Iako stopostotni invalid, to ga nije spriječilo da putuje i da ostvari svoje snove. Kaže za sebe da je sasvim normalan, pomalo lud, ali jako pozitivan i veseo zaljubljenik u putovanja i glazbu. Ajmo upoznati Slavena.

Tko je Slaven?

Slaven je jedan sasvim normalan, pomalo lud, ali jako pozitivan i veseo zaljubljenik u putovanja i glazbu. Iako stopostotni invalid, to ga nije spriječilo da putuje i da ostvari svoje snove. Osim toga, piše o svojim putovanjima i avanturama, drži predavanja, a jednoga dana možda i napiše knjigu. Ima 33 godine, iako se osjeća kao da ima 23 te živi u Zagrebu.

Kako si završio u kolicima?

U kolicima sam završio prije deset godina, nesretnim skokom u more i padu na prijatelja. Nas četvero je na otoku Krku skakalo s mola, nešto što smo svakodnevno radili i to poprilično dobro. Skakali smo jedan iza drugoga, na način da prvi skače lijevo, drugi desno, treći u sredinu, a četvrti gdje ima mjesta. Ja sam tako bio četvrti i prije kretanja provjerio sam gdje ima mjesta i ugledao prazninu. Ono što se dogodilo je to da je moj prijatelj nakon skoka ostao roniti i ja ga zbog toga nisam vidio. U trenutku odraza, kada sam ga ugledao kako izranja, prva pomisao koja mi je prošla kroz glavu bila mi je da ga ne ozlijedim tako da sam maknuo ruke i lupio u njegovo bedro s glavom i tako slomio vrat.

Kako i kada si krenuo u svijet putovanja?

Putovao sam i prije ozlijede, ali naravno ne kao i sada. U periodu adolescencije imao sam neke druge prioritete, mladost-ludost, može se reći. Nikada nisam imao neku ekipu za putovanja i uvijek sam mislio da imam dovoljno vremena za to. Zbog nekih stvari žalim, kao na primjer što nisam otišao s majkom i sestrom u Siriju i Jordan kada sam imao priliku. Ali dobro, tada sam radio neke druge stvari, meni tada zanimljivije i zbog toga ne žalim. Sada imam druge prioritete pa se nadam  nadoknadit sve što sam propustio i što želim u „svijetu“ putovanja. Moje prvo putovanje, ako govorimo u mojem „drugom“ životu, nakon ozlijede, bilo je u Sarajevo. Tamo sam shvatio da mogu i od tada je svako sljedeće putovanje bilo luđe, dalje, egzotičnije i ekstremnije.

Koliko zemalja si do sada posjetio?

Ne volim gledati na svoja putovanja kao na nekakvu statistiku i iskreno mi to nije bitno. Ne putujem kako bih obišao što više zemlja i to onda negdje istaknuo i „hvalio“ se time. Putujem isključivo radi sebe, gdje hoću, što me zanima i više mi je stalo do toga kako sam doživio neku zemlju, što sam sve tamo vidio, iskusio i nova poznanstva koja sam stekao. Znači prvenstveno kako bih ispunio sebe. Ako baš moram o nekoj statistici, onda mi je draže reći kako sam posjetio pet kontinenta do sada. Što se tiče zemalja, rekao bi da se brojka kreće između 25-30 zemalja.

Koji su nedostaci putovanja u kolicima?

Nedostataka je nažalost jako puno u odnosu na prednosti. Rekao bih da je nedostatak broj jedan sloboda. Pri tom mislim na to da je jako teško biti spontan, većina toga mora biti dobro i unaprijed organizirana. Improvizacije su rijedak slučaj i naravno, nemogućnost da se doživi sve što bi se htjelo radi nepristupačnosti i neprilagođenosti. Osim toga tu su i dodatna prtljaga, medicinske potrepštine i općenito dodatni troškovi jer u većini slučajeva prilagođeno znači i puno skuplje.

Koje su dobre strane putovanja u kolicima?

Dobrih strana nema mnogo, kao što sam i rekao. Ipak, neke bi izdvojio kao „dobre“. To su da skoro uvijek idem preko reda te da su mi ponekad neke stvari poput ulaza na razne atrakcije, besplatne. Isto tako, ljudi su prema meni nekako topliji, pristupačniji i voljni dodatno pomoći.

Na što moraš posebno paziti prije svakoga puta? Što je najteže?

To prvenstveno ovisi o tome gdje idem, na koliko idem i s kime. Primjerice, ako idem u neki europski grad  i ako nas ide više imam prostora biti maksimalno spontan. Ako idem u neku manje razvijeniju zemlju, recimo u Afriku, tu onda stvari postaju puno kompliciranije i teže. Ono na što moram najviše paziti i što je najteže su pakiranje, dostupnost informacija prilikom istraživanja i naravno nepristupačnost te neprilagođenost. Pozitivna stvar u tim zemljama je ta što se sve puno lakše može dogovoriti. U Africi skupiš tri tipa, svakome daš 10 dolar i nose te gdje hoćeš, i to je to. U Australiji će te pak netko za to tužiti.

Što sve nosiš sa sobom na putovanje?

To je teško pitanje! Nosim sve i svašta. Radi moje situacije, preko 50% prtljage čine mi medicinske potrepštine. Tu su kateteri, vrećice za mokraću, podlošci, pelene, rukavice, čepići, kreme i tablete. Ono najgore su kolica za tuširanje, što je dodatni veliki kofer težine od 20 kg. Osim svega toga, ono što moram nositi je jastuk za spavanje, specijalni jastuk za sjedenje, pribor za krpanje guma, pumpu i rezervne zračnice. To su svari koje moram nositi, tako da ne ostaje još puno mjesta. Ostalo je roba, po mogućnosti topla jer mi je uvijek hladno i tu je onda tehnologija, foto oprema itd.

Kako izgleda jedan tvoj dan na putu?

Pa zapravo, ne razlikuje se puno od vašeg dana, osim da mi za wc i tuširanje treba skoro dva sata i što mi treba pomoć oko svega. Znači sve traje duže. Nisam osoba za izležavanje na plaži ili odmaranje na putu. Drži me adrenalin, mogu se buditi u 04:00 i ići spavati u ponoć. Volim vidjeti sve živo, što više, samo da je akcija i pokret. Volim da se stalno nešto dešava.

Kako reagiraju tvoji prijatelji, obitelj na činjenicu da putuješ?

Obitelj je uvijek zabrinuta, s obzirom da su moja putovanja svaki put za stepenicu iznad od prethodnog putovanja, tako da ih uvijek brinu nove stvari. Prije su to bile velike drame no, do sada su se već navikli tako da su uz mene, podrška su mi i vjeruju u mene da će sve proći uredu. Za prijatelje vrijedi isto, malo se manje brinu, ali većinom me podržavaju u svemu.

Strah na putovanju? Neugodne situacije? 

Može se reći da su mi najveći strah probavne smetnje i npr. prisilno obavljanje nužde na putovanju. To je ono što u ovakvoj situaciji na putu svakako ne želiš! Osim toga nemam nekih strahova, jedino što baš i ne volim letjeti previše. Više preferiram auto i cestu!

Od loših situacija bilo je tu svega! Od korištenja jednog katetera cijeli dan u Africi, skorog toplinskog udara i smrti na safariju, trenutka kada je čovjek izvadio nož i krenuo na nas u Maroku, zabrinjavajuće otečenih nogu, leta s temperaturom od 39.5 stupnjeva, nošenja mene preko uske litice na visini od 30 metara, osjećaja da mi je kost izašla van na trtici prilikom spuštanja u Petri (Jordan), neprilagođenih smještaja s hrpom stepenica, ekstremnih smrzavanja, nestanka struje u hotelu gdje nam je soba bila na 6. katu sa spiralnim stepenicama itd.

Koja mjesta, događaji i osobe su ostavili najveći dojam na tebe? 

Ako govorimo o mjestu koje je ostavilo najveći dojam ne mene onda bi svakako izdvojio pustinju Wadi Rum te Ayer’s rock (cijeli park) i Fraiser island u Australiji. Što se tiče događaja onda su to nebo tijekom noći na Zanzibaru kada je u cijelom mjestu nestalo struje, sviranje didgaredoo-a u Australiji, polufinalna utakmica svjetskog nogometnog prvenstva u Moskvi te, iako ih ima još mnogo, izdvojio bi još i susret s nomadskom obitelj usred pustinje u Maroku.

Osoba sam upoznao mnogo i to prilično zanimljivih i ne znam iskreno koga bi izdvojio. Možda vodiča u prašumi, 82. godišnjeg Kenijca porijeklom iz Engleske koji je osobnošću čista preslika Davida Attenborough-a i koji je vodio ture na safariju, penjao se na K2 i Kilimanjaro, obišao pola Azije na motoru i živio 27 godine na Papua Novoj Gvineji.

Što je najneobičnije što si jeo, a što nikad ne bi probao? 

Najviše volim jesti morsku i azijsku hranu. Isto tako, u većini slučajeva preferiram ljuto, a od voća biram mango! S obzirom na moju situaciju često sam na putovanjima neopušten po pitanju eksperimentiranja s hranom i ne usudim se previše riskirat. Najneobičnije što sam jeo su živi zeleni mravi, u Australiji.

Koja mjesta su ti na must visit listi?

Volio bi otići na jedno duže putovanje jugoistočnom Azijom, dakle Mijanmar, Laos, Tajland, Kambođa i Vijetnam. Osim toga, jako velika želja su mi Namibija, bliskoistočne zemlje (prvenstveno Iran i Saudijska Arabija), Egipat, Island i Monument Valley u Sjevernoj Americi!                                       

Kakvi su planovi za budućnost?

Planova ima puno. Što se tiče putovanja, ideja je da se u travnju ide u Iran ako to situacija tamo dozvoli. U lipnju bih trebao u Indoneziju, a onda krajem godine u Indiju. Nadam se još kojem kraćem putovanju uz to i možda nekom road tripu po Europi. Osim toga, bit će tu koncerata, festivala i predavanja. Moguć je i konačan završetak studija i početak pisanja knjige. Nikad ne znaš, sve je moguće. Tko zna gdje će me put odvesti. Postoje i neki dugoročniji planovi, ali o tome drugom prilikom.

Savjet za sve one koji nisu dovoljno hrabri da krenu na put

Vrlo jednostavno, kupite karte, ne čekajte druge, uzmite stvari u svoje ruke i to je to! Ostalo će sve doći na svoje. Izlazak iz comfort zone se u početku čini kao jedna jako loša stvar, ali vjerujte mi, povratni užitak nakon uspjeha je deset puta bolji!

Slavena možete pratiti putem njegove web stranice ili pak na Instagramu.