Dugo vremena sam željela otići u Bratislavu. Moja čežnja za posjetom Bratislavi bila je slična onoj Čeholjeve tri sestre Olge, Irine i Maše koje žude za povratkom u Moskvu ili svojedobno mojoj za posjetom Sarajevu i Budimpešti. Uvjerila sam se i glede Bratislave, da kad nešto jako želiš u životu to i dobiješ. Iliti pazi što želiš!, kaže jedna mudra izreka, jer bi to mogao i dobiti ide nastavak te iste izreke. Život će me više puta posljednjih godina voditi u glavni slovački grad, mali veliki grad, ljepoticu na Dunavu kako tepaju Bratislavi.

Zanimljivo je kad se priča o Bratislavi često se spominje i Beč, u kontekstu da su to dva najkraće udaljena glavna grada u Europi. Beč i Bratislava udaljeni su svega 60 kilometara. Kroz povijest su ta dva grada  bila i povezana električnim tramvajem, a posljednjih godina osim cestovnim i željezničkim putem povezani su i brodskim putem Dunavom. Dunav je poveznica četiri glavna grada koji započinju s B. i to su uz Beč i Bratislavu, Beograd i Budimpešta.

Na ulazu u mali veliki grad stoji četvrt Petržalka bratislavski Novi Zagreb, naselje izgrađeno sedamdesetih godina dvadesetog stoljeća, kojeg nazivaju i Bronx-om Bratislave.

Turistička meka grada je gradski dvorac do kojeg se stiže preko Novog mosta dugog oko  petsto metara. Ipak, nije znamenitost mosta njegova kilometraža već UFO restoran smješten na visini od 84 metara, a do njega se dolazi dizalom iz donjeg djela mosta koji je pješačka zona. Osim restorana gdje je moguće uživati u slovačkim delicijama iz restorana puca jedan od najljepših pogleda na grada. Dobar pogled uglavnom košta, pa tako i pogled s UFO restorana i to 6,5 eura ili skuplje ako će te uživati uz delicije.

Do dvorca zbog strateškog smještaja gotovo u samom središtu grada, smjestio se cca 100 metara iznad Dunava osim cestovnim prijevoznim sredstvima preko Palisada – elitne bratislavske četvrti stiže se i pješke.

Bratislavski dvorac (Hrad) kažu ima oblik stola okrenutog naopačke, s tim da je jedan od tornjeva veći. Riječ je o tako zvanom krunskom tornju jer se u njemu čuvala sveta mađarska kruna, žezlo, kraljevska jabuka i krunidbeni mač- simboli mađarske državnosti. Naime, nakon Mohačke bitke dvorac je bio stoljećima sjedište Mađara. Izvorno je dvorac izgrađen u 9. stoljeću i otada do danas prošao je burnu povijest značajnu za mnoge države koje su bile dio Monarhije.

Iz dvorca i okolice dvorca puca također jedan od prekrasnih, besplatnih vidikovaca na grad, posebno za lijepa vremena. S visine se gotovo uvijek sve bolje vidi, ali ma kako visoko bili ne smijemo zaboraviti da se vrijednost čovjeka nalazi u njegovom srcu i jeziku. Ipak s Hrada jasno se vidi da je grad rijekom Dunavom podijeljen u dva dijela industrijski i stari/gradski dio. Odavde puca i pogled na Austriju, a za lijepog vremena i ukoliko ste super dalekovidni i na Mađarsku.

U okolici dvorca smješten je i slovački parlament središte zakonodavne vlasti države. Kažu da je izgrađen od bračkog kamena, a i ispred njega je Kip slobode. Tu je i trg Alexandra Dubčeka jednog od vođa Praškog proljeća i Baršunaste revolucije. Kad vam je prijateljica profesorica povijesti dobijete besplatan kratak i koncizan pregled povijesti, budući su mi u školi naučene činjenice davno isparile iz glave. Uglavnom Dubček je zajedno s Havelom bio vođa baršunaste revolucije kad je mirnim prosvjedom 1989. godine s vlasti smijenjen komunistički vođa Husak. Pavel i Dubček dogovorili su mirno stvaranje dviju samostalnih i nezavisnih državi i raspad zajedničke države Čehoslovačke 1. 1. 1993. Tako Slovaci na 1.1. osim Nove godine slave i dan nezavisnosti. Mi sa ovih prostora možemo iskreno žaliti što nismo imali Dubčeka i Havela i na našoj strani. Ali mi nismo bili te sreće mi smo morali preživjeti i voditi obrambeni rat, a najgore je kad ste svjesni da je moglo biti drugačije.

Za mene je ogromna prednost Bratislave ta da je riječ o gradu čije su glavne znamenitosti locirane u pješačkom dosegu pa se bez velikih napora uživa u gradskim ljepotama.

Nakon razgleda turističke meke, najbolje je razgled grada započeti sa Hvizdoslavovog trga- najvećeg gradskog trga. Hvizdoslav je slovački pjesnik, dramaturg, prevoditelj, a jedno vrijeme i zastupnik čehoslovačkog parlamenta. Danas gotovo svaki grad u Slovačkoj nosi ulicu njemu u čast. Trgom dominira istoimeni kip, a tu je i spomenik Hans Christianu Andersenu koji je svojedobno boravio u Bratislavi i rekao za nju da izgleda kao grad u bajki. Tu je smještena i američka i njemačka ambasada.

Svojedobno je u povijesti, u srednjem vijeku, grad bio opasan zidinama i u njega je bilo moguće ući jedino kroz četiri utvrđena ulaza u grad. Jedan od ulaza u grad bila su i Vidrička vrata na zapadu – kroz koji su ulazili i kraljevi i kraljica koji su se krunili u katedrali svetog Martina. Središnja bratislavska crkva je Katedrala svetog Martina, to je gotička trobrodna građevina križnoga tlocrta čiji se toranj kroz povijest mnogo puta restauirao, a posljednji put sredinom devetnaestog stoljeća, kada je na vrh stavljena velika kruna sv. Stjepana. Nakon što bi se okrunili kraljevi bi kraljevski put nastavili do Mihelskih vrata, danas najbolje sačuvanih vrata grada (op. na jugu su bila ribarska vrata, a istoku Laurinska vrata), i tu bi se rukovali s biskupom čime bi i službeno postali kraljevi. Na izlazu iz Mihelskih vrata započinje i bratislavska Ilica po imenu Ophodna ulica.

U blizini je i predsjednička palača smještena u Graslakovićevoj palači izgrađenoj u rokoko/kasnom baroknom stilu s francuskim vrtom.

Iako je teško, nakon šetnje po kraljevskom putu spustiti se među puk, ali kako kaže veliki A.G. Matoš postati čovjek ljepše je nego postati kralj, s Mihelskih vrata šetnju nastavljamo do  Hlavné-ih námestie-i – Glavnog trga.

Središnji je to trg u starom gradu u Bratislavi i jedan je od najpoznatijih trgova u Bratislavi. Svojedobno je bio sajmišno mjesto, o čemu svjedoče nazivi i susjednih ulica poput primjerice Zelene ulice. Trgom dominira Gradska vijećnica u kojoj je smješten muzej riznica gradske povijesti, a tu su i francuska, grča i japanska ambasada. U prolazu do Vijećnice je Primacijalna palača poznata po svojoj sobi ogledala, i kao mjesto gdje je Napoleon potpisao Presburški sporazum nakon bitke kod Austerlitza ( i ovdje progovara iz mene prijateljica povjesničarka J ).

Jedna od bratislavskih atrakcija su mnogo brojni gradski kipovi (op.a. ipak su manje prisutni nego u Skopju), a među kojima se ističu Napoleonov vojnik naslonjen na klupu koji se nalazi na glavnom trgu. Prikazuje vojnika s karakterističnom kapom Napoleona, naslonjenog na klupu. Navodno mu možete prišapnuti neku svoju tajnu i tako si olakšati dušu.
U blizini se nalazi Čumil – kip sa znakom Man at work, koji prikazuje čovjeka koji viri iz šahta, ne zna se što tamo radi, da li samo odmara ili gleda curama ispod suknje, zna se samo da je vrlo simpatičan. Navodno, mu morate dodirnuti kapicu za sreću.

Tu je i lijepi Naci (Schone Naci) koji prikazuje Ignaca Lamara, legendu Bratislave koji je bio siromašan i psihički bolestan, često je šetao gradom u elegantnoj odjeći i pozdravljao prolaznike podižući u zrak svoj šešir.
U obližnjoj ulici svojedobno je bio i kip Paparazza, oslonjen na zid istoimenog restorana. No kada se taj isti restoran zatvorio, nestao je i paparazzo pa će sada morati postati slavni ako želite upasti u objektiv paparazza. Ja sam svoju turu fotkanja ispred paparaza odradila upravo kod ovog bratislavskog.

Nakon razgleda kipova, šetnju Bratislavom polako privodimo kraju least but not last kako bi rekli Englezi kod zgrade Slovačkog narodnog kazališta, a gdje će suza nego na oko. Kazalište je svojedobno izgrađeno 1776., a rekonstruirali su ga bečki arhitekti Fellner i Helmer u razdoblju 1884.-1886. Ovi arhitekti zaslužni su za gradnju zagrebačkog, riječkog i varaždinskog HNK-a i još pedesetak drugih kazališta, a sličnost je više nego očita. Danas se ovdje nalazi slovačka opera, drama, i nacionalni balet.

U samoj okolici užeg centra grada, nepravedno bi bilo ne spomenuti Plavu crkvu posvećenoj svetoj Elizabeti, meni jednoj od najdražih i najživopisnijih crkvi koju od milja zovem Štrumpf crkva, predstavnici Slovačke u poznatom briselskom parku/muzeju Mini Europe.

Nezaobilazna je u Bratislavi i šetnja uz Dunav, a za one željene zabave kažu da je nadimak Bratislave Partyslava – noćni život vodi se oko Mihelskih vrata, Glavnog trga i na Hvezdoislavom trgu.

Slovaci radije piju vino nego pivo, njihovo najpoznatije pivo je Zlatni fazan  alias na slovačkom Zlaty Bažant. Jedna od najpoznatijih slovačkih žestica je borovička, rakija od smrekinih bobica, a  kažu Slovaci da Slovak nije tko borovičku ne pije.

Kažu Slovaci kao i mi živjeli, što nam svima skupa želim od srca za sam kraj ove šetnje po Bratislavi. Uostalom slovački jezik nazivaju esperantom slavenskih jezika.

A ja ću za sam kraj parafrazirati Roberta Louisa Stevensona „Što se mene tiče, putujem ne zato da bih išla bilo kuda, već da bih išla. Putujem zbog samog putovanja. Kretanje je strašna stvar“.

P.S. Ukoliko želite pročitati moje ukoričene putopise – knjigu Samo za taj osjećaj – možete naručiti – na mail: ibacelic@gmail.com, a osim na stranici mojih dragih Putoholičara pratiti me možete i na mom blogu svaštari Just for this feeling https://justforthisfeeling.wordpress.com/ .