Na ovome mjestu možete nas pratiti uživo na putovanju Afrikom (JAR, Namibija, Bocvana, Zambija). Redovito, koliko nam to dopusti pristup internetu, ovdje ćemo stavljati fotke i pisati gdje smo i što trenutačno radimo.

Okvirni plan puta:

Čakovec – Zagreb – Qatar: Doha – JAR: Cape Town – Namibija: Windhoek – Sesriem – Swakopmund – Outjo – Tsumeb – Divundu – Bocvana: Maun – Kasane – Zambia: Livingstone – JAR: Johannesburg – Qatar: Doha – Hrvatska: Zagreb – Čakovec

Naše dogodovštine možete pratiti na Webu, Facebooku, Twitteru i Instagramu, te na na FB stranici Canon Hrvatska.

2.kolovoz – Svemu lijepom dođe kraj

Povratak!

1.kolovoz – Zambezi avantura

Današnji dan posvetili smo adrenalinu zahvaljujuci bunduadventures.com. Hvala Bundu 🙂 Zambezi rijeka četvrta je po veličini u Africi, a prolazi kroz čak 6 zemalja. Odmah ispod Viktorijinih slapova počinje, kako kažu jedan od boljih raftinga na svijetu – ovi brzaci su označeni ocjenom 5 što se smatra najtežim brzacima koji se mogu preživjeti. Svaki ima ime s obzirom kako će baciti vaš raft, pa ćete proći kroz: Washing Machine, Oblivion, Devil’s Toilet Boil, Stairway to Heaven… Mi smo ih danas prošli čak 25, vozili smo cijeli dan i prošli oko 30km po rijeci Zamebezi. Ako ispadnete iz rafta, a budete, treba imati na umu da okolo ima krokodila, i da popili smo nekoliko litara rijeke Zambezi.

31. srpanj – Dim koja grmi

Današnji dan posvećujemo Dimu koji grmi, odnosno Viktorijinim slapovima.

Mosi-oa-Tunya = Dim koji grmi, nazvan zbog izmaglice koje stvara voda i diže 300m uvis, ili kako ih je nazvao David Livingstone, Viktorijini slapovi, po kraljici Viktoriji.
Širina slapova čak 1,7km, visina 109m, na samoj granici Zambija-Zimbabve, tako da jedan dio slapova možete vidjeti u jednoj zemlji, a za drugi dio morata preći granicu.
Trenutačno je sušno razdoblje pa nema puno vode, u prosjeku po minuti padne 10 milijuna litara vode, a za vrije kišne sezone čak 500 milijuna litara u minuti.
Ovdje su nas pokušali opljačkati – babuni – jedan nas je pratio dosta dugo i onda odlučio uzeti nas torbu i nije htio odustati, al bili smo jači. Treba biti na oprezu jer stalno napadaju ljude, pogotovo ako počnu vaditi nešto iz torbe.

30. srpanj – Welcome to Zambia

Danas prelazimo u novu državu. Idemo u Zambiju. Ovdje se pozdravljamo sa našim Nissanom koji nas je be ikakvih problema vozio preko 5000km. Dalje idemo pješke. Pa tako i prelazimo granicu. Ludu granicu. Prvo ti lupe štambilj u Bocvani. I to je to, možeš izaći iz zemlje. Dalje moramo na trajekt, ali kamo? Nitko ništa ne govori, a taksisti za Zambiju već dosađuju. Pratimo jednu lokalku i stižemo do rijeke. Ok, tu čekamo trajekt. Gospođa lokalka se kreće, ide na neku platformu, hm idemo i mi, a za nama ogroman kamion. Odjednom platforma se počne kretati i shvaćamo da smo zapravo na ‘trajektu’. Za manje od 5min stižemo u Zambiju. I evo ih opet, hoces taksi, hoces promjeniti novce, trebaš bubreg, si žedan, a mi tražimo gdje da rješimo vizu. Nigdje nikakvih zgrada, obična ograda i cesta. Nailazimo na neku kućicu i evo, to je to. Izbaciš dolare, lupe ti štambilj i možeš ići.
E sad, di ste sad taksisti. Nismo se stigli ni okrenuti, već on otvara gepek da ubacimo torbe.

35 zambijskih kvača (cca 3 eura) po osobi za ludu vožnju od nekih sat vremena. Dobrodošli u Livingstone.

29. srpanj – Chobe

Chobe ne najpoznatiji nacionalni park u Bocvani, nešto slično Etoshi u Namibiji. Veselimo se ponovnom susretu sa životinjama. U ovaj park ne možete ući ako nemate auto 4×4, što pokazuje da je park totalno divlji, odnosno nije prilagođen ljudima kako bi se životinje što ugodnije osjećale. Razlika od Etoshe je što uz Chobe teće rijeka pa je vegatacija zelenija, i životinje se uglavnom zadržavaju uz rijeku. Vidjeli smo iste životinje kao i u Etoshi, čak i manje vrsta, ali ono što je posebno ovdje su slonovi. Navodni ih ima preko 50 000. Mi smo ih vidjeli na stotine, i sad zamislite nekoliko stotina slonova kada krenu iz unutrašnjosti parka prema rijeci na kupanje – neopisivo.

A prilikom povratka doma, ona obitelj slonova koja se zadržava oko našeg trenutačnog doma se odlučila smjestiti na put prema našoj kućici i ne pomaknuti. I tako smo čekali. Ako se približiš, a u krdu su mladunčad, vrlo brzo ćete oni najveći slonovi otjerati.

28. srpanj – Road to Kasane

Današnji plan nam je prebaciti se u Kasane, mjesto na granici sa Zambijom. Ovo nam je najduža ruta koju smo odvozili, cca 500km. Prolazili smo kroz nacionalni park poznat po drveću baobab pa smo se često zaustavljali.
Smjestili smo se u mjesto Kazungula, selo pokraj granice, kod dvoje francuza, Julie i Vincent, koji su početkom ove godine doselili iz Pariza u Bocvanu i ovdje pokrenuli biznis sa rentanjem automobila.
Najljepši dio našeg smještaja je što nam u vrt dolazi jedna obitelj slonova i ‘pjevaju’ nam cijelu noć. Sve kuće su ograđene zbog divljih životinja, a i dobar njih je ogradu stavio pod električni napon. Julie i Vincent su nam pokazali oštećenje na kući od strane slonova i zbog čega je i njihova ograda pod strujnim naponom.

27. srpanj – Okavango delta

Glavni razlof posjeta gradu Maunu je blizina delte rijeke Okavango. Delta se najljepše vidi iz zraka, pa su ovdje česti izleti malim avionima iznad delte, no za nas preskupu. Mi smo deltu odlučili upoznati na samom terenu. Mokoro je vrsta drvenog kanua koje koriste lokalci i u kojem su i nas provozali. Vidjeli smo puno životinjskog i biljnog svijeta, no mi smo se nekako danali vidjeti nilske konje koji ovdje obitavaju, ali nažalost nismo imali tu sreću.

Tu smo imali i nekih problema oko smještaja, bilo je i prijetnje policijom, ali o tome više u putopisu kad se vratimo.

26. srpanj – Welcome to Botswana

Napustili smo Namibiju! Kopnenim putem ulazimo u Bocvanu. Na granici sve brzo rješavamo, imamo osjećaj da i nije baš neka kontrola, svi rade preko volje.

Prvi dojam, ceste su katastrofa. U Nambiji je preko 90% cesta neasfaltirano, ali uređeno, pijeska, šljunak, nema veze bilo je lako za voziti. Ovdje ima asfalta, al možda bi bilo bolje da nema, uske ceste, sa ogromnim rupama nasred ceste, sva sreća što smo u mrcini od auta. Druga stvar, životinje. Ok, naviknulu smo se u Namibiji da životinje prelaze cestu kad požele, al ovdje kao da su na nekim teškim drogama. I to nisu u pitanju slonovi i žirafe, već najobičnije koze, krave i magarci – pune su ih ceste, i taman kad ti ideš njeh pedeset se odluči preći cestu – pa ti sad zaustavi ovu našu veliku mrcinu na četiri kotača.

Treće, taman smo prešli granicu i eto nje – žene u plavom sa radarom na cesti. Kaže prekoračenje brzine. Cijelim putem ograničenje je 120km/h, al zbog ovih nadrogiranih životinja ne možeš se to voziti. I tako vozimo mi 80km/h, a ona kaže gle tamo ti je znak 60km/h – odkud se sad taj znak stvorio i zašto!? Bogu iza nogu, čemu!? Kažemo mi njoj da još nismo niti novce promijenili, da nemamo s čime platite, veli platit ćete kad stignete u grad.

I tako mi stižemo u Maun i prvo što posjećujemo je policijska postaja.

25. srpanj – On the road

Danas nam je dan na cesti. Krećemo prema sjeveroistoku zemlje, u mjesto Divundu, na rijeci Okavango, odakle mašemo Angoli na drugoj strani rijeke. Očekivali smo samo dosadnu vožnju, jer kako smo već spomenuli ceste su ravne da boli glava. Al okolina se opet mijenja, mijenjaju se sela, svi nas pozdravljaju, mašu, imamo osjećaj da smo stigli u pravu Afriku.

23. i 24. srpanj – Životinja uvijek ima prednost

Kako smo krenuli prema unutrašnjosti zemlje, tako se mijenja okolina, ali i sela. Po prvi puta susrećemo ljude iz plemena Himba i polako se nadzire afričko siromaštvo.

Stižemo u Outjo, tj. nedaleko od Outja gdje smo se smjestili u kućici u planinama. Prekrasno iskustvo, bez signala, bez struje, za toplu vodu smo morali paliti vatru, a navečer i u jutro posjećivale su nas razne životinje.

Životinje su glavni razlog zašto se nalazimo u ovom kraju zemlje. Etosha je nacionalni park veličine pola Hrvatkse gdje možete vidjeti životinje iz dokumentaraca u njihovom prirodnom staništu.

Park je stvarno ogroman, pola parka nije dostupno ljudima, tako da životinje imaju svoj mir. Nekako smo mislili da će se sve povući u taj dio, međutim ne, one normalno šeću dok mi prolazimo. Iz auta se ne smije izlaziti, a na ulazu i izlazu su velike kontrole, što se unosi/iznosi u/iz parka, dezinfekcija itd.

Veselili smo se vidjeti zebre, žirafe, slonove, potajno smo se nadali da ćemo naići i na lava i jesmo. A onda smo naletjeli i na geparda taman pri ručku. Područje je veliko, a životinje su se dobro kamuflirale pa treba dobro uperiti oči svuda oko sebe kako bi ih primjetili. No nekada se vam jednostavno nađu nasred ceste. I ono što je simpatično, kad ulazite u park nalaze se pravila ponašnja i najzanimljivije nam je bilo: Zapamtite, životinja uvijek ima prednost na cesti. I tako smo morali pustiti da cestu pređu antilope, zebre, slonovi, žirafe… 🙂

U putopisu koji slijedi nakon povratka ćemo pak vam ispričati kako smo spavali u najotmjenijem, totalno fensi šmensi smještaju sa 2$!!!

22. srpanj – Skeleton coast

Napusili smo grad u rano jutro. Od magle nismo vidjeli prst pred nosom, al na svu sreću polako se razišla. Krenuli smo prema sjeveru Namibije uz obalu, tzv. Skelton coast. Osim tog naziva, ova obala nosi i nadimak Afrički bermudski trokut, naime ovdje je bilo toliko brodoloma da na svakih nekoliko desetaka kilometara možete pronaći olupinu broda.

21. srpanj – Swakopmund

Swakopmund je pravo turističko mjesto – gdje ima više bijelaca nego crnaca i gdje uopće nemaš osjećaj da si u Africi. Kako je Nambija nekad bila njemačka kolonija, ovaj grad će vas vratiti u Njemačku. Prvo ćete primjetiti arhitekturu, koja nije nimalo slična afričkoj, zatim ćete primjetiti nazive ulica i razne natpise na zgradama i onda čuti njemački jezik. Da, poznavanje njemačkog jezika u Swakopmundu će vam vrlo dobro doći.
Upoznali smo se sa gradom, je lijep, al trenutačno nam nije previše zanimljiv kad sličnih gradova ima i u Europi. Ono što je posebno je pustinja, opet. Naime ovdje se pustinja susreće sa oceanom, i tu između pustinjskog pjeska i ledenog oceana smjestio se Swakopmund i to je čar ovog mjesta.

Grad nudi hrpu aktivnosti, a mi smo se odlučili opet za pustinju – vožnja quadovima po dinama. Uz slanje nekoliko mailova, uspjeli smo dogovoriti gratis vožnju. Odlična stvar za nabrijavanje adrenalina, što veća dina to bolje.

20. srpanj – put prema moru

Krenuli smo iz unutrašnjosti prema obali, kroz pustinju. Već smo spomenuli da su udaljenosti između gradova ogromne, al još kad je cesta monotona ta udaljenost djeluje još veća. Pustinja cijelo vrijeme, iako se krajolik mijenja. Pa pijesak, pa kamen, pa planine, pa ravnine… Pa kroz planine zavoj do zavoja, a onda pustoš i cesta ravna kilometrima, ono kad se veseliš svakom znaku zavoja.
Na putu prelazimo i Tropic of Capricorn, jednu od 5 najvažnijih paralela. Prelaskom ove paralele ušli smo u tropski pojas.

I onda odjednom se pojavi asflat. Prvi znak da stižemo u civilizaciju. Stigli smo do mora. Walvis bay, lučki grad, ništa previše zanimljivo, ali dovoljno da prozujimo kroz grad. Posjećujemo lagunu prepunu plamenaca i jednu od najvećih dina na svijetu, Dina 7.
Uz samu obalu nastavljamo put do Swakopmunda gdje ćemo prespavati.

19. srpanj – Namib desert

Prava avantura počinje zapravo sada. Krećemo u Sossusvlei, u pustinju. Sesriem je zapravo ulaz u pustinju, mjesto gdje zatražite dozvolu, i platite, da bi uopće mogli proći dalje. Misliš si, kad si vidio jednu pustinju vidio si ih sve. No, ovaj put to ne vrijedi. Ov dine pričaju priču za sebe, ogromne su i jednostavnu možeš stati pokraj i diviti im se. No, možeš se i popesti na njih, samo nemojte zaoboraviti na sunce, kao što smo mi 🙂 Najpoznatija je Dina 45, ime je dobila jer je na 45. kilometru, no i ostale će vas ostaviti bez daha.

Kad cesta prestane dalje vas ne puste ako nemate auto 4×4. I tako je naš Nissan poveo nas dalje kroz pijesak. Huh, vožnja kao po snijegu, trebalo nam par minuta da shvatimo kako sve skupa funkcionira. Al definitivno zabavna vožnja. Stigli smo do Deadvlei – mrtvo jezero, gdje se nalaze poznata ‘mrtva’ drveća. Na ovom mjestu nekad se nalazila rijeka s drveća, rijeka je naglo isušila, toliko naglo da se drveća nisu stigla raspasti već su ostala, posušila se i na suncu lagano ‘pocrnila’. Danas su glavna atrakcija i čest motiv na razglednicama Namibije.

Tu je i jedna od najviših dina na svijetu, 325m sa nazivom Big Daddy. Jeste li se ikad penjali na dinu? Moramo priznati, jedan od najtežih uspona ikad, ali i sa prekrasnim pogledom.

18. srpanj – On the road

I tako smo u rano jutro krenuli prema jugu Namibije. Današnji plan je stići do Sesriema udaljenog preko 300 km. Između gradova su ogromne udaljenosti pa je bitno nahraniti sebe i limenog ljubimca i ponijeti zalihe sa sobom. Sva sreća da Nissan ima dupli tank pa će izdržat do drugog grada, mi pak trpamo hranu u mali prijenosni frižider i nadamo se najboljem. Krećemo.

Čim smo napustili grad ostali smo oduševljeni. Priroda je prekrasna, počinju se pojavljivati životinje, ostali smo bez teksta.
I nakon nekoliko sati vožnje kroz prekrasno prirodu, ipak se veselimo vidjeti grad i civilizaciju. Stižemo u Sesriem. Ok, znali smo da je to malo mjesto. Al ovo niti ne možemo nazvati mjestom. Imaju mini benzinsku, nešto što bi mogli nazvati dućan, kamp i wc-e. Hmmm, ajd dobro, barem ćemo napuniti ljubimca i kupiti sebi vode za dalje. Naime, smješteni smo u planinama, još nekih sat vremena od Sesriema.

17. srpanj – Time to move on

Buđenje rano u jutro i put prema aerodromu. AirNamibia nas je prebacila u Windhoek, glavni grad Namibije. Windhoek nije previše zanimljiv, mi se zadržali taman da prozujimo kroz grad i pokupimo našu novu makinu. Nissan 4×4 bit će nam glavno prijevozno sredstvo slijedeća dva tjedna. Kaže, striček namibijac, da je nov novcat, nedavno stigao iz tvornice pa nam ne bi trebao raditi probleme.

16. srpanj – Vino, treking i grad

Danas smo bili baš vrijedni, puno toga smo vidjeli, uživali i rekreirali se. Dan smo započeli u vožnjom do stadiona izgrađenog za Svjetsko prvenstvo u nogometu. Zatim smo nastavili prema Waterfrontu, dio grada uz obalu gdje ima hrpa dućana, restorana i raznih aktivnosti. Još zanimljiviji dio grada je Bo-Kaap sa prekrasnim šarenim kućicama.

Dan smo nastavili malo izvan grada. Naime, područje oko Cape Towna poznato je po mnogobrojnim vinarijama i navodno dobrim vinima. Kako smo mi Međimurci, a u Međimurju su poznata dobra vina, morali smo provjeriti da li su nam afrička vina do koljena. Posjetili smo vinariju De Grendel i ugodno se iznenadili. Prvo, nije tako skupo. Dvije plate (jedna sirna, druga mesnata) i degustacije 6 vina platili smo stotinjak kuna. Drugo, vina su im super i definitivno mogu konkurirati s Međimurskima.

U planu nam je bilo popesti se na Table mountain, ali uspinjaču su zatvorili, a pješaćenja do gore ima oko 5-6 sati. Drugi izbor je pao na susjedni Lion’s Head. Do vrha je potrebno nekih sat vremena i 669 metara, a gore vas čeka pogled na grad od 360 stupnjeva.
Dan smo završili u najpoznatijoj ulici, Long street.

15. srpanj – Cape Canopy Tour

Kiša pada! Ne volimo kišu kada smo na putu, ali nedamo se smesti. Danas je dan za adrenalin i dan za rješavanje strahova. U pitanju je strah od visine i zipline, idemo u planine. Cape Canopy Tour je tura zipline-ova i to čak 11 njih različitih dužina i visina. Uglavnom, nismo se dali kiši niti visinama, bilo je odlično. Priroda je prekrasna, a adrenalin je bio na maksimumu.
Dan smo završili u Hout bayu na odličnom noćnom marketu. Staro skladište pretvoreno je u pravi mali raj. Hrana, osim lokalne, iz cijelog svijeta: Kina, Amerika, Njemačka, Meksiko, Tunis, od zdrave hrane, vegetarijanske, pa sve do morskih plodova, hamburgera, kobasica itd. Da ne bi ostali žedni opet šaroliki izbor: pive, vino, šampanjci, sokovi, ledeni čajevi… Sve fino i vrlo jeftino, a cijelo vrijeme bend svira pa je atmosfera na vruhncu.

14. srpanj – poluotok Cape

Danas smo napravili jednu lijepu turu po poluotoku Cape. Napustili smo Cape Town po poznatoj cesti sa prekrasnim pogledom, Chapmans Peak Drive. Prva stanica bio nam je Simon’s Town, odnosno jedna od najpoznatijih plaža ovdje – Boulders beach. Plaža je prekrasna, al ono što je simpatično na toj plaži su pingvini.
Glavni cilj danas nam je Rt dobre nade i Cape Point, znači sam jug Afrike, odavde dalje ako bacite pogled sudarit će se sa Južnim polom. Priroda je jednostavno očaravajuća.

Dan smo završili u Muizenbergu i na njihovoj poznatoj plaži, inače raj za surfere, al nama zanimljivija zbog šarenih kućica na plaži.

13. srpanj – Cape Town

Stigli smo! Zagreb – Doha = 5 sati i onda Doha – Cape Town još 10 sati i evo nas konačno na samom jugu Afrike. Prvi dojam o Cape Townu je skroz pozitivan – grad je okružen prekrasnom prirodom, planinama sa jedne strane, a s druge strane sa čak dva oceana. O pričama o jednoj od najopasnijoj zemlji za sada na sreću nemamo nikakvih dokaza da to potvrdimo, naprotiv ljudi djeluju simpatično, nisu nametljivi niti dosadni, spremni za pomoć. Vrijeme je taman, sunčano, a nije vruće kao doma, taman.

Stigli smo popodne tako da nismo imali previše vremena za današnje razgledavanje. Uspjeli smo se provozati uz Camps bay. Popeli smo se na Signal Hill odakle se pruža prekrasan pogled na grad i poznatu Table Mountain s jedne strane, a s druge strane na ocean. Zalazak sunca je očaravajući.

Početak puta – 12. srpanj 

Sve je spremno, adrenalin je na maksimumu! Krećemo za nekoliko sati, a plan puta je slijedeći.

U sigurnosti QatarAirwaysa prebaciti ćemo se iz Zagreba, preko Dohe u Cape Town. Dakle, prva zemlja je Južnoafrička Republika, kažu jedna od opasnijih zemalja na svijetu – budemo provjerili. Samo par dana se zadržavamo ovdje, taman da stignemo prozujati kroz grad, otići do najjužnije točke, popesti se na planinu Table, zaplesati sa pingvinima na plaži, porazgovarati sa velikom bijelom psinom ispod vode i mahnuti Južnom polu koji nam je blizu kao nikad.

Air Namibia će nas prebaciti u novi grad, novu zemlju – slijećemo u Windhoek, glavni grad Namibije. Tu nas već čeka rentani džip kojim ćemo pokušati proći preko 3000km i to uglavnom kroz najstariju pustinju Namib. U Etoshi ćemo se družiti sa divljim afričkim životinjama kao što su lavovi, zebre, žirafe, slonovi… Osim sa životinjama, pokušat ćemo se družiti i sa ljudima iz plemena Himba.

Zatim prelazimo granicu kopnenim putem i ulazimo u Bocvanu. Vozimo uz rijeku Okavango sve do nacionalnog parka Chobe. Tu se još malo družimo za životinjama, a ako nam vrijeme dozvoli skrenuti ćemo do poznate pustinje Kalahari i upoznati se s Bušmanima – ponuditi im Coca colu ili kako su već to napravili u filmu Bogovi su pali na tjeme.

Džip ostavljamo na samoj granici sa Zambijom, zatim ćemo, još uvijek ne znamo kako, doći u Livingstone. Iz Livingstona imamo let za Johannesburg, ali prije toga imamo dovoljno vremena da posjetimo poznate Viktorijine slapove.