Slobodan Tomić je putovao Gruzijom, Armenijom i Iranom, pa ajmo vidjet kako se proveo.

*Ljubuški – Kavkaz – Čečenija – Iran*

Imao sam taj dan blekaut na poslu kad su se ukazale ultrajeftine aviokarte Pegasusom iz Sarajeva za Tbilisi. Šaptom pade kapitalizam i nastade anarhija jer sektor tetke babe dainice mater&ćaća nisu znali za plan koji je uključivao kartu u jednom smjeru i nepoznat datum povratka. Satima sam hodao predgrađem oko zračne luke u Istanbulu čekajući let i pričajući o obitelji, životu i putovanjima sa starijim Turkmenistancem.

Tu i tamo je psovao Putinov režim i opsadu Krima usput komentirajući dobar dekolte uzdignutim palcem. Naravno na rusko-tursko-poluprimatskom jeziku. Kontam dobar start jer vamo gdje idem engleski mogu objesit mačku o rep.

*Gruzijski start na štesrce*

Basamci u Tbilisiju su isti ko naši, samo kod nas još nisam proveo noć ispod nečijih dok mačke klapaju po obližnjem kontejneru. Na prvu Sarajevski dirty old skul štih, sovjetski obrisi grada u drndavom busu i smogoviti doček u postindustrijskom predgrađu.

U starom gradu upadam u neki fin urbani hostel. Dobra baza za start.

Eure zamijenuti u lokalnu valutu Lari i lunjanje oko Puškin squarea i prilično modernim ulicama centra. Natpisi većinom na Gruzijskom koji mi se na prvu ne čini puno drugačiji od Nepalskog. Kontam bit će prilike za domaću hranu pa nakon dva dana ultra smeća šokiram želudac u Sushi restoranu jer jer bio prvi izbor na engleskom.

Prvi lik kojeg sam upoznao u Gruziji preko Couchsurfinga zvao se Guram, što sam mu odmah preveo na Mr. Push.
Poznati lokalni aktivist, bloger i društveni kritičar na TV. Nešto ko naš Poskok.info Šušnjar 🙂 samo ovog još ne gonjaju po sudovima.
Simpatičan lik, digdi egotriper, ali mi je dao neke dobre prijedloge za rutu. Tako – pičim prvo u Gori, živ grad u kojeg slučajni turisti dolaze većinom vidjeti Staljinov muzej koji je unatoč rusko-gruzijskoj okupatorskoj problematici otvoren. Prije par godina na ulazu su imali znak da je ovo mjesto falsificirane povijesti, al evo i dan danas ima ljudi koji ga posjećuju. Idem dalje i većinom koristim lokalni prijevoz jer je toliko jeftin, tako da mi stopiranje pada u drugi plan. Posjetio sam cave town Uplistsikhe desetak kilometara do Gorija uz rijeku Mtkvari. Gradovi su inače dobro povezani minibusevima koji kreću čim se napune. Zbijen među ceker babe ili s kokošima pod nogama u minibusu sa treštećom lokalNarodnom muzikom bubrezi uživaju u neuspješnom izbjegavanju rupa na cesti.

*Kul lokalci i turneja do spilja Vardzie*

Dopepao sam se već nekako u Borjomi, njihova verzija toplica gdje me ugostio Leo također sa CouchSurfinga. Mater spremila tradicionalni khinkali, a on izvadio domaće vino i doveo ekipu – prva alcoŽurka na putu iako znam da ranom zorom moram dalje na jug prema spiljama Vardzie.
Nakon još stotinjak kilometara polu-error puta ukazuje se fantastičan prizor 1000 godina starih nastambi uklesanih u planinu u kojima sam sreo dvojicu redovnika i jednog mačka. Nigdje nikoga.

Vardzia mi je nekako bio najljepši dio puta, vjerojatno zbog spoja osamljenosti i fantastične prirode, ali i činjenice da mi je tradicionalno kao i na svakom putovanju do sada riknuo bus usred niđeničega.

Turneja se nastavlja preko pustog Batumija koji je ljetna rezidencija za ruske turiste, bivšeg glavnog grada Gruzijskog kraljevstva Kutaisija da bi se opet dočepao Tbilisija.

*Buddha Bar i bijeg u Kazbegi*

Dva dana provodim u sobi sa nekim likom iz Belgije koji se predstavlja kao ekstremni budist po imenu Ananda (Google kaže da je to nekakav Budin učenik). Ajde bilo mi je simpatično na prvu al mi je puko film nakon promo bezmesnog režima prehrane, gašenja mobitela obnoć zbog zračenja i nekakvih njegovih energijskih rituala u sobi. Bježim na sjever u Kazbegi koji je blizu granice s Rusijom, ali su zbog snijega putevi neprohodni pa sam opet pola dana na čekanju zajedno sa petsto šlepera koji idu prema granici.

I tako usred čekanja vozaču je nešto puko film i nakon nerazumnog vikanja na mobitel upada u minibus i prestiže sve živo na bljatnjavo snježnom putu kroz planinske prijevoje i mračne tunele dok koje li slučajnosti na radiju svira stairway to heaven. Ukazuje se napokon Kazbegi i Gergeti Trinity Church. Inače Gruzijci s prilično religiozni pa je cijela zemlja je prepuna katedrala, crkvi i manastira.  Ustopirao sam u selu neke Ruse i krenuo s njima prema vrhu planine na kojoj je crkva ali bez zimske opreme sam dogurao nigdje pa sam lunjao po lokalnom selu tražeći čaj i negdje da prespavam i spremim pakleni plan za sutra kad namjeravam preći u Rusiju i Čečeniju.

*Granične muljaže i prelazak u Čečeniju*

Jedna Ruskinja koja je bila kod mene u Ljubuškom prošlo ljeto dala mi je kontakt od lika koji radi u Groznom i koji će me ugostiti na par dana, naravno ako uspijem preći granicu.

Ukazao se Lex, Ukrajinac koji me poveo na putu za granicu i lagano sam izašao iz Gruzije sa pečatom u HR putovnici. Inače sa HR putovnicom za Rusiju treba viza tako da na ulasku u Rusiju pokazujem BeHa isprave za koje po zadnjim informacijama ne treba.

I onda počinje žurka jer Ukrajinac koji me vozi ima Gruzijsku putovnicu i ide ženi na okupirani Krim u Sevastopolj, a ja Hrvat sa BeHa putovnicom idem u Čečenski Grozny. Dovoljno da se svi mogući alarmi na granici upale. Kreće trosatni maraton ispitivanja, pretraživanja i vucaranja po uredima na ugodnih -10 C u divnom planinskom usjeku prema Vladikakvkazu ilitiga usred pičkematerine.

Nakon što su već tri puta pretražili kompletno auto i sve naše stvari (srećom nisu našli HR putovnicu) zovu i ambasadu da provjere kako je moguće da BeHa putovnica ne treba vizu. Naravno uz to ispada da sam pao s Marsa jer mi je izlazni pečat iz Gruzije u HR putovnici koju sam sakrio.

Ignoriranje nekih pitanja, glumljenje glupog turista i nerazumna kombinacija rusko-engleskog ipak su uspjeli slomiti glavešine da nas puste nakon iscrpnih pitanja i muljanja gdje, zašto i kod koga točno idem uz njihovo gratis granično zatrašivanje kako je tamo opasno, bombastično i ekstremizam na visokom nivou. Reko pajdo, nisu me oteli u Indiji i Tanzaniji, bogaremi neće ni ovdje. Kare on, aje mali biži mi s očiju i udari pečat za prolaz…. Ustvari prava istina je da sam im rekao da sam mali Ante Kerametala i dočekao me crveni tepih i moulin rouge djevojke sa fensi koktelima i kanapeima dok iza svira Guetta.

Okej, start nije bio ugodan jer mi isti dan i na putu iz Vladikavkaza u Grozny bus zaustavila naoružana ekipa uhitila vozača jer nije stao na check pointu između Južne Osetije i Čečenije. Nakon par sati ipak sam se dočepao Groznog gdje me dočekao Beslan za kojeg nisam uopće znao da je ustvari savjetnik premijera Čečenije. Čovjek je proveo 5 godina na školovanju u Americi i još dvije u Londonu tako da premda iz tipične konzervativne obitelji sam priznaje da ga je amerika inficirala zapadnjačko hedonističnim stilom života.

*New age Grozny (rus. moćan – neustrašiv)*

Slijedi trodnevni VIP tretman gdje sam upoznao cijelu njegovu obitelj, grad, poslovne kolege, pa na Terek Grozny – CSKA Moskva nogometnu utakmicu. Išli smo i vanka, pa kod njega na selo, ali vidljivo da su žene ipak limitirane na majčinske i kućanske obaveze. Grozny kao grad je moderan, uredan i prilično urban što demantira apsolutno sva medijska trovanja o nesigurnoj zaklaćete ukrašćete okolini. Putin je „počistio“ nered za sobom tako da nema govora o nekom postapokaliptičnom okruženju. Miran grad koji uvečer svijetli kao Las Vegas, na svakom koraku su slike Putina i Kadyrova, a sa Rusima unatoč svim problemima kroz povijest su u jako dobrim odnosima. Grozni je tako sve samo ne grozan jer prevedeno na ruski ime grada znači – moćan, neustrašiv.

Naravno povratak u Gruziju je bio očekivano „zabavan“ i onaniranje na granici je moglo početi. Ovaj lik kojeg sam ustopirao iz Vladikakvaza je totalno popizdio jer mu nisu dali da ide preko granice dok ne završe obradu sa mnom. Srećom nakon sat vremena srećem nadzornika koji me prepoznao kad sam prelazio istu granicu prije par dana. Uspio je nekako ubrzati proces.

Nakon što sam se opet dočepao Tbilisija uključio sam chill mode i dva dana hodao besciljno gradom, pa sam uspio stić i na nogometni derbi Dinamo Tbilisi – Dila Gori i upoznati neku Mađaricu koja studira u Yerevanu.

Preko nje sam našao čovjeka koji ide u Yerevan pa mu se ušlepao na 6-satni put. Granica sa Armenijom je prošla laganini ali čim smo prešli lik otvara haubu i vadi neke laptope i pakete koje je švercao iz Gruzije. Nakon par armenskih gradova koji izgledaju ko da su ostali u 1970-ima Yerevan je izgledao bombastično dobro.

*Uništavanje u Armeniji i urbani Yerevan*

Lagano sam našao jeftin smještaj u Pushkin streetu u dijelu grada gdje se odvija većina noćnog života. Već prvu večer sam završio na rock svirci u kultnom underground alternative klubu Calumet gdje me konobar ponudio Araratom, domaćim viskijem. Nakon Ararata i par shootera u društvu Iranca, Armenke i Ruskinje totalni blackout me koštao toliko da sam sljedeća dva dana uživao nagnut nad lavor gledajući kroz prozor. Valjda je želudac popizdio zbog silnog miješanja različite hrane, alkohola, smeća i prikovao me za krevet.

Čim sam došao sebi otišao sam u Sevan, iako bi bolje bilo da nisam. Gradić koji inače ima super pogleda na istoimeno jezero i lokalna je turistička destinacija, a izgleda kao Busovača 1993. Vrijeme mi nije išlo na ruku jer van Yerevana Armenija je bila više manje pod snijegom.
Vratio sam se nazad isti dan i odlučio da se iz metropole neću micati. Radije ću gledat moćni Ararat iz jednog od parkova, družit se sa lokalcima ili vozat bajk.

Hostel mi je okupirala banda mladih amerikanaca wannabe volontera koji praktički ne idu ne mjesta gdje nema WIFI-ja i tu i tamo par sati odrade u lokalnim školama čisto da im CV bude kul. Više sam se družio sa dvije lokalne cure (opet CouchSurfing) i apdejtao se oko armenskih znamenitosti.

Zanimljiv je ovo grad, ali vidi se da je država izrazito centralizirana pa čim se ode negdje u provinciju situacija je blago rečeno sjebana. Od voznog parka do kvalitete života. Trenutna opsesija je pripreme za komemoraciju 24.04. kada se navršava 100. obljetnica masakra nad Armencima od strane Turaka gdje je ubijeno više od milijun Armenaca – tako da su zategnuti odnosi sa Turskom ali i Azerbejdžanom, pogotovo zato jer turci negiraju ovaj stražan zločin.

Jedan dan sam proveo sa dvojicom likova iz Srbije i jednim Crnogorcem koji igraju nogomet za lokalnog prvoligaša FC Alashkert. Otišao pogledat utakmicu FC Pyunika, posjetio Majku Armeniju, lunjao Vernisaggeom (njihovom open air pijacom) i simpatičan muzej suvremene umjetnosti. Ipak History Museum na glavnom trgu je mjesto broj 1. za vidjeti. Sjajan presjek bogate armenske povijesti.

*Kemijanje sa vizom i put u Iran*

Daljnji plan puta je uključivao Iran pa sam otišao u Iransku ambasadu da mi izvade vizu. Ipak postojao je jedan zajeb jer u putovnici imam pečat Izraela s kojim je zabranjeno ići u Maleziju, Libanon, Siriju i neke arapske / muslimanske zemlje među kojima je i Iran.

Nadao sam se da u moru pečata i viza neće primijetiti „Izraelca“ pa sam tražio žurno vađenje vize isti dan i zapričavao konzula glupim pričama sa putovanja. Upalilo je, morao sam još uplatiti neko osiguranje u obližnjoj garaži (!?) i dobio sam vizu za manje od sat vremena.

Postojala je mogućnost da pečat ipak vide na granici pa me vrate, al sam čuo da su mnogi prošli sa 20-tak$ ispod pulta u tom slučaju. Zadnji dan mi je u sobu upao jedan simpatičan Katalonac koji je upravo došao iz Irana. Razmijenili smo iskustva, lovu, metro karte i neke kontakte tako da je Armenski dio puta prošao okej.

Slijedi 24-satni bus za Teheran. Bus je bio odličan, prostran i moderan ali nekakva mini ćukenja koja zavijaju obnoć i 2 paketa high decibel kanarinaca na zadnjem sjedištu nisu baš dali spavat.

Krivudav i snjegovit put kroz planinski prijevoj gdje sam imao sreću upoznati Majida, mladog Iranca koji je u Yerevanu vadio američku vizu. Prije granice sa Iranom idem na prvo alkoholno pivo u životu za Majida koji mi odaje tajne spajanja na zabranjeni facebook, alkohola koji se ilegalno radi u nakvim podrumima, bludovanja i zapadnjačkog života zlatne mladeži u Teheranu.

*Prvo pa muško u Teheranu – ali doslovno*

Feminizirani recepcionar, šugava soba i ponuda da, eto ako trebam alkohola ili možda seks da mu se javim. Dovest će žensku and if ju lajk bojs doć će on obnoć kad god. Rođo fala, Ajatolah bi bio ponosan da te vidi. Jeftini hotel u niđeveze četvrti Teherana prepunoj auto guma, motora i dijelova sa prosječnom decibelažom F1 piste i tako 24 sata dnevno.

Sa zamjenutih 30tak eura postaneš milijunaš u domaćoj valuti RIAL, a javni transport zbog ultraniske cijene goriva je džabana. Osim naravno taksista koji imaju turist senzor pa ih nisam koristio. Metro kojeg Teheran ima ne bi se postidio ni Berlin, ipak postoje posebno predviđeni vagoni za žene. Srećom putokazi i stanice su na engleskom što je jack pot. Inače je apsolutno sve na Perzijskom pa i brojevi. Ući u restoran u kojemu je meni na perzijskom, nema nikakvih slika hrane, a engleski je egzotika natjeraju te učenje nekih perzijskih fraza i brojeva da me ne bi muljali oko cijena.

Prva riječ koju sam naučio bila je hvala, jer se kao i na francuskom kaže mersi. Tek kasnije sam skontao da ima tonu riječi koje su gotovo identične na perzijskom i francuskom jer su nekoć davno za vrijeme Kadžarske dinastije slali ljude u Francusku na edukaciju. Ovi su u nedostatku ekvivalentnih domaćih riječi jednostavno prepisali francuske izraze.

Culture shock u 12 milijunskom mravinjaku Teherana. Dva dana su bila dovoljna da me gužva, buka i ulice pune religioznih grafita i slika ljudi ubijenih u Iračko-Iranskom ratu potjeraju iz grada.

*Iranska nova godina u Yazdu*

Uzeo sam noćni vlak za Yazd gdje sam sa 10-godišnjim Mustafom i njegovim bratom pjevao tradicionalne iranske pjesme. Ostali putnici u kupeu su prikoOka negodovali zbog nespavanja ali kontaju aje turista, taćeš od njega.

Nisam uspio naći smještaj prvu večer pa sam dočekao jutro sklupčan u nekoj sporednoj ulici u predgrađu Yazda. Došao sam za vikend kad se čeka njihova nova godina, prvi dan proljeća – Nowruz pa je smještaj većinom bio bukiran ili preskup.

Već u prvih par dana primjeti se taj totalni nesrazmjer gdje sve žene nose hidžab i starije su većinom u crnom. S druge strane mnoge hodaju sa flasterima na nosu jer je nose-job prilično jeftin, swarowski i različite dekoracije su na hidžabima, cipele i provokativne dekolteizirane haljine se prodaju na svakom koraku. Dok jedni kleče i mole, do njih drugi rade selfije. Iranci su u principu vrlo znatiželjni tako da sam u prosjeku odradio bar 30-tak slikanja i upoznavanja dnevno, a nerijetko žene upadaju da uz slikanje zatraže broj za viber ili whatsup. Naravno sve na nekom prijateljsko pristojnom nivou.

Nowruz sam dočekao sa nekom lokalnom ekipom, Kazahstancem, Filipincem i Slovencem koje sam upoznao u hostelu. Izgledalo je kao dječji rođendan sa kolačićima, čajem, umjetnim snijegom u spreju, uz TV. Bez alkohola naravno.

Našli smo nekog lika da nas provoza na seosko/pustinjsku dnevnu turneju Kharanak – Chak Chak – Maybod da bi uvečer upali na nekakav tradicionalni svakodnevni muški gimnastičko religijski ples.

Yazd je inače poznato mjesto Zoroastrizma, gdje u njihovom Fire Temple-u vatra neprekidno gori već 1500 godina, a Jame džamija je posebno impresivna sa 50-metarskim minaretima. U odnosu na goropadni Teheran ovo mjesto je idalno kao chill – no stress zona.

*Perzijsko carstvo i ugodni Esfahan*

Slijedi novih 500 kilometara na jug u Shiraz sa Slovencem i Kazahstancem i nikad završeni veliki centar Perzijskog carstva – Perzepolis. Kažu da je Aleksandar Makedonski malo puko pa je nakon bludničenja na nagovor jedne prostitutke pijan spalio Kserksovu palaču i nastavio rušiti grad.

Iako impresivan po meni se ne može se mjeriti sa Jordanskom Petrom ili atenskom Akropolom.

Zadnja stanica je i najljepši grad Esfahan, ultra turistička destinacija kako za lokalce tako i za strance. Čak su nas dočekale dvije Iranke koje smo upoznali u Shirazu. Sa njih dvije i Slovencem napravili smo mini turneju gradom. Ipak da ne bude sve tako bajno na glavnom trgu su ih napale nindža ekstremistiknje jer im se vidi dio kose ispod hidžaba i ukorile da je nepoželjno družiti se sa “strancima druge vjere”. Ove naše su se usprotivile pa je izgledalo ko da će ih ove nindže fizički napasti. Ipak osim te situacije nije bilo ništa za prijaviti jer je 99% ljudi u Iranu izrazito gostoljubivo i svakodnevno ćete dobiti poziv na ručak/večeru/druženje bez ikakvih obaveza. Jednostavno kao da imaju neku predodžbu da svi van Irana misle loše o njima i trude se osvjetlati obraz. Kraj puta nakon kružne turneje od preko 2000 kilometara po Iranu. Zadnji dan rezerviran za kupovanje suvenira na bazaru i trka na Teheranski aerodrom gdje hvatam avion za Turski dio Cipra gdje me čeka maraton ekipa…

*Suma sumarum*

Simpatična turneja koja ne košta više od novog iPhonea, naravno uz nomadsko-backpackerski režim bez agencija, vodiča i slično.

Okej, zafali ekipa i plodovi iz babinog plastenika, a ćaća digdi pošalje prijeteći mail. Ipak ima jedna izreka da je svijet knjiga, a onaj ko ne putuje čita samo jednu stranicu… meščini da sam tek načeo drugo poglavlje 🙂

Slobodan Tomić