Putovanje u Šri Lanku promijenilo je Sandri pogled na svijet. Donosimo njezine doživljaje i zanimljive običaje iz Šri Lanke.
Napisala: Sandra Sabjan
Slijetali smo u Colombo. Kroz prozorčić aviona gledala sam visoke kokosove palme i prizemnice krovova u boji.
Visoke palme, prizemnice, kilometarske pješćane plaže, psi i mačke lutalice, žene u šarenim suknjama koje prodaju drvene slonove i marame za plažu, nama egzotično, njima posve svakidašnje voće na štandovima uz cestu, nepregledni zeleni brežuljci grmova čaja i pristupačno lokalno stanovništvo su razglednice koje sam imala u mislima kada sam se nakon 3 tjedna našla u avionu za doma.
Boravak u ovoj otočnoj državi u južnoj Aziji utjecao je na moje poimanje života te produbio moju duhovnost. Nikada nisam bila pretjerano religiozna, ali sam tokom vremena postala itekako svjesna moći pozitivnog razmišljanja. Bliska sam teoriji kako ste dužni biti ljubazni prema ljudima koji prolaze kroz vaš život. Nebitno je tko su i kakvi su oni. Bitno je kakvi ste vi. U životu se rodite onoliko puta koliko vam je potrebno da život proživite na najispravniji mogući način.
Svim onim dobrim djelima koje napravite za dobrobit i boljitak nekog drugog zaslužujete dobru karmu za slijedeći život i penjete se na ljestvici kaste. Religiju na stranu; kako god da se svrstavali, lijepa riječ, otvoren um i srce puno tolerancije i ljubavi najjača su religija. Tu bih vrlo rado pripadala.
Budizam ima misao vodilju; poželi manje i budi sretan sa onim što imaš. U vrijeme kada nas ono materijalno što posjedujemo obilježava i stvara predvodnicima, dosadnjakovićima ili siromasima, nije lako biti potpuno svoj. Nemamo vremena za vlastite misli, žurimo, jurimo, trčimo i konstantno skupljamo poene kako bi se popeli na ljestvici uspješnosti.
Taj dan obišla sam bosa 8 hramova. Mirisali su na zapaljene štapiće i kremu za sunčanje. Daleko od prijevoznih sredstava, užarenog asfalta, gužve i buke. Daleko od svega onoga što bi me odvuklo od vlastitih misli. Zapravo je to suočavanje sa samim sobom najstrašnije. Iziskuje iskrenost, mane i slabosti lebde oko vas i nemate ih gdje sakriti, a vremena za razmišljanje imate na pretek. Svaki hram okružujete sa lijeve strane. Hodate u miru sa svojim mislima i koncentrirate se na svoje želju. Zanimljivo je kako u suštini svi stremimo ka istom. 
Bosonogi, s kišobranom u ruci i pokrivenih ramena i koljena uspeli smo se do hrama koji se izgradio oko najstarijeg stabla na svijetu. O magičnom stablu postoje zapisi koji sežu i do prije 2500 godina. Oni vjeruju da se radi o stablu koje ispunjava želje te mu prinose cvijeće i rižu. Grane su mu potpomognute zlatnim stupovima, a oko debla zavezani su konopi sa šarenim tkaninama. Svaka tkanina predstavlja želju. Dok pada kiša tkanine se njišu s jedne strane na drugu, sudaraju se i stvaraju neku magičnu tišinu. U tom trenu ne poželiš nista posebno. Sva ona maštanja o brdu novca, skupim stvarima i vitkoj liniji bez vježbanja padaju u vodu. Želiš mir. Želiš ispunjenost. Želiš smisao. Oko tebe hodaju ljudi koji su siromašni, ali neimaština im nije uzela osmijeh s lica. Hodaš dalje jer po prvi put imaš osjećaj da si na pravom putu.
Život jedne žene u južnoj Aziji uvelike se razlikuje od života žene u Europi. Najbolja dob za udaju je od 18-te do 25-te godine. Roditelji odobravaju ženidbu isključivo ako se radi o mladencima iz iste kaste. Mladenkina obitelj objavljuje oglas u novinama i čeka da se javi prigodan ženik. Mladenka mora ispunjavati 5 uvjeta da bi bila dobra žena: ista kasta, ljepota, imovina, horoskop, karakter. Karakter je na zadnjem mjestu, ljubav ionako dolazi s vrimenom. Horoskop je od presudne važnosti; brak mogu odobriti i roditelji, ali ukoliko se horoskopi mladenaca ne podudaraju nitko se neće usuditi odobriti ono što je od samog početka osuđeno na propast.
Svaka osoba pojedinačno ima svoj horoskop ispisan na palminom papiru. Uz samo datum i sat rođenja usuđuju se prognozirati cijeli vaš život. Datum i sat vam daju karakter, izgled, budućnost, materijalno stanje. Bez horoskopa ne kupujete novi tuktuk, a kamoli da se idete oženit.
Neplodnost je isključivo ženski problem. Ukoliko se i dvije godine nakon ženidbe dogodi da žena nije trudna savjetuju joj da ide u hram i prinosi voće. Moli se bogu Ganeshi. Neplodne žene nerijetko zaobilaze na ulici, prelaze stranu kad ih vide i smatraju ih nedostojnima. O neplodnosti se ne priča čak ni s najbližom prijateljicom, jer je sramotna i ruši ugled cijele obitelji.
Bosonogi smo se sakrili od kiše u poluotvorenom hramu u kojem zadnju nadu vide upravo žene koje se bore protiv ranije spomenute neplodnosti. Zidovi hrama su goli, na sredini, malo povišena, nalazi se kamena skupltura u obliku penisa. Kao i u drugim hramovima, prinose se cvijeće, mirisne svijeće/štapići, med i mlijeko. Skulptura se prvo opere mješavinom meda i mlijeka, na nju se stavlja cvijeće i pale se štapići/svijeće. Stanovnici Šri Lanke duboko su uvjereni da ovaj ritual pomaže kod neplodnosti.
Trudnice, s druge strane, ne kuhaju, njima susjedi donose hranu. Budisti vjeruju kako je pomaganje drugima ključ za prelazak u višu kastu nakon reinkarnacije te se trude sakupiti što više dobrih djela koja su napravili za
nekog drugog. Trudnoj ženi u susjedstvu nose rižu, curry, palačinke i voće, a za djetetov prvi rođendan organizira se zabava. Ukoliko se rodila curica, naravno, pozovete upola manje ljudi nego šta bi pozvali da se rodio dječak.
Prva menstruacije je itekako važan događaj, ne samo u životu djevojčice, nego u životu cijele obitelji. Djevojčica izostaje iz škole, provodi dva tjedna u mračnoj prostoriji, odvojena od ostalih članova obitelji. Nakon vremena koje je provela u razmišljanju oblači crvenu haljinu i obitelj, u skladu sa svojim mogućnostima, poziva susjede i rodbinu te ponosno objelodanjuje novost. Tom životnom promjenom djevojčice su više u kući, manje na suncu. Svjetlija put žene garantira lakšu udaju. Djevojčice ne voze bicikl, ne bave se sportom, samozatajnije su i pod zaštitom oca i braće.
Djevojčice i dječaci koje smo susreli nisu imali mnogo. Mršavi, visoki, sa sandalicama koje se vežu oko nogu, podvrnutih nogavica da im se od braće/sestara naslijeđene hlače ne vuku po podu dočekali su nas ispred jedne škole u podnožju planine. Stajali su u redu i čekali da im predamo školski pribor te na taj način barem malo olakšamo brige. Svi su izgledali čisto i uredno. Možda je poneki dječak bio u crvenoj majičici svoje sestre, ali to tamo ionako nije bitno. U znak zahvalnosti otpjevali su nam pjesmicu o mravima. Mravi su mali, skoro pa neprimjetni, ali vrijedni. Poprilično dobrostojeća grupa odraslih ljudi stajala je i gledala tu dječicu. Neki od njih su PR manageri, supervisori, projektanti, dizajneri, voditelji poslovnica. Ta djeca uče čitati i pisati. Kontrast koji je u tom trenu bilo nemoguće ne primjetiti. Osjećala sam slabost.
Vodič grupe je u tom trenu rekao da mu nikada neće biti jasno zašto za Šri Lanku kažu da je zemlja trećega svijeta. Nije mu jasno, jer kako kaže, imaju pitku vodu, plodna polja, rižu i grmove čaja na svakom koraku, ocean prepun ribe i perspektivnu budućnost koju će im donijeti turizam. Oni nisu siromašni. Oni su bogati – zaključio je.
Za vrijeme cijelog boravka, nerijetko sam se vraćala na temu imanja. Što ja to u životu imam? Što ja to nemam, a da mi je neophodno? Čemu gomilanje stvari?
Valoviti brežuljci prekriveni grmovima čaja sežu u nedogled. Beračice na plantaži čaja zarađuju oko 350 rupija na dan (155 rupija = 1 eur) pod uvjetom da uberu od 18 do 24 kg listova čaja. Muškarci zarađuju više. Naišli smo na izrazito mršavu, stariju gospođu koja je, vrlo vjerojatno, sa našim zaustavljanjem, na poziranju zaradila svoju mjesečnu plaću. Osmjeh joj je bio divan. Red stršećih zubiju, slapovi prosjede kose prekrivene maramom, pretrpana košara na leđima i 40 stupnjeva u zraku. Ona je jednostavno isijavala toplu eneriju. Aura u boji.
Berači po plantažama su uz pralje najniža kasta na Šri Lanci. Život im se svodi na desetosatni rad po suncu, kiši, vlazi. Za ručak u torbi nose komad kruha i ranije skuhanu rižu.
Kvalitetniji čaj izvozi se u Australiju, Europu i Ameriku. Čaj lošije kvalitete namijenjen je stanovnicima Otoka. Platežna moć im nije na razini europske te je za njih logično da bolju kvalitetu izvoze.
U tvornici koju smo posjetili poslužili su nam čaj bolje kvalitete. Servirali su ga uz šećer i mlijeko.
Vjenčanja i sprovodi najbolje opisuju običaje jednog naroda. Najveću pozornost pri gradnji kuće posvećuje se dnevnom boravku. Treba imati na umu da pokojnik prije ukopa odleži tu koji dan, a velika rodbina i kolege s posla trebaju i nešto prostora. Oni obilaze ljes i izrazavaju sućut. Najbliža obitelj pokojnika kuha rižu i poslužuje one koji su došli u obilazak. Pokojnik, obitelj i rodbina su obučeni u odjeću bijele boje. Ukop se ne može izvršiti danima koji pripadaju bogovima, ponekad je potrebno da pokojnik provede u dnevnom boravku koji dan duže.
Našem vodiču je za vrijeme putovanja umro daljnji stric. On radi posla nije bio u mogućnosti ići u obilazak pa je zamolio sestru da povede njegovog sina kao predstavnika njegove kuće. Jako je bitno da iz svake kuće dođe minimalno 1 predstavnik. Kako mu je žena u visokoj trudnoći, dužnost je obavio petogodišnji sin.
Vjenčanja su po nekim karakteristikama slična našima. Potrebna vam je – koverta! U kovertu stavite novac i u redu je ako ste spriječeni doći. Ne trebate slati predstavnika kuće, ali je bitno da pošaljete kovertu. Velika većina kućanstava nema mašinu za robu, televizor, mikrovalnu pećnicu, uređene sanitarne čvorove, pa su im novci koje dobiju na poklon od iznimne važnosti. Tradicionalno imaju dva vjenčanja. Na prvom vjenčanju mlada je obučena u dugu bijelu vjenčanicu. Pozivaju se rodbina i prijatelji, kolege s posla, susjedi i poznanici. Prva bračna noć je isto od velike važnosti. Svekrva jutro nakon provjerava lancune (plahte) i ukoliko se ustanovi da je mlada ušla u brak nevina, oblači crveno zlatni sari (tradicionalna nošnja) i kreće drugi dio vjenčanja. Obe obitelji su ponosne i skupa se vesele uz bubnjeve.
Poimanje života, različitih životnih ciklusa i događanja je za naše pojmove možda jednostavno do te mjere da ćemo se u pojedinim trenutcima nasmijati, ali oni itekako drže do svojih korijena i tradicije. Obitelj je na prvom mjestu. Bolesni roditelji ne žive u domovima za starije i nemoćne. Oni žive pod istim krovom sa svojim sinovima i snahama. Oni su vođe kućanstva i aktivno sudjeluju u odgoju unučadi.
Žive po pravilima prirode. Poštuju sunce, more, stabla, životinje. Majmuni se bude oko 6 po izlasku sunca i idu na spavanje s prvom naznakom mraka. Ukoliko su rođeni u grupi, ostaju u grupi cijeli život. Itekako poštuju hijerarhijski poredak grupe u kojoj žive. Slonovi se kreću slobodno te stvaraju kolone zaustavljenih autobusa iz kojih opremljeni fotoaparatima izlaze turisti sa svih strana svijeta.
Turizam je od Šri Lanke napravio zemlju punu statista. Zemlju punu lokalnog stanovništva koje spremno pozira i prodaje priču koju vi želite ponijeti kući. Tradicionalni ribiči koji sjede na stapovima i zamahuju udicama, prodavači na pazarima, spremači brze hrane na ulicama, vozači tuktuka, umjetnici, kipari, svirači s kobrama…svi su oni spremni biti dio vaše priče za 100 rupija. Na vama je da zamislite svoju priču, upoznate se s kulturom i tradicijom i odlučite što želite ponijeti kao uspomenu.
Ja sam ponijela ljubav, fotografije lažnih ribiča, biljeznižu punu natuknica, najdivnije zalaske sunca i jednu novu sebe.
