U Ljetnoj palači postoje mjesta koja se ne otkrivaju na prvi pogled, mjesta koja traže da usporite korak i skrenete s glavnih staza. Takva mjesta nisu glasna ni monumentalna, često nisu posebno označena u brošurama, nisu na promotivnim materijalima, ali u sebi nose onu tihu ljepotu zbog koje se povijest osjeća gotovo opipljivo.

Jedno od njih skriva se iza glavnog kompleksa Dvorane Radosne Dugovječnosti (Leshoutang), mjesta u kojem je stanovala slavna carica udova Cixi.

Dva uska prolaza djeluju gotovo nevidljivo onima koji uistinu ne krenu tim putem, kao da skrivaju dvorište koje se nalazi iza glavne zgrade. Jasno je da su arhitekti željeli sakriti ovo dvorište od pogleda i onih koji u njega nisu bili pozvani. Danas su ovi prolazi otvoreni, ali ipak, nerijetko se može dogoditi da budete jedini gost. Zvuči nevjerojatno, pogotovo kad znamo da godišnje Ljetnu palaču posjeti više od deset milijuna turista. Tim više je mir ovog dvorišta dragocjen, a oni koji ga otkriju uživat će u jednom od najintimnijih i najpoetičnijih dvorišta ovog monumentalnog kompleksa.

Dok se glavni tok turista kreće obalom jezera Kunming ili penje do Brda dugovječnosti, ovaj skroviti kutak ostaje pomalo zaboravljen, što mu daje na autentičnosti i miru. Upravo ovu izolaciju i ljepotu posebno su cijenili njegovi nekadašnji stanovnici. Zvukovi obližnjih suvenirnica, prodavača i žamor turista ovdje kao da se stišava, a prostor zadržava svoju izvornu smirenost. Prazno je bilo i u trenutku nastanka ovih fotografija, baš kao da je vrijeme stalo, dopuštajući da se osjeti ona ista tišina koju su ovdje nekoć tražili carevi, dvorske dame i učenjaci. U jesen, ovo dvorište postaje remek-djelo prirode i ljudskog dizajna.

Dvorište oblikuje harmonijska paleta zlatnih, grimiznih i brončanih nijansi. Stara stabla bacaju svoje široko zlatno lišće na popločeno dvorište, dok u središtu stoji stablo velike i stare magnolije, čija se široka krošnja penje prema nebu. Iako magnolije cvatu spektakularno u rano proljeće, njihovo veliko lišće u jesen poprima topao žuto-zlatni ton. Ova magnolija ovdje je Erqiao magnolija. Podrijetlom iz Kine, danas se uzgaja diljem svijeta. Preferira sunce i toplu, vlažnu klimu. Osjetljiva je na temperaturu, ali ima određenu otpornost na niske temperature. Pogodna je za uzgoj u kiselim, humusom bogatim i dobro dreniranim područjima, a Kinezi je posebno vole i zbog divnog imena. Kineski naziv stabla, „Erqiao Yulan“ (Magnolija dviju Qiao), potječe od slavnih ljepotica Da Qiao (starija Qiao) i Xiao Qiao (mlađa Qiao), dviju sestara iz obitelji Qiao iz razdoblja Triju kraljevstva. Njihova imena simboliziraju ljepotu, gracioznost i eleganciju koje se u kineskoj kulturi povezuju s ovom posebnom vrstom magnolije. Grančice su joj bez dlačica; listovi su joj obrnuto jajoliki ili široko obrnuto jajoliki, cvjeta od veljače do ožujka, stvarajući predivan prizor u cijelom dvorištu. Zrak je u dvorištu tad pun slatkog mirisa.

Prema povijesnim zapisima i analizama botaničara Uprave Ljetne palače, stabla u dvorištu datiraju iz kasnog razdoblja dinastije Qing, a naručila ih je i osobno se brinula o njima moćna carica udovica Cixi.

Carica Cixi bila je poznata po dubokoj i istinskoj ljubavi prema cvijeću, vrtovima i pejzažnoj umjetnosti. Za nju vrt nije bio tek dekorativni dodatak palači, već produžetak unutarnjeg svijeta, prostor tišine, kontemplacije i odmora od dvorskih intriga. Povijesni izvori bilježe kako je osobno sudjelovala u odabiru biljaka, rasporedu stabala i sezonskim sadnjama te redovito davala upute dvorskim vrtlarima o zalijevanju, gnojidbi i zaštiti biljaka od hladnoće. Izvori, uključujući memoare dvorskih eunuha i službene inventare iz tog doba, bilježe da je Cixi osobno odabirala cvjetnice za svoju rezidenciju. Magnolije, svojom rano-proljetnom ljepotom, elegancijom i simbolikom plemenitosti i čistoće u kineskoj kulturi bile su među njezinim omiljenim vrstama. Carica je redovito nadzirala njihovu njegu, dajući upute vrtlarima o zalijevanju, gnojidbi i zaštiti od mraza.

Navodi se da je voljela sjediti ispod njihovih krošnji u toplim danima, uživajući u hladovini. Ova stabla stoga nisu samo botanički primjerci; ona su živi svjedoci intimnih trenutaka jedne od najmoćnijih žena u kineskoj povijesti. U dnevničkim zapisima Der Ling, caričine glavne dame, navodi se kako je carica najviše voljela Kinesku gliciniju (lat. Wisteria sinensis) u susjednom dvorištu i kako je uživala u njenoj ljepoti kad je cvala. Der Ling navodi i kako carica rado odlazi u vrt, uživa u krizantemama. Ne treba čuditi njezina ljubav prema prirodi: Kinezi imaju poseban odnos prema stablima i često govore kako nema veće radosti nego sjediti u sjeni stabla koje je zasadio vaš predak, dok istodobno gledate kako raste stablo koje ste vi posadili za svoje potomke. Peking se može pohvaliti s više od četrdeset tisuća drevnih stabala, među njima prevladavaju vrste poput bora, čempresa, sofore (Sophora japonica) i ginka, dok su cvatuća stabla relativno rijetka. Upravo ta rijetkost dodatno povećava njihovu neprocjenjivu vrijednost, a još više to dolazi do izražaja u prostorima poput Ljetne palače, Zabranjenog grada, Ming i Qing grobnica.

Carica udovica Cixi voljela je cvjetne motive i na nakitu. Bio je to jezik kroz koji je govorila o moći, dugovječnosti i unutarnjoj ravnoteži. Cvjetni motivi u njezinu nakitu nosili su jasne poruke, prepoznatljive svakome na dvoru. Gotovo identično radile su i britanske kraljice. No danas se u Britaniji ne nosi tradicionalni nakit i odjeća, dok je to u Kini vrlo popularno. Kinezi u tradicionalnoj odjeći nose i ukrase prošlih vremena, baš poput carice udovice Cixi.

Magnolija je predstavljala profinjenost i plemenitost duha, dok je lotos govorio o čistoći i obnovi, vrijednostima koje je Cixi željela naglasiti u zrelim godinama. Krizantema, cvijet jeseni, bila je znak dugovječnosti i mudrosti, a cvijet šljive simbol snage i ustrajnosti u teškim vremenima.

Ovi motivi pojavljivali su se na ukrasima za kosu, broševima, naušnicama i nakitu od žada, često izrađeni od zlata, žada, bisera i emajla. Cixi je birala cvijeće prema godišnjem dobu i prigodi, čime je njezin nakit postajao produžetak prirodnog ritma i osobnog identiteta, a do danas su najpopularniji ostali cvjetovi božura u kosi. Božur, najčešći motiv, simbolizirao je bogatstvo, dostojanstvo i carsku vlast.

Dvorište Dvorane radosne dugovječnosti danas nije samo lijep krajolik. To je botanički i povijesni arhiv. Tišina koja vlada ovdje, razbijena samo šuštanjem lišća i ptičjim pjevom, ista je tišina koju je ona tražila. Posjet ovom dvorištu, posebno u jesen, više je od turističkog iskustva; to je privatni susret s intimnim svijetom kineske povijesti, očuvanim u kori stabla i boji lišća. Ovdje se povijest ne čita s ploča ni vodiča, već se osjeća pod nogama i u zraku. Vrijeme kao da usporava, dopuštajući posjetitelju da na trenutak postane dio prostora koji je stoljećima bio namijenjen tišini, promišljanju i povlačenju od svijeta.

Tekst i fotke: Antonija Putić

Producentica i umjetnica Antonija Putić već godinama živi u Kini, zemlji koja ju je očarala svojom kulturom, običajima i jedinstvenim načinom života. Završetkom Akademije dramske umjetnosti i studija komunikologije u Zagrebu, njezina su putovanja započela iz znatiželje i umjetničkog duha, a prerasla su u poziv. Kao strastvena putnica, Antonija je proputovala više zemalja nego što je ikada planirala, no niti jedna nije ostavila tako snažan dojam na nju kao Kina, koju od 2013. naziva svojim drugim domom. Osim što o svojim doživljajima, neobičnim mjestima, okusima i receptima Dalekog istoka piše za tiskane medije i portale, Antonija vodi i Facebook stranicu “Antonija Putić”, gdje dijeli zanimljivosti o kineskom životu, kulturi i znamenitostima. Njezin zanimljive objave i bogato iskustvo omogućili su mnogima da otkriju ljepote i tajne Kine. Svojim pristupom Antonija uspijeva Kinu približiti svima koji žele osjetiti njezinu čarobnu raznolikost i neiscrpno kulturno bogatstvo.

Antoniju možete pratiti i na –> facebooku