Užurbani Nairobi, ništa neobično za glavni grad Kenije. Đivo i ja na objedu. On se vraća za Dubrovnik, a ja nastavljam za Ruandu. Umjesto dezerta počinje teroristički napad u našoj blizini i pukim instinktom za preživljavanje nalazimo put prema hotelu.
Đivo je prvi put osjetio kako je to kad zvižde meci poviše glave i uspješno odletio tu večer. Prespavao sam i sljedeći dan kroz pusti Nairobi sam otišao za Ruandu. Onu Ruandu koju smo spominjali i našoj nevolji devedesetih. Onu Ruandu koju Amerikanci žele vidjeti zbog gorila i to zadovoljstvo skupo plate jer ne znaju da iste gorile mogu vidjeti i u Ugandi triput jeftinije.
Nije ovo priča o gorilama ili teroristima. Ovo je priča o bijelom anđelu. Sve moje bilješke o prirodi, cestama prema jugu i Burundiju, glavnom gradu Kigaliju i sjećanju na film hotel Ruanda su pale u drugi plan kad sam sjeo u bijeli Mercedes i odvezao se u Kivumu.
Tu je živio Vjeko, tu je i pokopan. Ubijen je u bijelom Mercedesu koji jos uvijek nosi priču i rupe od metaka. Ubijen od onih koje je spašavao. Heroj koji je spašavao Hutu i Tutsi istovremeno tijekom međusobnog klanja. Njegova priča je svjetionik u kojem smjeru trebamo mi kao ljudi ići. Ruanda je zemlja gdje se osjeti smrt u zrak i krv na obroncima tih brdovitih pejzaža. Bilo je jako teško boraviti u toj zemlji, nisam osjetio niti jedan prijateljski pogled od Ruanđana, samo smiješak dok su mi pregledavali putovnicu prije testiranja na ebolu. Ako ne umreš od mačete ovdje umrijet ćeš od kolere, ebole, tifusa, malarije…
Posjetio sam muzej genocida u glavnom gradu da zaokružim priču koju pričaju pobjednici. Prilično jednostrano pogotovo jer sada vladaju oni koji su bili potlačeni.
Puno stvari ću ostaviti neispričanih uz gutljaj svjetski poznate ruandske kave i odlaskom prema nekom boljem mjestu zvanom Mozambik. Možda i ne baš tako boljem.
Možda me samo raduje ova nova stvarnost. Kakva je to zemlja koja ima AK-47 na zastavi? Sletio sam u Pembu, sjeverni dio Mozambika, zemlje triput veće površine od Engleske.
Držao sam se tog sjevernog dijela jer je ciklona iz pravca Madagaskara pustošila zemlju, a lošom infrastrukturom i močvarnim područjem se nije bilo baš lako kretati.
Nakon Ruande bio sam ispražnjen. Trebala mi je plaža i odmor. Na plaži sam bio jedini i uvijek su me tri čuvara pratila u stopu. Toliko o sigurnosti tog skrivenog dragulja. Od ljudi su me branili ljudi, a od mambi su me branili mastifi i rodezijski goniči.
Jedino se nitko od Kineza ne može obraniti jer tamo ulažu. Bave se naftom, kemikalijama i grade ceste i mostove. Zvuči poznato?
Barem je lijepo čuti portugalski jezik i uživati u plodovima mora, piri-piri, kruhu i okusima Mediterana u Africi. Nema više riže i graha.
Od Pembe do Ilha de Mozambique, nerazvijena sela i nepregledne pješćane plaže okupane Indijskim oceanom uz utjecaj portugalskog kolonijalizma na arhitekturu i hranu.
Dosad sam vidio Mozambik kroz Mariu Mutolu. Ona mi je bila jedina poveznica i izgleda da kroz prizmu sporta promatramo zemlje o kojima ne znamo ništa. Kako mi njih tako i oni nas jer svima je Hrvatska – Modrić. Prolaze dani i noći, sve je sablasno tiho i neki prostor praznine. Radovao me ponovni povratak u Nairobi. Ovaj put nije bilo vatrenog dočeka.
Teško ću ikad objasniti zašto toliko volim Afriku…
Fotogalerija:
