, sve obogaćeno laganim zalaskom sunca.

Rijeka Oglio je nacionalni park i tu smo otkrile male, sporedne ceste i sela. Guštale smo u miru i tišini i svaki put kad bi morale izaći na veću cestu, među onu ludnicu od prometa, bile smo pod žešćim stresom.

U Treviglio smo došle u rano popodne, a dogovor sa hostom je bio kasnije, pa smo odmarale u parku. Dok sam ja skočila u biblioteku na internet, Petra je uspjela dati intervju za lokalne novine Popolo Cattolico 🙂 Treba li reći išta više 🙂

Fausto, naš host, i njegova obitelj, supruga Gianna i kćerke Rita i Elisa, su stvarno iznimna obitelj. Njegova ljubav prema biciklima je očigledna. U podrumu ima pravu kolekciju raznih modela – trkaći, ležeći, jedan sa velikom prikolicom naprijed u kojoj je provozao Onnija i mene po gradu.

Rita svira flautu u lokalnom orkestru, pa navečer idemo s njom na probu koncerta koji će se održati za par dana. I bilo je čarobno, baš onako kakva glazba i treba biti, snažna, inspirirajuća, ispunjavajuća, uzdigne te na neki viši nivo, ispuni božanskim zvukom svaku poru i najednom dišeš punim plućima i letiš na valovima nota. Simfonija. I podsjetilo me to na Vanju, moju dragu kolegicu sa posla, koja ima taj isti božanski glas od kojeg se naježim svaki puta  kad  ju poslušam.

Drugi dan smo napravile jednodnevni izlet vlakom u Milano. Btw, taj isti dan je bio i Onnicin rođendan 🙂 Bubica je napunila dvije godine. Koliko god sam htjela u Milanu naći pet shop i kupiti mu najveću kost, ipak pet shopa nigdje na vidiku.

No, Italija je po pitanju pasa stvarno super. Mogu u vlak (samo se kupi karta), mogu u bus (ne znam dal se treba kupiti karta jer sam se švercala), mogu u sve dućane gdje nema izrazitog znaka da ne smiju (tako smo npr. zajedno kupovali meni kratke hlače u H&Mu) i ljudi su općenito naklonjeni psima. Dok smo se vozili busom u sred rush houra i gužvali se u prepunom i prevrućem busu, nitko se nije ljutio (kao što bi u Hrvatskoj vjerojatno popizdili), nitko nije bio nervozan, štoviše, uz njega kao da su lakše sve podnijeli, stalno su ga mazili, ispitivali me koliko je star i koja je vrsta – Pastore svizzero, riječi koje sam izgovorila tisuću puta.

Milano, hmm, očekivala sam sjaj i glamur, visoku modu i bogatstvo. Nisam vidjela. Ili sam gledala na krivim mjestima, ne znam. Bio je prvi veći grad u Italiji kojeg smo posjetile, a ujedno je bio i zadnji u kojem smo svi troje zajedno. Kad god bih se toga sjetila, osjećela sam lagano stiskanje oko srca, pa sam nastojala ne misliti o tome.

Ipak, sljedeći dan, Petra odlazi vlakom za Veneciju i Trst i Zagreb. Pratimo ju na kolodvor i dok čekamo da vlak krene, nekako ju izbjegavam gledati u oči. Mrzim rastanke. Provele smo 18 dana zajedno, 0-24. I preživjele smo 🙂 Lijepo je putovati s nekime. I istovremeno teško. Barem je teško meni koja sam s godinama postala pravi egocentrik. Kad živiš sam, kad putuješ sam, u nekim stvarima postaneš sebičan. Ili zaboraviš biti nesebičan.

Uskladiti želje, potrebe, ne iskaliti vlastitu nervozu, potaknuti i uliti još malo dodatne snage kad snage više nema.. it’s a hard work 🙂

Snježana Frketić (Happiness around the world)