U posljednjem tjednu ispitnih rokova, nakon zadnjeg položenog pismenog ispita, kao grom iz vedra neba stigla mi je poruka od prijateljice iz osnovne, s pozivom da provedem vikend s njom i još dvije cure u Sarajevu. Postoji jedna specifična priča o Almiri i meni; poznajemo se od prvog razreda osnovne škole, ja joj danima nakon što su nas stavili da sjedimo u istoj klupi, nisam mogla upamtiti ime, a tijekom naših dugih 15 godina poznanstva, nikad zajedno nismo uspjele otputovati u Bosnu, iako me ona više puta zvala da dođem s njom.

Tako mi se nakon duga tri tjedna učenja i polaganja ispita, jednostavno omrznuo Zagreb i moja vlastita soba s radnim stolom koji je u 20 dana učenja vidio više papira nego prašine, pa sam u 3 dana odlučila dići sidro, spakirati kofer i uputiti se u Sarajevo.

Inače, nije mi to bio prvi put da posjećujem BiH, već sam jednom bila u Sarajevu i to u srednjoj školi, ali budući da je to bilo prilično davno (5 i pol godina za nas se studentske penziće već sad čini razdobljem dalekim kao doba prije kromanjonaca), sjećala sam se samo jedne kolektivne večeri pijuckanja u hotelskoj sobi, ledenog noćnog vjetra i mirisa ćevapa na Baščaršiji.

Ništa bez ćevapa – najbolji u Zmaju

Prva nam je postaja bila Zenica, gdje smo imale bukiran hostel, odnosno dvije sobice za po dvoje s privatnom kupaonicom (nisam baš razumjela te njihove klasifikacije smještaja, ali u svakom slučaju, onaj hostel u kojem sam ja bila nije bio isti kao i hosteli u drugim zemljama), a tek smo slijedećeg dana trebale poći za Sarajevo. Razlog našeg posjećivanja ”u-Zen’cu-kada-pođem-ja”, bio je da se jedna naša članica, kao zaljubljena Julija ondje ponovno susretne sa svojim Romeom. No, kao i tijekom mojih zadnjih 4-5 putovanja, i na ovom se morala dogoditi neka urnebesna nezgoda, najvjerojatnije zato što sam ja tipičan primjer baksuza.

(U ostalim kolumnama o putovanjima moći ćete pročitati kako sam više puta zapela u određenom problemčiću, a sve je zapravo počelo od one famozne trocilindarske Nove godine u Puli, koja me očito proklela. Hvala mom prijatelju Matiji i njegovoj omiljenoj Kockici.)

U petak ujutro, 22. veljače, nas 4 kokoške smjestile smo se u mini-bus prijevoznika Biss-Tours, ušuškale se na zadnja sjedala i već u Slavonskom Brodu naišle na blokadu jer je, vidi čuda, baš tog petka sustav MUP-a odlučio pasti na svim graničnim prijelazima.

Čestitke sretnom putniku, osvojili ste gratis 4 sata boravka u polju usred Slavonije!

Osim što smo kolektivno živčanile što nas je vozač, umjesto da se ubaci u red vozila koji je čekao barem nekakav pomak na granici, odlučio parkirati u polje usred ničega, barem smo se dobro nasmijale scenariju koji smo proživljavale, jer je u određeno doba opako počeo sličiti na onaj kultni film Ko to tamo peva. Jedan od malobrojnih putnika bio je i raspričani deda sa 6 limenki Laškog piva i vjerojatno 4 kutije cigareta, baš kao i jedna iznimno naporna bakica koja se nije gasila u pauzama između njegovog glasnog psovanja svega što postoji u svemiru. Meni je čak i pri četverosatnom čekanju u Brodu, uspio propasti dogovor s jednim prijateljem (čitajte, slavonskim galebom) koji inače ondje živi, a susrećemo se nažalost samo kad se on pojavi na mom Braču jednom godišnje u ljeto, pa sam radi toga bila malčice razočarana, ali nisam mogla ništa protiv situacije.

Što reći, koju poruku poslati

Sve skupa, u petak nam je do Zenice trebalo malo više od 9 sati putovanja. Preživjela sam pa mogu pričati.

Romeo i Julija imali su svoj dirljivi susret koji je trajao tijekom cijelog vikenda i, moram reći, bilo je stvarno krasno gledati tih dvoje golupčića kako se zaljubljeno smješkaju jedno drugom jer su ponovno spojeni na par dana, budući da im ljubav inače dijele kilometri.

Idućeg smo se jutra u ponešto smanjenom broju, autobusom uputile za Sarajevo. Romeo i Julija radi Romeovih su obaveza ostali koji sat duže zajedno u Zenici, a ja sam se s preostale dvije gospe uputila u početak sarajevskih avantura. Nakon izdašnog ručka u ćevabdžinici Zmaj(najbolji, ali uistinu najbolji ćevapi u cijelom Sarajevu), putem obiteljskih veza jedne od moje dvije suputnice, dobile smo prijevoz do smještaja i panoramski obilazak grada automobilom, umjesto da se same vucaramo po tramvajima sa svojom suviše teškom prtljagom za samo tri dana boravka.

Silazak na Baščaršiju niz ulicu u kojoj smo bile smještene, Ploča, pamtit ću cijelog života.

Sebilj na Baščaršiji

Uz vrtlog sitnih pahulja snijega, u rano je poslijepodne grad bio prekriven sivkasto-bijelim oblacima, a niz brdo po kojem smo silazile, odjekivao je poziv na molitvu iz obližnjih džamija. Morate biti prisutni kako biste to uistinu doživjeli i zaista ne znam kako drukčije dočarati taj trenutak, koji mi je gotovo donio suze radosnice na oči. Odjednom, ne znam ni sama kako ni zašto, ali stala su mi se rojiti sjećanja iz prošlih godina, neka kojih nisam ni bila svjesna da su mi toliko prirasla srcu, počela sam kristalnije nego ikad razmišljati o budućnosti kakvu bih voljela imati i jednostavno, bila sam pod jednim najposebnijim dojmom od svih gradova koje sam nedavno posjetila.

Kad sam 5 godina kasnije opet ugledala Sebilj na Baščaršiji, shvatila sam da onog prvog puta zapravo nisam doživjela taj grad kako spada. Unatoč hladnoći, satima smo hodale po uskim uličicama prepunih kafića, restorančića, dućana i raznih štandova krcatih šarenim šalovima, nakitom s privjescima Plavog oka i bakrenih džezvica za kavu. Stale smo na životno važan predah u obliku kafe i baklave, kupile hrpicu suvenira, fotografirale toliko toga da mi je sad galerija mobitela opasno popunjena, a predvečer smo se ponovno našle s našim ljubavnim parom.

Večera se, naravno, sastojala od ćevapa kod Želje te turskom čaju i nargili u Damasku, a oko 23 h ledeni nas je vjetar potjerao od posljednjeg slikanja kod poznate Inat kuće, u okrilje naše prekrasne iznajmljene kuće na vrhu ulice Ploča.

Nedjelja nam je donijela nešto slobodnih sati do polaska za Zagreb pa smo to iskoristili za vožnju žičarom na vrh planine Bjelašnice, odakle puca savršeni pogled na cijeli grad. Budući da nas je ovog puta bilo više, nije me toliko hvatala panika u žičari, što se nije moglo reći za Juliju, ali svi smo u jednakim komadima stigli gore i dolje, nakon dugog fotografiranja u najluđim pozama i šašavog razgledavanja po snijegu.

Carstvo lampi

Nitko nije pao s vrha planine, što je bio pun pogodak.

Nedjeljni ručak na Baščaršiji ovog je puta bio burek s preljevom u buregdžinici Sač, a posljednje sate do odlaska po prtljagu te ukrcaja na autobus, ja sam iskoristila kupovinom rahat lokuma za svoje zagrebačke sladokusce te brzim lovom na Gucci torbicu u Gazi Husrev-begovom Bezistanu. 40 maraka, neviđena kopija, mogu samo reći da je to bila najbolja investicija u crnu torbicu ikad.

Za kraj, pohvaljujem i vozača našeg Biss-Tours autobusa za povratak, za njegovu dobru vožnju do Zagreba, koja je trajala za sat manje od našeg putovanja do Zenice te za iznimnu ljubaznost što mi je pristao otvoriti prtljažnik u Kaknju kako bih iz nesretnog kofera izvukla životno bitne slušalice. Bez njih se ipak teško preživljava osmosatno večernje putovanje. Tko me razumije, neka digne ruku. Znam da vas ima, nemojte se sramiti.

Hostel u Zenici i kuću u Sarajevu bukirale smo preko Bookinga, a karte za autobuse kupile smo, najlogičnije, na autobusnim kolodvorima u Zagrebu i Sarajevu. Sva mjesta na kojima sam jela, pila i koja bih preporučila svima koji će u skorije vrijeme posjetiti Sarajevo, navela sam gore.

Nadam se da će se i vama Sarajevo svidjeti kao i meni!

Napisala: Martina Marinkovic – dvaboema.com