Mijanmar ili Burma? Slobodan nas vodi u ovu prekrasnu, neistraženu zemlju. Što ima tamo? Ajmo vidjet!

Ako ste gledali Seinfelda onda znate priču o Petermanovoj odiseji po Burmi, što me prije 10-tak godina zaintrigiralo i možda pomalo usmjerilo na ovu zemlju. Uz to došlo je vrijeme da nasekiram family sa novom backpacking turnejom. Ljudi su Burmanci ali ipak za zemlju kažu Myanmar.

Let preko Londona u Kuala Lumpur gdje sam izvadio vizu za Myanmar isti dan. Iz jakne u kratki rukav na +30 dok uspavani službenik čekira vizu i usmjerava prema jedinoj lihvarskoj mjenjačnici na aerodromu. Par dolara za domaći Kyat. Dovoljno da se dočepam vlaka koji svakodnevno kruži kroz najveći grad Yangon. Jedna od najboljih stvari za gotovo besplatnu vožnju sa lokalcima i sightseeing koji ovisno gdje želiš izaći može trajati i po 2-3 sata.

Imao sam sreću da sam par dana prije dolaska saznao da u Yangonu živi lik kojeg sam upoznao 2012. u Indiji (Goa). Amerikanac perzijskog podrijetla – Kayvan. Nedavno se preselio u Myanmar gdje radi u institutu za istraživanje malarije koje ovdje ima koliko hoćeš u kišnoj sezoni. Wow, super, baš mi to treba kao suvenir! Smještaj par dana i info iz prve ruke o Myanmaru u kombinaciji sa noćnim tulumima EU/USA/SouthAmerikanaca koji su tu na različitim poslovima.

Shwedagon Pagoda (Shwe = zlato), 99 metara visok pozlaćeni budistički toranj je najbitnija znamenitost Yangona, gotovo uvijek prekrcan redovnicima i turistima. Naravno u sve hramove se obavezno ulazi bos i u dugim hlačama. Omamljen suncem i turbulentnom večeri, zaspao sam u jednom od mnoštva hramova oko Shwedagona.

Teško je zamisliti da su se na ovom istom mjestu događale velike demonstracije redovnika i civila gdje se ginulo u protest tadašnjoj vladi koja nije dopustila demokraciju i reforme Aung San Suu Kyi. Ona kao jedan od najznačajnijih političkih zatvorenika u kućnom pritvoru je provela više od 15 godina, da bi bila puštena 2010. Prošle godine je osvojila i izbore ali zbog lokalnog zakona ne može biti predsjednica (udana za osobu koja nije iz Myanmara-Burme).

Ipak Aung San vodi sve konce u državi, bar tako kažu lokalci od kojih nisam upoznao nikog da je rekao lošu riječ o njoj. Promjene su vidljive i država se napokon počela otvarati, kako stranom kapitalu tako i turizmu od kojeg s pravom očekuju mnogo. Infrastruktura, povezanost gradova i smještaj je daleko od prolazne ocjene ali sigurno da će kroz nekih 5-6 godina Myanmar doživjeti turistički boom.

Za 200 kilometara rute obično treba 8 sati vožnje. Dobra stvar je što sam cijelim putem kroz Myanmar pogledao 137 domaćih komedija koje izgledaju kao kombinacija žikine dinastije i Charlie Chaplinovog stvaralaštva. Dodajte i 459 lokalnih glazbenih spotova u kojima se radi kopi pejst glazbene podloge tipa Rockyjevog Eye Of The Tiger-a u lokalnoj verziji ljubavnog spota.

Prva destinacija je bio Golden Rock (Zlatna Stijena) – Kyaiktiyo pagoda za koju sam promijenio 3 busa / 2 skutera / 1 vlak i na kraju tzv. trucking – kamionski prijevoz uzbrdo gdje nas 50-tak sjedi u improviziranoj prikolici kao na roller coasteru. Vrijedilo je, čudesan prizor stijene koja leži na samoj litici nekim čudom visi premda se čini kao da većim dijelom prkosi gravitaciji. Navodno vlas kose samog Buddhe čuva stijenu da se ne prevrne. Usput sam prošao i Bago, da bi vidio gigantskog pitona dugog preko 7 metara koji je navodno reinkarnacija jednog budističkog redovnika od prije 125 godina. Također i ležeći Buddha dug 55 metara izgrađen u 10. stoljeću.

Inače gotovo nitko ne priča engleski, a ako se nađe netko “načitan” onda je to fond od desetak riječi – Hello, Arsenal, Manchester, Chelsea, Liverpool itd… Fascinantna je opsjednutost engleskim nogometom i ne samo da 80% djece imaju neke dresove nego sam ih vidio i na psima. Svako odmorište ima TV na kojem se prate utakmice, a o domaćem nogometu pojma nemaju ili jednostavno ne prate. S jedne strane razumljivo jer je ipak tadašnja Burma bila Britanska kolonija do 1948.

Daljnji put je vodio u Hpa-an ali se i to oduljilo sa obzirom da glavna cesta prelazi preko vojne baze koju su ako sam dobro razumio zbog vojnih vježbi zatvorili na nekoliko sati. Došao sam u Hpa-an oko 2 ujutro samo da bi ustanovio da je grad sablasno pust i neuspješno tražio smještaj. Nakon sat vremena jedna gospođa se smilovala pa me pustila kod sebe u kuću gdje sam “Božanski tretman”, naime spavao sam na podu malog svetišta tj. balkon-sobe koju su preuredili za budističke molitve. Buddha i ja prijatelja dva.

Stopirajući dalje za pećine i svetište Kaw Ka Thaung stao mi je neki lik sa džipom i naravno nije znao ni jednu riječ engleskog, al ga to nije spriječilo da mi pokaže kako “baja” vozi. U jednim škaricama retrovizorom je zakačio momka na motoru koji je pepao po prašnjavoj cesti. Ovaj moj se okrene, i mahne u stilu – ma nije mu ništa i nastavi vozit.

Lokalci su izrazito prijateljski nastrojeni, ne ono lažno u smislu stranac je hodajući novac kao u dosta destinacija u jugoistočnoj Aziji. Osim taksija na ostalim mjestima baš i nema cjenkanja jer su izrazito pošteni za razliku od zemalja u okruženju gdje će vas oderati za bocu vode ako niste unaprijed pitali koliko košta.

Thanaka kao dio njihove kulture je nešto što je prisutno svugdje. To je nekakva smjesa od kore drveta koje žene i djeca mažu po licu i tijelu da bi se zaštitili od sunca/starenja i očuvali čistu kožu. Kwun-Ya je s druge strane “muška droga”, svi žvaču lišćem omotanu nikotinsku smjesu sa limetom, orahom i različitim kombinacijama. Krvavo crvena usta i konstatno pljuvanje po ulici je sastavni dio života.

Dalje me put vodio u Mandalay gdje sam išao vidjeti poznati U-bein bridge, najveći most od tikovine na svijetu, dug 1,2 kilometra izgrađen 1850. a danas kao turistička atrakcija sa kojeg puca idiličan pogled na zalazak sunca. Društvo mi par dana je pravio njemac Peter koji je bio u Myanmaru prije 28 godina, a 1980-tih je živio i radio u jugoistočnoj aziji. Pričao mi je o svojim avanturama u to vrijeme, a usput smo se oblokavali jeftinim lokalnim viskijem (2$ za bocu!) Dobro ili loše, ali van Yagoona noćnog života skoro da i nema, tako da ko ne večera do 22h ide gladan u krevet

Inače cijene smještaja variraju ali se pristojna soba može naći za 10-tak $, obrok za 2-3$, prijevoz je također jeftin, dok ulaznice za znamenitosti se kreću od 2-8$, ali u principu sve se može uklopiti u 30$ dnevno sa backpackerskim režimom. U Mandalayu sam se dva dana družio sa Couchsurfing likom. Chan mi je napravio free sightseeing local tour samo da bi malo poboljšao svoj engleski.

Morao sam birati između Old Bagan hramova i Inle Lake-a sa ženama žirafama. Vremena je malo, a strašno puno se izgubi u transportu. Noćni vlak za Bagan je što se tiče budžeta pun pogodak jer je cijena oko 2$, ali ne samo da je neudoban i prekrcan, već vjetar konstantno puše iz otvorenih prozora kotrljajućeg vlaka u vagonu punom baba koje kašlju cijelu noć.

Ipak vrijedilo je. Prvim sunčevim zrakama otkrivaju se stotine hramova od kojih neki datiraju iz 9. stoljeća dok se u pozadini dižu i prvi baloni za koje je potrebno izdvojiti preko 200$ za panoramski let. Ustvari pagoda / hramova / svetišta ima preko 2000 na ovom malom prostoru i uspio sam se popeti na jedan i upijati prve zrake sunca. Kasnije sam sa jednom Britankom završio na lokalnom dječjem rođendanu gdje sam ostao na večeri. Nisam imao ništa osim magneta Ljubuškog kojeg sam poklonio maloj slavljenici.

Dalje je slijedila horor cesta koja vodi na zapadnu obalu, na karti par centimetara a putuje se dva dana u jednoj traci, zavojitim planinsko šumskim dijelom smo prošli doslovno kroz tri požara. Prepolovio sam put i spavao u nekoj šupi u mjestu Pyay gdje imam divne uspomene na turbo komarce i po ko zna koji put redukciju struje. Nakon 2 check pointa, stajališta na kojim nema kupit ništa osim čipsa i kuhanog kukuruza, dede koji je do mene u busu ječao 8 sati u komadu i samo sam gledao kad će ga prekinut srce stigao sam u Ngapali na zapadnoj obali.

Pojma nisam imao o tom mjestu, već ga hvale u Lonely planetu pa ajde da vidimo. Bio sam u crvenoj zoni od zagužvanih gradova i prašnjavih sela. Ono htio sam čisto rentat biciklo, chillat na plaži jer su me noćni busevi već pomalo dotukli.

Ispade da je to rezort za malo bolju klijentelu. Ipak uspio sam naći relativno jeftin pristojan smještaj sa tradicionalnim tušem koji je uključivao polivaču. Čak i bolje jer inače im je slab pritisak vode, a ovo je i zabavnije. Upoznao sam ekipu sa kojom sam išao na otoke kojih nema ni na google mapsu, probao ronit i umalo se udušio. Družio sam se sa lokalcima u improviziranom kinu kojeg su napravili u hramu i jednostavno uživao u nekom siesta moodu neuspješno loveći ribu.
Odličan kraj turneje prije nego se zaputim u Vietnam.

Sad kad sumiram dojmove razmišljam kako je u Myanmaru nemoguće ostati bez 3 stvari.

• Hrana – svugdje, jede se na ulici i improviziranim restorančićima. Nemojte se iznenaditi ako vas lokalci pozovu kod sebe kući na ručak. Riža, povrće i rezanci su standardni, a od mesa dominira piletina, osim na obali gdje imaju fantastičnu ribu i plodove mora. Upravo na Ngapali plaži sam ostao 4 dana i totalno se hedonizirao omega 3 kiselinama za 3-4$ po obroku. Meso OUT. Kod nas na takvoj lokaciji prvi red do mora koštao čak na nekim mjestima i do 10 puta više. Domaći whiskey i Myanmar beer su ultra jeftini i uopće nisu loši.
• Transport.  Tuk-Tuk kao zaštitni znak cijele jugoistočne Azije, ultra jeftini prijevoz koji za dolar-dva vozi sa jednog na drugi kraj grada, svi se pretvaraju u taxi i voze bilo kada bilo gdje. Ipak zbog katastrofalnih cesta, gubio sam puno vremena i živaca na buseve. Preći preko 3.000 kilometara unutar zemlje u 15 dana ne računajući unutragradski prijevoz i nije malo. VIP prijevoz ovdje poprima novu dimenziju, jer to znači da vam bus neće izgledati kao prosječno vozilo iz Mad Maxa sa 37 životinja na krovu i 2 tone povrća i 750 kutija na krovu i ispod noga.
• Stvari. Da, nećete ostati bez stvari – jer krađe nema. Ostavljao sam bicikle i skutere sa ključem, mobitel na stolu, torbu na plaži po par sati i ništa. Ako šta i zaboravite netko će dotrčati da vam to vrati. Što i nije dobro jer ako se uljuljate u lagodni antistress tretman pa opalite u Tajland ili Vietnam oderat će vas dok čekate bus.

Takva zemlja da ste ujutro na hramovima, u podne gledate borbe pijetlova (imao sam tu sreću da upoznam “šampiona Mandalaya”), a uvečer opijete sa lokalcima koji su vas slučajno poveli u svoje selo jer se niste sporazumjeli. Zemlja puna budističkih redovnika s jedne i mladih željnih zapada s druge strane. Zemlja gdje asfalt peku u posudama i postavljaju ručno preko puta resorta sa 5 zvjezdica.

Myanmar, dugo vremena izolirana i nedovoljno istražena zemlja, na nekim mjestima apsolutno bez stranaca i očekuje stražan rast turizma u idućih nekoliko godina. Vrijeme vam je kombinirati rutu dok ekipa sa Tajlanda još nije prepoznala Myanmar kao HOT destinaciju.
Al kao što je Peterman rekao – “It will always be Burma to me!”

Slobodan Tomić