Pozdrav svim putoholičarima, gdje god bili!

Siti ste dosadnih, skupih i isfuranih destinacija koje vrve tipičnim turistima? U tom slučaju, za vas imam nešto što bi vam moglo probuditi zanimanje. Bez brige – ne prodajem ništa i ovdje je sve đabe, ovdje sam kako bih vam razbio predrasude o dvije predivne zemlje, koje nažalost većini ljudi s ovih prostora obično prolaze ispod radara. Lijepo se zavalite u kauč, pripremite kokice, dijetalnu kolu i počnite čitati, a ako ste trenutačno u tramvaju ili u autobusu pitajte nekog da vam ustupi mjesto na desetak minuta, valjda će razumjeti.

Na početku bih volio napomenuti da mi se apsolutno sve na putu svidjelo, tako da vas ne zavara moj sarkazam u pisanju, u mjesec dana nismo imali niti jednu neugodnu situaciju.

Kako je sve krenulo? U jeku špice turističke sezone, nekoliko nas sjedilo je za stolom te se uz pokoji gemišt pokrenula rasprava o tome kamo se treba zaputiti u 10. mjesecu, kada sav ovaj cirkus završi. Šaltajući države od Zapada prema Istoku te eliminirajući zemlje koje je netko od nas već posjetio, izbor se sužavao te je potom netko od nas okupljenih ispalio: Gruzija! Kratkom diskusijom ustvrdili smo kako nitko od nas nije posjetio ovu destinaciju, koja zvuči pomalo egzotično te u kojoj nema horde zapadnih turista kao za ljetnih mjeseci u Hrvatskoj, što nam je već pomalo sisalo živce na slamčicu. Par dana istraživanja po netu i odluka je pala: idemo u Gruziju, a usput možda svratimo i do Armenije.

Dosta ljudi uopće nema predodžbu gdje se ove zemlje nalaze, tako da su i njihove reakcije uglavnom bile negativne. “Što ćeš u jebenoj Gruziji, kaj si ti normalan, budeš bez bubrega ostal” ili “aimee prika, pa rat ti bjesni tamo, poludia si.” Negativni stereotipi koji se vežu za ovu regiju uglavnom su produkt burne prošlosti ovih zemalja.

Južni Kavkaz područje je između Kaspijskog i Crnog mora. U ovoj regiji spajaju se istok i zapad, bogate kulture i povijest za koju su se kroza prošlost borila razna carstva. Prvi izletnici na ovo prodručje bili su stari Grci, potom Rimljani, a zatim su svoj utjecaj nastojali nametnuti i Perzijanci. Nakon određenog vremena, nameće se politička i vojna sila Turaka. Potom je cijela regija pala pod čvrsti zagrljaj bačuške, iz kojeg se regija uspjela osloboditi početkom 90-tih nakon raspada SSSR-a. Nakon oslobođenja, regiju je potresao kaos etničkih sukoba, genocida i kriminala te zbog toga većina ljudi danas i ima predrasude o ovoj regiji. No, danas su sve tri zemlje sigurne za posjetu turista te se vraški trude izbrisati mrlje iz prošlosti sa svojih imena.

Sakartvelo (საქართველო)

Tako Gruzijci vele za svoju zemlju (isto kao što mi ne kažemo Kroejša nego Rvacka), što u prevodu znači “zemlja Kartvelaca”. Kartvelci su jedan od najstarijih naroda na svijetu, koji se spominje već u 12. st. prije Krista. Legenda kaže da je Kartlos, praunuk Noinog sina Jafeta, predak svih Kartvelaca. Gruzija je kršćanstvo prihvatila početkom 4 st., odmah poslje Armenaca. Ova činjenica Gruziju čini drugom kršćanskom nacijom na svijetu. Veoma su ponosan i općenito vrlo pobožan narod.

No, da ne trkeljam previše – hajmo mi vidjeti kakvih zanimljivosti tamo ima.

WizzAir ima direktne letove na liniji Budimpešta-Kutaisi te smo rezervirali povratne karte sa cca mjesec dana razmaka, 2 mj unaprijed što nas je koštalo nekih 70 – 80 € po glavi (sa 22 kg dodatne prtljage). To je bilo to – kada rezerviraš kartu, jednom nogom praktički si već tamo!

Napokon je došao i taj dan, dan polaska. Na kraju smo se za Gruziju i Armeniju zaputili samo Sara i ja, pošto ostalima nije odgovarao termin ili jednostano nisu imali dovoljno muda.

U popodnevnim satima krenuli smo FlixBusom iz Zagreba prema Budimpešti, odakle je polazio avion za Kutaisi. Let je bio u ponoć te smo dolaskom u Peštu odmah pohitali prema aerodromu. Na putu prema Budimpešti, na benzinskoj postaji upoznali smo Melani, djevojku iz Hrvatske, koja se također zaputila u Gruziju po drugi puta, posjetiti svoje prijatelje. I opet se ponavlja ono: kamo god kreneš, uvijek ćeš naići na nekog sa ovih prostora. Sam let trajao je nekih 3 sata, i taman kada sam skoro zaspao stjuardesa je počela lupetati nešto na mađarskom, pa to sve ponavljati na engleskom: “Vežite se, slijećemo… ”

Vremenska zona je +2 sata, tako da smo sletjeli oko 5 sati ujutro po njihovom vremenu. Ulazimo u aerodrom radi pregleda putovnica, a pošto je taman sletjelo još par aviona izbila je lagana gužva na kontrolnim punktevima. Nakon nekog vremena dolazim na red, a nabrijana brkata carinica mi uzima putovnicu u kojoj nije bilo niti jednog žiga, što je njoj, naravno, bilo čudno. Pozvala je svog radnog kolegu te su kolektivno minutu buljili prvo u putovnicu, potom u mene, pa opet u putovnicu, mrmljajući pritom nešto na Gruzijskom. Carinica je vidjela kako se iza mene stvara gužva te je lupila je žig i nonšalantno mahnula rukom prema izlazu. “Ahh” mislim si, “valjda se tako kod njih kaže: We wish you a pleasant stay in Georgia.”

Kutaissi

Odmah po izlasku iz zgrade aerodroma prvo što će vas dočekati je krdo taksista koji nude svoje usluge transfera do grada. I naravno, svaki vas uvjerava kako je baš on najeftiniji. No, našu novopečenu frendicu Melani dočekao je Gruzijac Giorgi, koji se cjenkao s njima te nam osigurao prijevoz do grada za pristojnu cijenu. Pošto smo stigli u 5 ujutro bio je mrkli mrak te nigdje nikoga na cesti. Lunjali smo po gradu nekih sat vremena, sve dok nismo ugledali supermarket koji se otvorio. Kupujemo klopu, i naravno, odmah prvi jubilarni dan u Gruziji moramo probati domaće pivčuge te u parkiću čekamo da se grad probudi. Pomalo smiješno mi je bilo piti prvu pivu u 5 ujutro, pošto u te sate vikendom sam obično već na 15-toj. U međuvremenu je svanulo te nam naš domaćin Georgi predlaže posjetiti katedralu iz 10. st., gdje je okrunjen gruzijski kralj Bagrat.

Nakon kratkog razgledavanja i slikanja katedrale (odakle se pruža predivna panorama na još uvijek uspavani Kutaisi), pada novi prijedlog: odlazak u obližnju Prometejevu spilju. Pošto ionako nismo imali što za raditi do check in-a u hostelu u 14 sati, pristajemo na ponuđeni nam prijedlog.

Prvo mašrutkom pa potom taksijem, došli smo do Prometejeve spilje. Ona je toliko ogromna da bi bilo bolje reći Prometejove spiljetine. Giorgi nam je opet osigurao taksi i ulaznice jer nam nije dozvolio promijeniti novac na aerodromu i u gradu, zbog lošeg tečaja, a nije htio uzeti niti eure. Kasnije je platio i obilan ručak, pa se isprsio za piće i bog zna što još ne, sve čovjeku bude pomalo neugodno kada znaš kakve su prosječne plaće tamo. Ali, Giorgi nije htio niti čuti da bi gost nešto platio. Ahh, ti Gruzijci … Tako smo se podosta namučili dok nismo stekli financijsku neovisnost. Ovdje gdje su zapadni gosti puno rijeđi, ljudi će pišat krv da vam bude kako treba i da se osjećate poput kraljeva. Ono što je stvarno tužno, ako ne i tragično, jest da upravo o ovim zemljama i ljudima imamo ponajviše predrasuda te mislimo da će nas zatući u nekom mračnom prolazu kad dođemo tamo, prodati nas u roblje ili što već ne, dok vas u stvarnosti maltretiraju jedino ekstremnom ljubaznošću, brigom i usluživanjem.

Prometejevu spiljetinu se uistinu isplati posjetiti. Duga je 1,6 km i ima otprilike 13 hala, od kojih su dvije gigantske. Vodička nam je objašnjavala bitne stvari na ruskom, stoga nam je Giorgi potiho prevodio. Uglavnom, ime nema nikakve veze sa Prometejem, nego je spilju Sakašvili 2010. tako odlučio nazvati, kako bi njeno ime zvučalo moćnije i kako bi privuklo još više ljudi 😀 Od tada je i otvorena za posjetioce. Naš domaćin Giorgi ispričao nam je kako su spilju službeno otkrili 1984., no za nju je šezdesetih godina znala Sovjetska armija, koja je čak namjeravala utrpavati nuklearni otpad unutra. Ali eto, hvala Bogu i Alahu – nije.

Poslije razgledavanja, shrvani od cijelonoćnog puta i cijelodnevnog razgledavanja, odlazimo na počinak u hostel.

Drugi dan naspavani, odmorni i puni elana krenusmo u divljačko istraživanje Kutaisija. Grad kao grad nije ništa spešl, iako je drugi po veličini u Gruziji izgleda kao običan provincijski grad, a veličine je otprilike kao Split. Lokalci tvrde kako je čak izgubio titulu drugog najvećeg grada, zbog abnormalno brzog razvoja Batumija. U Kutasiju ima za obići nekoliko atrakcija: bijeli most preko rijeke Rone, katedrala, centar prevućen u bijeli kamen te ogromna fontana sa skulpturama konja u centru grada. Uglavnom su sve atrakcije nekih 50-tak km izvan grada. Naime, prije par godina parlament i par drugih vladinih institucija premješteno je iz Tibilisija u Kutaisi, koji je prvi povijesni glavni grad. Pošto smo obišli sve zanimljivosti i nezanimljivosti Kutaisija, ne preostaje nam ništa drugo negoli dosadu ubiti žderanjem i lokanjem u jednom tradicionalnom restoranu u centru grada.

Klopa cuga i prokleti korijander

Gruzijska kuhinja sastoji se od tri glavna sastojka: tijesto, sir i meso. Naravno, upotrebljavaju se i drugi sastojci, ali u zanemarivim količinama naspram navedena tri. Uopće ne sumnjam da bih krepao od kolesterola ili srčanog udara zbog začepljenja krvnih žila da sam ostao još par mjeseci u Gruziji.

Dva najpoznatija jela su khinkali i khachapuri. Khinkali je neka vrsta tijesta punjena uglavnom mesom, ali može biti punjena sirom, gljivama, itd. Jede se posebnom tehnikom: prvo se posiše sok iznutra, a potom se pojede ostatak.

Khacapuri je nešto između pite od sira i pizze. Također iznimno fino jelo raznih vrsta: sa sirom, mesom, grahom, jajetom.

No, u prvih par dana hrana nam se uopće nije svidjela zbog jednog dodatka, kojeg Gruzijci imaju naviku stavljati u gotovo sva jela. Naime, Gruzijci stavljaju u jela poveće količine svježeg korijandera, koji ubije sve ostale okuse. Primjerice, naručim zelenu salatu. Na stol mi stiže zelena salata sa tonom korijandera unutra te zovem konobaricu i govorim joj kako želim salatu bez tog dodatka. No, konobarici nije bilo sasvim jasno što mi smeta te mi donesi novu salatu sa još više tog sranja. Uglavnom, borba sa korijanderom trajala je par dana, sve dok nam jedan lokalac nije otkrio ime tog korova. Naravno, o ukusima se ne raspravlja i ne sumnjam kako bi se nekom ovaj dodatak vjerojatno svidio. Tu je i nezaobilazan šašlik, ražnjići s lukom pećeni na željeznim štapićima te naravno kebap, ali ne onakav kakav smo navikli jesti u Hrvatskoj. Kebap izgleda kao šiš čevap omotan u tanko tjesto. I stvarno je odličan, a ovi kebapi koje ekipa prodaje u Hrvatskoj zapravo su uvreda za ovo fino jelo.

Gruzijci imaju i neke njihove tradicionalne kobasice (kupati), koje jedu sa gruzijskim umacima. Sve u svemu gladni nikada nećete ostati, jer se za svako nepce nađe ponešto. Ako vam se gruzijska kuhinja i ne svidi, glad uvijek možete ubiti u nekom od europskih restorana. Ako ste u Gruziji, lako je moguće da budete pozvani od strane lokalaca na tradicionalnu večeru Supru. Supra je, jednostavno rečeno, lokanje i žderanje do iznemoglosti. Svaka supra ima kolovođu večeri (Tamad), koji svakih par minuta nazdravlja, a drugi mu plješću, preuzimaju zdravicu i tako to ide u nedogled, uz more alkohola i tone hrane. Nerijetko se desi da na kraju večeri ili svi plaču ili se potuku, pa se omakne i pokoji smrtni slučaj.

Važno je napomenuti da je voda u cijeloj regiji sigurna za piće, što znači da slobodno možete odvrnuti pipu i pohotno se nalokavati vode bez straha. Osim na Kaspijskom moru, gdje je vodu vjerojatno sigurnije sipati u rezervoar Moskvicha nego piti.

Nakon obilne večere, krenuli smo u obližnji park degustirati par boca odličnog gruzijskog vina. Ovdje se, kao i svugdje u svijetu, vikendom prije izlaska mladež okuplja na zagrijavanju prije izlaska u neki klub. Ako niste znali, Gruzija je pradomovina vina, a u istočnoj regiji Kaheti vinova loza se uzgaja kontinuirano već 7000 godina. Naravno, svi gruzijci briju da je njihovo vino najbolje na svijetu, što možda i nije tako daleko od istine.

Tu smo bili glavna atrakcija. Svi žele znati odakle ste, da li vam se sviđa u Gruziji te vas žele dodati na fejs. No, nismo se predugo zadržavali jer su se kroz narednih sat, dva svi razbježali. Bili smo primorani vratiti se natrag u hostel, gdje se zabava nastavila duboko u noć sa ludom ekipom iz hostela, među kojom je bio i čopor od 7 Slovenaca.

Zadnji dan u Kutaisiju skompali smo se s likom koji radi u hostelu, a zove se također Giorgi. Naime, svaki drugi lik u Gruziji zove se Giorgi 😀 Mamurno posljepodne ubili smo izletom u obližnji kanjon Martvilis. Nagovarali smo Giorgija da nam se pridruži, što je on na obostrano zadovoljstvo prihvatio. Ipak je velika prednost skitati se uokolo s lokalcima jer znaju jezik, mogućnost da vas sjebu za pare je manja, a i uvijek vam pokažu super mjesta za koje turisti nemaju pojma da postoje.

Pošto nije bilo nikakvog prijevoza, do tamo i natrag smo stopirali. Moram reći kako je Gruzija raj za autostopere: čim izbacite palac doslovno svaki drugi auto će vam stati i povesti vas makar dio puta, a nerijetko se dogodi kada stopirate i naleti policija da vam oni ili ustopiraju nekoga u tom pravcu ili vas povezu službenim autom.

Uglavnom, napravili smo kratki đir po kanjonu. Bili smo cigani i nismo htjeli platiti vožnju čamcem, iz kojeg se vidi sva ljepota ovog mjesta, nego smo kratko prošetali i zaputili se natrag prema Kutaisiju, do kojeg smo ustopirali oldtimer iz 50-tih. Oldtimer je, naravno, po putu zakuhao te smo ga jednu dionicu puta morali gurati, što je nama bilo super zabavno. Ono u Gruziji si, ustopiraš oldimera i onda još moraš glumiti konja i gurati 2 tone starog željeza 😀

Promet

Tu večer dogovarali smo se o napuštanju Kutaissija (jbg, dosadilo nam je već pomalo i željeli smo doći do glavni grada, Tibilisija). I tako, drugi dan u mašrutci, zbijeni između cekere baba, vozimo se prema Gruzijskoj metropoli. Promet je vjerovatno prvo što će vas šokirati kada sletite u ovaj dio svijeta. Prometna pravila kao da ne postoje, vozne trake služe za ukras i općenito se ništa ne poštuje, osim možda tu i tamo crvenog svjetla. Polovica automobila ima volan na desnoj, a druga polovica na lijevoj strani. Svi voze i pretiću se kao divljaci, a ako nekog želiš prestići samo legneš na trubu i napucaš gas, dok se ostali jednostavno izmaknu u stranu. Uz podužu vožnju i očajnu infrastrukturu, po izlasku iz vozila sumnjam na unutarnje krvarenje, osjećam želudac u peti, a lijevi bubreg u grlu, ne znam gdje je uopće desni. Zapravo, nekad imaš osjećaj da se voziš po pragovima željezničke pruge, a ne po cesti.

Prijeći cestu s jedne na drugu stranu ceste prvih dana stvarno je bio podhvat, ali promatrajući Gruzijce shvatili smo da samo treba krenuti, i auti ili stanu ili te zaobiđu. Kasnije mi je u državama Zapadne Europe ta sloboda prelaska bilo gdje i bilo kada čak i falila, jer ipak je najljepše prepustiti se kaosu i postati dio njega.

Tu je i gruzijski fenomen razbijenih šoferšajbi. Nemam pojma zašto niti kako, ali dobranih 80% auta ima napuknutu ili razbijenu prednju šajbu. Da li je to zbog jake zime, divlje vožnje ili nečega trećeg, nisam nikada saznao. U Armeniji, ‘pak, svi imaju fetiš na zatamnjena stakla, no o tome će biti više riječi kasnije, kada stignemo u Armeniju.

Dobra stvar u bivšim sovjetskim republikama (i u Rusiji) su Mašrutke. Ultra jeftin lokalni prijevoz, koji može biti gradski i međugradski. Funkcionira tako da vozač stoji ispred kombija i dere se destinaciju za koju ide, a kreće tek kada se kombi napuni. Na većim tržnicama imaju čak zaposlene bookere, koji čekaju na izlazu iz podzemne i čim vas uoče s backpackom počnu vam nuditi destinacije. No, iako možda ne idete na destinaciju koju vam nudi, booker će vam rado pokazati gdje se nalazi mašrutka koju tražite. Naravno, prvo će vas pokušati nagovoriti da promijenite plan. Primjerice: tražimo mašrutku za Tbilisi. Dolazi booker i počne nam srat što ćete u tom smogu, svaki grad je isti, odite u Batumi malo na more, kupanje, plivanje tra la la. Nakon što smo mu lansirali odjeb, pokazuje nam gdje se nalazi mašrutka za Tbilisi.

Po gradovima to funkcionira tako da stanete na cestu te kada vidite mašrutku mahnete vozaču, koji vam stane. Vi uđete unutra, vozite se, a kada želite izaći samo se morate iz svog glasa zaderati EJJJJ ili ALOOO. Gruzijci kažu nešto sasvim deseto, ali nažalost, ne mogu se sjetiti riječi. Vozač kada čuje tu riječ momentalno sjeda na kočnicu, a putnici i njihove stvari redovito polijeću prema naprijed. Plaća se na izlasku, a cijena je nekih pišljivih kunu za vožnju. Jedini problem jest što su sve destinacije ispisane gruzijskim pismom, tako da morate uhvatiti nekog lokalca, koji će vam reći koja je mašrutka za vašu destinaciju ili vam je zaustaviti na cesti, što će učiniti sa zadovoljstvom kada vide da ste stranci.

Još jedna smiješna i nama sa zapada zanimljiva stvar jest to da sva stoka slobodno luta okolo kao da nemaju štale, i naravno kao da znaju kako isprovocirati ljude, obično se to lutanje uokolo svodi na prometnice i usko područje oko njih. Ali ne jebe to lokalce, opušteno sačekaju da se stoka makne s ceste ili ih obiđu (ako širina prometnice to dozvoljava). Stoke nema jedino na autocesti, zbog ograda koje ih spriječavaju u naumu.

Na lokalnim magistralama odvija se veliki dio ekonomije, gdje se prodaje sve živo i mrtvo. Ovdje se može s naći sve od igle do lokomotive, ali uglavnom u etapama. Prvih 10 km nalaze se samo tradicionalne pekare, ispred kojih babe mašu kruhovima i zaustavljaju ogladnjele vozače. Idućih 10 km prodaje se samo keramika, zatim u daljnjih 5 km nalaze se štandovi s praškom za rublje, potom wc papirom, pa jabukama itd., mogao bih nabrajati do sutra.

Imaju čak nekih 100 km autoceste između Kutaisija i Tibilisija koja je u izgradnji, a na zaustavnim trakama se također možete opskrbito svime i svačime. Jedino što je novo i ulickano su policijske stanice, koje možete vidjeti svakih 10 km.

Sve izvan većih gradova i malo dalje od turističkih atrakcija je trošno, hrđavo i zastarjelo, u nekim trenutcima zapravo je nevjerojatno kako te trošne kuće prkose zakonima fizike i jednostavno se ne uruše.

Tibilisi Tibilisi

Nakon tri sata lude vožnje, u kojoj sam se jedno pet puta oprostio od života i izmolio sedam i pol očenaša, stižemo u Tibilisi! Čim smo ušli u grad, šofer je svako malo stao i mašrutka se polagano praznila.

Na prvi pogled Tibilisi izgleda moderno, čisto te kao da niste u Gruziji nego negdje na zapadu, a jedino što vas podsjeća da niste na zapadu je divlji promet. Polazišta i odredišta mašrutki su uglavnom tržnice. Ova na kojoj nas je vozač izbacio van jest jedna od većih u Tibilisiju i sad je trebalo pronaći prijevoz do centra. Sara je spazila mladi par koji se s nama vozio od Kutaisija, a cijeli put su nas užasno nervirali sa svojim neprestanim žvaljakanjem i popratnim zvukovima mljackanja, no ovo im je bila prilika da se iskupe te smo ih pitali kamo da idemo. Lik je bio sav sretan te nam je nešto počeo objašnjavati na krnjem engleskom, što je zvučalo kao klingonski i kod nas je izazvalo samo upitnike iznad glave. Nakon par minuta shvatio je da to ne vodi nikamo te nam je dao znak rukom da ih sljedimo. I uistinu, nakon par minuta hoda preko gruzijskog hrelića, dolazimo do stanice metroa. Metro je moderan, minimalistički uređen, a na ulazu pop djeli blagoslove za neku kintu, i bogami: posao mu cvate. Desetak minute vožnje do stanice Rustavelli i stigohsmo u centru.

Razlika između metroa u ex sovjetskim republikama i na zapadu jest što je ovdje metro na puno većim dubinama i, naravno, cijena za vožnju je nekih 2 kn. Na putu prema gore pokretnim stepenicama (koje se kreću brzinom glečera), imam osjećaj da smo bili svega par metara iznad središta zemlje. No, i to smo prebrodili: eto nas u centru Tibilisija!

Što reći o Tibilisiju? O ovom gradu toliko je toga već napisano, da zapravo niti nema smisla da nešto dodajem. Općenito je jako šarmantan grad, koji ima svoju neodoljivu vibru i jednostavno vam se uvuče pod kožu u prvih par minuta boravka tamo. O samom gradu i must see atrakcijama pisati ću malo više u drugom dijelu putopisa, zato jer smo Tibilisi posjetili 3 puta u ovom putovanju. Tako je, dobro ste čuli: biti će toga još, jer jednostavno je nemoguće potrpati sve u jedan tekst, tako da ću ga morati rascijepati na 2 dijela. Možda površinom i brojem stanovnika malen, ali ovdje se ima jako, jako, jako puno toga za vidjeti. Ukratko, došli smo u hostel, bacili stvari na pod i brzinom svijetlosti naoružani fotoaparatima i praznim memorijskim karticama odjurili okinuti prvih par slika te, naravno, javiti svima doma da su nam bubrezi još uvijek na broju.

Nakon cijelodnevnog, besciljnog lutanja gradom, shrvani dolazimo u hostel. Odmah na ulazu, na tv-u spazim vremensku prognozu za idućih par dana. Prvobitni plan bio nam je ostati u Tibilisiju neko vrijeme, pa se potom zaputiti ka sjeveru – na Kavkaz. No, vremenska prognoza pomutila nam je planove: za 3 dana na Kazbegu se očkuje snijeg! Jednoglasnom odlukom (od 2 moguća glasa) odlučujemo se odmah drugi dan napustiti Tibilisi i posjetiti grad Stepanstsmindu te onaj super cool samostan ispod Mount Kazbega, kojeg možete vidjeti čim googlate Gruziju, a nalazi se na samoj granici sa Rusijom.

Okovani Prometej

S mirisima jutra vratili smo se na jučerašnje mjesto zločina, onaj hrelić, gdje trebamo ubosti mašrutku do Stepanstsminde. Do Stepanstsminde vozi vijugava cesta imena Georgian military road, koja se penje na vrtoglavu visinu od 2,379 metara. Naravno, vozač mašrutke umislio si je da je Colin McRae te je sijekao zavoje kao da nema nikog drugoga na cesti. Posljedica takve vožnje jest da je vjerojatno govno u meni umrlo od straha. S nama je bio i planinski vodić, turčin Ercument, kojeg smo upoznali još za boravka u Kutaisiju te smo s njim dijelili apartman kada smo stigli. Ovdje, kao i u Hrvatskoj za vrijeme ljeta, čim izađete iz autobusa na stanici čeka 100 baba te vam nudi smještaj. U blizini se nalazi par skijališta tako da je ovdje turistička ponuda i infrastruktura jako razvijena.

Fino smo se ugnijezdili u apartmanu, kupili domaće sireve i kruh te se krenuli pentrati do samostana. U podnožju možete uzeti taksi do gore, ali tražili su nekih 30-tak Lara (cca 90kn) za vožnju od 10 minuta, što smo mi naravno odbili i laganim korakom krenuli prema gore. I isplatilo se: na putu prema gore priroda vas neprestano obasipa nevjerojatnim prizorima koji oduzimaju dah.

Na vrhu nas je dočekao veličanstven prizor. Jednostavno, vilica vam se obijesi do poda, a prvih par minuta zurili smo u nevjerici uokolo. No, horda glasnih ruskih turista prekida taj veličanstven trenutak, pa i mi slijedimo gomilu bačuški, pritom nemilosrdno škljocajući fotoaparatima.

Samostan Gergeti Trinity izgrađen je u 14. st. na visini od 2,170 metara. U pozadini samostana uzdiže se treći najviši vrh Gruzije, visine 5,047 m, kojeg mi naravno nismo mogli vidjeti od jebene magluštine. No, nema veze – i ovo što smo vidjeli bilo je spektakularno. Odlična stvar jest što u blizini slobodno možete razapeti šator i nitko vam neće zbog toga srat. Na zapadu bi vjerojatno sve bilo ograđeno i na svakom koraku vrištale bi table „zabranjeno kampiranje“, no ne i ovdje. Još jedan super razlog zašto se uputiti u ovaj kraj svijeta: uzmite šator i pravac Kavkaz, a zahvaljivati ćete mi kasnije.

Oko samostana smo se muvali nekih 2 sata, zamezili odličan domaći sir s lepinjom, smrzli se ko pičke, pa kroz bašte i strme prečice (gdje smo skoro polomili noge) se vratili natrag u toplinu našeg Guest Housa. Umorni od svog tog ushićenja i pentranja po svježem zraku, u san smo utonuli iste milisekunde kada smo legli u krpe.

Eto dragi moji, za nastavak ćete se morati strpiti još par dana. Vjerovatno su vam okice već umorne od mojeg trkeljanja, pa da vas ne davim previše. Što ima u Tibilisiju, kakav je noćni život u Yerevanu, koga smo sve sreli po putu te da li smo se izgubili u špiljama Vardzie, saznati ćete u drugom dijelu. Do tada, ćao!

Napisao: Matija Čakmak