Ivona nas svojom pričom vodi tamo gdje vječno sunce sja, idemo u Makedoniju…

Priče o Skopju i Buenos Airesu-u su mi odmalena u krvi, s njima sam odrasla. Tata je u bivšoj državi bio u vojsci u Skopju, a pradjed je radio i živio u Buenos Airesu početkom dvadesetog stoljeća. U siječnju 2013. godine došao je red na prvi grad, a drugi je još uvijek visoko na listi mojih želja za putovanjem. Zapravo, drugi je na prvom mjestu već godinama, ali financijske mogućnosti su mi glede Argentine pomalo ograničene.

U Skopje, glavni grad Makedonije, letim s našim nacionalnim prijevoznikom, po promotivnim cijenama; opet mi je to poklon samoj sebi za rođendan. Odustala sam od slavlja rođendana, ali očito ne i od poklona. U modernu zračnu luku Aleksandar Veliki slijećemo prema redu leta. Dok čekam prijelaz, na graničnoj kontroli promatram vrišteće reklame vodećih i nama poznatih telekomunikacijskih kompanija. Smijem se onako sama u sebi s mišlju – možda je Makedonija napokon dobila ime, no savjest mi odmah guši tu glupu šalu. Savjest je gadna stvar, posebno u ovom svijetu grabeži i sebičnosti. Drago mi je da ju imam, možda više od svega. U tren oka sam u stvarnosti i na redu za kontrolu putovnica. Bez problema ulazim u zemlju vječnog sunca, izuzev mojih unutarnjih borbi; no, to ni nije tema ovog putopisa.

Odmah na aerodromu mijenjam lovu. Ne opterećujem se tečajem konverzije eura u denare, makedonsku nacionalnu valutu, a možda bih i trebala jer sam sama svoj sponzor za sva putovanja na koja se otisnem. Traume izgleda čine svoje, jer su neki od mojih suputnika tijekom ranijih putovanja toliko bili opsjednuti tečajem i preračunavanjem da mi se konverzija zamjerila za svagda. Iako, ni sama ne volim osjetiti osjećaj prevarenosti, vodim se principom ne varam pa ne volim da me se vara.

Na pultu mjenjačnice raspitujem se o jeziku sporazumijevanja; zaključujemo da se razumijemo ako svatko priča svojim jezikom. Divno, pomislim. Iako mi jezici u načelu nisu problem, sporazumijevam se uglavnom bez problema ukoliko pričam s ljudima otvorenog srca, a s onim drugima se ne razumijem, ni na jednom jeziku.

Proučila sam na webu da me od aerodroma do autobusnog kolodvora može odvesti autobusni prijevoznik Vardar express – za dvadesetak kuna, preračunavam. Idealno rješenje! Raspitujem se na šalteru istog prijevoznika i saznajem da sljedeći bus kreće tek za dva  sata, čeka slijetanje još jednog aviona. Dobro došli na Balkan! Tu informaciju primam bez ikakvih emocija, kao to je normalno; doduše, navikla sam na Plesu sjediti u busu i čekati slijetanje Frankfurta, Splita, Istanbula i još tko zna kojih aviona. Kupujem kartu za bus, denara imam, a i vremena također. Usput kupujem i vodu pa izlazim van aerodroma. Stojim, opuštam se uz porok i gledam oko sebe. Svi polako odlaze. Osim taksista i mene.

Načelno govoreći, taksi nije skup, ali tih dvadeset eura za taksi, nisu mi se, nažalost, uklapali u računicu ovog puta. Ubrzo mi prilazi dečko – ne razumijem ga ništa osim riječi Turska. Doduše, njegovo lice mi je zaokupilo pažnju pa nisam sigurna da bih ga na bilo kojem jeziku razumjela, osim jeziku ljubavi.

 Privremenim uključenjem mozga, ubrzo se vraćam u stvarnost. On mi nudi prijevoz za 4 eura do centra uz preduvjet da nađe još troje putnika. Pristajem odmah iako već imam kartu za bus, iako sam u srcu Balkana, iako ne poznam baš nikoga u gradu, iako me cijelih 22 kilometra dijeli od centra grada – i mogu još nabrojati niz nepoznanica koje mogu potvrditi moju glupost. I za par minuta evo mene u autu s tri potpuno nepoznata muškarca, u fejk taksiju.

Nije me strah; iskorištavam dečke. Saznajem servisne informacije koje me zanimaju i usput dogovaram da me frendovi odvezu do hostela, za plus još 2 eura. Ne znaju gdje se nalazi, ali se svojski trude pa uz pomoć nove tehnologije, aj fona i drugih inačica, ubrzo stižemo do mog smještaja. Izlazim iz taksija i usput, kao najnormalniju stvar, dogovaram noćni transfer za povratak. U hostelu sam smještena u četvero krevetnoj mješovitoj sobi. Na recepciji se lociram i odmah krećem u razgledavanje grada. Hostel je smješten u širem centru grada. Recimo, po zagrebački, kao na Trešnjevci. Urbanistički gledano su isti pa koristim i nožni pogon za razgledavanje.

Prema službenoj statistici, u Skopju živi oko 600.000 stanovnika no, prema stvarnim podacima, gotovo milijun stanovnika odnosno polovica stanovnika Makedonije. Govorimo o visoko centraliziranoj državi, što ni nama nije strano. Skopje je danas  jedno veliko gradilište. Poznat je i kao novoizgrađeni grad jer ga je 1963. godine, 26.7. u 5:17 minuta, pogodio strahoviti potres. Grad je smješten na tzv. trusnom području. Podsjetnik na strahoviti potres u kojem je stradalo i oko tisuću građana je sat starog željezničkog kolodvora koji zauvijek pokazuje 5:17 sati, odnosno točni trenutak potresa. Danas je u istoj zgradi smješten muzej grada. Skopje je u vrijeme mog posjeta  živjelo projekt pod nazivom Skopje 2014., koji je obuhvaćao gradnju svega i svačega. Moj dojam – spomenika  ponajviše. Grad, točnije središte, poprima potpuno nove konture.

Skopje je geografski i politički podijeljeno na makedonski i albanski dio, a rijeka Vardar ga dijeli na sjeverni i južni dio. Grad je kotlinski smješten u uskoj dolini rijeke Vardar, a zatvaraju ga planine Skopska Crna gora na sjeveru i Vodno na jugu. Upravo mi ovdje postaje jasna deviza o granici bivše Jugoslavije, od Vardara pa do Triglava.

Makedonija ima stvarnih problema, i to ponajprije zbog imena, pa je zato i ona moja šala neukusna. Grčka stopira njezin proces k europskim integracijama i pristup NATO-u zbog toga što ima istoimenu pokrajinu na sjeveru zemlje pa traži razlikovanje. Neću politiku u svoju butigu – PIPL MAST TRAST MI. I s ostalim susjedima, odnosno Bugarskom i Albanijom, Makedonija ima problema. Primjerice, radikalni Albanci traže pripojenje Albaniji. Očito je najteži suživot sa susjedima, ali glupo bi bilo vaditi trn iz bratova oka ako ne vidimo brvno u oku svom. Zar ne?

Šetnju započinjem jednim od središnjih bulevara grada koji nosi naziv Partizanski. Slušala sam raznolike priče o voznom parku Skopljanaca, no stvarnost je sljedeća – u većem dijelu prevladavaju novi auti, a nerijetko susrećem i one iz visoke klase kojih se ni Sanader iz zlatnog doba Fimi medije ne bi posramio. No, u početku sam zbunjena. U Skopju u javnom prijevozu voze crveni autobusi, double-deckeri. Londonski? Pomalo sam razočarana. Why? Kasnije ću u razgovoru saznati da je grad prije potresa imao u voznom parku double deckere pa ih zato sad vraćaju u pogon, a dvjesto njih je, navodno, uvezeno iz Kine. Da su barem neke druge boje. Ali nisu. Ovo spominjem čisto iz straha od sveprisutnog trenda gradova svijeta da liče jedan na drugog kao jaje jajetu, a to nikako ne bih htjela jer mi putovanje onda više ne bi bilo izazov.

Cilj mi je doći do glavnog trga, Trga Makedonija, odnosno želim vidjeti spomenik Ratnika na konju, nedavno podignutog, koji službeno nosi to ime, a neslužbeno je riječ o spomeniku Aleksandru Velikom. Spomenik je izliven u bronci i vrijedi nešto manje od 10 milijuna eura; djelo je makedonske umjetnice Valentine Stevanovske. Napokon, stižem do trga. Već je noć i osvjetljenje grada je vrhunsko, europski duh vrišti iz središta Balkana. Lounge barovi, najmoderniji, s europskim nazivima, većinom na engleskom jeziku. Noćni život makedonske prijestolnice smješten je uz Vardar, u redom bolje od boljeg uređenim luonge barovima. Tu je život, vrišti i shopping centar u kojem se nalaze gotovo svi najsuvremeniji modni brandovi. Šetam polako i smišljam plan za sutra – gdje bi i što bi. Zastajem u trgovini i kupujem si večeru. Vraćam se u hostel, tuširam i spremna sam se upustiti u snove u četvero krevetnoj mješovitoj sobi namijenjenoj samo meni. Tih dana Skopje nije vrvjelo turistima, što mi neopisivo paše. Tonem u san.

Ujutro časkam s recepcionerkom  hostela. Na njeno pitanje: Where are you from?,  odgovaram: Thank you very much! Šalu na stranu! Iz Hrvatske, pa razgovor nastavljamo na engleskom, a šalim se na hrvatskom. Tražim upute kako do Mileniumskog Krsta (križa), pitam što još vrijedi vidjeti jer sam samo još danas u gradu. Teško mi je to racionalno objasniti osim promotivnim cijenama leta, ali unatoč glupom itinereru  leta, nisam istom mogla odoljeti.

Na jutrošnjem rasporedu mi je posjet Mileniskom Krstu podignutom na planini Vodno nad gradom. Do autobusnog polazišta za Križ šetam sad već utabanim putem. Usput se zaustavljam u blizini koncertne dvorane, a pažnju mi zaokuplja plakat najave koncerta naše bezvremenske Josipe Lisac, odmah mi je toplije oko srca. Zastajem i u crkvi tj. katedrali Svetog Klimenta Ohridskog, ortodoksnoj crkvi – čijom sam ljepotom očarana, kako vanjštinom tako i unutrašnjošću. Unutra je svega nekoliko ljudi, poštujem njihove običaje i svetost mjesta pa mirno, ali zadivljeno promatram ovo veliko zdanje. Riječ je o sjedištu makedonske pravoslavne crkve, dovršenom 1990. godine. Nastavljam prema glavnom trgu jer iz susjednih ulica kreće bus za Mileniumski Krst. Nakon lociranja autobusne stanice, ulazim u pekaru, opskrbljujem se za izlet, kupujem i kavu koju čim probam, bacam u smeće jer ima  okus  koji se ne zaboravlja, sličan ice cream caffeu iz Zuricha. Ispirem gorak okus iz usta, usput slikam i čekam i čekam, ali busa nema. Ulazim u turističku agenciju i pitam za pomoć – svi su mi kao i do sada spremni pomoći – toplo i sa smiješkom. Kaže mi cura da nema razloga za brigu i taman kad izađem iz agencije, bus stiže.

Kupujem kartu, smještam se u double decker i krećem via planina Vodno. Primjećujem da je subota  i ovdje izletnički dan, u busu je dosta planinara, penzića i školske djece koji idu na svježi zrak. Vožnja do podnožja Vodnog, kao i cesta ali i urbana arhitektura,   me podsjećaju na podsljemensku zonu alias elitnu zonu Skopja. Nakon pola sata, strmom i pomalo uzbudljivom cestom, stižem na cilj. Čim izađem iz busa, zatečem snježnu idilu, a moja oprema na nogama je kao da sam stigla u Pescaru uz šetnju morem. Ne opterećujem se, ovdje sam i idem na vožnju suvremenom  žičarom s kojih vrište reklame hrvatskih kompanija.

Nisam se vozila žičarom godinama, još od osnovno školskih praznika na Sljemenu, zapravo, još od rada zagrebačke žičare, koja već dugo nije u pogonu. Nisam dio elite koja zimi boravi na mondenim skijalištima, a iste otplaćuje do sljedećeg skijanja – ja sam drugačija i svoje ljetne avanture otplaćujem do sljedećeg ljeta. Šalu na stranu, teško da bih se odlučila da si financiram skijanje, s obzirom da ne volim snijeg, pa još da platim da mi bude hladno. Ne bih, hvala, do daljnjeg. Kupujem kartu, uskačem s bračnim parom u kabinu i vozim se, oko srca mi toplije i opet onaj osjećaj koji osjetim samo na putovanjima, teško opisiv i razumljiv, osjećaj beskrajne sreće. Takozvani Samo za taj osjećaj. Stižem u podnožje križa i uživam; zrak je osjetno svježiji, glava i pluća ne vjeruju što ih je snašlo, ispred mene je na trenutke nesvladiva uzbrdica zatrpana snijegom. Ne odustajem, iako svakim korakom proklizavam, nekako uspijevam doći do gore  i za nagradu; pogled i udah svježeg zraka. Budući da si ne želim priuštiti iskustvo pothlađivanja iz Bratislave, odnosno tjedne pod prehladom, a moram voditi život pod devizom nije mi ništa i hodaj, nebo strpljive voli, ubrzo uskačem u kabinu žičare i vraćam se u podnožje brda, gdje čekam bus za povratak. Društvo mi pravi nepozvani gost, pas, a i striček s kojim se, nakon početnih komunikacijskih problema, savršeno sporazumijevam. U povratku pričamo o prilikama i životu općenito, on me onako usput pita idem li na Sljeme često – da, slažem –  mislim, u planu mi je pa kao i da idem redovito.

Ubrzo sam u centru, samo lociram se i nakon visinskih izmjena tlaka i promjena, organizam mi traži kavu; sjedam u kafić, ispijam kavu s mlijekom i zapisujem dojmove, da ne zaboravim. Odmah do kafića je spomen kuća Majki Terezi, otvorena početkom 2009. godine u čast jedne od njihovih najpoznatijih sugrađanki. Majka Tereza, pravim imenom Gonxha Agnes Bojaxhiu rođena je 1910. godine u Skopju, kojeg 1928. godine napušta. Iste godine odlazi u Calcuttu (sada Kolkata) na svoj misionarski rad. Teško je nabrojati sve njene zasluge i pomoć bolesnima i napuštenima, pa neću ni pokušavati. O tome svjedoče i brojna priznanja koje je dobila za života i posthumno, a među njima se ističe Nobelova nagrada za mir koju je osvojila 1979. godine. Umrla je 1997. godine u Calcutti, a papa Ivan Pavao II. ju  proglašava blaženom 2003. godine. Papa Franjo najavio je da će proglasiti sveticom početkom rujna 2016. godine. Posjet memorijalnoj kući koristim za kontemplaciju, a u razgovoru s voditeljicom centra saznajem nekoliko korisnih informacija. Spomen kuća je podignuta na mjestu crkvice u kojoj je krštena Majka Tereza, a njezinu rodnu kuću je zadesila sudbina Vladimira Vidrića u Zagrebu, što u stvarnosti znači da je postala shopping centar. Dirnuta sam i pjesmom Oproštaj koji je Majka Tereza napisala na hrvatskom, a koja visi kao jedan od eksponata kuće – …Oj zbogom, majko mila, i zbogom ostajte svi, Viša me goni sila….itd…

Duhovno prožeta, posvećujem se ostalim znamenitostima grada. Vraćam se do trga i prelazim Kameni most sagrađen u 15. stoljeću koji je zapravo poveznica starog i novog dijela grada. Prelaskom mosta kao da sam upala u neki drugi svijet, što zapravo ne čudi jer je Makedonija više od 500 godina bila pod Turskom. Susrećem se Daut Pašin hamamom, kompleksom javnih kupelji, Nacionalnom umjetničkom galerijom, Džamijom Mustafe paše. Najfascinatniji je stari Bazar, jedan od najvećih u Europi. Znamenitost starog dijela grada je Crkva svetog Spasa iz 17. stoljeća,  koja je djelomično sagrađena pod zemljom zbog turskog zakona po kojem crkve nisu smjele nadvisivati džamije, a poznata je po sarkofagu Goce Delčeva, nacionalnog vođe oslobodilačkog pokreta. Iznad grada se ističe stara utvrda Kale čije zidine me privlače, no unutrašnjost iste zatvorena je za javnost. Sad sam već umorna, predah hvatam u pekari  uz tradicionalni makedonski doručak burek i jogurt, iako je vrijeme kasnog ručka. Vraćam se na trg i šetam uokolo fascinirana brojem spomenika. Teško mi ih je sve pohvatati, s prosječnim znanjem o makedonskoj povijesti, pa ih slikam bez osobitog dojma, no to je mea culpa. Na jednom od ulaza na trg dominira slavoluk, vrata Makedonije, također nedavno podignut.

Uz Vardar su smještene državne institucije poput Nacionalnog arheološkog muzeja, Ministarstva vanjskih poslova, Makedonske Akademije znanosti i umjetnosti i druge. Zapravo, središnji dio grada je najveće gradilište koje sam dosad vidjela na svojim putešestvijama. Možda im jedino Ulan Bator stoji uz rame. Skopje je i sveučilišni centar države, a najpoznatije i najveće sveučilište u gradu je Ćirila i Metoda sa oko 50.000 studenata. Noć se polako približava, a i noge traže odmor pa se vraćam u hostel osvježiti se i spremiti za noćnu avanturu odlaska na aerodrom s poznatim strancem. U hostelu najavljujem svoj ranojutarnji odlazak, da ne bi bilo zabune. Malo me strah, zbog ugovaranja fejk taksista,  ne želim se uznemiravati nepotrebno, no osjećam nelagodu u trbuhu. Ipak živimo u muškom društvu  i nerijetko sam se susretala sa šovinističkim i seksističkim ispadima na putovanju u solo verziji. Tako da je strah razložan, no tako i tako pamtim samo sretne dane. Nakon tuširanja se spremam, napokon sam se s godinama putovanja i tisućama kilometara u nogama naučila spakirati, pa sad putujem puno lakše. San mi ne dolazi na oči, a treba mi zbog leta i nadolazećih obveza po slijetanju u Lijepu našu.

Ustajem u petnaest do četiri, obavljam nužnu higijenu  i iznenađenje je tu, moj fejk taksist je u hostelu. Sretna sam neopisivo. Vozimo se i pričamo kao da se znamo oduvijek, i pašemo si. Saznajem iz prve ruke informacije koje me zanimaju, a koje sam između ostalih upotrijebila i u ovom putopisu. Vožnja do aerodroma traje i traje, ipak je 22 kilometra ispred nas, a meni je zabavno i nekako sad ne bih da je kraj, ali je.  Priznajem mu da inače ne ulazim lako frajerima u auto. Let do Zagreba prate brojne Bože pomozi turbulencije pa čak i avionsko osoblje prekida posluživanje hrane i pića, a moj trbuh i glava pamte i sretnije trenutke u avionu. No, tko voli slatko, mora podnijeti i gorko kaže Lao Tse.

P.S. Ukoliko želite pročitati moje ukoričene putopise – knjigu Samo za taj osjećaj – možete naručiti – na mail: ibacelic@gmail.com, a osim na stranici mojih dragih Putoholičara pratiti me možete i na mom blogu svaštari Just for this feeling https://justforthisfeeling.wordpress.com/ .

Ivona Bačelić Grgić