Saša Pjanić vodi nas na njegov prošlogodišnji overland kroz Saharu, od Varaždina do Bamaka. Uživajte u tekstu i prekrasnim fotkama.

Bilo je hladno zimsko jutro kada smo prelazili Soču. Vipavska bura razbistrila je maglu i niske oblake, otkrivajući bijele vrhove Julijskih Alpi. Iza nas je maglovita noć i sipka rosa, koja još od Varaždina škropi platno krovnog šatora. Ispred nas blistava zora i skoro 9 000 km do Bamaka. U autu Damir, Azur i ja, napucani adrenalinom, grabimo prema Italiji. Nakon dana i pol pakiranja, krenuli smo oko ponoći na put koji smo dugo pripremali. Zapravo se i ne poznajemo najbolje. Damir je već jednom prošao ono što nas čeka u slijedećih mjesec dana afričke avanture. Azur i ja novi smo u toj priči. Satima iza nas je i drugo vozilo. Stanek i Elvira, u Nissanu Navari kojeg su pretvorili u pravi putujući stan. Krenuli si dosta kasnije jer su do ponoći varili nadogradnju nad tovarnim prostorom svog pick upa.

Koncem sedamdesetih Thierry Sabine, izgubivši se najprije u njoj, približio je Saharu novim oktanskim izazovima. Tako je nastao Dakar reli, priča o opasnosti i brzini, automobilističkim asovima i izdašnim sponzorima, šampanjcu i slavi, ali i javnim kritikama o bahaćenju u svijetu gdje glad i siromaštvo još uvijek nisu nadvladani. No nismo mi, moderni ljudi željni uzbuđenja izmislili puteve kroz pustinju. Drevni saharski špediteri davno su utrasirali pravce koji već stoljećima povezuju Mediteran i Zapadnu Afriku. Jedan takav put, primjerice kretao bi sa marokanskog juga, u prijestolnice gornjeg Nigera; Kuombi Saleh, Niani, Timbuktu. Najveće zalihe zlata na dvorove srednjovjekovne Europe tim su putevima stizale upravo iz Podsaharske Afrike. U gradovima poput Sijilmase i Oualate vršila se razmjena; saharska sol za malijsko zlato. Ali trampilo se i robljem, slonovačom i začinima. Da bi povorka dromedara i ljudi umotanih u odjeću plave boje prešli Saharu, trebalo je skoro dva mjeseca. Svaki dan počinjao bi molitvom u praskozorje. Zatim bi slijedio dugi dnevni marš te na kraju okrepa pred počinak, uz devino mlijeko, datulje, čaj i taguellu, beskvasni kruh od prosenog brašna koji se pekao na ugljenu zakopanom u pijesku.

Još i danas Tuarezi u Maliju dopremaju sol sa sjevera u Timbuktu na stari način. Logično je da se takvi pothvati poduzimaju u doba godine kada dnevne temperature još uvijek dozvoljavaju kretanje pod inače nesmiljenim saharskim nebom. To je vrijeme od studenog do početka ožujka. Kada je klimatologija u pitanju, u paralelnom svijetu mehanike, turaže i satelitske navigacije vrijede slična pravila. Pred Advent sve je izgledalo spremno. Nakon praznika pakuju se stvari; šatori, kanistri, plinska kuhala, sand laddersi, rezervne gume, dizalice, vitla, kamere, foto aparati. Sredinom siječnja cesta vodi na jug. A radovi na šasiji pred sam polazak već su putne dogodovštine.

Volan je prvi dopao mene. Vozimo u komadu do Ljubljane gdje u sitne sate stajemo kod prijatelja koje su Damir i Stanek upoznali prošli put u Africi. Tovarimo sand laddere i detaljne koordinate. Slovenci su pravi geekovi u terenskoj navigaciji i sjajna ekipa. Šteta što ne idu i ovaj put. Još se nije razdanilo, a mi nastavljamo dalje. Do Almerie gdje se ukrcavamo na brod, planirali smo potegnuti na smjene, bez zaustavljanja. Ali čovjek snuje, a Bog ostvaruje pa je vožnja prošla uz razgledanje ligurijske obale, kraćeg ubijanja oka u Provansi, jutarnje paelle u Castelo de la Plani, lutanje Valenciom i puno ispijenih kava na stajalištima uz cestu. Na kraju smo stigli na vrijeme, opskrbili se namirnicama dok smo tražili put za luku i skuhati toplu juhu iz vrećice na trajektnom pristaništu neposredno pred ukrcaj.

Tek uski tjesnaci i prokopi učinili su Mediteran morem u koje kada umočiš prst, postaješ povezan sa cijelim svijetom. Dok Aziju s Europom povezuju bosporski mostovi, pučinama ispred Magreba plove trajekti. Od Genove do Cadiza, od Tangiera do Tunisa. Nažalost i bujice emigranata koji čak od ekvatorijalne Afrike preko Sahela, Zapadne Sahare i Maroka, morem žele u Europu. Čekajući na ulazak u Maroko na graničnom prijelazu Melilla-Nador, polako se probijamo kroz bučne kordone ljudi. Neki su bezbrižni i nasmijani, neki sa strepnjom prate svaki mig pograničnih policiajaca. Od lokalnih Berbera Rifa koji uz skromnu naknadu, strancima pomažu ispuniti službene formulare, sastavljene pretežno na francuskom do tamnoputih Kamerunaca. Susret sa ljudima koji isto kao mi, samo iz suprotnog smjera, na svom «putovanju života» prelaze tek jednu od mnogih administrativnih barijera, navodi na preispitivanje. Tko ima jači motiv za prelazak Sahare? Mi koji za ne baš sitne novce želimo upoznati drugo i drugačije, riskirajući eventualno zdravlje v limenog ljubimca ili oni koji traže život dostojan čovjeka, stavljajući na kocku sve? Afrika je kontinent ogromnog prirodnog bogatstva i prokletstva koje ono donosi. No Afrika je kontinent koji ulijeva strahopoštovanje i malo koga ostavlja ravnodušnim. Negativan imidž siromaštva, gladi i nestabilnosti koji nažalost i nije samo imidž, ne bi trebao stajati na putu onima koji žele upoznati ovaj kontinent. To je moje uvjerenje koje sam stekao putujući sa prijateljima Damirom Filipovićem, Stanislaovom Modrićem, Azurom Dervišagićem, Elvirom Rožmarić i čileancem Jaime Gaete Costabalom koji nam se pridružio u Barceloni. Na jednomjesečnoj overland ruti od Hrvatske do Malija.

Put od Varaždina do Bamaka prevezli smo i službeno, kao jedine dvije hrvatske posade, učesnice relija Budimpešta-Bamako. U povratku smo kratili rutu kroz Mali, Mauritaniju i Maroko no sveukupna kilometraža na kraju puta bila je veća od one između Pariza i Pekinga. Reli Budimpešta-Bamako najveći je amatersko-humanitarni reli na svijetu. Posade, kojih je ovaj put bilo oko 130, osim doživljaja prave oktanske pustolovine, sa sobom dopremaju i pomoć u vidu sanitarnog materijala, higijenskih potrepštna, školskog pribora, odjeće, računala i lijekova koje u zabačena sela Mauritanije i Malija dopremaju doslovce na vrata. Cijelu je zamisao prije 11 godina pokrenuo mađarski poduzetnik, radijski dj i entuzijast Andrew G. Szabo.

S obzirom na slabo razvijenu prometnu infrastrukturu, putovanje automobilom ili motorkotačem po Africi zapravo i nije nerazuman izbor. Iznenađuje, primjerice činjenica koliko je malo kilometara željezničke pruge na prostoru od Tangera do Bamaka. Čak i u Maroku, gdje je željeznička mreža jedna od boljih na kontinentu, velik dio teritorija ostaje van njezina domašaja. Na 3 500 km ceste od Marakeša do Bamaka svega su dva zasebna pravca. Prvi, sjeverniji, kraća je pruga kroz mauritanijsku Saharu koja spaja ležišta željezne rude sa lukom Noadhibou. Namijenjena je isključivo teretnom prometu, a kuriozitet joj je da njome prometuje najdulja kompozicija vlaka na svijetu, duga nešto više od 3 km. Druga trasa, ujedno i najdulja u Zapadnoj Africi je pruga koja spaja dvije luke, Dakar na Atlantiku i Koulikoro, na rijeci Niger u Maliju. Unatoč bizarnim superlativima to je manje više sve kada je u pitanju željeznica. Preostaju vam još prekrcani autobusi, bush taxiji ili vlastito vozilo, po mogućnosti terensko. Pardon! Po putu smo sretali i bicikliste i hodače. Prednosti individualnog prijevoza pa bili to samo pinklec i tenisice jesu arbitraran odabir najčešće besplatnog prenoćišta i zalaženje u predjele gdje teško da biste ikada zašli.

Sahara je uvriježeni toponim za najveću toplu pustinju na svijetu. Na arapskom je jeziku koji u sjeverozapadnu Afriku stiže sa omejidskim osvajačima u 7. i 8. stoljeću. No postoji i jedan stariji naziv na jeziku tuareških Berbera koji glasi Tinariwen, a znači isto što i Sahara; pustinje. Upravo je važan naglasak na pluralu. Naime, Sahara kao što se često prikazuje nije samo jednolično more pješčanih dina. Ona je ogroman sklop ergova ispresjecanih samotnim, eruptivnim masivima, kamenim visoravnima i stjenovitim hamadama u koje su se usijekli dugački vadi.I to u ogromnom rasponu od Atlantika do Crvenog Mora.

Na južnim rubovima marokanskog grada Errachidia, s jugoistočne strane Visokog Atlasa ulazimo u Vadi Ziz, dug stjenoviti kanjon čije je korito obraslo nasadima datuljinih palmi. Na našem putu to su sjeverna vrata Sahare. Vijugava cesta vodi nas kroz ksarove, tipična magrepska naselja u obliku fortifikacija sa kućamaod nepečene opeke, zbijenih oko seoskih žitnica i hambara. Premda sutempo i način života u ovom dijelu Maroka podređeni toplom i sušnom podneblju te bitno drugačiji od mediteranskog sjevera, naseljima uz polusuho korito prolazimo u kasno poslijepodne pa je život na ulicama prilično intenzivan. Uobičajena slika Maroka u rano predvečerje; žene umotane u čadore i muškarci u pustenim djellabama sa čunjastim kapuljačama i papučastim, kožnim natikačama. Mlađe djevojke prilično skladno kombiniraju hijab i uski jeans dok dječaci na pragu muškosti jure za loptom po prašnjavim predgrađima.Uz sve to idu još i zaprege, mazge, bazari, suvenirnice, nakit i poneki kamper sa sjevera Europe na putovanju u vječno ljeto. Riječju, pitoreskno, sunčano i nadahnjujuće pa i ne čudi što se po cijelom Malom Atlasu, naročito u okolici grada Ouerzazata nalaze veliki filmski studiji gdje su svoja uprizorenja doživjeli mnogi slavni filmovi.

Maroko je kraljevina sa ponešto drugačijom prošlošću od većine afričkih zemalja. Izuzev kraćeg razdoblja francuske i španjolske uprave, suverenitet arapskih sultana seže u 11. stoljeće. Period strane vlasti između 1912. i 1956. na monarhiju se ni približno nije odrazio kao na većinu afričkog kontinenta. Francuski jezik, uz službeni arapski i berberski, zadržao se u širokoj upotrebi. Mladi, obrazovani Marokanci zapravo su poligloti koji uz tri spomenuta jezika koja se uče kroz sustav osnovnog obrazovanja, govore najčešće još i španjolski i engleski.Kraljevina broji oko tridesetak milijuna ljudi koji se etnički najčešće izjašnjavaju kao Arapi ili Berberi. Nakon zabačenih dijelova Maroka, uzduž jugoistočne granice sa Alžirom gdje smo se uskim i grbavim puteljcima probijali kroz presušena riječna korita ili šjunčanim zaravnima izmišljenim za off road stizali do ergova Chigaga i Chebbi, okrećemo ponovo prema obali. Maroko je danas jedna od najstabilnijih afričkih država, doduše sa otvorenim pitanjem svojih južnih granica.

I tu nas sada put i priča vode u Zapadnu Saharu, ili Južni Maroko, ovisno iz čije se perspektive gleda na teritorijalno pitanje oko sjeverozapadnog ruba velike pustinje, koja sipkim, strmim liticama završava u Atlantskom Oceanu. Kada se vozite cestom od Tan Tana prema El Aaiúnu, poneka samotna stijena na mjesečevom krajoliku podsjeća na šešir ili pak zmiju koja je progutala slona. Iste je prizore nekoć promatrao i slavni de Saint-Exupéry kada je kao pilot francuskog Aeropostaleboravio u gradu Tarfaya. Na mjestu bivše piste danas se nalaze muzej i spomenik podignuti u čast pilotu i velikom pripovjedaču.Nekoliko kilometara južnije, gdje se na pučini jedva naziru obrisi Fuerteventure, ulazite na područje Zapadne Sahare.Njezin veći dio sa čitavom atlantskom obalom administrativno pripada Maroku, premda je suverenitet kraljevine prema međunarodnom pravu diskutabilan. Naime, od 1975. kada sa područja između rijeke Draa i Pont Blanca odlaze Španjolci,traje sukob između monarhije i lokalnog stanovništva Sahrawi, organiziranog u oslobodilački front Polisario. Mandatom UNa od 1992. na snagu stupa primirje koje traje do danas, no referendum o samoodređenju ljudi koji otada nastanjuju Zapadnu Saharu nikada nije sproveden u djelo. U međuvremenu je područje naseljavano marokanskim stanovništvom, a aktualni monarh, kralj Muhamed 6 od Maroka nastoji provesti politikupomirenja pridošlica sa sjevera i malobrojnih Sahrawija koji nisu izbjegli u susjedni Alžir.

Kada prolazite Zapadnom Saharom u prvi mah upada u oči malobrojnost naselja u kojima se većina toga vrti oko administracije, trgovine, ribolova i turizma. El Aaiún je upravno središte i najveći grad sa puno novogradnje, kružnih tokova, širokih bulevara i gotovo bez putokaza koji bi vas iz njega izveli van pa je najbolje slijediti navigaciju. Ili u zamjenu za limenku soka, cigaretu ili upaljač, unajmiti uličnog peljara koji će vam pokazati smjer.

Do Mauritanije, na putu koji prati obalnu liniju dugu skoro tisuću kilometara još su dva veća grada i nekoliko manjih, raštrkanih naselja. Radimo kraće stanke u Boujdour i Dakhli. Prvi je gradić na pola puta do granice sa ribarskom lukom i brojnim automehaničarskim radionicama gdje overlanderi najčešće servisiraju vozila te, ovisno o podlozi kojom namjeravaju voziti, vrše zamjenu guma. Uskoro nas čeka dosta kamena i pijeska pa dok se na vozilima vrše svi ti zahvati, obilazimo grad. Usput nabavljamo i nešto namirnica za put; meso, začine, povrće, kruh i vodu koje nikada nije previše. Nakon ukusnog i krepkog čaja od svježe mente kojeg na rastanku ispijamo sa ljubaznim mehaničarima, još za dana krećemo put Dakhle. Smještena na poluotokutik uz Rakovu obratnicu, Dakhla je poznato turističko odredište. Zahvaljujući obilju vjetra, raj je za europske kite surfere i krajnje poželjno mjesto za predah od duge vožnje u omiljenom stilu «kavica na rivi». Stanovništvo Zapadne Sahare pretežno je mlađe dobi, a brojni državni stimulansi poput jeftinog stanovanja, cijene goriva od svega četrdesetak centi i manjih stopa oporezivanja, nastoje privući što više doseljenika sa sjevera. Doznajemo sve to u usputnim druženjima sa pričljivim studenticama čije su obitelji u Dakhlu doselile iz Cassablance te od Youssofa iz Rabata i mladog Berbera Ibrahima iz Ouarzazata koji su nam u svom stanu čakponudili i prenoćište te uz ukusan tajine od hobotnice, pričali o planovima i budućem restoranu. S obzirom na već spomenutu cijenu goriva, iz Zapadne Sahare se ne izlazi dok vam svi rezervni kanistri nisu dupkompuni. Što ih uspijete više nakrcati na svoje vozilo, više ćete uštedjeti na nafti.Ono što uskoro slijedi, najzahtjevnija je dionica našeg puta do Bamaka. Čeka nas puno off roada, duboko u pustinji, u zemlji velikoj poput Francuske čija populacija broji jedva 3 miliona stanovnika.

Mauritanija je službeno islamska republika. Na prvi dojam, na pamet vam padaju zadnji kilometri prije granice i pitanje koje ste si tamo postavljali: Bože, ima li nešto pustije od ove goleti? Odgovor stiže već odmah po njezinu prelasku. Blago rečeno, Mauritanija je neobična zemlja. Najveći je dio veliki pješčani erg, na mnogim mjestima ravan poput bonace. Nerjetko je zrak pun pješčane prašine pa nebo postaje smećkasto i sivo. Sunce se jedva probija ili gubi u pepeljastoj kopreni koja beskonačnu pustoš obasjava nestvarnim, prigušenim svjetlom. Dinamika krajolika mijenja se u središnjem dijelu gdje iz pješčanih zameta izranjaju, poput ugljena mrke stijenevisoravni Adrar. Tu se nalazi jedna od njimpresivnijih geomorfoloških struktura u čitavoj Sahari, guelb koji je zbog svog spiralnog oblika poznat po imenu Oko Sahare. Naselja nastaju tamo gdje ima vode, a takvih mjesta u Mauritaniji nema puno. Na obali dugoj oko 750 kilometara lako ih je sve pobrojati, uključujući i metropolu Nouakchott. To je grad sa crtaće daske. Beton, asfalt i ulična rasvjeta sa solarnim panelima kao da pokušavaju zaustaviti sipki pijesak u stalnom nadiranju. 1961., u vrijeme stjecanja neovisnosti, Nouakchott nije bio više od malog ribarskog naselja na muljevitoj obali Atlantskog oceana. Danas u njemu živi skoro trećina populacije Mauritanije.

Približavamo se predgrađu koje se jedva razaznaje kroz vruć, titravi zrak. Na prilaznom bulevaru uobičajena gužva. 2/3 urbanog voznog parka čine izvozani Mercedesi, legendarne stodevedesetke, često i bez farova, registarskih oznaka ili stražnjeg vjetrobranskog stakla. Ostalo su prekrcani hop in hop out taxiji i zaprežne dvokolice. Središte djeluje reprezentativno premda se teško oteti dojmu da većina stanovnika preživljava. Jedan od mnogih načina stjecanja dnevnice od tek nekoliko dolara je razvažanje vode u bačvama na magarećim zapregama, mnogima kojima ona ne teče iz slavine.

Tek što smo zamakli od grada, ponovo ravna cesta, deve, pustinja. I miris suhe ribe što nas neprestano prati. More ispred Mauritanije jedno je od najbogatijih ribom. Od toga koristi imaju uglavnom flote europskih zemalja, od Portugala do Latvije i malobrojna domaća elita koja ubire izdašne koncesijske zarade. Domaći Imraguen ribari, na koje se s viših katova društvene ljestvice gleda pomalo s prijezirom, umjesto mreža krpaju jedino kraj s krajem, prodajući jeftino sušenu ribu. Krivudajući Mauritanijom, osim znatnog bildanja kilometraže i to uglavnom podalje od asfaltnih puteva, nailazili smo na ribare, stočare i beduine. Jedan takav susret sa Maurima, koji su se odnekuda bili vraćali furgonom, vozeći u njemu devu, započeo je njihovim burnim negodovanjem zbog pokušaja fotografiranja. No situacija se istog trena preokrenula u bratimljenje kada smostvar pokušali izgladitikutijom aspirina iz naše putne apoteke. Plus poziranje pred fotoaparatom, obaveznu zajedničku sliku, a da se nije podigao vjetar i počeo nas zasipati pijeskom, devu u prtljažniku morao bih fotografirati još i sad. Doznali smo i tajnu prtljažnika; mužijak za rasplod, trofejni utržak iz «susjednog» sela, udaljenog tek stotinjak kilometara. Oduvijek su ljudi iz pustinje živjeli kao otočani, skromno i oskudno, po pravilima, poznati po strogoći, s vječnim nemirom da se u potrazi za bogatstvom preplovi ta silna i negostoljubiva praznina. Posrednici ili zavojevači, nemilosrdni prema sebi i širokogrudni prema namjerniku, ostavili su traga u srednjovjekovnim pustinjskim gradovima sa karavansarajima, medresama i knjižnicama koje je pod nazivom stari ksarovi Mauritanije svojevremeno prepoznao i UNESCO.

Mauritanija je poput Malija, Nigera, Čada ili Sudana, zemlja u kojoj se sudaraju «bijela» i «crna» Afrika.Berberi i Arapi sa sjevera te razne etničke skupine sudanskih Afrikanaca nikada nisu bili previše otvoreni jedni prema drugima. To je možda najočitije upravo u Mauritaniji. Političku, gospodarskui društvenuelitu bez iznimke čine Beidani, manjina koja govori hasanya arapskim, službenim jezikom republike.Većinu pak predstavljaju razne etničke skupine poput Wolofa, Fulana, Soninki i Bambara, koje žive na južnim granicama države, a pomalo i na marginama društva. Francuski jezik, kojeg zbog kolonijalnog naslijeđa govore svi, donekle zbližava populaciju no obzirom na korijenite razlike teško da se može govoriti o nekom nacionalnom jedinstvu. No pustinja kao da brišenepravdu i razliku. Tamo je naizgled mogućepobjeći od svega. Tamo ste samo vi i pusta divljina. A ako se i ukaže netko, kada zalutate na krivi put, zapnete u pijesku ili ostanete bez vode, u pravilu je prijatelj i brat. Misli se roje dok vozilo samotno sopće po crnom vulkanskom šljunku. Saharom u prolazu u svom najspektakularnijem izdanju.Stotine kilometara ultimativne pustoši krajobraza kao na Marsu. Od srpastih dina na vrelom, titravom horizontu do magmatskih raspuklina i samotnih litica što odoljevaju vjetru i Suncu. Gdjekoji spaljeni grm i gdjekoje samotno stablo koje stršiiz pijeska. Ljudske prilike niotkuda.Tako smo se vozili skoro dva dana, stjenovitim visoravnima Adrar i Tagan, jedinom prohodnom stazom u moru pijeska koji ih okružuje. NaposlijetkuTidjikja, Kiffa, Ayon el Atrous. Saharu ostavljamo iza nas.

Rano prijepodne, nadomak graničnog prijelaza, sa tezge uz cestu kupujemo nešto svježeg mesa od lokalnog mesara. Najbolje ga je kupiti što ranije jer dok se ne proda, visi na Suncu. Sahel je zona rijetkih travnjaka obraslih bodljikavim grmljem koja se dugim, uskim pojasom pruža od Atlantskog oceana do Afričkog roga. To je krhki ekosustav, u potpunosti ovisan o hirovima klime koja mu, nepredvidiva kakva već jest, u korist pustinje nemilosrdno otima pedalj po pedalj tla. Ljudi ovdje sa strepnjom gledaju u nebo, pamteći gladne godine i katastrofalne suše. Ono može biti prokletstvo, a može biti idar. Kako više odmičemo na jug, otvaraju nam se ravnice podsaharske Afrike sa usamljenim stjenovitim liticama. Trava je na njima visoka i gusta, no krajem siječnja još prilično suha. Proći će još nekoliko mjeseci bez oborina dok je ponovo ne zazelene obilne sezonske kiše. Kada je Ibn Batuta, slavni putnik iz Tangera, u 14. stoljeću prešao Saharu i na svom posljednjem od mnogih putovanja stigao u carstvo dinastije Keita, bio je zatečen spoznajom koliko život prosječnog stanovnika odudara od strogoće šerijata. Običaji su mu djelovali raskalašeno, a način odijevanjakoji je više otkrivao, nego skrivao biosablažnjiv. Uz izostanak svjetonazorskog ćudoređa, i moj dojam, nakon puno stoljeća, zapravo je isti.

Čim iz Mauritanije prijeđete u Mali, kao da sve najednom postaje drugačije.Opušteno, šareno i rasplesano. Vozimo se tropskom savanom kroz drvorede baobaba i raštrkana sela sa čunjastim kolibama od blata. Ljudi nam priređuju gromoglasan doček uz ciku, pjesmu i udaraljke. Goluždrava djeca guraju se oko auta, otimajući se za pakete. «Cadeau, monsieur cadeau!» ori se na francuskom. Stariješine sela u svečanim boubouima iskazuju nam dobrodošlicu, a zahihotane žene usukane u šarene pagne istaknutih oblina, zadovoljno povlađuju zbog deterdženta, sapuna i paste za zube. Mali je siromašna zemlja gdje većina ljudi živi autarkičnim životom zemljoradničkih ili stočarskih zajednica. Zbog nemira na sjeveru, turizam koji ima veliki potencijal, trenutno je na kušnji.Titularni narod po kojoj su zemlja i nacija dobili ime jesu Malinke, jedna od manjih skupina unutar zapadnoafričkih Mandi. Uz tridesetak jezika koliko ih se u Maliju govori, službeni su bambara i francuski.Veliku iznimku predstavljaju berberski Tuarezi na sjeveru i istoku.I tu se ponovo sudaraju pustinja i savana. Zanimljivo je da na spomen riječi Mali, mnogi pred očima vide sliku Tuarega na devi, umotanog u plavi veo.Dio zasluga za takav imidž pripada i muzičkoj skupini Tinariwen, vjerojatno najpoznatijim malijskim kulturnim ambasadorima koji kroz tzv. sahara blues, zapravo pjeva o tuareškom revoltu.No bez obzira na predznak, muzika je ono što briše razliku.Tinariwen se u Maliju sluša posvuda, i među Tuarezima i među Mandama. Isto je i sa Seidu Keitom, Rokiom Traore ili već pokojnom legendom Ali Farka Toure.

I na kraju priče Bamako. Kraj puta i početak povratka. A kada su povratci u pitanju što reći? Putovanje je neizlječiva ovisnost, a Sahari i Africi vraćamo se opet. Pripreme za 2018. već su u tijeku.

Napisao :Saša Pjanić – putopisac, Instgaram – Saša Pjanic